Građanska bijeda

Heni Erceg
Autor 15.2.2019. u 11:39

Izdvajamo

  • Poanta ove mučne priče o bijedi nacionalizma nije međutim u onoj grupi jadnika koja nasiljem dokazuje patriotizam, nego je u nijemom promatranju one mase građana u kojoj se nije našao nitko da kretenu koji s metalnom šipkom juri za mladićem jednostavno zapne nogu. Pa da mu se čitavo izopačeno hrvatstvo saspe po podu kroz razbijene zube. Ali ne, šutnja na zlo kobna je odlika ovoga naroda, ista ona građanska šutnja kojom su Splićani promatrali kako im razularene horde 90-tih istjeruju susjede, žene i djecu iz vlastitih stanova, u gradu u kojemu se i ratovalo isključivo za stambene kvadrate srpskih građana. Šutnja koja je obavijala masovne odlaske „građana“ Splita autima i vlakovima u Knin, nakon oslobođenja Hrvatske, e kako bi se tamo od frižidera i televizora „oslobađalo“ kuće i stanove protjeranih Srba. Šutnja koja je godinama prekrivala vikend odlaske „građana“ Splita u vojni zatvor Lora, da bi tamo, onako iz hobija, morbidno uživali u premlaćivanju zarobljenih srpskih civila, često svojih sugrađana.

Povezani članci

Građanska bijeda

Nacionalističko je nasilje ovdje usađeno u društvenu matricu, pa ni oni batinaši sigurno neće snositi ozbiljne sankcije. Uostalom, cinizam predsjednice države i propagatorice desnog bjesnila, vidljiv je u njenom bulažnjenju o „neprihvatljivosti nasilja“ i zahvali građanima Splita „koji su odmah stali u obranu tih vrijednosti“. Kojih vrijednosti? Kakva obrana? Obrana šutnjom!     

U boljim restoranima traži se, poznato je, određeni dress code, pa će vas konobar odmah upozoriti ako niste primjereno odjeveni i, uz izraze žaljenja, udaljiti iz svoga restorana. Nešto slično važi, eto, i za splitsku Rivu na koju se subotom – u inače posve ispražnjeni centar grada, rasprodan u ime Boga turizma i apartmanizacije – slije velika masa građana koji, pažljivo odjeveni i našminkani, ispijaju kave i smješkaju se u kamere brojnih mobitela. No toga je jutra grupa mladića sasvim pogriješila u odjeći i neupućena izabrala baš jedno otmjeno mjesto na Rivi, pa ih je, normalno, konobar ljubazno upozorio da je izbor odjeće neprimjeren njegovom kafiću i oni su odmah krenuli u neki manje fensi ugostiteljski objekt. Ali vraga, bilo je prekasno i bilo je uzalud. Brzo su stigli oni koji su neviđenom provokacijom, štoviše nacionalnim zagađenjem, ocijenili natpis na majicama koje su mladići nosili ispod jakni. Vaterpolisti beogradske Crvene zvezde, naime, nosili su majice s oznakom kluba, te su, uoči utakmice sa splitskim Mornarom, odlučili malo uživati u mitskoj i, kao u svakoj legendi, lažnoj gostoljubivosti domaćina, da bi se tek koju minutu kasnije suočili sa šakama, metalnim šipkama i patriotskim bijesom nasilnika. Dvojica su se spasila bijegom u Dioklecijanove podrume, treći je otišao u krivom smjeru; ispred njega more, iza njega luđak koji vitla ubojitom šipkom, i mladić je skočio u more. Izbezumljen, skinuo je „spornu“ majicu i vikao „ja sam Crnogorac“, pogađajući u samu bit nasilništva koje je i milijun godina nakon rata usmjereno najviše na Srbe. Kasnije, ustanovljene su mu ozljede glave, ekipa Crvene zvezde napustila je Split, utakmica nije odigrana, a brojne snimke događaja preplavile su medije. Snimke koje su voajerski snimili sami građani. Oni gostoljubivi građani Splita koji su mirno promatrali čitavu tu nasilničku strku, pa je mladiću ruku pomoći pri izlasku iz mora pružila samo jedna jedina djevojka, uz primjedbu obližnje sugrađanke: „Ipak je on četnik!“

