PROFESOR MEĐUNARODNIH POLITIČKIH ODNOSA I VANJSKE POLITIKE NA FAKULTETU POLITIČKIH ZNANOSTI U ZAGREBU DEJAN JOVIĆ ANALIZIRA ZA TACNO.NET POJAM "KONSTITUTIVNOG NARODA" NAKON POSJETA HRVATSKOG PREDSJEDNIKA ZORANA MILANOVIĆA HRVATSKIM POLITIČARIMA U HERCEGOVINI

Hrvatska i Srbija trebale bi u BiH poštovati svakoga, a ne ignorirati neke kao da ne postoje, i kao da nemaju strahove i dvojbe

Boris Pavelić
Autor 16.7.2021. u 12:00

Izdvajamo

  • Apsolutizacija etničkog načela pretvara Bosnu i Hercegovinu u troetnokraciju, da evo predložim novi pojam. A to znači da je udaljava od demokracije. Ta apsolutizacija, koja teži sve svesti na samo jednu dimenziju, kao da su ljudi samo „pripadnici (jednog) naroda“, perpetuira etnonacionalizme, a etnonacionalizam zarobljava državu i društvo jer ne želi predstavljenost općega, građanskog, ljudskog. Ne želi ni predstavljanje drugih posebnosti – npr. klasnih, zavičajnih, slobodnomislećih izvan okvira nametnute etnokracije, globalističkih. Iz etnokracije se rađa šutnja i bijeg u privatnost mnogih koji smatraju da treba kritički govoriti ali vide da je to rizično, da će biti de facto izopćeni ako dovedu u pitanje dogme.

Povezani članci

Hrvatska i Srbija trebale bi u BiH poštovati svakoga, a ne ignorirati neke kao da ne postoje, i kao da nemaju strahove i dvojbe

Dejan Jovic – foto: Igor Soban/PIXSELL

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović uvredama je odgovorio na komentare koje je Dejan Jović, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, u intervjuu za N1 televiziju 12. srpnja iznio na izjave što ih je Milanović dao tokom svog posjeta hrvatskim političarima u Hercegovini od 11. do 13. srpnja. Profesor Jović decentan je i akribičan znanstvenik, nesklon nedostojnim osobnim diskreditacijama kakve je Zoran Milanović uvelike pretvorio u stil svojega ponašanja na položaju predsjednika Republike Hrvatske. Usprkos tome što je i sam postao meta Milanovićevih uvreda, Jović se nije povukao, nego je pristao opširno odgovoriti na pitanja portala tacno.net, zadovoljan što na uvrede političara može odgovoriti suzdržano, bez resantimana, kao znanstvenik, politološkim argumentima i s dobrom voljom prema svima – i sve to, nipošto najmanje važno, baš iz Mostara.

Na temelju izjava predsjednika Milanovića proteklog vikenda u BiH, vjerojatno ste prvi koji je otvorio raspravu o istinskom značenju pojma “konstitutivnog naroda”, i njegove razlike u odnosu na “status manjine”. Molim vas da podrobnije objasnite svoje viđenje predsjednikovih izjava u BiH na tu temu.

Predsjednik Milanović je reagirao na naslove, nisam uopće siguran da je odgledao moj intervju za N1 u kojem sam govorio o tim pitanjima. Ako ga je odgledao, nije ga razumio, barem ne u potpunosti. Ako ga je razumio, onda je namjerno htio izbjeći bilo kakvu raspravu time što se odlučio za uvredljivu, prijeteću i javnom govoru neprimjerenu reakciju. Rekao sam u tom intervjuu da je sam Milanović taj koji je svojim izjavama promovirao manjinski model iz Hrvatske kao odličan, pa sam se zapitao: a zašto ga se onda, ako je tako odličan, ne bi primijenilo i u Bosni i Hercegovini? Rekao sam da je kroz promoviranje manjinskog modela otvorio neka akademski vrlo zanimljiva pitanja, premda vjerojatno nije imao takvu namjeru. I doista, ubrzo se vidjelo da se – uhvaćen u kontradikcijama koje je proizveo tijekom prvog i drugog dana svog boravka u Bosni i Hercegovini – odlučio za difamaciju, što i inače često radi. Te su difamacije usmjerene na sramoćenje i ponižavanje svakoga tko govori ono što se njemu ne sviđa. Naročito napada istaknute ljude iz civilnog društva i akademske zajednice, što nije slučajno nego pokazuje da ne želi snažno civilno društvo ni pojedince koji bi nezavisno i po savjesti propitivali ustaljene kanone, rekao bih i dogme. U mom slučaju višekratno je govorio netočnosti ili je iskrivljavao što sam rekao. Recimo, rekao je da sam ja taj koji je ponudio Hrvatima u BiH da postanu manjina. A zapravo je on bio taj koji im je ponudio manjinske modele razvijene u Hrvatskoj kao uzorne. Onda je rekao i da sam svojedobno tvrdio da je referendum o nezavisnosti u Hrvatskoj bio nedemokratski. Ja to nisam rekao – rekao sam da je bio neliberalan a ne nedemokratski, što se može lako utvrditi u samom tekstu na koji se odnosi. Problem tih napada je u tome što oni izrazito obeshrabruju moje mlade kolege, studente i mlade profesionalce koji žele imati kritički odnos prema stvarnosti, jer kad vide kako se netko tko je na vlasti odnosi prema ljudima iz akademske zajednice, nevladinog sektora i slobodnim intelektualcima, ljudima poznatima javnosti i na vrhu karijere pitaju se što mogu oni očekivati, kao ljudi na početku karijere, ako se usude javno kritizirati moćnike? Na to je, uostalom, upozorilo u svom priopćenju i Hrvatsko politološko društvo. Osim toga, zašto bismo se i mi stariji morali nositi s ovakvim uvredama? Zašto bi nam bilo normalno imati predsjednika koji vrijeđa svoje građane i to u drugoj zemlji? Kao građani, mi biramo i plaćamo njega, a ne on nas.

Izjavili ste da postoji “dogmatizam” u pridržavanju pojma “konstitutivnog naroda”, premda, prema vašoj ocjeni, ostaje otvoreno pitanje koje su konkretne koristi od tog pojma. Činjenica je, koliko ja shvaćam, da je pojam “konstitutivnog naroda” sadržajno zamišljen kao kvalitativno snažniji od statusa manjine, i da se njime želi zajamčiti ravnopravan status Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, koji se smatraju “utemeljiteljskim” narodima u BiH, onima bez kojih ta zemlja ne može opstati.

Ovdje sada moram naglasiti da ću odgovoriti kao politolog, jer to i jesam – nisam političar, kao što mi se u ovakvim izjavama stalno pokušava nametnuti. Ne govorim ni u čije ime, nego u svoje.

Dakle, krenimo redom. Pojam „konstitutivni narodi“ je za sve koji promatraju objektivno i udaljeno a ne pristrano i nekritički daleko manje jasan i definiran od pojma „nacionalne manjine“. Pojam „narod“ je, također, kao što znamo bio predmet kontroverzi koje su ponekad eskalirale u sukobe, i to ne tako male nego čak i u svjetske ratove. Narod ima „pravo na samoodređenje“ (da ne ulazim zasad u pitanje što znači to „pravo“ i može li se primijeniti), ali – prije nego ostvari to pravo moramo definirati tko ili što je narod. Je li to etnička grupa ili politička zajednica? Može li se u narod ući npr. kroz naturalizaciju i iz njega izaći pa postati članom drugog naroda? Tko je narod? Tko je, što pita moj kolega Igor Štiks, u njega uključen, tko isključen a tko pozvan? Koliko je uopće ta kategorija stalna, a koliko promjenjiva? Oko tog pojma, kao i oko drugih, ima mnogo nejasnoća i mistifikacija, a političari i građani ga rabe bez skoro ikakvih dilema, kao da je samorazumljiv i očigledan. „Narod“ – ovog puta u smislu: građani – ne želi pretjerane komplikacije s pojmovima za koje misle da su jednostavni, i tako zapravo svaki pokušaj da nešto razjasnimo izgleda kao neka neprijateljska djelatnost, ugrožavanje samog poretka koji se gradi na pijesku nejasnog pojmovlja. Kao što bi rekao Todor Kuljić, neki pojmovi pritom postanu prognani i predstavljaju tabue, no sad nećemo ići dalje u tu temu.

Neke od tih dilema pojavile su se i prilikom raspada Jugoslavije – koji je ujedno bio i moment – privremene, ili u slučaju Srbije u vezi s Kosovom, možda i trajne – dezintegracije i nekih od njenih glavnih republika npr. Hrvatske, Srbije i BiH. Sukobi unutar tih zemalja koji su potom uslijedili nisu bili samo oko pojmova, ali su bili i to – prije svega oko toga tko je narod, i kakva prava ima ako mu priznamo status naroda. Svi koji smo tada živjeli se sjećamo koliko se cijela politička bitka koncentrirala oko pitanja – imaju li „narodi“ ili „republike“ pravo na samoodređenje, i je li to pravo „konzumirano“ i pod kojim uvjetima se može ostvariti?

Badinterova komisija stajala je na poziciji prava republika (ne i pokrajina ili nekih tek jednostrano proglašenih teritorija) SFRJ na samostalnost, premda je govorila i o pravu naroda na samoodređenje. Dakle, smatrala je da narod čine svi građani jedne republike, pa je odbila prihvatiti zahtjeve etničkih naroda na samoopredjeljenje, kao i promjenu granica po etničkom principu. Stala je na poziciju da su narodi političke a ne etničke kategorije i favorizirala je tzv. uti possidetis princip koji granice ostavlja kakvima su bile.

Ideja naroda kao etničke zajednice je, međutim, kod nas duboko ukorijenjena i vuče korijene iz imperijalnog vremena, kroz milete u Osmanskom imperiju i oblike kulturne autonomije razvijene u Austro-Ugarskoj, a onda je potvrđena i u socijalističkoj Jugoslaviji, u kojoj su postojali narodi i manjine, a kasnije narodi i narodnosti, jer je pojam manjine sredinom 1960-ih postao uvredljiv za same manjine pa je ukinut. Mi, naravno, ne možemo negirati pa ni ignorirati realnosti, jer povijest nije struja pa da je možete prekinuti pritiskom na prekidač. Ne postoje u povijesti takvi prekidi – ono što ste naslijedili je ono što imate i ako želite to mijenjati, trebat će vam vremena.

