Laž? Ali – što je rekao?

Boris Pavelić
Autor 15.9.2022. u 12:13

Izdvajamo

  • I tko sad, hajde, reagira neprimjereno: Islamska zajednica, bošnjački političari i udruga srebreničkih majki, zato što teškim riječima reagiraju na izjavu koju nisu zapravo ni čuli, ili hrvatski predsjednik Zoran Milanović, koji se ponaša kako se ponaša, i koji govori to što govori, otkad je došao na vlast, pa do njegova posljednjeg boravka u Jajcu, koji je insceniran tako kao da Jajce nije i bošnjački grad? Kao i, odmah poslije, Milanovićevo simboličko hodočašće na imanje Milorada Dodika u Laktaše, čime je vlastite birače sveo na skupinu solidarnu s cajkaškom politikom proputinovskog siledžije s Balkana.

Povezani članci

Laž? Ali – što je rekao?

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Politika Zorana Milanovića u BiH kolosalan je promašaj i strateška dugoročna šteta i za jednu, i za drugu zemlju. Valja, naime, još jednom pročitati rečenicu iz tvita Emira Suljagića: “Da bude jasno, kad šef hrvatske države negira genocid, to je onda zvanični hrvatski državni stav. I odsad će imati i pripadajući tretman.” E pa sad, ako o toj rečenici hrvatski političari, ali i cijelo hrvatsko društvo, nisu u stanju dobro promisliti, za kakvu je to regionalnu politiku Hrvatska uopće sposobna? Uključujući tu, dakako, i dobrobit i zaštitu bosanskohercegovačkih Hrvata.

“Laž, a laži ne komentiramo.” Tu je rečenicu u srijedu, 14. rujna, novinskim redakcijama u Hrvatskoj cirkularno poslao ured predsjednika Republike Hrvatske, komentirajući neslužbenu vijest da je Zoran Milanović 12. rujna, na radnom ručku samita Brdo-Brijuni u Sloveniji, negirao genocid u Srebrenici. Jedno je pitanje, međutim, ostalo neodgovoreno: što je točno Milanović rekao? I zbog tog neodgovorenog pitanja imamo puno pravo sumnjati da uvrijeđena rečenica Milanovićeva ureda, sročena stilom koji ne trpi prigovora, zapravo nije drugo nego  najjadnija moguća kontrola štete koja se više – ne može kontrolirati.

Postoji, naime, samo jedan uvjerljiv način da se dokaže kako vijest o Milanovićevu negiranju genocida u Srebrenici uistinu jest laž: da se citira što je hrvatski predsjednik točno rekao. To tim više, jer Zoran Milanović nije ni Stjepan Mesić, ni Ivica Račan, ni Ivo Josipović – a bogme ni Ivo Sanader, pa čak ni Andrej Plenković – pa da za njega nipošto ne biste mogli pomisliti da bi bio u stanju negirati genocid u Srebrenici. Upravo suprotno: on je dosad počinio i više nego previše gesta kojima je sugerirao kako mu to ne bi bilo strano, a u dvije je javne izjave otvoreno relativizirao, ako ne baš i negirao, činjenicu da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima.

U utorak, 13. rujna, beogradski dnevnik Danas na svom je portalu objavio vijest s naslovom “Milanović na radnom ručku samita Brdo Brioni: U Srebrenici nije bio genocid”. Prva rečenica te vijesti: “’Ima raznih vrsta genocida, ali u Srebrenici nije bio genocid’, kazao je hrvatski predsednik na radnom ručku koji je juče u okviru samita procesa Brdo Brioni upriličen za šefove država, saznaje Danas iz dobro obaveštenih izvora”. Milanović je, tvrdi Danas, tu rečenicu “izgovorio pred okupljenim predsednicima država u regionu”. Riječ je o diplomatskoj inicijativi Brdo kod Kranja koja već više od deset godina periodično okuplja predsjednike država i vlada regije u nastojanju da se dogovore o stabilizaciji područja bivše Jugoslavije. Ovaj put, na Brdu kod Kranja okupili su se, uz domaćina, slovenskog predsjednika Boruta Pahora, predsjednici Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Albanije, Aleksandar Vučić, Zoran Milanović, Milo Đukanović, Stevo Pendarovski i Bajram Begaj, kao i predsjednica Kosova Vjosa Osmani te članovi Predsjedništva BiH, Šefik Džaferović, Milorad Dodik i Željko Komšić. Pred tim je skupom, dakle, prema tvrdnji beogradskog Danasa, Zoran Milanović izgovorio rečenicu: “Ima raznih vrsta genocida, ali u Srebrenici nije bio genocid”.

Danasovu vijest uskoro je, “iz diplomatskih izvora”, potvrdio i sarajevski portal klix.ba, dodajući kako je Milanovićeva izjava izazvala “svojevrsni diplomatski incident”, jer se nakon nje “prisutnima obratio predsjedavajući Predsjedništva BiH Šefik Džaferović koji je upozorio Milanovića da je riječ o negiranju genocida i da dokaze za to ima na sudu u Hagu”. Milanovićevu izjavu, tvrdi klix.ba, “kritikovali su i drugi šefovi država”, a “u odbranu Milanovića stao je jedino Milorad Dodik koji je pokušao opravdati stav predsjednika Hrvatske”.

Dan kasnije, u srijedu, Milanovićev ured demantirao je istinitost vijesti objavljene u Danasu, ali vrlo brzo nakon toga klix.ba objavio je reakciju iz kabineta predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefika Džaferovića. Džaferovićev je ured ponovio kako je “tačno da je predsjednik Hrvatske na radnom ručku u Brdu, ponavljajući svoje ranije javno izrečene stavove, dovodio u pitanje presude Haškog tribunala o genocidu u Srebrenici”. “Nakon što je upozoren i suočen sa činjenicama i nalazima iz presuda, Milanović je ustvrdio da on ima pravo propitivati sve, pa i presude, na što je dobio oštar odgovor predsjedavajućeg Džaferovića koji je poručio da Milanović, ako ne prihvata presude međunarodnih sudova o genocidu, ima ozbiljan problem”.

I što sad? Kome da vjerujemo? Nije teško: na osnovu dosad poznatih činjenica, vjerovati treba kabinetu Šefika Džaferovića. Evo zašto: Milanovićev ured ima jednostavan i više nego uvjerljiv način da dokaže kako Milanović na Brdu kod  Kranja uistinu nije negirao genocid u Srebrenici: samo su trebali citirati što je točno rekao. Ured to, međutim, nije učinio, usprkos otvorenim zahtjevima novinara. Zašto bismo im onda vjerovali na riječ, kada znamo da je Zoran Milanović dosad već dvaput pred kamerama relativizirao genocid u Srebrenici? A upravo to – da je “dovodio u pitanje”, a ne “negirao” genocid u Srebrenici – u svojoj je reakciji ustvrdio kabinet Šefika Džaferovića.

Podsjetimo: komentirajući 2. prosinca prošle godine pokušaj Dodikova SNSD-a i Čovićevog HDZ-a BiH da u parlamentu BiH ospore zakon o zabrani negiranja genocida koji je nametnuo bivši Visoki predstavnik Valentin Inzko, Zoran Milanović u svojoj je maniri čovjeka koji uvijek kaže previše izgovorio, među ostalim, i ovo: “Međutim, postoje genocidi i genocidi. Postoji genocid nad židovskim narodom; postoji genocid o Ruandi; postoji genocid u Srebrenici, odnosno, jedan događaj je definiran kao genocid, a genocid ima vrlo širok raspon. Postoji genocid i u Drugom svjetskom ratu, postoji Jasenovac. Dakle, nije sve isto, kao što ni svaka žrtva nije ista. Ta priča da je svaka žrtva ista – ni govora”, kazao je. Dan kasnije novinari su Milanovića pitali da objasni što je točno mislio. Evo što: “Neki ljudi u SDA svo vrijeme govore da je Hrvatska agresor, da su Tuđman, Šušak i ekipa isti kao Karadžić i Mladić. To govori član Predsjedništva BiH, koji onda mrtav hladan dođe u Vukovar, kao da se ništa nije dogodilo. U društvu s takvim ljudima ne želim biti, ja ga nisam pozvao. Srebrenica nije isto što i holokaust, nije isto što i Jasenovac, to je težak zločin sa elementima genocida i to je sud utvrdio. Ali”, dodatno je zaoštrio Milanović, “ne treba mi utvrđenje suda. To vidimo. To znam. Nikakav međunarodni sud ne može biti sveto pismo. Ja sam to kao čovjek vidio, i kao nekakav pravnik. Pet tisuća, osam tisuća ili 80 tisuća ljudi, nije isto. Nije isto dogodi li se nešto u dva dana, pa se pokušava zamaskirati, ili se događa kontinuirano i sistemski, nije isto da li se događa u plinskim komorama ili s mačetama.” Je li ta izjava negiranje genocida? Precizno govoreći, nije. No, je li ona “dovođenje u pitanje presude Haškog tribunala o genocidu u Srebrenici”? Nedvojbeno jest. E, dakle, dok iz ureda hrvatskog predsjednika ne dobijemo precizan citat onoga što je Milanović na Brdu kod Kranja u utorak uistinu rekao, vjerujemo kabinetu Šefika Džaferovića. Jer imamo nedvojben dokaz – Milanovićevu vlastitu izjavu iz prosinca prošle godine – o tome što hrvatski predsjednik uistinu misli o genocidu u Srebrenici.

S druge strane – a to je zapravo najvažnije – šteta, golema šteta, već je počinjena, čak i neovisno o tome što Milanović uistinu u Sloveniji izgovorio. Istog dana kada je Danas svoju vijest objavio, ne čekajući potvrdu, udruga Majke enklave Srebrenica i Žepa poručile su hrvatskom predsjedniku da u Srebrenicu više nije dobrošao; Islamska zajednica u BiH u službenom je priopćenju izjavila kako je “zabrinjavajuća pojava da sada otvoreno negiranje genocida dolazi i od predsjednika jedne države koja je članica EU, naročito kada znamo da je ona bila jedna od strana u međunarodnom oružanom sukobu i da je imala ulogu u presuđenom udruženom zločinačkom poduhvatu na teritoriji BiH”; dopredsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Denis Zvizdić Milanovića je nazvao “političkim frankenštajnom, licemjerom i osobom niskih moralnih i ljudskih kvaliteta čije se kočijaško političko djelovanje odigrava u trokutu makijavelizma, bosnofobije i islamofobije”…

Najdalje je, međutim, otišao ravnatelj Memorijalnog centra Potočari Emir Suljagić, srebrenička žrtva i bivši dopisnih BiH medija s Haškog suda, koji je na twiteru objavio ovako: “Zoran Milanović bi bio obična ljudska slina kad ne bi bio fašističko smeće. I evo zašto vam Izborni zakon nikad neće proći: jer ovaj put znamo da je to uvod u novu i masovniju Srebrenicu. I da, @Ured_PRH, jebem vam mater.” Kada je dio medija u BiH prenio njegovu izjavu, tvitao je ovako: “Svaki put kad neko nepozvan i bez kvalifikacija poput Zorana Milanovića, nađe za shodno da komentariše Srebrenicu, moj subjektivni osjećaj je da mi psuje mrtvu rodbinu. I danas sam prvi put odgovorio na isti način. Ali neću više nikad propustiti nijednu priliku. @Ured_PRH”. Od nekoliko tvitova koje je Suljagić objavio toga 13. rujna, citirat ćemo i ovaj: “Poenta negiranja genocida u izvedbi @Ured_PRH je da nas na to navikne, normalizuje. Biva, u Hrvatskoj je to incident, izuzetak. Da bude jasno, kad šef hrvatske države negira genocid, to je onda zvanični hrvatski državni stav. I odsad će imati i pripadajući tretman.”“

I tko sad, hajde, reagira neprimjereno: Islamska zajednica, bošnjački političari i udruga srebreničkih majki, zato što teškim riječima reagiraju na izjavu koju nisu zapravo ni čuli, ili hrvatski predsjednik Zoran Milanović, koji se ponaša kako se ponaša, i koji govori to što govori, otkad je došao na vlast, pa do njegova posljednjeg boravka u Jajcu, koji je insceniran tako kao da Jajce nije i bošnjački grad? Kao i, odmah poslije, Milanovićevo simboličko hodočašće na imanje Milorada Dodika u Laktaše, čime je vlastite birače sveo na skupinu solidarnu s cajkaškom politikom proputinovskog siledžije s Balkana. Naravno, u uravnoteženoj i demokratskoj sredini očekivalo bi se da komentare na izjave dajete samo kad znate što je netko točno rekao, a ne na osnovu neslužbenih i nepotvrđenih medijskih izvještaja. Ali – i u tome je poanta Milanovićevog pogubnog utjecaja u BiH – Bosna i Hercegovina naprosto nije “uravnotežena i demokratska sredina”, a to uvelike nije i zbog uloge Republike Hrvatske u njezinoj tragediji, a naročito zbog uloge njezinoga prvog predsjednika, Franje Tuđmana, kojega Zoran Milanović s toliko karikaturalnog neuspjeha nastoji imitirati. Ona to, potom, nije i zato što je u jeku predizborna kampanja, koja se odvija u atmosferi zastrašujućih političkih tenzija naraslih uvelike i zbog retorike Zorana Milanovića proteklih mjeseci. Bosna i Hercegovina danas posvađana je i ideološki otrovana zemlja uvelike i zato što je Zoran Milanović, umjesto da na predsjedničkom položaju učini sve da ublaži tenzije, i utječe da hrvatski i bošnjački politički predstavnici u dobroj vjeri i komšijskom dogovoru pronađu najmanje loš, ali obostrano prihvatljiv kompromis, učinio, i dalje čini, sve što može da isprovocira Bošnjake, dajući pritom bošnjačkoj politici izvanredan povod da opravdanim bijesom svojih birača manipulira kako joj se prohtije. Drugim riječima, politika Zorana Milanovića u BiH kolosalan je promašaj i strateška dugoročna šteta i za jednu, i za drugu zemlju. Valja, naime, još jednom pročitati rečenicu iz tvita Emira Suljagića: “Da bude jasno, kad šef hrvatske države negira genocid, to je onda zvanični hrvatski državni stav. I odsad će imati i pripadajući tretman.” E pa sad, ako o toj rečenici hrvatski političari, ali i cijelo hrvatsko društvo, nisu u stanju dobro promisliti, za kakvu je to regionalnu politiku Hrvatska uopće sposobna? Uključujući tu, dakako, i dobrobit i zaštitu bosanskohercegovačkih Hrvata.

Boris Pavelić
Autor 15.9.2022. u 12:13