KRALJIČIN PRAZNIK RADA

Povezani članci

• Zataškavanje ustaške krivnje i aktualne hrvatske državne impotencije
• Let iznad lustracijskoga gnijezda
• „Zapadne vrijednosti“ nakaznog lica
• Budućnost totalitarizma
• Bleiburg i Draža – laža i paralaža
• BORIMO SE JAME UZ JAME

Iz Zemlje Lala i Kanala

Na Kraljičin dan, 30. aprila, već godinama ne odlazim u grad. Gužva mi, kako sam to već opisao u knjizi Zapisi iz Zemlje Lala i Kanala, blago rečeno, nije jača strana. Tuđe starudije me ne interesuju, a ispijanje piva, čuveni “šesti padež: lokativ”, već odavno nije moj omiljeni “sport”. Uostalom, kraj žilavke i blatine – kakav bi ja Ero bio…

A, (desnu) ruku na srce, lijevu na novčanik, to, bar za mene, i jesu tri glavna obilježja Kraljičinog dana: masa što kulja ulicama, buvljak zvani: “od igle do lokomotive za dva eurića” i hektolitri hmeljnog soka što tog dana, umjesto vode, teku ovom lijepom, prenapučenom zemljom.

Ne. Moja agenda za taj dan već je odavno utvrđena: dugo ispijanje kafe u vrtu, uživanje u tišini, muzikica, doručak, raduškanje u vrtu zatravnjelom… Rahatluk, pa eto ti.

A za lošeg vremena? Pa, nemam ja ništa protiv Kraljice, ni cijele te svite – pogotovo otkad im se pridružila argentinska krasotica Maxima. Nije ni to loše: upalim tv, stišam ton i pustim muzikicu, uživajući u “plesu na vodi”, šljapkanju, kišoberima, mahanju i otpozdravljanju … Veseloj narandžastoj boji usred okolnog sivila!

No, ima još nešto što mi baš “ne miriše”, nešto vještačko u cijeloj toj predstavi za široke narodne mase. Jer, kao što ni našem Titi “pravi” rođendan nije bio baš na sam Dan mladosti, tako ni kraljica Beatrix, punim imenom Beatrixi Wilhelmini Armgard, nije, zapravo, rođena 30. aprila, nego usred zime, 31. januara!

Ali, praktični i dobrom poslu uvijek skloni Nizozemci davno su skontali da kraj siječnja nije baš najbolje vrijeme za ispijanje ledenog piva, beskrajne procesije, cjelodnevno stajanje za štandovima …  Pa su za Kraljičin dan, “na vjeke vijekova”, odabrali rođendan kraljice-majke Julijane, preminule ima, evo, već punih sedam godina. Dobro, datum je, iz štovanja prema majci, zvanično odabrala Quin Bea, ali zar ona, najbogatija žena svijeta, nije utjelovljenje, krv i meso upravo tog oranje poslovnog duha?

Vjerujem da će taj datum, kad za to kucne ura, preuzeti i njen sin Willem-Alexander, Princ van Oranje, promijenivši mu, naravno, tek ženski “predikat”.

 “Gdje ćeš ti za vikend”, znatiželjno će koleginica, pred kraj radnog vremena. Jer, iako ove godine Kraljičin dan pada nezgodno, u subotu – kod nas bi u tom slučaju i petak i ponedjeljak zacijelo bili proglašeni neradnim danima! – ipak je to velika, značajna fešta.

“Nigdje”, mirno ću ja. “Biće lijepo vrijeme, kažu, pa ću nešto farbati, kositi travu, prčkati po vrtu…”

“Na Kraličin dan?”

“Misliš: Praznik rada”, uzvratim protupitanjem, i dalje tobože ravnodušno, mada bi mi prosječan Bosanac i ama baš svaki Hercegovac u glasu osjetio tragove pakosti.

S druge strane radnog stola muk. Samo što me, na tečnom bosanskom, koleginica ne priupita: “Kakav te, bolan, Praznik rada spopao?”

I onda joj polako, natenane, k’o pioniru s crvenom maramom, objasnim da je to kod nas bio, a u mom kraju, bogami, i ostao veliki praznik. I još, da se isti ne slavi samo u “nesvjesnim” krajevima Evrope – a za mnoge zapadnjake je granica Šengena još uvijek i granica bespuća povijesne zbiljnosti! – nego i u zapadnim zemljama kao što su Francuska, Njemačka, Belgija…

“Belgija”, zapanjeno će koleginica, konsternirana, valjda, što su “primitivni” južni susjedi, eto, u ponečem – barem po mom tumačenju stvari – ispred Zemlje Lala.

“Da, da, moja ti, nisu ni ti ‘poaroići’ za bacanje”, slavodobitno ću ja, kao da sam, u najmanju ruku, otkrio naizmjeničnu struju.

Pa odložim olovku, pospremim sto, isključim kompjuter i odem da se pripremim za narednu nedjelju, The Day After još jednog Kraljičinog slavlja.  Da s prijateljima, uz iće i piće, loptu i zezanciju, proslavim naš, trudbenički dan.

(Gibanica, zeljanica, sirnica, pitac-burek, buredžici, pogača, uštipci, kolači, vino, pivo, rakija i, kao kruna radničkog oslobođenja – škotski viski!),

I to, gdje drugo?!, nego u Švabiji, zemlji u kojoj se, baš na taj dan, po tradiciji, žestoko marišu lijevi radikali (“autonomaši”), policija i neonacisti.

No, Berlin je, srećom, daleko. Mi ćemo tu, odmah “preko grane”, na livadu lijepog mjestašceta imenom Elten, na svega dvadesetak kilometara od našeg, bridge too far, kako ga Nijemci zovu: Arnheima.

Jer, od svih svjetskih marisana, za Prvi maj, a i mimo njega, uz gore navedene “krute i tečne derivate”, “tuče” nam se još samo – pečena jagnjetina.