Ivan Šarčević: Pokasabljenje Bugojna

Izdvajamo

• A tko danas prođe Bugojnom, i mnogim bh. gradovima, osobito petkom uvečer, a zna ih otprije, poželjet će pobjeći, jer se primitivizmom, osobito urbanističkim i nebontonskim, vrši čišćenje. Onima koji su rođeni usred i poslije nacio-demokratskog izbezumljivanja i rata, onima koji taj projekt još podržavaju, onima kojima je svako vrijeme dobro za sitni šićar i neljudskost, ta mješavina jakih svjetala i kasablijskog mentaliteta, ta neukusna galama, razdrljenost i čizmarenje, nepristojno dobacivanje preko ulica i bezbroj novokomponovanih urlika, novih religioznopolitičkih pozdrava, jest nešto ne samo normalno, nego traženo, jer podiže adrenalin duhom i kulturom ispražnjenoj obijesti. Pokasabljenje Bugojna, svođenje tolikih bh. gradova na palanke i primitivizam, od Bijeljine i Višegrada do Trebinja, Stoca, Prozora, Jajca i još njih, nova je inačica legitimna održanja osvojenog.

Povezani članci

• Medijska „bomba“ u sezoni kiselih krastavaca: Tito osobno ubijao logoraše u Jasenovcu!
• Zoran Pusić: O Bleiburgu i oko njega
• Bogićević odao počast žrtvama opsade: Bolji život će doći kada budemo bolji ljudi
• Boris Dežulović: Politička ličnost kenozoika
• Kolindina bosanska bespuća
• 50 NIJANSI CRNE

Treba razgovarati s Bugojancima koji nisu otišli i s Bošnjacima koji su sačuvali obraz; treba iščitati ratni dnevnik Katice Nevistić i vidjet će se prilično kako je bilo

Piše: Ivan ŠARČEVIĆ

Još ponetko čuva male pisaće strojeve, bisere bugojanskog Unisa, jer nikad se ne zna, može nestati struje. Još ponetko na njima ispisuje sjećanja na zavičaj, jer mu kompjutori izazivaju tjeskobu novoga. A tek bugojanska Špedicija! Nekada je to poduzeće tražilo vozače, kamiona – RABA je bilo više. I čega još sve nije bilo u Bugojnu: od obuće i krzna, namještaja i lignita, do Rodićevih specijaliteta i turističkih destinacija, dobrih škola i ponosa. Zaposlenih i do 17.000 i svatko je od zarade odvajao dobar postotak za prosperitet svoje općine. Danas, gotovo ništa od toga.

Bugojno budućnosti

Bugojno, gradić u kojemu se spajaju i razdvajaju bosanski putovi, smješten je u najprostranijem dijelu Uskog polja (Uskoplja) što prati rijeku Vrbas, okružen Kalinom, Rudinom, Radovanom, Radušom…, svoje preteče ima u starim gradovima – Podu, Bistui Novi, Susidu, Veseloj Straži, Pruscu od kojih su ostali tek zaraslo kamenje, pokoji zid ili samo ime.

Odakle ime Bugojno, nije znao ni franjevac I. F. Jukić koji se sredinom XIX. stoljeća, putujući po Bosni, zadržao i razgovarao u bugojanskom Malom Selu s fratrom i njegovim pukom, razgledao kvalitetu žita i stoke što se donosilo i slijevalo na bugojansko trgovište, i to je onda zapisao u svoj Zemljopis i poviestnicu Bosne. U svakom slučaju, Bugojno nije derivat od bogumila, kako u pomami bogumilizacije, priželjkuju kreatori nekih bošnjačkih websitova.

Grad Bugojno, piše Iljas Hadžibegović 1991, nije izrastao iz osmanske urbane tradicije, zbog čega njegov razvoj krajem XIX i početkom XX stoljeća posjeduje karakteristike drugačije od osobina gradova koji su nosili duboko urezane odlike duge istorije orijentalno-islamskog i orijentalno-balkanskoga grada. To je u Bugojnu vidljivo i spolja i iznutra, jer mu nedostaje čaršija (…). Nisu postojale ni mahale, ni dijelovi grada u kojim potpuno odvojeno žive pripadnici različitih vjerskih i etničkih zajednica (…). I u socijalnom smislu Bugojno je svojom strukturom bilo više okrenuto budućnosti i novim zanimanjima nego starim i anahronim zanatima i profesijama (…). U Bugojnu se zbog toga, na pragu XX. stoljeća, drukčije mislilo nego u mnogim starijim gradovima koji su se, u svakom pogledu, morali oslobađati tradicije kasabe koja je, naročito u načinu proizvodnje i obrazovanja podmlatka, usporavala procese izrastanja tih naselja u moderne gradove.

Negostoljubiva atmosfera

A tko danas prođe Bugojnom, i mnogim bh. gradovima, osobito petkom uvečer, a zna ih otprije, poželjet će pobjeći, jer se primitivizmom, osobito urbanističkim i nebontonskim, vrši čišćenje. Onima koji su rođeni usred i poslije nacio-demokratskog izbezumljivanja i rata, onima koji taj projekt još podržavaju, onima kojima je svako vrijeme dobro za sitni šićar i neljudskost, ta mješavina jakih svjetala i kasablijskog mentaliteta, ta neukusna galama, razdrljenost i čizmarenje, nepristojno dobacivanje preko ulica i bezbroj novokomponovanih urlika, novih religioznopolitičkih pozdrava, jest nešto ne samo normalno, nego traženo, jer podiže adrenalin duhom i kulturom ispražnjenoj obijesti. Pokasabljenje Bugojna, svođenje tolikih bh. gradova na palanke i primitivizam, od Bijeljine i Višegrada do Trebinja, Stoca, Prozora, Jajca i još njih, nova je inačica legitimna održanja osvojenog.

Početkom XX. stoljeća su se na bugojanskim ulicama, u kavanama, javnim mjestima, mogli čuti različiti jezici. Bilo je i dobrih škola, kulturnih udruga i institucija. Za komunističkog samoupravljanja bilo je po bugojanskim tvornicama ili, primjerice u Kalinu, još gospode, iako drugova, koji su sklapali poslovne ugovore. Ni komunizam nije mogao rastočiti potku uljuđene gospoštine.

Uzaludno je žaliti za prošlim. I sada ima jezika, ali svetih koji ne podnose druge jezične standarde, ni druga imena. Ima novih centara čiji je pridjev kulturni bez značenja. I u Bugojnu, kao i u drugim gradovima s muslimanskom većinom, pojačavaju se ezani do nesnošljivosti. I sve se to treba prihvatiti kao normalno, jer ako se što rekne, dira se u milosrđe onih koji, eto, dopuštaju da se živi u njihovom gradu. A što je tek s preimenovanjem ulica, nepismenošću, prljavštinom i peksinlukom ondje gdje su se tako često prale ulice?

Netko će se naljutiti što mu se ovim batali mir umišljenosti, jer u Bugojnu je ipak dobro. Točno je, ima i mnogo opakijih mjesta. No, odakle početi naše slike o izmijenjenim naseobinama naših ‘naroda i narodnosti’, pod rubrikom Povratak? Što god se rekne, kod onih što su otišli, izazvat će gorčinu, žal ili nostalgiju. Netko će i likovati. Kod gospodara grada i većine što ih sluša i misli u stadu, izazvat će prezir – to najubojitije ‘mirnodopsko’ sredstvo etničkog i svakog drugog čišćenja – prezir koji ignorira i marginalizira, prezir što se hrani mržnjom prema drugima a koja se njeguje u kući, među djecom i ‘svojima’, na molitvenim sastancima, u školi i udžbenicima.

Bugojanski Hrvati

Pred rat je bugojanska općina brojila blizu 50.000 stanovnika. Od toga Muslimana, danas Bošnjaka oko 20.000 (42%), Hrvata 16.000 (34%), i onih cincarskih Srba što su se iz Čipuljića i drugih bugojanskih mjesta gotovo svi otisnuli k ‘svojima’ bilo je blizu 9.000 (18%); i ostalih 5%, među kojima je i židovska zajednica davala svoj pečat.

Danas, tek šaka Srba, oko 400. Bilo ih se vratilo više (1.500), ali su opet odlučili otići pa su prodali kuće. Oni najviše vjeruju u svoju veličinu. Možda ih ima i više, ali šute, jer teško je danas u Bugojnu biti Srbin, i kad nisi ništa loše radio. Uvijek je u ovoj zemlji negdje posve teško živjeti ako ne gospodariš.

Prema nekim podacima na općini ima prijavljenih 9.000 Hrvata – popisa stanovništva u BiH još nema, da se ne vidi tko je koga očistio – a stvarno oko 5.500, od toga bugojanska župa oko 4.000. A Bošnjaka? Pa Bugojno je, tako je ‘kao dogovoreno’, bošnjačko-muslimanski grad!

Izbjegli, preprodani, prognani Hrvati – od Kupresa, Livna, Tomislavgrada, Makarske, Knina, Zagreba, do Austrije, Kanade i dalje – želeći dokazati svoje pravo na Bugojno, govore kako još uvijek oko 60% zemljišta pripada njima, kako silnici grade na njihovoj zemlji. Dio Hrvata koji su ostali ili se vratili žele biti uredni, barem u odijevanju. To se vidi na misama. Većina je starijih. Ima i mladih (osnovaca oko 450, i srednjoškolaca oko 200), okupljaju se najviše oko franjevaca, Sv. Ante i Napretka, i po kojem zadimljenom kafiću. Ali, često i previše jadikuju u vlastitoj lijenosti, prebacujući svu krivnju na druge. I njih se dosta hrani prezirom koji ih pasivizira. Neki su i u svađama, zbog sitnica, humanitarke, zavisti ili međa. Stradanje nije po sebi blagoslovljeno.

Ostali su veliki ožiljci rata, tortura i logora. Još ima u nepoznato odvedenih. I kad više na sceni nema ratnog kabadahije Dževada Mlaće i njegovih jastrebova, njihov projekt pokasabljenja Bugojna traje. Oni se još nisu izjasnili što su zapravo htjeli i hoće od Bugojna. A hrvatske tvornice ugroženosti i optužbi često su po medijima i do Haaga slale traljave i paušalne podatke da su samo i svi drugi krivi. Zato sudovi jedni drugima prebacuju predmet. A i suci se klone činjenica, istraživanja pogotovu. Neki se i boje. Ljudi su.

Krivnja drugih ipak ne može sprati sramotu i zlo vlastitih ratnih protuha, zločinaca i katastrofalnih nagodbi što se produženom rukom praljaka i sličnih domaćih veličina najprije zanosno busalo u plan hrvatske (Vrbaske) banovine i hercegbosanske minijature, a onda je, preko noći, sve ispuhalo i iscurilo kroz Koprivnicu, Kupreški tunel, preko Raduše i Makljena u mjesta i zemlje ‘otvorenih’ ruku i ‘mirnih’ snova. Treba razgovarati s Bugojancima koji nisu otišli i s Bošnjacima koji su sačuvali obraz; treba iščitati ratni dnevnik Katice Nevistić i vidjet će se prilično kako je bilo.

Kaže se da je s povratkom završeno. Ipak nije za onoga tko hoće, zna, i tko je spreman izići iz pasivnosti te izgrađivati svoj dom u novom Bugojnu. Zdvajanje oko povratka i ostanka može otkloniti samo smisao i odluka za ideale i žrtvu. Tko nema viših vrijednosti, gubi se u okrivljivanju drugih, tone u mrak kasabe i privid zasljepljujućih svjetala razornog gubljenja vremena

Tekst je objavljen u Svjetlu riječi  u siječnju 2007, br. 286.