Poanta ove mučne priče o bijedi nacionalizma nije međutim u onoj grupi jadnika koja nasiljem dokazuje patriotizam, nego je u nijemom promatranju one mase građana u kojoj se nije našao nitko da kretenu koji s metalnom šipkom juri za mladićem jednostavno zapne nogu. Pa da mu se čitavo izopačeno hrvatstvo saspe po podu kroz razbijene zube. Ali ne, šutnja na zlo kobna je odlika ovoga naroda, ista ona građanska šutnja kojom su Splićani promatrali kako im razularene horde 90-tih istjeruju susjede, žene i djecu iz vlastitih stanova, u gradu u kojemu se i ratovalo isključivo za stambene kvadrate srpskih građana. Šutnja koja je obavijala masovne odlaske „građana“ Splita autima i vlakovima u Knin, nakon oslobođenja Hrvatske, e kako bi se tamo od frižidera i televizora „oslobađalo“ kuće i stanove protjeranih Srba. Šutnja koja je godinama prekrivala vikend odlaske „građana“ Splita u vojni zatvor Lora, da bi tamo, onako iz hobija, morbidno uživali u premlaćivanju zarobljenih srpskih civila, često svojih sugrađana.

U zemlji u kojoj nacionalizam nije osnovno mjerilo vrijednosti ne bi trebalo baš neke posebne građanske hrabrosti da se zauzda nekolicina nasilnika, ali ovdje… Ovdje će političar i član gradske uprave kazati kako su zapravo vaterpolisti sami krivi jer su se „šepurili splitskom Rivom u dresovima Crvene zvezde, sa stavom ‘vidi nas koliki smo, ne može nam nitko ništa’“. A kako su desničari u pravdanju fašizma uvijek i priglupi, tako je i ovaj splitski retard ispričao priču o splitskim vaterpolistima koji su za posjeta Beogradu, „da bi izbjegli provokaciju“ u restoranu govorili „srpskim“ jezikom, ali ih je konobar ipak razotkrio, kao „ustaše u ćošku“, nasmijao se, fino ih poslužio, a potom još i častio pićem. Nisu ih dakle tamo u Beogradu prebili, iako su znali da su „ustaše“, pa je političkom retardu dakle pobjegla poanta priče. Ali ostalo je njegovo otvoreno poticanje na fašizam zbog čega od svoje partije na vlasti svakako neće snositi odgovornost: „E, pa ‘delije’ drage, siguran sam, da bi ste se, da ste u miru prošetali Rivom, napravili selfie, kurčili svojim jaranima u Beogradu kako ste se prošetali centrom Splita u dresovima Zvezde, a da vam nitko ništa nije mogao jer ste ‘moćni’, ‘ogromni’. Sada im bre pričajte kakvo je more u februaru.“

To je, eto, poruka političke vlasti u Splitu, kao dobar poticaj za novo nasilje, kao preporuka građanima Srbije na mimikriju i komuniciranje na engleskom, ukoliko za posjete Hrvatskoj žele izbjeći batine ili okusiti kakvo je more u februaru. Moja beogradska iskustva pak kazuju da, iako u svakoj prilici govorim splitskim dijalektom, nikada nisam doživjela neugodnosti, poput onih u vlastitom gradu. Jer nacionalističko je nasilje ovdje usađeno u društvenu matricu, pa ni oni batinaši sigurno neće snositi ozbiljne sankcije. Uostalom, cinizam predsjednice države i propagatorice desnog bjesnila, vidljiv je u njenom bulažnjenju o „neprihvatljivosti nasilja“ i zahvali građanima Splita „koji su odmah stali u obranu tih vrijednosti“. Kojih vrijednosti? Kakva obrana? Obrana šutnjom!

Mladina

Heni Erceg
Autor 15.2.2019. u 11:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija