Krajina danas ispraća 284 žrtve genocida u Prijedoru: Ne halalim ti, “junače”

tačno.net
Autor 20.7.2014. u 10:37

Krajina danas ispraća 284 žrtve genocida u Prijedoru: Ne halalim ti, “junače”

U Kozarcu kod Prijedora obavljena je kolektivna dženaza sa koje su na vječni počinak u mjesna mezarja i groblje ispraćeni posmrtni ostaci 284 građanina grada Prijedora nesrpske nacionalnosti, ubijena u proteklom ratu. Najveći broj  posmrtnih ostataka, 283 osobe, su bošnjačke i jedna osoba hrvatske nacionalnosti.

Među žrtvama koje su uglavnom ekshumirane iz masovne grobnice Tomašica je 24 njih sa prezimenom Kadirić, 21 sa prezimenom Hegić, 10 sa prezimenom Duratović, 15 sa prezimenom Mrkalj, 13 Čauševića, 13 Karagića, po četvero Vojnikovića i Zahirovića…

Danas će majka Hava Tatarević ukopati svojih šest sinova i supruga, mnoge majke će ukopati sinove, sestre braću, djeca očeve…

Najmlađa žrtva koja će biti ukopana danas je 13-godišnji Elvis Šarčević, a najstarija Salih Kadirić koji je imao 77 godina. Među žrtvama je i 12 maloljetnika, a svi oni su ubijeni u ljeto 1992. godine i pronađeni u Tomašici, kao i tri žene koje će biti ukopane.

Danas će i Samir ukopati oca Redžepa Krupovića. Kada mu je otac ubijen imao je samo 17 mjeseci, a jučer se nije odvajao od njegovog tabuta, želeći provesti još bar nekoliko sati uz oca kojeg nije ni upoznao.

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović poručio je na kolektivnoj dženazi kako „smo danas u još jednoj dolini šehida, mjestu koje govori više od bilo kakva govora i mudrih riječi“.

“Danas sa tugom i boli spuštamo u mir mezarova u njihovoj nevinosti kukavički ubijene Prijedorčane. Danas u Prijedoru i Kozarcu, kao i neki dan u Srebrenici, pa još prije u Vlasenici, Bratuncu i Zvorniku na Drini, svjedočimo dubokom bezdanu u kojem je rođeno zlo zločina genocida. To zlo začeto je u lažnoj svetosavskoj duhovnosti i uzgajano na poljima mržnje. Sablasno je ono i zastrašujuće“, rekao je Kavazović.

Podsjetio je kako se razmjere zla genocida sve više očitavaju kako vrijeme odmiče od njegovog fizičkog činjenja, čak toliko da ga se počinju bojati i oni koji su ga činili, rekavši da su “oni koji opravdavaju zlo i sami zlo i u duhu svoga bića vide samo sotonin lik”.

“Mržnja i zlo su ništavilo, to je zalazak duha i dolazak tame, bezdan koji se ne da premostiti bez Božije pomoći i iskrenog pokajanja. Ne smijemo potcijeniti snagu zla i ne smijemo mu dati ni ono mjesto koje bi nas sputalo da mu se suprotstavimo. Čovjek ima snage da pobijedi zlo. Taj karcinom duše moguće je riječiti vjerom, kajanjem i bogobojaznošću“, poručio je reis. (RSE)

Dan žalosti samo u FBiH

Nedjelja, 20. juli, proglašen je Danom žalosti u znak sjećanja na prijedorske žrtve samo na jednom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, u Federaciji BiH, udlukom Vlade FBiH. Tog dana će državne zastave u FBiH biti spuštene na pola jarbola.

Vijeće ministara BiH nije dobilo inicijativu, tako da 20. juli nije proglašen danom žalosti na cijeloj teritoriji BiH.

Ekshumacije se nastavljaju

Za zločine u Prijedoru u Međunarodnom krivičnom sudu za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije (ICTY) i pred pravosuđem u BiH osuđeno je najmanje 30 Srba na zatvorske kazne u ukupnom trajanju više od 230 godina.

Prema podacima udruženja koja okupljaju preživjele žrtve zločina u prijedorskoj regiji i članove porodica žrtava, u ovom kraju je tokom akcija samoproglašene vlasti bosanskih Srba usmjerenih protiv nesrpskog stanovništva nestalo ili ubijeno 3.176 ljudi, dok ih je više od 31.000 prošlo kroz logore i stotine drugih mjesta zatočenja. Najzloglasniji logori bili su Omarska, Keraterm i Trnopolje. Gotovo 53.000 ljudi je protjerano sa ovog područja.

Nakon rata na području Prijedora otkrivene su desetine masovnih grobnica, a najveća, na mjestu nekadašnjeg rudnika Tomašica, otkrivena je tek prošle godine.

Iz masovne grobnice Tomašica je od 3. septembra do kraja decembra prošle godine ekshumirano 435 posmrtnih ostataka žrtava zločina u prijedorskoj regiji, od čega je 275 kompletnih tijela.

Ekshumacije tijela iz Tomašice se nastavljaju, a  pretpostavlja se kako se radi o jednoj od najvećih masovnih grobnica pronađenih na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, koja krije tijela više od hiljadu ubijenih.

Tuzna kolona

Imena žrtava koje će danas biti ukopane u Prijedoru: Agičić (Osman) Zlatan (1935), Agičić (Zlatan) Edin (1963), Alagić (Jasim) Džemal (1954), Alagić (Jusuf) Fikret (1967), Alić ( Šerif) Derviš (1948), Alić (Husein) Smail (1962), Ališić (Šefik) Sajid (1955), Ališković (Abdulah) Mesud (1967), Ališković (Ahmet) Velid (1972), Ališković (Ibrahim) Esad (1967), Ališković (Ibrahim) Nedžad (1968), Avdić (Ahmet) Ešef (1963), Avdić (Hamed) Muhamed (1975), Avdić (Idriz) Omer (1950), Avdić (Reuf) Senad (1962), Bačić (Osman) Esad (1958), Bačić (Šemso) Sulejman (1943), Bajrić (Šerif) Zafir (1971), Bašić (Hasan) Zlatan (1973), Behlić (Samed) Enes (1971), Brakić (Agan) Began (1964), Brakić (Agana) Adem (1954), Brakić (Redžo) Damir (1971), Burnić (Redže) Fuad (1955), Čaušević (Ale) Ramiz (1956), Čaušević (Ale) Razim (1959), Čaušević (Derviš) Midhad (1960), Čaušević (Derviš) Mirsad (1954), Čaušević (Fehim) Uzeir (1945), Čaušević (Huse) Muharem (1927), Čaušević (Kasim) Emir (1956), Čaušević (Mehmed) Esmir-Ećo (1967), Čaušević (Mehmed) Sadik (1946), Čaušević (Muharem) Muhamed (1958), Čaušević (Mujo) Ilijaz (1952), Čaušević (Razim) Hikmet (1965), Čaušević (Sejfo) Hamed (1965), Cerić (Idriz) Adnan (1962), Crljenković (Hamdija) Senad (1962), Dedić (Hašim) Mustafa (1947), Dedić (Mustafe) Rifat (1942), Dedić (Rifat) Mevludin (1972), Dedić (Šaban) Sejfulah (1929), Delić (Alija) Husein (1943), Dizdarević (Ibrahim) Sulejman (1962), Dolić (Ivo) Ante (1944), Draganović (Hasan) Hasib (1955), Duratović (Adem) Asmir (1960), Duratović (Avdo) Husnija (1927), Duratović (Dževad) Faruk (1970), Duratović (Fehim) Ifet (1964), Duratović (Hadže) Rifet (1928), Duratović (Hilmija) Nail (1949), Duratović (Husnija) Ešef  (1959), Duratović (Husnija) Hazim (1964), Duratović (Husnija) Ismet (1949), Duratović (Husnija) Mehmed (1952), Duratović (Ibrahim) Ismet (1938), Duratović (Idriz) Ismet zv. Ićo (1944), Duratović (Ismet) Elvis (1972), Duratović (Ismet) Enes (1975), Duratović (Ismet) Mirhet (1959), Duratović (Ismet) Zlatan (1965), Duratović (Mehmed) Halid (1977), Duratović (Salih) Fehim (1933), Duratović r. Kadić (Ibrišim) Đula (1924), Duratović r. Okić (Rešid) Zemira (1965), Džamastagić (Asim) Samir (1970), Džamastagić (Avdo) Derviš (1965), Džamastagić (Salih) Said (1948), Džolić (Ahmet) Besim   (1960), Džolić (Huseina) Mursija (1935), Džolić (Mustafa) Samir (1965), Ejupović (Mahmut) Mirsad (1954), Ejupović (Šerif) Irfan (1964), Ejupović (Šerif) Nedžad (1959), Elkasević (Hamdija) Midhat zv.Midho (1972), Elkaz (Rasim) Asim (1954), Fazlić (Muharem) Sead (1962), Fazlić (Smaje) Fuad (1967), Fejzulai (Fikri) Suhat (1972), Ferizović (Fehim) Sabahidin zv.Sudo (1971), Ferizović (Fehim) Vehib (1964), Ferizović (Vejsil) Ermin (1970), Gazibara (Ramo) Osman (1943), Gredelj (Eniz) Senad (1962), Habibović (Hamed) Emir (1960), Habibović (Mehmed) Derviš (1931), Hajrudin (Husein) Jasmin (1975), Hajrudin (Ibro) Husein (1952), Halilović (Husnija) Faik zv.Cico (1968), Halilović (Idriz) Ibrahim (1968), Hamulić (Redže) Mehmed (1955), Hegić (Abaz) Izet (1965), Hegić (Abaz) Said (1963), Hegić (Abdulah) Asuf  (1967), Hegić (Abdulah) Ragib (1955), Hegić (Abdulah) Vehid (1960), Hegić (Abdulah) Vejsil (1953), Hegić (Abdulah) Velid (1964), Hegić (Alija) Fikret (1974), Hegić (Emin) Abdulah (1932), Hegić (Husein) Sulejman (1928), Hegić (Ibro) Sakib (1927), Hegić (Mehmed) Mesud (1957), Hegić (Mujo) Damir (1973), Hegić (Osman) Husein (1954), Hegić (Sadik) Mirsad (1956), Hegić (Salko) Salih (1928), Hegić (Smajo) Hilmija (1953), Hegić (Smajo) Mujo (1949), Hegić (Sulejman) Dževad (1958), Hegić (Sulejman) Elvedin (1969), Hegić (Sulejmana) Bujazid (1954), Hodžić (Jasim) Jasmin (1964), Hodžić (Mehmed) Dedo (1968), Hodžić (Osman) Agan (1944), Hopovac (Asim) Husein (1957), Hopovac (Asim) Jasim (1972), Hopovac (Džafo) Mirhad (1961), Hopovac (Džafo) Mirsad (1959), Hopovac (Husein) Rasim (1957), Hopovac (Kasim) Mesud (1962), Hopovac (Maho) Nail (1930), Hopovac (Samed) Ismet (1964), Hopovac (Sejfo) Hamed (1959), Huskić (Ibro) Idriz (1966), Huskić (Ibro) Muhamed (1958), Huskić (Meho) Zijad (19409, Jusufi (Halil) Besim (1967), Kadić (Abdulah) Edin (19759, Kadić (Abdulah) Ibrahim (1966), Kadić (Avdija) Abdulah (1941), Kadić (Husein) Faruk (1960), Kadić (Husein) Ishak (1950), Kadić (Ramo) Enes (1962), Kadić (Suad) Ifet (1958), Kadić (Vahid) Mufid (1966), Kadić (Vahid) Sabahudin (1969), Kadirić (Agan) Rasim (1928), Kadirić (Arif) Edhem (1930), Kadirić (Bajro) Rašid (1935), Kadirić (Ćamil) Besim (1958), Kadirić (Derviš) Ibrahim (1958), Kadirić (Derviš) Kasim zv. Kaćo (1955), Kadirić (Derviš) Mirsad (1956), Kadirić (Derviš) Rasim (1951), Kadirić (Edhem) Ermin   (1962), Kadirić (Edhem) Halid (1970), Kadirić (Ekrem) Admir (1974), Kadirić (Hasan) Avdo (1948), Kadirić (Ismet) Asmir (1965), Kadirić (Izet) Samir (1969), Kadirić (Mujo) Salih (1915), Kadirić (Rahim) Enes (1966), Kadirić (Rašid) Nihad (1965), Kadirić (Rasim) Agan (1968), Kadirić (Rasim) Emdžad (1964), Kadirić (Saida) Sead (1969), Kadirić (Salih) Ekrem (1948), Kadirić (Šefik) Sabahudin (1967), Kadirić (Šerif) Fehim (1932), Kadirić (Vahid) Nedžad (1976), Kahrimanović (Nedžib) Zineta (1965), Kahteran (Ejub) Šefik (1957), Kahteran (Hase) Kemal (1952), Kaltak (Malik) Dedo (1931), Kaltak (Musa) Bego (1940), Kaltak (Musa) Smail  (1955), Kamenac (Muho) Hasan (1954), Karabašić (Dedo) Samir (19729, Karagić (Edhem) Munib (1943), Karagić (Hamzalija) Samir (1972), Karagić (Hasan) Hamzalija (1945), Karagić (Husein) Huzeir (1966), Karagić (Husein) Samir (1974), Karagić (Ismet) Ifet (1968), Karagić (Munib) Saud (1974), Karagić (Munib) Suad (1970), Karagić (Nedžib) Ismet (1964), Karagić (Rasim) Salih (1969), Karagić (Salih) Šefik (1933), Karagić (Šefik) Salko (1958), Karagić (Sulejman) Mirsad (1960), Kardumović (Rasim) Fahrudin (1969), Kardumović (Rasim) Mirsad (1973), Kardumović (Rasim) Suvad (1963), Karupovi (Fehim) Ermin (1966), Karupović (Ćamil) Zaim (1966), Karupović (Osman) Nevad (1977), Karupović (Šaban) Redžep (1959), Karupović (Tahir) Hasan (1967), Karupović (Tahir) Vehbija (1971), Kekić (Hadže) Halid (1952), Kekić (Hadže) Nurija (1946), Kekić (Zaim) Mehmed (1927), Kljajić (Derviš) Huse (1936), Kljajić (Šerif) Jasmin (1961), Krupić (Rešid) Fehim (1961), Mahić (Jusuf) Fikret (1948), Medić (Hasan) Fikret (1958), Mehanović (Adem) Rasim zv.Braco (1954), Mehanović (Bajro) Adem (1928), Mrkalj (Derviš) Ibrahim (1934), Mrkalj (Derviš) Zijad (1950), Mrkalj (Hamza) Fehim (1943), Mrkalj (Hamza) Kasim (1930), Mrkalj (Hamza) Latif (1938), Mrkalj (Hamza) Salih (1940), Mrkalj (Hašim) Idriz (1930), Mrkalj (Idriz) Hašim (1950), Mrkalj (Kasim) Emsud (1960), Mrkalj (Latif) Suad (1971), Mrkalj (Malić) Smail (1933), Mrkalj (Nijaz) Denis (1974), Mrkalj (Nijaz) Ermin (1969), Mrkalj (Smail) Enijaz (1962), Mrkalj (Smail) Ismet  (1965), Muhić (Derviš) Hikmet (1964), Muhić (Mehmed) Avdija (1967), Muhić (Mehmed) Muhamed-Hamo (1963), Mujanić (Muharem) Fikret (1943), Mujdžić (Habib) Nihad (1964), Mujdžić (Ordaga) Abaz (1930), Mujdžić (Rahim) Razim (1960), Mujdžić (Sulejman) Suljo (1956), Murić (Ramo) Uka (1944), Musić (Derviš) Fadil (1960), Musić (Emsud) Edin (1965), Musić (Muho) Derviš (1922), Nasić (Ibro) Uzejir (1948), Nasić (Mehmed) Ibrahim (1971), Omanović (Ale) Hasan (1950), Omanović (Ale) Mehmed (1941), Omanović (Nail) Nedžad (1952), Pašić (Nail) Asim (1962), Pelak (Ibrahim) Refik (1959), Porčić (Šefik) Sejad (1965), Ramulić (Salih) Smajil (1952), Ramulić (Salih) Vahid (1957), Ramulić (Smajil) Kemal (1974), Rasimi (Husein) Islam (1926), Redžić (Meho) Mustafa (1932), Redžić (Šaban) Ibrahim (1936), Rizvanović (Derviš) Hamid (1924), Rizvanović (Fehim) Ferid (1956), Šabanović (Bego) Jasmin (1971), Šabanović (Osman) Rahim (1959), Sadić (Rifet) Sajid zv.CAKA (1961), Salihović (Husein) Ibrahim (1938), Šarčević (Munib) Elvis (1979), Selimović (Avdo) Sulejman (1952), Siječić (Abid) Hajrudin (1965), Siječić (Derviš) Ragib (1932), Siječić (Husein) Husein (1937), Siječić (Latif) Ramiz (1963), Siječić (Latif) Sulejman zv.Suljo (1952), Siječić (Ragib) Vehbija (1952), Siječić (Safet) Jasmin (1963), Sikirić (Ibrahim) Enver (1956), Sikirić (Mehmed) Hasan (1934), Sikirić (Mehmed) Smail (1931), Sivac (Aziz) Muharem (1962), Suhonjić (Rasim) Šefik (1963), Tatarević (Hasan) Ibrahim (1945), Tatarević (Hasan) Muharem (1939), Tatarević (Huse) Enes (1958), Tatarević (Muharem) Nihad (1968), Tatarević (Muharem) Nizhad (1974), Tatarević (Muharem) Sejad (1963), Tatarević (Muharem) Senad (1961), Tatarević (Muharem) Zijad (1972), Tatarević (Muharem) Zilhad (1969), Tatarević (Šaban) Edin (1968), Tatarević(Šaban) Elvedin (1969), Vojniković (Halil) Fikret (1953), Vojniković (Iso) Uzeir (1947), Vojniković (Mustafa) Zijad (1966), Vojniković (Uzeir) Sanel (1977), Zahirović (Huse) Ramiz (1972), Zahirović (Huse) Smajo (1963), Zahirović (Husein) Smail (1969(, Zahirović (Ibrahim) Faruk (1973), Zulić (Alija) Esad (1957).

Svjedok: Šefka Begović-Ličina- Al Jazeera

Junačeee! Poznaješ li meee? Sjeti me se, kukavče, sjeti! Kano si zaboravio, kad si me pred kućom ostavio kraj ubijenog šestog mi sina. Tada ne pukoh od bola, ni poklekoh, no tu kraj mrtvog sina, na livadi sedždi padoh na ikindiju i istiharu namaz. Tvoj pogani lik mi se u istihari ukaza, sa lancima na rukama, baš ‘vakim što te sad gledam. Allaha mi, u bešaretu dade sabur, nadu da živim i doživim da te stigne kazna Njegova. Izdržala sam do sad, živjela, radila, saburila, Allahu se molila da dočekam ovaj dan, na koljenima da te gledam.

Svake noći zaspem učeći bismilu i ajetul kursijju. Molim se Bogu dž. š. da zaspem i lahko se probudim.
Sinoć sam dovu, bezbeli, smetnula, čim, “junače”, tebe usnih.

U snu vidjeh ljude, kako idu u hajku po pobješnjelog šumskog vuka, što im je raskomadao stada i odnio čitav mal. Kažu – bio si sakriven nekamo, pa te jedva našli.

Iz daljine začuh graju, povike, urlike, šenluke. Rekoše mi da su te našli skrivenog u nekoj jazbini. Dovedoše te u lanicma svezanog. Učinje mi se da nisi vuk, no nekaka nakaza sa dvije pogane glave. Nigdje nemaše one snage, junaštva, nigdje sile, niti imade oružja.

“Havo, evo ti ga, ti mu sudi! Tebi je zaklao šestero janjadi, odjednom”, rekoše mi.

Ta janjad su bila šest mojih sinova, šest ljutih rana srca moga.

Ispod dugačkih vjeđa, što ka’ ježu štrče, poznah ti oči. Prepoznala bih ih u milion da su umiješane. Samo majka krvnika cijeli vijek pamti.

Junačeee! Poznaješ li meee? Sjeti me se, kukavče, sjeti! Kano si zaboravio, kad si me pred kućom ostavio kraj ubijenog šestog mi sina. Tada ne pukoh od bola, ni poklekoh, no tu kraj mrtvog sina, na livadi sedždi padoh na ikindiju i istiharu namaz.

Tvoj pogani lik mi se u istihari ukaza, sa lancima na rukama, baš ‘vakim što te sad gledam. Allah mi, u bešaretu dade sabur, nadu da živim i doživim da te stigne kazna Njegova. Izdržala sam do sad, živjela, radila, saburila, Allahu se molila da dočekam ovaj dan, na koljenima da te gledam.

Sina Rasima prvog si mi ubio. Poš’o bio na drugu stranu rijeke, brašna iz vodenice da nam donese. Kažu, naredio si da ga s mosta u rijeku bacu, ka’ cuku. Bio mi je još dijete, tek mu bila sedamnesta, peti mi bio po redu, radost moja peta. Plav mi bio, rumen, zdrav, mlad, nevin k’o rosa. Ponos majčin bio, oči i očinji vid. Slušo me, u intat mi bio, k’o svaki hairli evlad.
Bio goloruk, bespomoćan. Ti, “junače” sa psima tvojima, jači bio od nejakog djeteta moga.

Stegnu srce majka, za njim ne zaplaka. Bacih s mosta u rijeku crveni duvak, što sam ga spremila za nevjestu petu. Zavezah ga krvavim suzama, kletvom i vjerom da će te kazna stići kadli – tadli.

Fadila i Adila si ubio na livadi, čim su iz šume izišli da se predaju na tvoju zakletvu da će biti slobodni. I oni su goloruki bili, ni četkicu kod sebe imali nisu. Ja sam hi, “junače”, od malehna učila da ljude poštuju, a ne da ubijaju. Odgajala sam djecu, pričajući him o ljubavi prema bližnjem komšiji, prijateljima, svim dobrim ljudima. Smetnuh da im napomenem da ima “junačina” sa silom tuđom.

Ne vjerovah da će i nas zijaretit’ zvjeri žedne ljudske krvi, bez vjere, Božjega straha i srama.
Bili su mi blizanci i treći po redu, jednaki ka prepolovljena jabuka. Jedan bez drugoga dihat’ mogli ne mogahu. Ka’ da si znao da hi odjedama ubiješ. Da si jednog ostavio živog, tražio bi te cijeli vijek, bratove rane da osveti.

I za njih jatka srce steže, ne zaplaka. Sama sam hi u ćefine zavila, povila ih ka’ kad su mi malehni bili. Malo sam ih tako povijene držala na krilo, grijala ih i kao u beši ljuljala. Bjehu lijepi, kao zaspali, kao da snijevaju kolo puno djevojaka. Stalno su se nešto došaptavali, krili i smijali se. Imali svoje tajne i jedan drugoga nisu odavali.

No, ja načula, koje su cure iz sela za nevjeste odabrali. Čekali smo da žito i šljive prodamo, pa da him svadbe obojici spremamo. Krijući sam cure mjerkala kolko su visoke, haljine da im na vakat režem. Obadvije bjehu lijepe, ko vile gorske, iz kuća dobrije. Jedna crnka, druga plavka, ne zna se koja je od njih dvije ljepša. Mene sve vrelo u prsi od ponosa i radosti, pa bi da poletim. Prodavala sam ponešto, pa krišom kupovala i slagala da mi se za nevjeste trefi.

Prouči im majka talkin, nemade ko drugi, no jatka. Pod jabukom na kraj njive mezare im iskopasmo. Sa njima ukopah dva duvaka i ruha nevjestačka. Svakom u ćefin zavih šta je njegovo. I namaze klanjah, za duše njihove i dovom ponovih, “junače”, kletvu ti istu.
Osta mi pola srca, druga mi živa sagore.

Selim mi bio pravi vrag i svak ga volio. Niko nije umio tako poigrat kolo. Cura imo kol’ko mu volja, mijenj’o ih sad jednu, sad drugu. Ja ga karala, tjerala da se smiri i oženi, vakat mu bilo. On me grlio: “Još je rano za ženidbu, stara. Hoću da živim slobodan k’o ‘tica.” Volio je život, slobodu, cvijeće, cure, ljude, sunce… Radan bio i sve sa pjesmom. Kažu da je i umro, smijući se.
Ubio si ga zajedno sa desetoricom drugova. Branili su jedan šumarak od tebe, zlikovče. Nestalo him municije. Zarobio si hi i njih bez oružja, “junače”, nemoćne ubio.

Doniješe mi haber, da mi je jope u kuću zakukala kukavica i utrobu mi moju nožem rasporila. Okinu mi neko još jedama komad srca, naživo. Usu mi so u živu ranu, oči mi se ugasiše, ka ćorava da sam. Puhnuh oko sebe, sedždi padoh, sa dovom Allahu sabura i pameti da imadem, da kunem klicu i korijen tvoj »junače«. Da živim do ovoga današnjeg dana, tako jadna, ponizna da te vidim.

Mustafu nisam našla, do dana današnjeg. Pošao je zemlju da brani od hajduka tvojih. Nije stig’o do vojske i položaja naših. Negdje gredom si ga sreo, iz zasjede njega si nenaoružana, kukavički ubio. Bio mi prvorođenče, radost prva, domaćin i uzdanica naša. Najbolji kosač i pomagač u selu u svemu najbolji bio. Osta mu tek dovedena nevjesta. Majka bešu spremala, da him ljuljam i njivim djecu malehnu. Kad je prestala nada, bacih u rijeku bešik pun suza, čemera i kletve.

Omera si mi iz ruku oteo, šestu ranu djetinju moju. Tek mu bila trinesta nastala godina. Čupo me za skute, pomoć čeko, vuko me za bluzu, za prsi moje pet put ranjene. Prokapa i proplaka mi mlijeko od bola, basmu okvasiše čemerne suze. Pucanj mi srce otkinu najljućom sabljom, mozak mi okameni. Pao mi je pred noge mrtav, ka kad se jednom spotako na kamen, pa koljeno razbio. Puhala mu majka, ljuljala ga, duhan na ranu privijala. Liječila ga zagrljajem, mlijekom, ruke mu u njedra skrivala.

Ne pokleknuše mi noge, ka’ da su od željeza. Gledala sam te u oči, “junače”, ka’ sad što te gledam. Upamtila sam ti ti lice, svaki trptaj oka dušmanskoga. U snu mi se priviđali smijeh i riječi tvoje: “Nju nećemo, nek živi. Život će joj biti gori, od same smrti.”
Nosila sam to u glavi, sakrila u mozak da pamtim i da ne zaboravim.
Ostah sama k’o drvo suho, ka šuška sama na vjetru. Ostaše mi neorane njive, trava nekošena, hajvani u štali nijemi, oko kuće mi i ptice zamukle. Ognjište se ugasilo, sofra okamenjena, grabulja i ralo zahrđali, srce suho, krilo prazno, suza ni kapi jedne, duša mi živoj umrije.

Gledaj me u oči, junače, dok te pitam:

Ja, Hava, Bošnjakinja, majka, iz sela Kozarac, pitam te:
Kazuj, “junače”, gdje su mi sinovi?

Gdje mi je Mustafa? Gdje mi je Omer, a gdje su Fadil i Adil? Kud mi je Rasim, a kud Selim?
Gdje ti je sad, “junače” ona sila sa psima tvojim? Gdje ti je slava? Gdje su ti straže silne? Je si li spavat mogao, sa šest živih rana mojih? Je si li se sjetio kletve moje, suza, i pravde Božije?
“Junače”, ni pljunut te neću, da mi se bismilla i dova, ne opogane na katilsko lice tvoje.

Ja, Hava, majka, Bošnjakinja, ne halalim, prvorođenče sina Mustafu.
Ne halalim Selima,
Ne halalim Rasima,

Ne halalim Fadila, Adila, ni maksuma Omera.

Ne halalim, praznu lubinu moju, usta osušena, noći bez sna, oči moje izvađene.
Ne halalim kuću, bez živog ognjišta, bez smijeha, mladosti.
Ne halalim bačene duvake, bešik bez čeda, njive bez sjemena.
Ne halalim neprocvalih šest pupoljka mojih, ruže neprocvale, ognjište da mi ukrase i Bosnu mirisom da namirišu.
Ne halalim pokidane stabljike, izdanke utrobe moje, korijen što mi se utrije.
Ne halalim, život bez sunca, bez radosti.
Ne halalim srce iščupano, ranu otvorenu.
Ne halalim, ne halalim, ne halalim… San mi postade java, elhamdulillah.

Šefka Begović-Ličina je književnica iz Sandžaka.

tačno.net
Autor 20.7.2014. u 10:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija