I da nije ništa drugo, previše je!

Izdvajamo

• Zaključak glasi: Njoj pomoći nema. A pitanje: ima li onda pomoći barem Hrvatskoj? Odgovor ćemo znati uskoro, nakon izbora. Za one koji su zaboravili: Njezina je stranka prvi puta osvojila vlast uz slogan: o svojoj sudbini odlučimo sami! Nije li krajnje vrijeme da se svi (zaista: svi) sjete toga slogana?

Povezani članci

• Presumpcija krivice
• HDZ s paramilitantnim vragom tikve sadio
• Ramo Kolar: ZMIJA S TRESKAVICE DUGA SEDAM METARA
• Kolinda Grabar Kitarović dodatno povećala vodstvo!
• Angela Merkel za povijest
• Nekršćanski prijepor oko crkvene imovine

Osnova i temelj Njezine kampanje i željenog drugog mandata bit će – povijesni revizionizam. Kome to ni poslije susreta “točno u podne” nije jasno, taj je politički slijepac.

Nakon višemjesečnog otezanja, nakon nekoliko puta ponovljene najave kako će to učiniti, Ona je napokon “svekolikom pučanstvu” obznanila svoju namjeru da krene u borbu za još jedan mandat na položaju Predsjednice Republike Hrvatske. Rekla je odmah kako predizborna kampanja još nije počela, čime je prilično neuvjerljivo pokušala opravdati ne samo nedostatak bilo kakvog suvislog programa, nego čak i to da nije prezentirala slogan pod kojim će se boriti za još pet godina na Pantovčaku. Zanemarila je pri tome notornu činjenicu kako je, svime što je govorila i radila (uključujući i famozna “izmještanja” Ureda), u kampanji za osvajanje toga drugoga mandata praktično od trenutka kada je započela prvi.

Ta je, napokon dočekana objava, najprije bila – kako i priliči svakom velikom događaju u povijesti neke zemlje – najavljena dan ranije. I to za – točno u podne, što je pripadnike starijih generacija neodoljivo podsjetilo na čuveni film s tematikom Divljeg Zapada. Bilo kako bilo, ukazala se na televizijskim ekranima koju minutu prije podneva i nije silazila s njih dobrih pola sata. Njezino prilično loše odglumljeno obraćanje (s pripadajućom gestikulacijom, osmjesima i spuštanjem i dizanjem glasa, doduše bez lupanja šakom) pred biranom publikom mladeži Njezine stranke koja je bila i ostala Njezina, mada joj je – kao Predsjednici – stranačko članstvo zamrznuto, sadržajno je bilo isprazno. Gomila šupljih fraza, čak više i ne tako zvučnih, od česte su se upotrebe izlizale, uz popriličan broj prozirnih samozavaravanja, od onoga da Hrvatska nije mala zemlja i da nije “region” (a kakva je, ako nije mala i gdje je, ako nije u regiji?), pa do tvrdnje kako međunarodni ugled Hrvatske nikada nije bio tako dobar kao sada. O inflaciji izraza “dostojanstveno” da se i ne govori, pri čemu bi zaista bilo teško pronaći nešto, što bi zasluživalo taj pridjev u polusatnom igrokazu, odigranom prema tekstu s točno označenim stankama za aplauz, mjestima za osmjeh (uz naznaku kakav, jer nisu svi osmjesi jednaki!) pa do upute što – ne reći. Ovo potonje vjerojatno je jedinstven slučaj. Političarima nije nimalo neuobičajeno pripremati tekstove s uputama o načinu njihova prezentiranja, ti tekstovi – naravno – sadrže ono za što ekipa koja “opslužuje” političara(ku) smatra da treba reći, ali da se nekome mora napisati i što da ne kaže, e to je nešto zaista neobično, možda i povijesno.

No, ako je to toliko najavljivano objavljivanje Njezine (očekivane, uostalom!) kandidature bilo lišeno svakoga spomena vrijednog sadržaja, ako je bilo prilično loše prezentirano, ako su izborni program, pa čak i slogan, ostavljeni za neku drugu prigodu (da bi se povećala dramska tenzija, ili naprosto zato što ne postoje?), ima li uopće smisla baviti se tim Njezinim podnevnim pojavljivanjem u televizijskom programu? Itekako ima! I smisla, i razloga. Jer, iako nije objavila svoj program, Ona ga je, svjesno ili nesvjesno, barem u onom njegovom osnovnom elementu obznanila. Odnosno, možda bi bilo preciznije reći da je obznanila temelj na kojemu namjerava zasnivati kako predizbornu kampanju, tako i djelovanje u drugome mandatu – ukoliko ga osvoji (a svi dužnosnici Njezine stranke, počevši od stranačkog čelnika, unisono na pitanje o ishodu izbora odgovaraju: “Ona će pobijediti”, hrabreći same sebe, poput djece koja na sav glas zvižde ili pjevaju hodajući noću šumom). Osnova i temelj Njezine kampanje i željenog drugog mandata bit će – povijesni revizionizam. Kome to ni poslije susreta “točno u podne” nije jasno, taj je politički slijepac.

Svoj povijesni revizionizam Ona je za ovu priliku, ostajući vjerna dosadašnjem političkom sljepilu i jamčeći njegovo nastavljanje, oslonila na jedno činjenično neutemeljeno izjednačavanje i na jedno činjenično jednako neutemeljeno prešućivanje. A i jedno i drugo, za svijet na početku 21. stoljeća i za političara/ku (nikako i državnika/cu, do te se visine ona ipak nije vinula, a teško da ikada i hoće) koji se predstavlja kao evropski orijentiran/a, naprosto je nezamislivo i, što je još važnije, nedopustivo.

Samo nekoliko dana nakon što je, objavom iz svojega Ureda, aktualnog predsjednika Predsjedništva susjedne BiH proglasila “nelegitimnim i nerelevantnim” u ulozi partnera za razgovor i optužila ga za protuhrvatsku retoriku samo zato što se usudio izreći notornu istinu da – naime – pojedinci u Hrvatskoj svojim političkim i drugim djelovanjem negiraju genocid nad Židovima, Srbima i Romima počinjen u tzv. NDH u vrijeme Drugog svjetskog rata, krajnje je tvrdo ponovila poznatu formulu kojom jedva prikriveni rigidni desničari, uz to (obvezni dodatak) i antikomunisti izjednačavaju naci-fašizam i komunizam. Izbjegavajući imenovati, mada je potpuno jasno o čemu je riječ, izjavila je kako je “tretirala jednako sve nenarodne režime iz hrvatske prošlosti koji su ubijali ljude i razarali hrvatsko jedinstvo”, jer je znala “da im nema mjesta u modernoj i demokratskoj Hrvatskoj”. Pa je još “hrabro” i prkosno dodala da od “takvog stava neće odstupati”, mada je zbog toga bila napadana. I bila je i bit će, jer za izjednačavanje, kao jednakih zala, fašizma i komunizma (za kojega ona tvrdi kako se pod krinkom antifašizma ubacio u današnju Hrvatsku!) nema nikakvih ni povijesnih, ni činjeničnih osnova; pogotovo ako je riječ o onome što se događalo i prakticiralo na tlu Hrvatske, kako za vrijeme ustaša, tako i poslijeratne socijalističke Jugoslavije. Fašizam jest zlo i zločin u ideji i u ostvarivanju te ideje, dok socijalizam (ni) u Jugoslaviji nije bio imun na zločine, ali zločini, progoni i masovne likvidacije ljudi isključivo zbog njihove rasne, nacionalne i(li) vjerske pripadnosti, to nije bio ni program, ni politika jugoslavenske federacije. Ako se to zna, a moralo bi se znati, jer tako je bilo – sviđalo se to nekome ili ne – onda je jasno kako su Njezine riječi odraz ne više samo želje, nego i politike falsificiranja povijesti.

Tome valja dodati i prešućivanje, i to u dva segmenta. Prvo, u onome čega se Hrvatska treba (mora?) sjećati, a to su samo godine 1991. i 1995. Oko tih se godini, kaže Ona, “cijeli hrvatski narod može i treba okupljati”. Prije toga je očito bilo – jedno veliko Ništa (izuzmemo li “nenarodni režim koji je ubijao ljude i razarao hrvatsko jedinstvo”). Što nas dovodi do drugoga segmenta prešućivanja. Naime, podučila nas je da su sljedeće godine pred nama “velike obljetnice koje moramo obilježiti na pravi način”, i to: “trideseta obljetnica prvih demokratskih izbora i početka stvaranja suvremene hrvatske države, dvadeset i peta obljetnica Oluje i oslobođenja Hrvatske i stota obljetnica rođenja Predsjednika Tuđmana”. I što još? Ništa! Dakle, Hrvatske se ama baš nimalo ne tiče, što će svijet (da, svijet, ne možda samo “region”!) svečano i dostojanstveno (ovdje taj izraz zaista pristaje) obilježiti sedamdeset i petu obljetnicu pobjede nad fašizmom u Drugome svjetskom ratu. Hrvatska, bude li se Nju pitalo, u tome sudjelovati neće. Zašto? Pa zato, što su tu pobjedu ovdje, na našem tlu, izvojevali antifašisti, borci Narodno-oslobodilačke vojske i svi koji su im na bilo koji način pomagali. U toj je borbi svjetsku slavu stekao čovjek kojega će povijest zapamtiti ne samo kao jednoga od najvećih vojskovođa Drugoga svjetskog rata (što su mu priznavali čak i najljući neprijatelji!), nego i kao jednoga od vodećih svjetskih državnika (da baš tako, i “svjetskih” i “državnika”) druge polovice dvadesetoga stoljeća, a čiju je bistu Ona izbacila iz svojega Ureda na početku prvoga mandata, jasno dajući do znanja kakva će (i čija!) Predsjednica biti.

Prije uspostave države na čijem se čelu Ona ugnijezdila i gdje bi rado ostala još pet godina, ovaj prostor i narod koji ga nastanjuje (pri čemu pod izrazom “narod” podrazumijevamo stanovništvo) očito nije imao ni povijesti, ni povijesnih događaja kojih bi se valjalo sjećati i koje bi valjalo obilježavati. Stvaranju toga zrakopraznog prostora u kolektivnoj memoriji svakako je služilo i sustavno uništavanje svih onih više od tri tisuće spomenika antifašistima i žrtvama fašizma što su nestali “s lica zemlje” u vrijeme Domovinskog rata. Tome nedvojbeno služi i obrazovanje u kojemu se propušta mladima reći makar i ono najosnovnije (ali istinito!) o vremenu Drugoga svjetskog rata kada su – objektivno govoreći – položeni temelji današnje Hrvatske. O dijelu medija (i to ne samo marginalnih) moglo bi se u ovome kontekstu naširoko govoriti. Vjerojatno ne griješimo ako, to onako usput, zaključimo kako je u dobroj mjeri upravo zbog tridesetgodišnjeg laganja o vremenu ustaške strahovlade i zbog prešućivanja i relativiziranja zločina tih “dobrih Hrvata” film “Dnevnik Diane Budisavljević” doživio nezapamćen i prijem i uspjeh na Pulskom festivalu (a i na zagrebačkoj premijeri).

Bilo je, naravno, u Njezinih tridesetak televizijskih minuta još koječega, a o čemu bi se, makar sarkastično, moglo progovoriti. No, i da nije ništa drugo, previše je! Odnosno – sasvim je dovoljno. Za što? Za jedan zaključak i za jedno pitanje. Zaključak glasi: Njoj pomoći nema. A pitanje: ima li onda pomoći barem Hrvatskoj? Odgovor ćemo znati uskoro, nakon izbora. Za one koji su zaboravili: Njezina je stranka prvi puta osvojila vlast uz slogan: o svojoj sudbini odlučimo sami! Nije li krajnje vrijeme da se svi (zaista: svi) sjete toga slogana?