Tako su isto i etnički narodi naslijeđeni iz prošlosti i sad su tu. Daytonski je sporazum prihvatio tu realnost i pretvorio je u pojam „konstitutivni narodi“, ali oprezno i kompromisno, budući da se razumijevanje pojma „narod“ koje je dominantno u SAD-u ne poklapa s onim što su „narodi“ za nas.

To je učinjeno i zbog toga što je, mislim, samo oko jedne stvari postojala suglasnost u toj 1995. između predstavnika Srba, Hrvata i Bošnjaka – a naročito kod Srba i Hrvata koje su predstavljali Slobodan Milošević i Franjo Tuđman – a to je da se u BiH radi o tri naroda, ne o jednom. Bošnjaci, koji su i sami svoj identitet – barem tada još – gradili na nasljeđu Osmanskog imperija i socijalističke Jugoslavije a ne na nacionalizmu zapadno-europskog tipa, kao što opisuje u svojoj izvrsnoj knjizi „Nadživjeti carstva“ Xavier Bougarel, a dijelom objašnjava i vrsni bosansko-hercegovački politolog Šaćir Filandra u svojoj knjizi „Bošnjaci nakon socijalizma“, htjeli su konsolidirati svoju naciju – koja je 1993. promijenila ime upravo da bi se istakao njen politički a ne vjerski karakter – pa im je sasvim odgovaralo da za njenu konstitutivnost dobiju potvrdu izvana, što su i dobili. Tako su tri potpisnika Daytonskog sporazuma – Milošević, Tuđman i Izetbegović – uspjeli zajednički uvjeriti Zapad, koji nije krenuo s tim konceptom i u odlukama Badinterove komisije ga je izravno odbacivao, pa zato nije tražio konsenzus triju naroda na referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine nego je preferirao većinsku odluku svih građana BiH – da im popusti. To je bio nužan kompromis za završetak rata, a kraj rata je bio od apsolutno prvorazredne važnosti. Uz to, Zapad je uvijek govorio da će prihvatiti ono što se sve strane u sukobu dogovore.

Od početka je bilo jasno da je to tadašnja realnost, ali je postojala nada i da će se stvari izmijeniti. Liberalne snage na Zapadu su se nadale da će se Bosna i Hercegovina poslije rata integrirati i da će njeni političari shvatiti da je etnonacionalizam opasan i štetan. Da bi se to što prije dogodilo, smišljeni su instrumenti direktnog nadzora, kao što je Ured visokog predstavnika i drugi. Te su institucije bile jednim dijelom neka kopija imperijalnih jer su trebale biti arbitri s autoritetom i silom, a s druge strane i liberalne jer su htjele promovirati ideju građanstva, autonomije i pluralizma.

Na drugoj strani su bila očekivanja onih koji su držali da će se pokazati da multinacionalne države ne mogu opstati i da će se prije ili kasnije i Bosna i Hercegovina raspasti. Nezadovoljni time što je BiH reintegrirana nakon rata i oni su se nadali da vrijeme radi za njih i da će se pokazati da je etnonacionalizam snažniji od alternativa. Ne mogu sada ulaziti detaljnije u to tko su ti ljudi i koje snage, ali Franjo Tuđman je svakako bio jedan od njih. On je pristao na Daytonski sporazum samo nakon što je prethodnim, Washingtonskim, sporazumom iz 1994. dobio obećanje o konfederalnim vezama Federacije BiH s Hrvatskom, te nakon što je u Dayton ubačen pojam „konstitutivnih naroda“.

Od početka je, dakle, jasno da korištenje tog pojma nije samo stvar priznanja realnosti, nego i namjere da se dobije priznanje za pravo na samoodređenje koje je u našim okolnostima podrazumijevalo i „pravo na odcjepljenje“. Nije bila namjera samo biti uključen u procese odlučivanja – ako je to uopće bila glavna ideja – nego i u mogućnosti isključiti se iz njih. To vidimo, npr. u načinu na koji Srbi u Bosni i Hercegovini koriste konstitutivnost: ne samo da bi participirali u institucijama te države nego i da bi ih zakočili.

U ovih 25 i više godina, Bošnjaci su postali većina u Bosni i Hercegovini, prvi put u povijesti. To znači da im više ne trebaju garancije da neće biti preglasani. To ih dovodi do teze da je Bosnu i Hercegovinu potrebno rekonstruirati kao demokratsku zemlju, što je bila i izvorna želja Zapada. Malo tko otvoreno govori da su „konstitutivni narodi“ smetnja na tom putu, ali mnogi to misle – i u Bosni i Hercegovini i u međunarodnoj „zajednici“. Smatraju ga podmetnutim i štetnim za demokratski razvoj Bosne i Hercegovine, tekovinom Daytonskog sporazuma koji su potpisali i Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, i zato ga izbjegavaju.

U tom kontekstu treba promatrati i raspravu o Daytonu, kao i o konstitutivnim narodima. Hrvati i Srbi, da kažem vrlo pojednostavljeno jer ima i Hrvata i Srba koji su prema svemu tome vrlo skeptični, brane Dayton baš zbog konstitutivnih naroda, a oni koji misle da je došlo vrijeme za reviziju Daytona i za ozbiljnije reforme traže nova rješenja – i to prije svega tako da predlažu napuštanje etnokratskog i povećanje demokratskog karaktera Bosne i Hercegovine.

Kad se radi o manjinama, to su one priznate etničke zajednice koje žive izvan zemlje koja je njihova nacionalna država po etnicitetu. Pojam se izbjegavao u socijalističkoj Jugoslaviji, pa je zamijenjen kompromisnim – narodnosti. Kriterij, dakle, nije bio brojčani – jer su neki narodi (npr. Crnogorci) bili mnogo manji od narodnosti (npr. Albanaca). Presudno je bilo imaju li te etničke grupe državu izvan Jugoslavije ili je nemaju. Kad bismo sada taj model primijenili na suvremenu Bosnu i Hercegovinu – a rekao sam ranije da se povijest ne događa tako da možemo zanemariti prošlost – primijetili bismo da danas dva naroda u BiH imaju svoje nacionalne države izvan BiH a treći nema. To unosi neravnotežu koja ranije nije postojala. Otvara neizbježno – ignorirali mi to ili ne – pitanje o korisnosti pojma „konstitutivni narod“ i o njegovoj prihvatljivosti za Bošnjake ali i mnoge unutar međunarodne zajednice. Kao što nije mudro nametati drugima pojmove kojima bi ih se opisalo a koje oni smatraju problematičnima i uvredljivima (npr. manjina), tako nije mudro ni ignorirati osjećaj neravnopravnosti kod Bošnjaka koji su sad većina a opet imaju osjećaj ozbiljnog ograničavanja u zemlji koju smatraju svojom jedinom domovinom.

Slične su bile dileme kad se radilo o statusu Srba i drugih naroda nekadašnje SFRJ u Hrvatskoj. Oni su raspadom SFRJ i stvaranjem nezavisnih država koje su proglašene njihovim „matičnim državama“ po etnicitetu proglašeni manjinama i tek je trebalo regulirati njihov novi status. Na tome je inzistirala Badinterova komisija, koja je postavila određene uvjete za priznanje Hrvatske, od kojih je jedan od najvažniji bio – jamčenje najviših mogućih prava manjinama, posebno srpskoj. To je bio uvjet međunarodnog priznanja Hrvatske i odatle onda proizlaze čak i u jednom trenutku ustavno jamčeni kotarevi Glina i Knin itd. Kasnije su neke od tih mjera zaštite ukinute ili redefinirane, a druge su uvedene Erdutskim sporazumom, npr. stvaranje Srpskog narodnog vijeća i Zajedničkog vijeća općina, definiranje prava na obrazovanje po posebnim programima, jamčeno predstavljanje u politici na svim razinama i sl. Takve institucije, da podsjetim, nisu postojale u doba dok su Srbi bili konstitutivni narod u SFRJ, pa time i u Hrvatskoj. Možda im nisu bile ni potrebne. Lakše je bilo dati ih onome tko je poslije rata postao vrlo mala zajednica – sve to stoji.

Ali, podsjećam da se srpska zajednica već u toj 1990-91. podijelila na dva dijela: jedan je inzistirao na konstitutivnosti i potom proglasio odcjepljenje od Hrvatske, tražio i dobio zaštitu Beograda i uključio u svoje djelovanje i vojnu opciju, a drugi je – premda također u strahu od budućnosti i s osjećajem neravnopravnosti i isključenja – prihvatio manjinski status i počeo tražiti one elemente zaštite koji proizlaze iz tog statusa. Ovi prvi nisu imali nikakvu podršku međunarodnih aktera i potom su 1995. poraženi vojno i politički. Ovi drugi su imali određenu – i ne nevažnu – podršku međunarodnih aktera i do danas pokušavaju povećati prava Srba u Hrvatskoj. Iz današnje perspektive mislim da je prilično očigledno da su ovi prvi pogriješili, a ovi drugi nisu. Na hrvatskoj je manjinskoj politici da pokaže da je tako.

Dakle, treba de-dogmatizirati i de-tabuizirati pojmove i na njih gledati ne samo sa simboličke razine nego i s razine stvarnog sadržaja. Gubici u simboličkom smislu koji su nastali zbog novih okolnosti, često mimo volje nekih etničkih grupa, mogu biti kompenzirani povećanjem prava, sloboda i zaštite u konkretnom smislu. Na to sam mislio kad sam spomenuo potrebu da se odbaci dogmatizam.

Uostalom, ako se oslonimo na izjave predstavnika sva tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, uočit ćemo da i oni sami tvrde da im status kojeg imaju ne omogućuje stvarnu ravnopravnost niti im daje prava koja su očekivali ili priželjkivali. Znači, to što su ova tri naroda konstitutivni ne rješava problem nijednom od njih – kao što vidimo i nakon više od 25 godina otkako je uveden, odnosno iz čitave njihove povijesti u kojoj su slični pojmovi bili korišteni, što kroz nasljeđe imperijalnih struktura odnosno mileta, što kroz priznanje statusa naroda u socijalizmu. Uzimam njihovu riječ kao dokaz da je potrebno nešto učiniti da bi se stanje promijenilo. Imperije i socijalističke države su prošlost. Za novo vrijeme potrebno je novo promišljanje, a to znači i novi pojmovi, izvan ovih koji su sada postali problem. Dakle – ni nametanje pojma manjine niti dogmatsko inzistiranje na pojmu konstitutivnog naroda. Oba unose više nerazumijevanja nego razumijevanja. Potrebno je razmisliti o pojmovima koji neće dijeliti i stvarati osjećaj zakinutosti, nego će biti prihvatljivi. Također, potrebno je odmaknuti se od mantri koje ne znače mnogo i ne donose dovoljno i fokusirati se na sadržaj prava i sloboda, pritom se oslanjajući na praksu drugih država, posebno onih koje mogu biti uzor.

Ako mogu tumačiti razliku konstitutivnost i manjinskog statusa, rekao bih da konstitutivnost treba jamčiti suodlučivanje o najvažnijim pitanjima države, uključujući i samo njezino postojanje, dok manjinski status jamči zaštitu nacionalnih prava povrh općegrađanske zaštite, ali ne i pravo na suodlučivanje o sudbini države. Zato je, rekao bih, konstitutivnost važna u BiH za sva tri najveća naroda. Kako to komentirate?

Mislim da bi sve bilo jednostavnije kad bi namjera korištenja pojma konstitutivni narodi bila u suodlučivanju, dakle u demokratskoj uključenosti. Problem nastaje kad se on koristi za isključivanje iz procesa odlučivanja, odnosno za separatizam, bilo unutar zemlje ili čak i secesionizam, dakle i formalno odvajanje od postojeće zemlje. Poučeni iskustvom iz razdoblja raspada Jugoslavije, kad se konstitutivnost koristila za odvajanje a ne za uključivanje u procese odlučivanja npr. na saveznoj razini, razumno je biti vrlo oprezan. Drugi je problem kad se konstitutivni narodi ne ponašaju kao narodi, tj. kad ne pokazuju svojstvo samostalnosti nego sebe doživljavaju, a onda tako i djeluju, kao sastavni dio politike druge, svoje „matične“ države. Svojstvo samoodređenja i suverenosti – koje čini nekoga ili nešto narodom – je tu od presudne važnosti: ako želite biti narod, morate se ponašati kao narod – ne samo u odnosu na zemlju u kojoj živite, u ovom slučaju Bosnu i Hercegovinu, nego i u odnosu na druge zemlje, npr. Hrvatsku i Srbiju. Što je manje samostalnosti, to se više radi o manjini. U tome je zamka prevelike bliskosti.

Kad se radi o suodlučivanju naroda – tu se opet vraćamo na pitanje: što je narod, na koga mislimo? Također, tko su subjekti suodlučivanja? Jesu li to i oni koji ne pripadaju nijednom od tri naroda, ili su oni isključeni, kao što recimo upozorava presuda u slučaju Sejdića i Fincija? Što je s onima koji se ne žele u političkom prostoru pojaviti isključivo kroz etničko, nego npr. kao Bosanci i Hercegovci? Svojedobno se pred popis stanovništva vodila kampanja protiv takvog izjašnjavanja, jer bi ono poremetilo etnokratsku strukturu vlasti. To je paradoksalno i podsjeća na Jugoslaviju u kojoj je ideja jugoslavenstva bila „sumnjiva“ i skoro pa van-sistemska. Koliko su legitimni izvanjski subjekti suodlučivanja – npr. Visoki predstavnik i dr? Apsolutizacija etničkog načela pretvara Bosnu i Hercegovinu u troetnokraciju, da evo predložim novi pojam. A to znači da je udaljava od demokracije. Ta apsolutizacija, koja teži sve svesti na samo jednu dimenziju, kao da su ljudi samo „pripadnici (jednog) naroda“, perpetuira etnonacionalizme, a etnonacionalizam zarobljava državu i društvo jer ne želi predstavljenost općega, građanskog, ljudskog. Ne želi ni predstavljanje drugih posebnosti – npr. klasnih, zavičajnih, slobodnomislećih izvan okvira nametnute etnokracije, globalističkih. Iz etnokracije se rađa šutnja i bijeg u privatnost mnogih koji smatraju da treba kritički govoriti ali vide da je to rizično, da će biti de facto izopćeni ako dovedu u pitanje dogme.

I u imperijama i u socijalističkoj federaciji su subjekti suodlučivanja – makar formalno – bili brojni: možda malobrojni ali sigurno se nije sve svelo samo na jedno. Stabilnost imperija se stoljećima održavala na dopuštanju različitosti ali i na lojalnosti sultanu. U socijalističkoj Jugoslaviji – i Bosni i Hercegovini – preduvjet je bila lojalnost Titu i ideologiji socijalizma. Partija je bila pravi suveren, a država je bila nacionalna po obliku a socijalistička po sadržaju. Postojali su i drugi subjekti suverenosti, što je vidljivo najbolje iz proglasa CK SKJ i Predsjedništva SFRJ na čas Titove smrti. Tamo se pokazuje red nominalnih subjekata suvereniteta, pa se kaže: „radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima SFRJ: umro je drug Tito“. Ti ostali su bili, također, čuvari suvereniteta i donekle pluralnosti – premda limitirane – političkog prostora. Kad je sve svedeno samo na etničko, kad su nestali svi ovi ostali subjekti ili su bili poraženi, došlo je do sloma poretka i stvaranja novog. O tome kako se to dogodilo piše Mila Dragojević u svojoj knjizi „Identiteti u ratu“.

Zbog toga je opasno i za stabilnost i mir u Bosni i Hercegovini rizično da se sve svede samo na nacionalno. To čini Bosnu i Hercegovinu, da se poslužim naslovima knjiga mojih kolega  Mirjane Kasapović i Nenada Kecmanovića – „podijeljenim društvom i nestabilnom državom“, odnosno „nemogućom državom“. Pitanje je sad, naravno, je li to ono što želimo ili nije? Neki upravo to žele, stalno perpetuiranje neizvjesnosti sve dok u jednom trenutku i sami Bošnjaci ne kažu da im je bolje bez Srba i Hrvata nego sa njima, pa primijene češki ili ruski scenarij – prema kojem je najveća nacija ona koja želi samostalnost, jer više ne želi komplicirane odnose u multietničkoj državi. Rusija i Češka su bile one koje su se poželjele izdvojiti nakon što su odnosi postali suviše komplicirani. Zaključile su da je tako jednostavnije. Ponekad mi se čini da je to, zapravo, glavni cilj srpskog i hrvatskog nacionalizma po pitanju Bosne i Hercegovine – da tu zemlju stvori toliko nemogućom da Bošnjaci požele da žive sami u svojoj manjoj nacionalnoj državi.

Dejan Jovic – foto: Matija Habljak/PIXSELL

U razgovoru za N1, i sami ste kazali kako “potpuno razumijete strah od postajanja manjinom”, koji je bio “jedan od okidača za početak rata u bivšoj Jugoslaviji”. Istodobno ste primijetili i da “Bošnjaci imaju problem s pojmom konstitutivnog naroda”, pa ste predložili neku vrstu kompromisnog rješenja, po uzoru na Ohridski sporazum u Makedoniji. Molim vas da temeljitije objasnite taj svoj stav.

O strahu od postajanja manjinom pisao sam u članku objavljenom prije točno 20 godina u časopisu Balkanologie, koji je potom preveden i objavljen i na našem jeziku u časopisu Reč, pa upućujem čitatelje da detaljniji odgovor pronađu tamo. Razumijem taj strah, posebno u zemljama u kojima žive ljudi koji su doživjeli tragedije prethodnih ratova. No, strahove treba prihvatiti i o njima treba otvoreno i odgovorno razgovarati s drugima jer i ti drugi imaju svoje strahove. Kompromis i povjerenje, dobra volja i stavljanje mira i slobode na prvo mjesto je ključ da se oni prevladaju. Treba nam i više empatije i više znanja o drugima. Ponekad izgleda kao da živimo jedni pored drugih a ne poznajemo se dovoljno. To je bio slučaj i u Jugoslaviji u kojoj se vrlo malo ljudi doista isticalo po tome što dobro poznaje druge krajeve i svoje sudržavljane. Komšiluk, pojam koji je ušao u antropologiju, sociologiju i politologiju upravo u 1990-ima prilikom objašnjavanja Bosne i Hercegovine, ponekad je više mjesto pozdravljanja i formalne pristojnosti prema drugome nego mjesto u kojem se otvoreno razgovara da bi se ljudi bolje upoznali. I ovo prvo je pozitivno i dobro, ali vjerojatno nije dovoljno jer ne stvara dovoljno povjerenja. Omogućava da čim se zatvorimo u svoju kuću o onom drugom, komšiji kojeg smo upravo pozdravili, nastavimo misliti i možda u privatnosti doma govoriti loše i najgore, često kroz stereotipe. U redu, i to je bolje nego sukob, ali ne gradi zajednicu.

Kad sam spomenuo Ohridski sporazum u danas Sjevernoj Makedoniji, to sam učinio jer je primjer kompromisa i to u zemlji za koju se 1991. u inozemstvu najviše strahovalo da će „implodirati“ i pritom u post-jugoslavenske ratove uvući i susjedne zemlje: Grčku, možda onda i Tursku, Bugarsku, Albaniju, što bi bila katastrofa širih razmjera. Albanci su, kao što znate, po postotku u stanovništvu u Makedoniji brojnija populacija od Hrvata u Bosni i Hercegovini – ima ih oko 25 posto a Hrvata u Bosni i Hercegovini oko 15 posto, pri čemu postotak Albanaca u Sjevernoj Makedoniji vjerojatno raste a postotak Hrvata vjerojatno ne. Albanci su bili narodnost u SFRJ pa prema tome i u SR Makedoniji. U jednom momentu i tamo se proglasila neka samostalna „država“, Ilirida, ali od nje su uskoro odustali i oni koji su je „stvorili“. Međutim, iako nije bilo formalne obaveze, Makedonci su u svoje vlade nakon 1992. uključili i političare Albance. Albanci su prihvatili biti uključeni. U 2000., jedna radikalna grupa albanskih secesionista pokrenula je sukob, koji je zaustavljen međunarodnim posredovanjem. Albanci su tražili da budu konstitutivni narod, što ni Makedonci ni međunarodna zajednica nisu prihvatili upravo zato što postoji Albanija kao država. Otkako postoji i Kosovo, Albanci u Sjevernoj Makedoniji imaju još manje šanse da uvjere Zapad da je potrebno da budu konstitutivni i u toj zemlji. Dakle, ponuđen im je status manjine. Oni su to odbili. Sjećam se kad su – na njihovo čuđenje – odbili čak i ugostiti za razgovor predstavnike europskih institucija koji su bili zaduženi za prava manjina, tvrdeći da bi time prihvatili status manjine.

Makedonci i međunarodni akteri su na to reagirali tako da u Ohridskom sporazumu ne spominju manjine, nego se kaže za njih da su „zajednica koja nije većina“. U cijelom tekstu se ne spominju ni narodi ni manjine, nego građani Republike Makedonije i etničke zajednice, od kojih se za Albance kaže da su zajednica koja „nije većina“. To je zadovoljilo obje strane, premda naravno ne i sve u objema zajednicama. Ali je primjer kako se diplomatskim putem mogu postići korisni sporazumi, a da se nikoga ne isključi ili ne uvrijedi. Prava koja su dobili Albanci su vrlo velika, veća od uobičajenih za manjine. Bez njih se ne mogu donijeti ključne odluke, imaju pravo na proporcionalnu zastupljenost u svim političkim tijelima, visoku autonomiju općina u kojima su većina, u odlučivanju za bitne odluke postoji „dvostruki ključ“, dakle – traži se da se s njima suglase i većina Makedonaca i Albanaca. Svaka zajednica koja ima više od 20 posto stanovnika – a to su uz Makedonce samo Albanci, koje se eksplicitno ne spominje kao takve u tim specifičnim odredbama – ima pravo da njen jezik bude službeni tamo gdje ih ima toliko. Sve to dolazi iz postojećih standarda manjinske zaštite, i nadmašuje ih, a da konstitutivnost nije korištena. Sličnih primjera kompromisa ima u Europi mnogo i nijedan ne treba nametati drugima – ali iz njih se može mnogo toga naučiti i vjerojatno primijeniti i u Bosni i Hercegovini ako postoji volja i ako se počne razmišljati malo izvan okvira dogmi.

Vrlo je zanimljivo zazvučala vaša tvrdnja iz intervjua N1 kako “biti susjed ne znači samo imati više prava”. Znači li to da smatrate kako vlasti u Hrvatskoj i Srbiji, zato što su susjede BiH i potpisnice Daytona, smatraju kako “imaju više prava” u BiH? Od koga? Od ostalih država, ili možda čak i od vlasti u samoj BiH?

Poruka te tvrdnje je da susjedne zemlje u poslijeratnim sukobima, a naročito ako su na bilo koji način bile involvirane u te sukobe, imaju posebnu odgovornost koje bi trebale biti svjesne. Ako ste ikada u prošlosti bili okupator neke teritorije, posebno susjedne zemlje ili njenih dijelova, ili ste pomagali neku stranu u unutarnjem sukobu u njoj, trebali biste se suzdržavati ako ne i potpuno udaljiti iz procesa uređivanja odnosa u njoj. Uz to, čak i ako niste bili u sukobu, kao susjedna zemlja ste uvijek promatrani kao donekle pristrani jer zastupate samo svoje specifične interese koji mogu naštetiti nekima u toj zemlji, ili čak samoj zemlji u cjelini. Pristranost vas ne kvalificira za sudjelovanje u odlukama koje su u biti unutarnje-političke. Zato je mudro biti udaljen, a prisutan samo koliko je nužno i koliko to zemlja na koju se odnosi od vas traži. Htio sam to naglasiti u kontekstu izjava da Hrvatska ima neki poseban interes upravo stoga što je susjedna zemlja Bosni i Hercegovini, zbog toga što je sama u svoj ustav zapisala da ima obavezu da brine o Hrvatima, što je potpisnica Daytonskog sporazuma ili zato što ima vrlo dugu granicu s BiH. Sve je to točno, ali iz toga ne proizlaze neka posebna prava u Bosni i Hercegovini. Susjedi se posebno moraju paziti od toga da ne zloupotrijebe geografiju, posebno ako imaju burnu povijest. I ako nešto žele postići, najbolje je da nađu što više moćnih saveznika u svijetu, a ne da najavljuju blokade i da idu u suprotnom smjeru od dominantne volje moćnih svjetskih sila.

Predsjednik Milanović izjavio je za posjeta BiH, među ostalim, i ovo: “Ja zastupam hrvatske interese, a ne globalnu pravdu.” Kako komentirate tu izjavu? Kakav je to “hrvatski interes”, koji se suprotstavlja globalnoj pravdi?

Zanimljiva izjava, višestruko. No, je li interes Republike Hrvatske uvijek isti kao i interesi Hrvata u inozemstvu, pa i u Bosni i Hercegovini? Interes Republike Hrvatske je da ona bude potpuno integrirana u one strukture koje je odabrala za svoju vanjsku politiku – npr. EU i NATO, a ne da zbog pitanja koja se ipak tiču druge zemlje ili zbog pristranosti u zastupanju interesa jedne etničke grupe u toj zemlji najavljuje blokade, iznosi ultimatume, pa i prijeti da će praktički bojkotirati političke interese i volju svojih saveznika. Interes Republike Hrvatske je da ima dobre odnose sa svim susjednim zemljama, a ne da dovodi u pitanje legitimnost organa tih zemalja. Drugim riječima, u interesu je Republike Hrvatske da ima dobre odnose sa Sarajevom. Predsjednik Milanović započeo je svoj mandat izjavama o republici, i to smo mnogi od nas pozdravili. On je predsjednik Republike Hrvatske, dakle očekivao bih da zastupa interese Republike Hrvatske. Bosansko-hercegovačko pitanje je najosjetljivije pitanje za hrvatsku vanjsku politiku koja je dosad bila uglavnom razborita po svim drugim pitanjima i postigla je manje-više sve što je htjela. Vrijedi li to riskirati, ulaziti u situacije u kojima vas vaši saveznici ne podržavaju ili ne razumiju, zbog ovog pitanja?

Dejan Jovic – foto: Igor Soban/PIXSELL

Komentirajući izjave predsjednika Milanovića, uvidjeli ste “prostor za akademsku diskusiju s njim”, pa ste je i započeli. Predsjednik je na to odgovorio osobnim uvredama, što vrlo često čini. Kako, na simboličkoj razini, komentirate Milanovićev način govora prema BiH, da zasad ostavimo po strani njegove osobne obračune unutar Hrvatske? Kako takav način govora utječe na političku situaciju na Balkanu, te na odnose Hrvatske i BiH?

Kao neprimjeren. Takav diskurs pokazuje nerazumijevanje te zemlje. No, tu ima i još toga – npr. određenog orijentalizma, koji doduše postoji kod mnogih na Zapadu, pa se ponekad hrvatski političari nadaju da će Zapad vidjeti da su na istoj strani po pitanju muslimana i Balkana. Tuđman je upravo tako interpretirao volju Zapada – smatrao je da će Zapad shvatiti da se vodi „sukob civilizacija“ i da će u tom sukobu podržati Hrvatsku i Hrvate iz Bosne i Hercegovine jer će oni „europeizirati“ Bošnjake. Zato je i prihvatio Washingtonski sporazum iz 1994., koji je ne samo stvorio Federaciju BiH nego i najavio konfederaciju te Federacije s Hrvatskom. Mislio je da je povijesna i civilizacijska uloga Hrvatske da muslimane učini dijelom Zapada. To je bila i Austro-Ugarska namjera kad su okupirali i potom anektirali BiH, a i danas se pojavljuje u političkim diskursima o „europeizaciji“ i „akterima europeizacije“ u Hrvatskoj.  O tome je nedavno objavljena odlična knjiga koju je uredio češki povjesničar František Šistak, i u kojoj se pokazuje kako je Austro-Ugarska razvila narativ o „našim muslimanima“ da bi ih odvojila od orijentalističke slike o muslimanima iz Otomanske imperije. Radi se o ideji koja ima imperijalnu osnovu, a to uključuje ideju o „višim“ (npr. europskim) i „nižim“ kulturama (npr. balkanskim, orijentalnim itd.). Ne moram govoriti koliko je ona problematična za suvremeni svijet, premda nije nepopularna, posebno u doba populizma, porasta ksenofobije i nacionalističkih stereotipa posvuda na Zapadu.

Predsjednik Milanović prvi je predsjednik države uopće koji je posjetio BiH na dan obljetnice početka genocida u Srebrenici, a da nije otišao na komemoraciju u Potočare. Ta je gesta u susjednoj zemlji izazvala val kritika. I sami ste primijetili kako je riječ o “najnezgodnijem danu u godini” za bilo kakve političke poruke osim onih o osudi genocida i rata te suosjećanja sa žrtvama. Kako shvatiti taj Milanovićev gaf? Kako je moguće napraviti takvu očitu pogrešku? O čemu to govori?

Nadam se da je riječ samo o neinformiranosti i površnosti, a ne o namjeri. Ako je riječ o namjeri, onda je to vrlo opasna poruka. Za Bošnjake, ali i za sve civilizirane ljude svijeta, 11. srpnja je dan žalosti i sjećanja na Srebrenicu. To je dan kada se ne šalju političke poruke o bilo čemu drugome. Vidio sam da su mnogi toga dana izbjegavali na tviteru komentirati čak i sport, a taj ga je dan bilo mnogo. Iz pijeteta. Ne znam zašto se odlučio baš za njega, samo znam da nije trebao ići baš tada.

Što bi hrvatska politička elita trebala učiniti, pa da obnovi povjerenje, prije svega s bošnjačkim političkim predstavnicima? 

Tretirati Bosnu i Hercegovinu kao suverenu susjednu i prijateljsku zemlju. Pomoći da se smanji razarajući i dezintegrirajući nacionalizam i poveća povjerenje. Poštovati svakoga, a ne ignorirati neke kao da ne postoje, kao da nemaju strahove i dvojbe. Izmaći se kad se radi o stvarima u kojima je pristrana i kad za njen angažman nema suglasnosti. To isto vrijedi, naravno, i za Srbiju.

Boris Pavelić
Autor 16.7.2021. u 12:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija