HANDKE & LIMONOV: Literate prevrtači nad masovnim grobnicama

Mirnes Sokolović
Autor 10.10.2019. u 16:11

Izdvajamo

  • Kad se govori o jezičkoj inventivosti i vratolomnosti kojim se istražuje periferija ljudskog iskustva, neka ostane zabilježeno da ovi autori imaju djela u kojima su toj stvarnosti pristupali sa reportažnim floskulama, pogodnim za preživanje na stranačkim kongresima i kolumnama revizionistički kontroverznih novinara. Na kraju ostaje još primijetiti, da avangardno klovnovsko lice, s grimasom koja postaje smrknuta zaozbiljno, počev lakrdijaške dosjetke plasirati kao političke parole, prevodeći provokaciju u ordinarni šovinizam, još zanimljiviji odraz dobiva u ogledalu ako se, na vrijeme, do krvi ošine otetom šibom disputa.

Povezani članci

HANDKE & LIMONOV: Literate prevrtači nad masovnim grobnicama

Neki među evropskim literatorima, rušilački raspoloženi, rat u BiH devedesetih godina iskoristiće kao priliku da izazivaju skandale i sablažnjavaju publiku. Peter Handke, naprimjer, u putopisnoj knjizi Zimsko putovanje u Srbiju iz 1995. napisaće da se taj tobožnji rat, koji su preslikali mediji, odvijao samo u mrežnjači gledatelja, koji su tek žrtve sveopće svjetske zavjere žurnalista na štetu Srba. Eduard Limonov bio je još konkretniji u bombardmanskoj upotrebi riječi, obećavši Srbiji atomsku bombu kad osvoji vlast i postane šef ruske tajne službe.

Piše: Mirnes Sokolović

Kad se njihovo djelo gleda iz današnjice, četvrt stoljeća poslije, naprimjer iz 2019. kad je Handke već nobelovac, glasovit po jezičkoj domišljatosti koje ispituje periferiju ljudskog iskustva, ili kad se već terrorist writer ili poeta skandalist Limonov ostvario kao politički vođa partije mladih i gnjevnih, dok njegov život (kako kažu biografi) govori mnogo i o našem vremenu od Drugog svjetskog rata naovamo, onda te njihove kontroverzne ili zapaljive angažmane iz devedesetih biva zanimljivo odmjeriti u konktekstu njihova djela, kako ti jezički sklopovi stoje među svim tim riječima romana i drama koji su i zanimljivi i literarno relevantni, tim više o taj oreol marginalnosti i undergrounda koji zrače oko sebe.

Moguće je da tim izjavama, cijelim ratnim angažmanom, dvojica autora devedesetih koriste novu situaciju i udaraju liberalnu štampu u osjetljivo mjesto, osjećajući se provokativno. Vjerovatno u tom trenutku i vjeruju da uspješno dozivaju sebe prethodne, prevratničke, da ostaju dosljedni svom sablažnjajućem poetičkom nervu i estetici šoka. Njima je cilj uzdrmati slogu u zapadnoevropskoj štampi tog doba, sve te člankopisce po Le Mondeu, Spiegelu, The Washington Postu, Zeitu, FAZ-u, Guardianu, koji se slažu da se zaraćene strane u BiH ne mogu izjednačiti, da se tu zna ko otvara logore, vrši progone i zločine, adresirajući odgovornost sasvim jasno na srpski establishment.

Handke i Limonov, međutim, vide tu priliku da se stave i zauzmu za tu okuženu stranu rata, da pređu na tamnu stranu istorije, što su objeručke dočekali, ploveći usuprot dobrim manirima građanske štampe, bacajući rukavicu u lice tim brižnim kolumnistima koje brinu pokolji i smrt hiljada ljudi. Sve te provokativne sentence, na strani zločina, imaju potpuno drugačiji i stoput razorniji efekt sada u javnosti, kad se tiču konkretnog događaja, aktuelnog liptajućeg rata, u odnosu na puku neoavangardnu provokaciju, mirnodopsku, neobavezujuću, deklamativnu, kao što su sva umjetnička djela, koju su dotad upražnjavali.

Eto prilike da poslije ratova, poslije zatvaranja Aushwitza i Staljinovih logora, na primjeru jednog novog rata koji traje, tičući se opet mnogih, priđu novom događaju, još jednom osporavateljski i prevrednujući, još jednom demonstrirajući svoje autsajderstvo, svoje protivstrujnost, svoje neovangardno usuprot, da ponovo izazovu sukobe i polemike i osjete se živo i vrlo kontroverzno, pogađajući anesteziranu klimoglavu građansku javnost ravno u pleksus.

Došavši nakon polemike kolaboracionistički inspiranih pisaca protiv combat intelektualaca, onda kad su Celine ili Hamsun odavno i poraženi i rehabilitirani, uskrsnuvši nakon što je odavno Camus pobijedio Sartra u polemici oko dobrih logora, izašav i iz sjenke i Kundere i Kiša, Handke i Limonov vide konačno priliku da plasiraju sentence, izvrnuvši ih naizvrat, a da se to opet tiče tog njihovog građanskog evropskog mikrokosmosa, toliko da će se liberalni intelektualci uzbuditi i čak reagovati. Kad im počnu oduzimati nagrade ili ih skidati s repertoara po evropskim pozorištima (kao u Handkeu slučaju), kad ih napadne tridesetak žurnalističkih pera, osjetiše se kao da bal s maskama progonjenih i progonjenika konačno opet može da počne, mada nisu sigurni u kojoj tu tačno žele biti ulozi.

Da sve te militarističke amoralije, sav taj apartni angažman, bačen u lice, tako plasiran dolazi u duhu pukog prevratništva, avangardnog prevrednovanja, estetike šoke, protiv spokojnog mirnodopskog lica žurnalizma, može se učiniti samo na prvu ili drugu loptu. Nisu tu piscima, Limonovu i Handkeu naprimjer, mogli pomoći ni pokliči odobravanja evropski marginalne, desničarske, srpske ili ruske štampe, svakako ne ni tantijeme, koje tu nisu sigurno bile ni izdašne niti su primarno mogle biti motiv za takav angažman. Ako su u tako delikatnom trenutku, dok umiru hiljade ljudi, već htjeli igrati lučonoša skrivenih istina, ako su već htjeli reći da ništa ne govori o istini to što te njihove luče žare i pale, dok oni njima mašu, ako su za to vrijeme tek osjećali da prevrednuju dominantno mnijenje i uživali u provokaciji, plasirajući zapaljive krilatice militarističko-pamfletski, onda im ni u kojem slučaju nije odgovaralo što su se polako pretvarali u stub jednog pojma.

U najmanju ruku, ako ništa, onda zbog toga što su otpočetka osjećali prevratnički neokamenjeno. Godine 1966. Handke u literaturu, kako bilježe knjževni istoričari, ulazi napadom iz Princetona, kao dvadesetčetverogodišnjak, obrušivši se pred uglednim njemačkim autorima na sastanku Grupe 47 na novi realizam, s objavljenim prvijencem Stršljenovi. Psujući te autore i novi realizam napominjao je da književnost ne može biti napravljena od pukih stvari, pukog opisa, nego od jezika koji opisuje, ako ne želimo da taj jezik ostane mrtav i nepokretan, služeći kao pločica sa imenom stvari. Puko opisivanje ili davanje imena stvarnosti, kaže mladi Handke, predstavlja bježanje od stvarnosti, leksikografsko nabrajanje, nešto umjetno, zbog čega i angažman gubi svoju osnovu. Sedamdesetih i osamdesetih godina lijevi kritičari će Handkea kritikovati zbog te subjektivnosti u jeziku, protivljenja angažmanu i lične apolitičnosti.

Poslije objave Zimskog putovanja, iako će se opet osjećati kao pravi marginalac, prigovori će biti drugačije prirode, tu će sasvim ojasnoviditi konkretno političko opredjeljenje, obasjano kao neka svakodnevna stvar, koja nije tako često na oku, pegla naprimjer. Pravda za Srbiju, ta sintagma iz naslova spornog feljtona objavljivanog u Suddeutsche Zeitungu, Handkeovim kritičarima učiniće se kao politički program. Zakriven zavjesom svoje ideje, Handke će, kako bilježe kritičari, možda krenuti na provocirajući, iritirajući, pun oslobođenja put, koji će ga dovesti tamo gdje nisu jasna i sama po sebi razumljiva odavno postignuta suglasja, samo što će, kažu kritičari, na kraju završiti u pogrešnoj zemlji, u Srbiji. Iste zime američki i britanski žurnalisti stižu tu blizu, tek s druge strane Drine, gdje otkrivaju masovne grobnice sa hiljadama mrtvih, ljudske udove koji strše iz zemlje, razbacane iskaznice i fotografije, dok Handke bude otkrivao, naprimjer, bidermajerske kućice, tek tržnice voća i povrća i jedno staro bizantsko crkveno naselje.

Obuzet pojmovima u istom putopisu, Handke će i napisati da se mjesečeva mijena događa preko noći, što će začuditi polemičkog suparnika Dževada Karahasana, koji će 1996. u Die Zeitu tražiti motivaciju takve omaške, nakon što puni mjesec preko noći u Handkeu putopisu postane polumjesec, kako bi kao simbol islama, istina bez zvijezde, mogao zasvijetliti nad Beogradom, ponad turskog utvrđenja. Vođen idejom vodiljom cijelog putopisa Handke će redovno ismijavati, kao stereotipne, tu zlu inostranu hordu reportera koji pišu za El Pais, Le Monde, Liberation, Nouvelle Observateur, Time ili Spiegel, posebno će pomenuti korespondenta Newsdaya Roya Gutmana koji je pisao o logoru Omarska, budući da – prema riječima Handkea koji vidi više i dalje, mimo jezičkih formula ili reportažnih floskula – jedna žena pored logorske žice očigledno podmeće kameri svoje lice i plače, slijedeći jasno uputstvo fotografa Internacionalne novinske agencije, s druge strane žice.

Kao pisac, kaže Handke, odsad vjeruje samo u ono što sam može što sam može vidjeti i iskusiti, vjeruje u stvari kao pravi novi realista, i u to ime ne upućuje se u Omarsku, nego šeće kao stranac po malim gradovima i selima u Srbiji, kao anonimni putnik. On će se, izopćenički, diviti formama jednog života, kao što su male oprezne ruke koje slijevaju flašice benzina u rezervoar, dok nekoliko kilometara odatle, preko Drine, u Žepi, traje nimalo neavangardna borba za goli opstanak, s pravim izbjeglicama trogloditima koji žive primordijalno jednostavno po pećinama, izrađuju sebi cipele od drveta, djecu podučavaju po šumama, ranjene prije naživog rezanja ruku i nogu omamljuju rakijom, golim rukama udaraju na artiljeriju, čekajući konačni pad ili pokolj, jedina im je veza s civilizacijom neki sklepani odašiljač koji se napaja strujom biciklističke diname, preko kojeg će se javiti posljednji reporter i naglasiti da sutrašnji dan neće doživjeti jer su tenkovi samo 200m daleko, oglašavajući da su ti ljudi konačno napušteni od Evrope. Kud će ljepši otklon, primjećuje jedan od kritičara, od prokletog zapadnog svijeta roba i monopola, tako mrskog Handkeu, kud će bolji bijeg od međunarodne brižnosti i ljudskih prava.

Tragajući za evropskim tamnim srcem, Handke će proći i pored Srebrenice, tamo će uskoro 15 000 ljudi krenuti maršem na život ili smrt, dok taj prevratnik i estetski provocateur, kao da je na odmoru, nastavlja putovanje na istok, kako priznaje, sve vrijeme iz svog džepa plaćajući put, hranu, hotele, odlazeći prema Beogradu, planirajući da pohodi  i mondensku četvrt Dedinje kako bi upoznao Cecu, folk pjevačicu i suprugu kriminalca koji je ozloglašen u Zapadnoj Evropi. Obračunavši se odatle sa Borom Ćosićem, tim papom postmodernizma, dramatičnim Slobodanom Šnajderom, idiotom Charlesom Simićem, potom će se kad bude sve gotovo, poslije genocida, ipak vratiti unazad i krenuti ravno u srce tame, prema Zvorniku i Srebrenici, graničari će ga dočekati s velikim počastima, a ti gradići iza evropskog kraja, iz nekog razloga, činit će se zapali u letargiju, nesretni i utučeni.

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Za sve to vrijeme, Handke se, kako priznaje, iz oholosti i sujete čuva da se ne priključi mainstreamu, tim evropskim intelektualnim rabinima, kao što su Alain Finkelkraut, Bernard Henri-Levy, Andre Glucksmann, Simon Wiesentahl, Roman Polanski, Elie Wiesel, Marek Edelman, posljednji preživjeli iz Varšavskog geta, koji će, dok mnogi evropski intelektualci budu šutjeli, upozoriti da Evropa nije ništa naučila od Holokausta i da je BiH posthumna Hitlerova pobjeda. Za razliku od njih, koji godinama zagovaraju intervenciju protiv etničkog čišćenja, protiv ravnodušnosti javnog mnijenja, protiv volje Jelisejske palače, protiv Bijele kuće i Pentagona, Handke će ekskurzijom u mirnodopsku Srbiju, tu guberniju u pozadini, vrlo osporavateljski nakljukati zapadnu javnost. dijelom oblapornu, primječanijama da je cijela stvar tako skromna i dopadljiva i da su sve strane krive, koristeći priliku i da nečisti dio evropske savjesti blaži projekcijama, olakšavajući sedativima hiperrealnosti, da se čitav rat odvijao zapravo u mrežnjači spektatora, konstruisan svesvjetskom žurnalističkom urotom.

Kad Eduard Limonov postvari svoj politički program, intenzivirajući ekstemistički angažman, također će se pravdati anti-intelektualističkim porivom, spočitavajući intelektualcima da su kosmopolite odrasle u stanovima, odgajani na prokuhanoj vodi, koje slabo poznaju svijet oko sebe. Također će uspostavljati podudarnost sa samim sobom, tražeći se u mladosti. Na samom početku i on u nacionalnu maticu ulazi osporavateljski, okomivši se na rusku književnost, izjavljujući da bi Tolstoja udario cjepanicom po glavi zbog kuhinjskog moralizma i zato što nije napisao da je pojebao toliko seoskih cura na svojim imanjima, Solženicina bi kaže utopio u zatvorskom čabru jer oblači vojničko-rusofilske-zekovske potkošulje, odbija se nazvati emigrantom jer ga to podsjeća na tupavog Jevtušenka, a ne može biti ni Nabokov jer nema, kaže, staračke, kosmate, anglističke noge i ne skuplja u šorcu leptire po livadama.

Na nagovor supruge Jelene koja ga ubrzo napušta, Limonov 1974. emigrira u Ameriku, tamo piše autofikciju To sam ja, Edička (1979), u kojem daje samog sebe kao Edičku, egocentričnog cinika, koji ležeći u hotelu „Winslow“ na Aveniji Madison propovijeda antisemitizam i zalaže se za laganje, pljačkanje i ubijanje. Inspiriran ljubavnim slomom, sebi će, po Kuzminovim stihovima, dodijeliti sudbinu jedinog ruskog pjesnika koji ima petlju da se pojebe sa crnim dječakom na newyorškim dokovima, a erotsko-pornografski repertoar u djelima će, kako piše Dubravka Ugrešić, neprestano širiti prostitucijom, fetišizmom, transvetitizmom, pedofilijom, sodomijom, sadizmom.

Likom Edičke otvoriće na vrijeme sebi finu prigodu da provocira građanski demokratski ukus, riječima sebe bijelog crnca koji koristi socijalnu pomoć i tako godinama živi na tuđoj grbači, ne mrdajući kurcem: dva puta mjesečno, kaže, tek odlazi u prostrani i čisti office na Broadwayu i uzima svoje čekove, prihvatajući da je ološ, društveni šljam, bez stida i savjesti, zato mu, kaže, ne pada na pamet da traži bilo kakav posao. Poručit će toj gospodi još i da su dobro prošli, ako im se ne sviđa i više neće da ga plaćaju, pita ih za koji kurac su ga onda dovabili u Ameriku sa masom Jevreja? – Proteste uputite vašoj propagandi, ona pelješi vaše džepove, a ne ja! – viče Edička.

Poslije emigracije u Americi, poslije Pariza u koji prelazi početkom osamdesetih, svuda najlakše nalazeći put do undergrounda, oko 1991. dolazi vrijeme, da se nakon jedne beogradske promocije, zavrbovan, uputi na Vukovar, konačno u pravcati rat. To je vrijeme i povratka u Rusiju, kad će estetske provokacije prevesti u konkretan politički program Nacionalno-boljševičke partije. Prema programu Naci-bola, predsjednik Rusije može biti samo čistokrvni Rus, Ruskinjama se zabranjuje abortus, dok bi teritorija Rusije trebalo da obuhvati cijelu Evropu i Aziju. Partijski pozdrav je „do smrti“ i podignuta ruka sa stisnutom pesnicom. Simbol je crni srp i čekić u bijelom krugu, na crvenoj podlozi, a terorizam je ključna reč limonovaca.

Limonovljeve sentenca, naprimjer, da kod žena najviše cijeni tijelo, evoluirala u programsku stavku zabrane abortusa, dobija sada novo otjelovljenje i novo značenje. Jedan od najčešćih citata Edičke iz romana, da se osjeća mnogo potentnije i sigurnije, kad mu je za pojasom neki veliki kalibar, odlaskom na Vukovar, dobija drugačiju dimenziju: taj citat pretvara se u stvar, konkretan pojam, ideju. Estetska provokacija više nije samo performativ, postala je deklamativna, writer terrorist staje iza svoje oznake cijelim sobom, kritičari primjećuju da početkom devedesetih, dok poznati svijet raspada, Limonov obznanjuje i kraj književnosti, proglašavajući roman prevaziđenom formom, više se zanima za stvarnost trenutka, pa od autoportreta bandita u mladosti postaje bandit zrelog doba, ostvarujući ideale, prelazeći sa riječi na djela.

Dobivši ponudu da se priključi pohodu na Vukovar, kako piše njegov biograf, Limonov ne spava noću od uzbuđenja, tačno je da ga od osnutka partije stanje u Rusiji mnogo više interesuje od tih balkanskih seljačkih sukoba, ali ne može da podnese što u pedeset godina nije učestvovao u ratu, to nije dostojno jednog čovjeka. Građanski život je dosadan i razuman i obuzdava nagone, a istina, koju se niko ne usuđuje reći, jest da je rat zadovoljstvo, najveće zadovoljstvo, jer bi u protivnom odmah prestao, rat je poput heroina, želite ga vratiti, kaže Limonov, istinski je okus rata čovjeku prirodan kao i okus za mir, glupo je željeti amputirati ga ponavljajući: mir je dobar, rat je loš, u stvarnosti to je poput muškarca i žene, za rat je potrebno oboje, naravno, ako govorimo o stvarnom ratu, a ne o nekakvim preventivnim udarima i drugim dobrim stvarima koje vrše Amerikanci, kaže Edička, kao policajci zabrinuti za vojnike u direktnim borbama.

Biografi pišu da će Arkan otpočetka, već kad su se prvi put sreli u Erdutu, u blizini Vukovara, Limonova ocijeniti opreznim i lukavim, a pjesniku će laskati što ga taj starješina izdvaja od drugih žurnalista. Ispijajući šljivovicu, brzo su se dogovorili o svemu, složivši se da su Gorbačov i Jeljcin zaslužili biti strijeljani zajedno sa Tuđmanom i Genscherom, da treba napraviti revoluciju u Rusiji, da su francuski intelektualci koji podržavaju Hrvate u najmanju ruku neodgovorni, da su ruski dobrovoljci dobrodošli u što većem broju. Limonov će i poslije ostati vezan za Arkana, nije mu trebalo mnogo, svjedoče biografi, da se gane do suza i ode po sliku na kojoj pozira sa njim i tigrom dok je bio mali, šaljući bratu Arkanu pozdrave i želje, da uskoro opet budu zajedno u ratu po balkanskim planinama.

Limonov i Karadžić – foto Twitter

Na sarajevskom ratištu Limonov insistira da je učestvovao u vojnim akcijama na Grbavici, proveo duži period na Jevrejskom groblju, da je probijao linije u Vogošći, skidao zastave i bacao ljiljane u blato. Za vrijeme jedne od tih bojovničkih eskapada, koje upražnjava za razliku od Handkea, koji se drži provincija u pozadini, poljsko-britanski reditelj Pawel Pawlikovski će Limonova snimiti za svoj dokumentarac Serbian epics, dok ispaljuje rafale sa Trebevića na Sarajevo. Biografija svjedoči da je tom prigodom, čuvši da govore na francuskom za ručkom, Limonov prišao jednoj televizijskoj ekipi, raportirajući kao vojnik: Eduard Limonov, novinar, prisutan na svim vrućim tačkama planete, u decembru prisutan u Vukovaru, u julu već u Pridnjestrovlju, neka vrsta BHL-a (Bernard Henri-Levyja), samo u drugom smjeru, poantirao je cinično. Ti ljudi iz ekipa Antenne 2 najprije su ga promatrali zbunjeno, zatim zgroženo, neko među njima mu dobacuje da je sramota da jedan žurnalist nosi oružje za pasom, drugi mu izravno saopštava da je obični gad, Limonov se hvata za oružje i prijeti da će ih poobarati, pokazujući i na svoje prijatelje četnike koji su također objedovali za stolom u uglu.

Limonov prolazi sav taj put po ratištu radi ovakvih scena, kada može tako in vivo poantirati militaristički-propagandno pred blaziranim i brižnim žurnalistima pacifistima, tako da će iskoristiti taj delikatni trenutak da još jednom, po ko zna koji put, eksplicira dugo i gnjaveći prisutne, s tvrdnjama  – kako su poslije svjedočili novinari – da više nije pisac nego ratnik, da nalazi smisao u tome, da zajedno sa prijateljima Srbima staje na put osnivanju muslimanske države na Balkanu, koju hoće oživjeti skupina muslimanskih intelektuaca, tako da ih sada moli da se uzdrže od svoje neutralnosti koja nije ništa drugo nego obični kukavičluk, itakodalje, prije nego se oprostio poželjevši svima bon appetit.

Nakon što se vratio za svoj sto, neki majstor zvuka iz ekipe, čitatelj djela To sam ja, Edička, shvativši knjigu ozbiljno, zapitao se šaljivo da li je Limonov prijateljima četnicima ispričao o svojim njujorškim godinama, to jest, da li im je, možebitno, priznao da se u toj prijateljskoj državi jebao s crncima u dupe. Kritičari su već dovodili u vezu i pitali se u kontekstu Limonovljeve poetike kakva je uopšte razlika između seksualnog odnosa sa crncem u New Yorku i političkog odnosa sa Radovanom Karadžićem na Palama? Odgovarajući samima sebi na to pitanje, primijetili su da svi humanizmi i renesanse, doba prosvjetiteljstva, nisu uspjeli da zatome praiskonsku prirodu svijeta kao životinjskog carstva, isti korijen seksualnog nagona i militarizma kod mužjaka homo sapiensa.

Još jedan mogući odgovor jeste i to, da se i Limonov, kao i Handke, zauzimajući srpsko stanovište u ratovima 90tih, osjećaju kao da rade nešto apartno, prevratnički, marginalno, sablažnjavajuće, u očima ulickane građanske javnosti, kao da pred kamerama homoseksualno kopuliraju sa crncima. Putujući kroz Srbiju godine 1995. Handke vidi jednu zemlju siromaštva i života u susjedstva rata, po ulicama Beograda gleda samoću i moralnu izoliranost, ne zbog osjećaja kolektivne krivice, nego zbog prevelike svjesnosti, upravo dostojanstvene kolektivne osamljenosti, on osjeća kristalnu stvarnost svakodnevnice i iskonsku i pučku strast za trgovinom pod sankcijama, dok zle horde stranih reportera i dalekih kavgadžija, svjetska medijska udruženja, svi ti zapadni fotografi i kamermani, prikazuju logoraše po Bosni u jednoj paćeničkoj pozi instruirajući ih kako da se pred kamerama namjeste.

Po Handkeu radi se tek o jednom sumnjičenju dostojanstvenog i uglađenog naroda koje vrše bjelosvjetski le mondeovi probisvijeti, pišući bez očiju i nijansi, kao reporteri ogrezli isključivo u neprijateljske i ratne sentimente, puke aluzije i neutemeljena sumničenja, tako da je sve rečeno i objašnjeno, da ne treba više da se išta čita. Od tih medijskih floskula Handke će braniti i Radovana Karadžića, koji se u člancima redovito tretira kao osrednji pjesnik, a frekventni pomen njegove profesije psihijatra sugerira poremećenost, uz redovno ironičnu titulaciju doktorom; in spiraće i Suddeutsce Zeitung da konačno prevede poeziju predsjednika. Taj raskrinkavateljski posao Handke smatra pretežnijim i opasnijim, za jednog literatora koji se razlikuje od običnog žurnaliste, od posla i reportaže jedne britanske novinarke o logoru Omarska, koja je dovela do njenog zatvaranja, od ulaska jednog reportera u opkoljenu Srebrenicu, od snimka nekog kamermana koji snima majku dok je snajper pogađa na sahrani njenog sina, od sve te unosne žurnalističke rabote koja je odnijela četrdeset i tri života pripadnika tog ceha.

I Limonova, kao uostalom i Handkea, kako tvrde biografi, danas može rehabilitovati samo to da naslijeđe nacional-boljševizma postane globalni trend, pojavljući se u varijanti alterglobalizma. Tu se računa na masu mladih ljudi, veliki broj sljedbenika koji smatraju, prevratnički, da je drugi svijet ne samo moguć, već da je neophodan. Okupljajući oko riječi alterglobalisme koja postoji samo u francuskom jeziku, primjećuju analitičari, ta ideja prisutna među francuskom omladinom i elitom, prima se slično u istom miljeu kao boljševičke ideje u 20. veku, ostajući žilave i otporne kao što je sedamdesetih godina bio, naprimjer, koncept pravdavanja Staljinovih logora među lijevim intelektualcima. U toj varijanti ideologija ljudskih prava i demokracije važi kao ekvivalent katoličkog kolonijalizma danas, kao ideja donesena sa istim dobrim namjerama, jednako dobrom vjerom, uz apsolutnu sigurnost, onako kako su se među divljake uvodili ideali istinskog, lijepog, dobrog. Među intelektualcima to neminovno povlači trend, kao što se dogodilo u Francuskoj, da se objavljuju i pišu knjižice protiv demonizacije čitavog naroda kojeg su majstori novog svjetskog poretka [to jest Amerikanci] uzeli kao žrtvenog jarca da uspostave terorističku dominaciju.

Kao daleka anticipacija tih aktuelnih trendova javljaju se Handke-Limonovljeve projekcije iz 90-tih godina o balkanskom Barbarogeniju, kao novo osvajanje Evrope kakva je jednom bila, iskonska, što bi bilo efektno, kad ne bi bilo već viđeno i evoluiralo do toga da ovozemaljsko otjelotvorenje tog Barbarogenija, vrlo prizemno, postanu Milošević-Karadžić. Upravo će, nakon govora na Miloševićevoj sahrani, Handkeu biti skinuta predstava sa reperteoara Komedi-Franseza, moraće vratiti nagradu Grada Dizeldorfa, jer je u svojim tekstovima i dotad Miloševića gradio kao mirotvorca, dok će Limonov u Karadžiću vidjeti velikog pjesnika i koljenovića, nasuprot naprimjer sumnjivom Danilu Kišu, kojeg u jednoj priči predočava kao mješanca cigansko-srpsko-jevrejske krvi, veoma glasnog i nepristojnog čovjeka, koji mu se obraća na ti već nakon upoznavanja i galami na njega probadajući ga svojim inače vrlo prljavim prstima.

To da provokativne i šovinističke literarne žaoke prelaze u hipu u političku reakciju, u angažman, događalo se i ranije među avangardno inspiriranim autorima. Luj Ferdinand Selin, naprimjer, kori njemačke vojnike usred rata što više ne strijeljaju i ne vješaju Židove, piše i da Hitler, Musolini i Franko vrijede 250 Nobela. Poslije nego što su, tražeći Barbarogenija, pronašli Miloševića i Karadžića, prevevši avangardne provokacije u konkretne i apodiktične političke parole, stil Handke-Limonova nosi svuda smrknuto lice koje kao da strogo zahtijeva balkanizaciju Evrope, vraćanje balkanskog Barbarogenija u Evropu. To je isti onaj put kojim su prošli jugoslovenski međuratni avangardisti, zenitisti, Crnjanski, Svetislav Stefanović, koji su evoluirali od dadaizma do šovinizma, postajući već tridesetih godina najveći književni hitlerovci tog doba.

Isto tako, neoavangardni duh koji sav klovnovski, u sprdnji sa svim i svačim, kod Limonova i Handkea, pretvorio se u politički glosarij, u općeprisutan pojam, u program stranke, u trend među intelektualcima, u stvar. Zanimljivo je, i kad su Handkea skinuli sa repertoara, kad je nakon sahrane Miloševićeve morao vratiti nagradu, branili su ga profesori altermondijalisti stabilnim vokabularom u korist jeretičkog pisca protiv Nove Inkvizicije, u duhu demokratskog dijaloga i slobode misli i izražavanja, protiv cenzure i politički korektno, u skladu sa najboljim građanskim običajima i tekovinama evropske civilizacije.

Dogodilo se i to da su avangardne impulse, varvarstvo, barbarogenije, Handke i Limonov na kraju priveli konkretnom pojmu, altermondijalizmu, običnom konstruktu, kliznuvši iz literature u svakodnevno, zatvarajući jedan iracionalizam u krug pojma, rekao bi Konstantinović, u sasvim racionalan iracionalizam. Dok će naprimjer antisemitskom pamfletistu Luju Ferdinandu Selinu najveća uvreda biti kad ga Sartre kristi pojmom naciste, a u pola antisemitskog angažmana će se osjetiti slobodno i da napiše da je Hitler baljezgalo i ništarija, urlatorski neoromantizam, da su arijevci pičke, labrnje, napuhane mješine, jajoglavi buržuji i veći podlaci od Ćifuta, ostavljajući tu svoju šovinističku lakrdiju bez kraja, Limonov i Handke će kroz godine kao seminarci ostati dosljednji i vjerni Milošević- Karadžićevom političkom programu, nacional-boljševizmu i altermondijalizmu.

Kad se govori o jezičkoj inventivosti i vratolomnosti kojim se istražuje periferija ljudskog iskustva, neka ostane zabilježeno da ovi autori imaju djela u kojima su toj stvarnosti pristupali sa reportažnim floskulama, pogodnim za preživanje na stranačkim kongresima i kolumnama revizionistički kontroverznih novinara. Na kraju ostaje još primijetiti, da avangardno klovnovsko lice, s grimasom koja postaje smrknuta zaozbiljno, počev lakrdijaške dosjetke plasirati kao političke parole, prevodeći provokaciju u ordinarni šovinizam, još zanimljiviji odraz dobiva u ogledalu ako se, na vrijeme, do krvi ošine otetom šibom disputa.

 

Mirnes Sokolović
Autor 10.10.2019. u 16:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija