LIČNOST GODINE: DRAGAN MARKOVINA – ISMET ŠIŠIĆ SA BAČVICA

Boris Dežulović
Autor 29.12.2015. u 09:47

LIČNOST GODINE: DRAGAN MARKOVINA – ISMET ŠIŠIĆ SA BAČVICA

U širokom izboru kandidata za ličnost godine portala Tačno.net, titula je pripala Draganu Markovini, povjesničaru, novinaru i aktivisti. Markovina je ove godine objavio tri knjige “Tišina poraženog grada”,  “Povijest poraženih”  i “Jugoslavenstvo nakon  svega”. Za knjigu  „Između crvenog i crnog – Split i Mostar u kulturi sjećanja“  dobio je nagradu  Mirko Kovač.

U društvu, naime, jedan vam takav uvijek treba, nema historije bez poraza ni pobjede bez poraženih: džabe bi i nama na Bačvicama bili svi Karnini dugi baluni i sva Julijeva salta da nije bilo neumornog Dragana iz Mostara. Takav vam jedan ismet šišić treba i u historiografiji kad prebacite devedeset prvu – neki nadobudni tridesetčetverogodišnjak što će se na glavu baciti u plićak i nosom zaorati po dnu, pa letjeti, padati i lomiti se za ekipu, neki Dragan iz Mostara za kojega nema ni izgubljenih baluna, ni izgubljenih ratova.

Dragana Markovinu upoznao sam prije deset godina, na piciginu na splitskim Bačvicama. U to vrijeme živio sam, naime, u stanu što je visio nad tom mitskom pješčanom plažom, i s vremena na vrijeme, sa šugamanom nehajno prebačenim preko ramena, spuštao se na partiju picigina. Jednog od tih dana u naš je krug u plićaku Bačvica ušao i mladić za kojega sam saznao da je rodom iz Mostara i da se zove Dragan.

Nisam imao pojma čime se bavi Dragan iz Mostara. Mnogo je, naime, važnih stvari u poetici picigina – jedinstvenog, autohtonog splitskog sporta u kojemu nema ni pravila, ni rezultata, ni pobjednika, ni poraženih, već samo čiste Igre – i samo su zapravo dvije potpuno nevažne: potpuno je nevažno koje je doba godine i potpuno je nevažno čime se suigrač bavi, u onom paralelnom svemiru izvan Bačvica u kojemu postoje proljeće, ljeto, jesen i zima, a igrači imaju svoje živote, svoje obitelji i svoje poslove.

Tada sam, recimo, mislio da je Dragan kolega s posla moga zeta Karne, koji nas je i upoznao, a koji je hrvački trener i radi na splitskom Kineziološkom fakultetu. Nisam pitao, niti je to, rekoh, u piciginu važno. U petorki u plićaku znao je s nama biti i Ante Žbirac, vlasnik kafića na Bačvicama, ili Goran Karan, splitska estradna zvijezda, ili legendarni Julio Žuvela, za kojega sam mnogo kasnije saznao da, kad ne igra picigin, kao komandos Greenpeacea spašava grbave kitove i u Japanskom se moru zalijeće gumenjacima u kitolovce: na piciginu se, međutim, nikad ne priča o hrvačkim treninzima ili pijanim gostima, o tračevima s Eurovizije ili spašavanju kitova u Japanu.

Taj novi, Dragan iz Mostara, nije bio osobitog talenta za picigin, ali je imao divovsku želju i – kako bi to rekli pjesnici iz sportskih rubrika – ostavljao je srce na terenu. A jedan vam takav u ekipi uvijek treba, nema razigranih fantasista bez robusnih stopera, nema dobre igre bez „rudara iz treće smjene“: džabe bi i onome, najboljem Veležu ikad, bili svi Vladićevi driblinzi i Bajevićevi golovi, da nije bilo neumornog Ahmeta Glavovića, džabe bi mu kasnije bili i Semir Tuce i Sead Kajtaz da nije bilo beskompromisnog Ismeta Šišića, iza kojega su na kraju utakmice uvijek na travnjak silazile kardiokirurške ekipe, da traže srce što ga je nesretnik ostavio negdje na terenu, pa da mu ga vrate kući, na vrata na kojima je, kažu, pisalo „Ismet Šišić, profesionalni fudbaler“.

Takav vam jedan ismet šišić treba, eto, i na piciginu kad prebacite četrdesetu, neki nadobudni dvadesetčetverogodišnjak što će se na glavu baciti u plićak i nosom zaorati salbun, pa letjeti, padati i lomiti se za ekipu, sredovječne veterane i legende koji se bacaju samo kad je savršen trenutak za paradu, kad dakle u oči ne tuče sunce iznad Željezničara, već kakva lokalna monica bellucci ispod trafike.

Besramno smo tako eksploatirali veliko sportsko srce našeg novog mladog prijatelja, Dragana iz Mostara, za kojega nije bilo izgubljenog baluna, sve dok oko podneva ne bi pokupili stvari ispod tamarisa, sačekali Dragana da pronađe srce što bi ga svaki put ostavio negdje u plićaku, popili piće u Žbirca i mirno se razišli svatko na svoju stranu – netko kući, netko na fakultet, netko na Pjesmu Eurovizije, netko na spašavanje tuljana u Kanadu, a netko, jebiga, u Beograd.

Kad sam tako dvije godine kasnije otišao u Beograd, o Markovini sam znao koliko i onoga dana kad sam ga upoznao: da je rodom iz Mostara i da se zove Dragan. Što se dogodilo u međuvremenu, nemam pojma, tek – kad sam se dvije-tri godine kasnije vratio u Split, otkrio sam da Dragan iz Mostara piše neke ozbiljne tekstove za neke ozbiljne portale, da je čovjek doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu i da radi na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, da dakle našem ismetu šišiću s Bačvica, što bi se reklo, na vratima piše „profesionalni povjesničar“.

Slabo smo kasnije igrali picigin – ja sam se ubrzo povukao u privatni budistički manastir u Paiće pored Piska blizu Vruje iza Lokve Rogoznice nedaleko Omiša kraj Splita, a Dragan je postao enfant terrible splitske znanstvene, pa i političke scene: prije dvije godine kandidirao se tako i za gradonačelnika, pa na užas Splićana prvi put u svih dvadeset godina od raspada Jugoslavije vratio u javni politički govor ideju i retoriku antifašističke ljevice.

Govoreći o partizanskom Hajduku, antifašističkom Splitu ili proleterskoj tradiciji grada, javno se pri tom protiveći ustaškom ressentimentu, Tuđmanovu spomeniku na Rivi ili križu na Marjanu, Dragan Markovina – jasno – nije imao nikakve šanse. On, međutim, šanse nije ni tražio, niti bi ih dao. Dezerter iz pobjedničkih redova i dobrovoljac svih izgubljenih ratova, Dragan Markovina unaprijed je sebi izabrao mjesto među poraženima.

Nije tako imao šanse ni prošle godine, kada je – sada već kao etablirani ljevičarski i antifašistički „remetilački element“ na sunčanoj razglednici plitkog i šizofrenog turističko-ustaškog Splita – zajedničku suvremenohistorijsku sudbinu svoja dva grada ispisao u knjizi „Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja“, a splitski Filozofski fakultet na kraju godine kao prvom i do danas jedinom profesoru odbio mu produžiti ugovor.

Smjestio se tako Dragan Markovina na marginu bez šansi, tamo gdje mu je mjesto, među poražene kao među rod rođeni, pa se goloruk suprotstavio klasičnoj historiografiji pobjednika i kulturi plitkog sjećanja. Posvetio se takav historiografiji poraženih i zaboravljenih, objavljujući potom i mostarsku „Povijest poraženog grada“, a onda i „Povijest poraženih“, skočivši tako na glavu u splitski i hrvatski intelektualni plićak, da tamo pronađe srca što su ih njegovi prethodnici ostavljali na terenu.

U društvu, naime, jedan vam takav uvijek treba, nema historije bez poraza ni pobjede bez poraženih: džabe bi i nama na Bačvicama bili svi Karnini dugi baluni i sva Julijeva salta da nije bilo neumornog Dragana iz Mostara. Takav vam jedan ismet šišić treba i u historiografiji kad prebacite devedeset prvu – neki nadobudni tridesetčetverogodišnjak što će se na glavu baciti u plićak i nosom zaorati po dnu, pa letjeti, padati i lomiti se za ekipu, neki Dragan iz Mostara za kojega nema ni izgubljenih baluna, ni izgubljenih ratova.

U našim plitkim paralelnim svemirima, naime, nema pravila, nema rezultata, nema pobjednika i poraženih. Nesretniji to nauče u ratnom Mostaru, a oni drugi, jebiga, na piciginu na Bačvicama.

Boris Dežulović
Autor 29.12.2015. u 09:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija