Ivana Kekin: Jebite se devedesete

Ivana Kekin
Autor 24.1.2021. u 10:20

Ivana Kekin: Jebite se devedesete

Bijedni nacionalizam 90ih koji je ljude izbacivao iz stanova, djecu učio da su Srbi strašni, pisao huškačke članke samo je kaput ispod kojeg se skriva nesigurna i ugrožena malograđanština. Koja gratifikaciju i vrijednost ne može naći u sebi-  pa ju kompenzira kroz, bez ikakvih zasluga, po rođenju dobivenu odrednicu, nacionalnost.

E pa takvima su, onda po logici stvari, smetali svi oni koji toj istoj nacionalnosti nisu pokazivali dužno poštovanje. Kao primjerice Mira Furlan. Ili Miljenko Smoje. Ili Viktor Ivančić.

Piše: Ivana Kekin

Te 1991. kada je Mira poslala bolno i uznemirujuće pismo svojim sugrađanima, imala sam 7 godina i išla sam u 2.d.  Nikada nisam čula za Miru Furlan, a vjerojatno niti za Hrvatsko narodno kazalište. Doduše već sam u toj nježnoj dobi znala tko su Srbi, koje se ponekad oslovljavalo i u mom prisustvu kao „Srbendare“, a kako bi se naglasio sav njihov užas i zloća. Znala sam bome i tko su Srbi u mom malom gradu i kao poprilično neurotično dijete sa strahom sam prolazila kraj njihovih baraka- tako smo nazivali njihove kuće. Ne znam čega sam se bojala u toj dobi, u kojoj su, učit ću pokoje desetljeće kasnije, razvojni strahovi posve prirodni, pa se djeca često boje duhova, čudovišta, vještica, lopova- i kako vidimo ranih 90ih i Srba.

Tih je godina u 2.c razred išao jedan dječak, u kojeg sam par godina kasnije, kad sam bila 8.d, bila nasmrt zaljubljena cijelim putem od Dubrovnika do Zeline, na putu s malog maturalca. Tom dječaku i njegovoj obitelji, pričalo se po našem mjestu ranih 90ih, u dvorištu  je pronađena bomba. U Zelini. U kojoj se, na sreću nije ratovalo. Iz razgovora odraslih oko mene pohvatala sam da se to dogodilo jer su Srbi.

Kada sam imala 7 godina i bojala se Srba nisam osim za Miru Furlan, znala niti za Radu Šerbedžiju.

U moju je svijest ušao godinama kasnije, za početak tek kao glumac koji je uspio u Hollywoodu. Uživo sam Radu Šerbedžiju gledala prvi puta u životi, u predpandemijskom ožujku 2020. Igrao je George-a u Virginiji Woolf, u meni najdražem ZKMu. Gledala sam ga tako nevjerojatno suverenog i seduktivnog kako zaziva Marthu, gledala sam ga i mislila si kako bih ga mogla gledati satima i danima, gledala sam ga i mislila si kako su ga otjerali jer je jednostavno bio prevelik.

Jer maligni nacionalizam kakav se furao tih godina, i to ne samo kod nas, kao i svaki drugi bijedni nacionalizam nije podnosio one koji strše. Bijedni nacionalizam 90ih koji je ljude izbacivao iz stanova, djecu učio da su Srbi strašni, pisao huškačke članke samo je kaput ispod kojeg se skriva nesigurna i ugrožena malograđanština. Koja gratifikaciju i vrijednost ne može naći u sebi-  pa ju kompenzira kroz, bez ikakvih zasluga, po rođenju dobivenu odrednicu, nacionalnost.

E pa takvima su, onda po logici stvari, smetali svi oni koji toj istoj nacionalnosti nisu pokazivali dužno poštovanje. Kao primjerice Mira Furlan. Ili Miljenko Smoje. Ili Viktor Ivančić.

Tih ružnih devedesetih. Tih sramnih devedesetih.

Samo ima jedan problem u ovoj priči. Naime, baš jučer kada je Hrvatskom odjeknula vijest o preranoj smrti Mire Furlan saznali smo također da su se na  svečanom obilježavanju vojne akcije Maslenica pojavili ljudi u crnom s natpisima Za dom spremni, i to kao svečani uzvanici. Dakle 30 godina otkada smo potjerali Miru Furlan, na dan kad smo kolektivno naricali za njom, velikom hrvatskom glumicom, u toj istoj Hrvatskoj, na svečane se državne smotre pozivaju ljudi koje s ponosom ističu ustaška obilježja.

Hrvatsko narodno kazalište istoga dana objavljuje nekrolog Miri Furlan, u kojem ističu da je Hrvatsku i Hrvatsko narodno kazalište napustila „iz političkih razloga“ zaboravljajući pritom spomenuti da su joj upravo oni uručili otkaz i pokazali vrata kroz koja su je razjareni medijski natpisi već naglavačke izbacivali. Van. Iz Hrvatske.

Jučerašnji sastanak Židovske općine Zagreb sa saborskim zastupnicima na temu zakonskog okvira kojim bi se ustaški simboli doista zabranili i postali relikt presramne prošlosti, ulijeva malo nade u bolja desetljeća pred nama. Ipak ovakvi postupci Hrvatskog narodnog kazališta, a još i više relativiziranje jučerašnjeg incidenta od strane premijera koji drži da igranje s legićima ima veći značaj od državne smotre na kojoj su uzvanici deklarirani ustaše, ulijeva strah da nismo ništa naučili, da se nismo posramili, da se nismo pokajali i da se nismo ispričali.

Još jedan od tih velikih, prevelikih, koji su se beskompromisno gnušali nad idejom rata davno je rekao: Jebite se devedesete.  E pa valjalo bi osvježiti taj stih. Vrijeme je da se radikalno promijenimo. Da ne bi sadašnji sedmogodišnjaci za 30 godina govorili: Jebite se dvadesete.

Ivana Kekin
Autor 24.1.2021. u 10:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija