Nepotrebna vojnička smrt u licemjernim raljama politike

Marijan Vogrinec
Autor 27.7.2019. u 13:55

Izdvajamo

  • Temeljno je pitanje u ovom, najdrastičnijem slučaju hrvatskog vojnog misionarenja po kriznim svjetskim područjima: za čije babe zdravlje je poginuo skupnik Josip Briški, a dvojica suboraca mu ostali invalidi!? O mrtvima sve najbolje, međutim, nitko ne ide namjerno poginuti ili ostati osakaćen da bi političari the day after pobirali simpatije i političke bodove proizvodeći poginulog/ranjenog u nacionalnu legendu. Nisi ni junak niti legenda, ako u ratu nemaš sreće, pa naletiš na smrt ili tešku ozljedu, pogotovo kad se to dogodi u tzv. misiji potpore miru američke izmišljotine Resolute Support u Afganistanu. Samo bi Ameri imali 2000 tih legendi.

Povezani članci

Nepotrebna vojnička smrt u licemjernim raljama politike

 Foto: Betaphoto

Od klerikaliziranog dočeka posmrtnih ostataka Josipa Briškog na Plesu, s najvišim vojnim počastima, uz izvrsnu trubačku podlogu „Krista na žalu“ (izvorno „Pescador de Hombres“) španjolskog salezijanca Cesáre Gabaráina – ne pape Ivana Pavla II., kako se pogrešno misli – do komemoracije u MORH-u, ministar obrane i potpredsjednik vlade Damir Krstičević, predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, premijer Andrej Plenković i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH (OSRH) general zbora Mirko Šundov neukusno su se producirali pred novinarima i tv-kamera egzaltiranošću, nadvisujući se „u boli i žalosti“ uvjerljivošću unajmljenih narikača iz pasivnih krajeva. Poginuli otac jednogodišnjeg djeteta, sin i suprug Josip Briški, pripadnik 10. kontingenta HV-a u Afganistanu, njegova obitelj i javnost uistinu nisu zaslužili takvu količinu napadnog, nekontroliranog prenemaganja HDZ-ovih državnih i vojnih alfa službenika, okruženi isto tako „rasplakanom“ svitom. Nitko od tih nije ni suhu suzu javno pustio za Ivanom Galekovićem (24), vatrogascem JVP Velika Gorica, koji je dan-dva prije poginuo također na službenoj dužnosti, ali u domovini, gdje je spašavao ljudske živote i imovinu iz obiteljske kuće u plamenu

Marijan Vogrinec

Prvu pogibiju i teško ranjavanje još dvojice hrvatskog vojnika u američkoj tzv. misiji mira „Odlučna potpora“ (Resolute Support) u Afganistanu – što je uza svu sofisticiranu zaštitu i oružje iz ratova zvijezda bilo tek pitanje dana i (ne)sreće da se preživi u paklu 18-godišnjeg rata, koji ne može i neće imati pobjednika – hrvatski je državni vrh, najveći krivac i za smrt i za ranjavanja, licemjerno pretvorio jednu vojničku i obiteljsku tragedijulju u politikantski performans i lažnim dojmom, opće nacionalne žalosti, svojim ucrnjenim likovima u prvom planu i neukusnom patetikom uspio samo opet podijeliti i političku i širu društvenu javnost. Stoga nije neprilično da je obitelj poginulog skupnika Josipa Briškog (27) iz Sesveta nedaleko od Zagreba zahtijevala pokop u subotu na groblju Markovom polju u krugu najbližih, rodbine i prijatelja, bez politikantske pompe, medijskih kamera, lažnog suosjećanja politike i vojske, neinventivnih diskursa od kojih dođe čovjeku mučno. Idu izbori, predsjednički koncem godine i parlamentarni dogodine, pa beskrupuloznima valjda i vojnička smrt u plaćenomu roku službe – i na ratištu – može poslužiti za pobiranje biračkih glasova?

Od klerikaliziranog dočeka posmrtnih ostataka Josipa Briškog na Plesu, s najvišim vojnim počastima, uz izvrsnu trubačku podlogu „Krista na žalu“ (izvorno „Pescador de Hombres“) španjolskog salezijanca Cesáre Gabaráina – ne pape Ivana Pavla II., kako se pogrešno misli – do komemoracije u MORH-u, ministar obrane i potpredsjednik vlade Damir Krstičević, predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, premijer Andrej Plenković i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH (OSRH) general zbora Mirko Šundov neukusno su se producirali pred novinarima i tv-kamera egzaltiranošću, nadvisujući se „u boli i žalosti“ uvjerljivošću unajmljenih narikača iz pasivnih krajeva. Poginuli otac jednogodišnjeg djeteta, sin i suprug Josip Briški, pripadnik 10. kontingenta HV-a u Afganistanu, njegova obitelj i javnost uistinu nisu zaslužili takvu količinu napadnog, nekontroliranog prenemaganja HDZ-ovih državnih i vojnih alfa službenika, okruženi isto tako „rasplakanom“ svitom. Nitko od tih nije ni suhu suzu javno pustio za Ivanom Galekovićem (24), vatrogascem JVP Velika Gorica, koji je dan-dva prije poginuo također na službenoj dužnosti, ali u domovini, gdje je spašavao ljudske živote i imovinu iz obiteljske kuće u plamenu. Po čemu je Briški zadlužniji za RH i narod od Galekovića? Ni po čemu. Dapače, smrt u domovini i za svoj narod veća je, časnija, hrabrija i legendarnija od smrti u tuđini za američki/zapadni imperijalni interes.

„U Afganistanu je bio (skupnik Briški, op. a.) da njihovom narodu pomogne u izgradnji boljeg života“, kazao je Šundov, pa se raspekmezio o tzv. domoljublju, koje se svodi na „volio je hrvatsku vojsku i hrvatski grb“ (sic transit). Vojsku je i grb mogao beskonačno voljeti i kod kuće, ali onda vlast ne bi mogla Središte za međunarodne operacije u Rakitju na periferiji Zagreba nazvati njegovim imenom. Kojemu je to narodu pokojni skupnik išao pomagati kad više od polovice (raznih plemena) naroda – što milom, što silom – druka za talibane i protukoalicijsku gerilu. Hrvate nisu zvali Afganistanci, nego SAD/NATO, pa je i Briški tamo bio agresor. I zato je stradao. Talibani su objavili da stoje iza samoubilačkog napada. Kako Šundova nije srâm reći da Briški „svojom žrtvom ostaje trajan uzor generacijama“!? Kakav vražji uzor? Treba li ikomu biti uzor odlazak u tuđe zemlje rizokovati glavu, obiteljsku tragediju, jer je domaćoj vlasti i vojnim jastrebovima privatno u interesu čuvati tuđe imperijalne guzice životima i zdravljem mladeži vlastite zemlje!? Rat je zločin, ne uzor.

Ne valja ni na kruhu namazano

„Josip je nastavio hodati putem kojim su hodali hrvatski branitelji“, izvalio je Krstičević budalaštinu koja ne može proći ni na kruhu namazana, jer to što su, kako i zašto činili hrvatski branitelji u Domovinskom ratu nema blage veze, dapače, sasvim je protivno onomu, što su pokojni skupnik i svih oko 7000 dosad pripadnika hrvatskih kontingenata činili, čine i činit će u Afganistanu. Branitelji su bili pozitiva, barem velika većina od njih, a afganistanski kontingenti su – čista negativa. Ne samo hrvatski, svi strani. „Hrvatski vojnici su svjesni (politička indoktrinacija ne znači svijest, op. a.) da se sigurnost Hrvatske čuva i daleko od naših domova“, ista je Krstičevićeva mantra, koji svako malo opetuje i Grabar-Kitarović u vezi s SAD/NATO-ovim obvezama RH, ali ni premijeru nije mrska; druge razložne i nema. „Naši vitezi (sic transit na entu – „vitezi“! – op. a.) i tamo pokazuju svoju hrabrost i plemenitost. (…) Bio je sve što mladi čovjek treba biti. Sada je postao više od toga – postao je vječan. Sada hoda rame uz rame s najvećim ratnicima u hrvatskoj povijesti,“ Pa, da čovjek zdrava razuma ne povjeruje da netko dovoljno zrele dobi i na visokoj državnoj/vojnoj niši može izvaliti – ne to isto, nego makar i nešto slično. Krstičević, je li, može, viče s govornice: „Josipe!“ i suzno gleda u strop, „Josip nas sada čuva iz vječnog kraljevstva“. Nije čudno da se obitelj naprasno odrekla takvih na pogrebu. Tko normalan ne bi!?

„Sada možemo samo moliti i nadati se susretu u drugom životu, gdje njegovu dušu čuvaju anđeli“, nasuho je suzila Kolinda Grabar-Kitarović, pa će Crkva jamačno uvrstiti njezino i Krstičeivićevo komemorativno u enciklopediji svećeničkih obrazaca za takve prigode. Čak i nad otvorenim grobom. Jer takvo što, takva vjera i posvećenost nije svakomu dana, samo HDZ-ovim državnim i vojnim uzdanicama tipa ovih dvoje na vlasti.

foto: Patrik Macek/PIXSELL

„Jasno mi je“, prešaltala se na srcedrapateljno predizborno „domoljublje“ u lovu na bogobojazno-paučinaste duše, „što je značio obitelji, ali i Hrvatskoj (pa ga je zato poslala poginuti? – op. a.). Nije se štedio ili bojao i imao je sve vrline koje krase hrvatskog vojnika – ljudske vrline pravog domoljuba, čovjeka i prijatelja. Za velika djela stvoreni su najbolji, kakav je bio i Josip. (…) Moramo nastaviti živjeti za Josipove ideale. (…) Molim Boga da ga primi u svoje kraljevstvo.“ Jest HDZ-ova „žena iz naroda“, ali Grabar-Kitarović nije poznavala pokojnika i neukusno je govoriti o njemu kao da joj je bio član obitelji. Što ona znâ o njegovim vrlinama, idealima, nadanjima, domoljublju, vojničkom zauzeću, etc. Ama baš ništa. Do jučer nije znala da taj mladić uopće postoji. Jest tragedija to što se dogodilo i jest da je poginuo hrvatski vojnik, a nije morao da ga nisu poslali i on pristao otići u ratni pakao Afganistana, ali od toga se ne pravi katedrala. I pogotovo smrt nepoznatog vojnika pretvara u političku ikonu jedne loše i promašene vanjske politike proameričkih opcija u Bijednoj Našoj.

„Kad vidim ovu političku svitu kako, ‘kao’, tuguje i teško im je“, jedan je od oko 273 komentara samo na portalu 24sata, kakvi prevladavaju i na svim društvenim mrežama, „momentalni proljev dobijem…“ (hrgonus). Ili: „Oćel komemoracija i državne počasti biti i za poginulog vatrogasca prije par dana koji je branio imovinu i živote?“ (provokator). „Naravno obitelj i prijatelji iza a držvai vrh naprijed. Katastrofa nemaju srama ni malo, pusti te jadne ljude da tuguju u miru a ne da se naslikavate i smješkate sa crnim naočalama. Osobno ja bi zabranio ikog da dolazi ko je iz politike ili ima veze s njom“ (sasa66). „Te iste prisutne osim familije i prijatelja bi poslao u Afganistan da služe mandat, predsjednicu nam kolindu Kitarović koli, dragog nam premijera plenkovića, nenaigranog krstičevića i najvećeg lopova bandića“ (prpa10). „Vatrogasci, vojnici, svi rade svoj posao za novac, kad stradaju tužno je, ali to je život. Mi ih odmah proglasimo herojima – zašto. Prije par dana poginula su dva pomorca, radili su svoj posao kao i vatrogasci i vojnici – nisu heroji – zašto?“ (Vladovldić 1). „Moj je nećak isto poginuo u stranoj zemlji, na poslu jer u Hrvatskoj nije mogao zaraditi da prehrani obitelj. Nikom ništa. Obitelj tuguje bez pompe“ (kara marko). I to je to. Život i politika ne idu podruku.

Kandidat za predsjednika RH Zoran Milanović je izrazio žaljenje zbog pogibije i teškog ranjavanja u Afganistanu, izrazio sućut obiteljima, ali i naglasio da se Hrvatska vojska treba povući iz te zemlje. Tamo nema što tražiti. Europarlamentarac i šef oporbene parlamentarne stranke Živog zida Ivan Vilibor Sinčić, kao i neki drugi političari i javni djelatnici, još je oštrije napao aktualnu politiku vojnog misionarenja RH po svijetu, gdje se nepotrebno troši novac hrvatskih poreznih obveznika za tuđe imperijalne interese. Bijedna Naša ne treba debeloj guski mazati vrat.

„Kao ministar obrane, spreman sam preuzeti političku odgovornost za ovaj događaj“, kazao je Krstičević u povodu pogibije jednog i teškog ranjavanja druge dvojice hrvatskih vojnika u talibanskom napadu na njihov vojni konvoj u Kabulu, glavnom gradu Afganistana. Naravno da to Krstičević nije ozbiljno mislio – naime, to o odgovornosti, političkoj ili kojoj već – jer je taj kontroverzni političar već „podnosio“ ostavke (navodno u prigodi HDZ-ovog kreiranja novog vodstva koprivničke Podravke, a jako žestoko u povodu katastrofalnih požara u Dalmaciji te predsjedničine prozivke), ali tresla se brda… Stvar je Krstičevićeve moralne procjene i ljudskog obraza to, što podrazumijeva pod sintagmom „preuzeti političku odgovornost“ (sic transit) i znači li to da će „političku odgovornost“ opredmetiti pisanim oblikom neopozive ostavke na dužnosti u MORH-u i kolateračno u vladi. Ili će se opet rasplakati premijer Andrej Plenković nad iznimno dirljivim osjećajem moralnoga grizodušja svog prvog vojnika i na stranačkoj i na vladinoj bojišnici, pa glatko odbiti bilo kakvu njegovu odgovornost za stradavanje hrvatskih vojnika u ratu u Afganistanu.

„Demokracija“ naoružana do zuba

Pravo je pitanje što uopće traži ili koga u toj dalekoj azijskoj zemlji brani „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“ (Stjepan Radić), pod američkim, odnosno operativno njemačkim zapovjedništvom. O enormnom trošku hrvatskih poreznih obveznika; u američkom bezizglednom ratu koji traje već gotovo 18 godina i nema šanse završiti – kamoli pobjedom tzv. zapadne koalicije s oktroiranom afganistanskom vlasti koja ne kontrolira više od pola zemlje niti je sposobna nositi se s protivnikom – ne bude li mirovnog dogovora s talibanima i plemenskim skupinama što se bore na svomu tlu i za svoju, ne proameričku državu. Ma tko su, ma kakvi su i ma kakvu državu sanjaju, nisu teroristi kako sad nazivaju talibane „šokirani“ (sic transit) neprofesionalci nekih televizija s nacionalnom koncesijom samo zato što su samoubilački, u ratu napali vojni konvoj s do zuba naoružanim i blindiranim hrvatskim vojnicima. Hrvatski je vojnik u surovoj zemlji afganistanskoj legitimna talibanska meta kao i američki, režimski ili bilo koji tzv. koalicijski, što se naoružan, nepozvan i nedobrodošao među domicilnim žiteljstvom umiješao u unutarnje stvari tuđe zemlje.

Odlazak u Afganistan u vojnoj odori i pod sofisticiranim oružjem „uvoditi demokraciju“ (sic transit), odnosno „braniti zapadne vrijednosti i naš način života“ (sic transit na entu) i za to primati plaću znatno veću od vojničke kod kuće svjesno je preuzimanje i životnog rizika. Odlazi se u ratno područje kamo te nitko ne zove, već te šalju drugi za svoje prljave interese. Je li, isti oni kod kuće i vani, koji ni pred streljačkim stojem ne bi pristali u vijetnamizirane tzv. mirovne misije i na mjesta, gdje se dnevno gine ili ostaje doživotnim invalidom poslati vlastite kćeri i sinove. Ni za kakav plaćenički novac kojim se od polugodišnje „službe“ može kupiti u Bijednoj Našoj solidno seosko imanje s kućom i gospodarskim objektima ili manji dvosobni stan u regionalnom središtu. Svaki hrvatski vojnik koji ide u tzv. misiju na mjesta poput Afganistana svjestan je – teško da nije – kako je time stavio glavu u torbu i da se možda više neće vratiti svojima. Svaki zapovjednik pak, ponajprije državni/vojni vrh, koji šalje oboružanu mladost u možebitnu pogibelj u tuđoj zemlji za tuđe babe zdravlje – baš najodgovorniji za neodgovornu uporabu vojske izvan granica domovine kad nije napadnuta niti joj prijeti agresija iz, je li, Afganistana, Iraka, Jordana, Ruske Federacije, Poljske, Litve, s Kosova, etc. – na duši je teret svake pogibije i svakog ranjavanja.

Nikakva „politička odgovornost“, riječ je o osobnoj odgovornosti krivaca obiteljima stradalih vojnika u tuđini i hrvatskoj javnosti, koja si 1,3 posto BDP-a odbija od usta ne bi li iz napokon „hrvatske lisnice u hrvatskomu džepu“ osigurla da joj „hrvatska puška na hrvatskomu ramenu“ čuva mir i kućni prag. Politiku si i „političku odgovornost“ državni/vojni vrh RH može zakvačiti mačku o rep, jer ta je „odgovornost“ u Bijednoj Našoj smokvin list pod koji se rutinski nagurava svaka – neodgovornost. Premijer Andrej Plenković, ministar obrane Damir Krstičević, predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i načelnik Glavnog stožera OSRH general zbora Mirko Šundov, osim suhih suza i namještenih za tv-kamere pogrebničkih faca nemaju ama baš ni jednu vjerodostojnu, prostoseljački razumljivu i logičnu riječ, kojom su pojedinačno ili sinergijski kadri objasniti obiteljima i javnosti zašto je poginuo skupnik Josip Briški i teško ranjena dvojica njegovih Slavonaca.

Foto MORH

Što su tom tragedijom dobili sin poginulog, roditelji mu i supruga, što RH i svi njezini građani… I kakva je korist ikomu u Hrvatskoj kad možebitno sutra počnu stizati još neki vojnički mrtvački kovčezi prekriveni (po uzoru na Uncle Samove, je li?) hrvatskom trobojnicom i ranjenici iz tuđine? A sasvim je izvjesno da će stizati, pitanje je samo kada i otkud. Ne možeš ići na bojišta, u destabilizirane zemlje, puškama i ubijanjem soliti pamet ljudima drugih civilizacija, navika, tradicija, kultura, vjera i, je li, potpuno drukčijeg „našeg načina života“ i poimanja tzv. demokracije, kojima ne trebaju „zapadne vrijednosti“ jer neki i tisućama godina imaju vrijednosti kakve ne žele napustiti ni „popravljati“ zapadnim imperijalnim alatima. I zašto bi? Zato, jer se to iz esencijalnog koristoljublja/grabeži sprdnulo gazdama svjetskog megakapitala, koji u Bijeloj kući i Pentagonu imaju operativne poslovođe, a ovi pak destabilizacijske alate u CIA-i, NATO-u i formalno pokriće u „partnerskim“ koalicijama. U koje je uvučena i Bijedna Naša ne zato što je ekonomski i vojno moćna, politički cijenjana ili ima neke druge uvjerljive adute, poput geostrateških/geopolitičkih, već stoga da osnaži globalnu fatamorganu, popuni rupicu u mozaiku i podrži dojam kako je zapadni kapitalizam neupitni vlasnik i jamac globalne sigurnosti i mira. America First, je li, tzv. američko 21. stoljeće, opredmećene teorije i doktrine (Henry Kissinger, Andrzej Brzezinski, etc.) o „šahovskoj ploči“, Euroaziji od Lisabona do Vladivostoka… Kaže mudar pûk, tko se miješa u posije, svinje ga pojedu. Nije bez vraga?

U mrtvačkim kovčezima prekrivenim hrvatskom trobojnicom i na nosilima neće biti kćeri i sinovi državnih/vojnih prvaka RH, njih šalju na Harvard i pod suncobrane na morskomu žalu pred vilama za koje roditelji nemaju valjane račune. Kao što Uncle Samove vladajuće sekte ne šalju svoje, nego tuđe kćeri i sinove ginuti za „zapadne vrijednosti i naš način života“ (sic transit) od mila do nedraga po imperijalnim destabilizacijama svijeta. Neki dan je (još) najmoćnija žena svijeta Angela Merkel glatko odbila Donalda Trumpa i revnog mu poslovođu u NATO-u Jensa Stoltenberga – obesmišljenom zapadnom vojnom savezu po raspadu istočnog vojnog pandana Varšavskog pakta – kad su zahtijevali da njemački vojnici dođu u Siriju koalicijski „stražariti“ da vojna sila legitimnog državnog lidera Bashara al-Assada i rusko-iranskih partnera ne pokuša osloboditi ostatak zemlje, što su je tzv. Islamski kalifat i NATO/SAD-ova „oslobodilačka“ družba zločinački razorili. Raselili i pobili više od 10 milijuna Sirijaca. Da se Twitteraš sjetio, pa nazvao Krstičevića, a ovaj Grabar-Kitarović ili obratno, evo – pod smjesta, je li! – hrvatskih vojnika u Siriji koliko treba, nije u pitanju. „Samo zovi, svi će sokolovi za te život dati…“

Ali kako sutra te nesebično dane živote (!?) objasniti obiteljima i hrvatskoj javnosti? Licemjerno i kvazipatetično kako sada državni i vojni prvaci RH čine u slučaju pogibije skupnika Josipa Briškog, Neodgovorno ga uzdižu na tron nacionalnog junaka No. 1, baš kao da manje ili ništa ne vrijede dvojica ranjenih te ostalih 96 pripadnika 10. kontingenta HV-a i vojnici prethodnih devet kontingenata, uključivo onog što je svojedobno ranjen u debelo meso. Ukupno ih se izredalo oko 7000, ali pokojni Briški je prvi poginuli. Neće valjda biti da u HDZ-u totalno nesklonoj političkoj zbilji, s tzv. rekonstrukcijom vlade zbog sumnji na korupcijske/nekretninske afere te opći nered u državi i ZNA SE opciji, euroizborni kiks, odnosno sljedeće predsjedničke i parlamentarne izbore, referendum „67 je previše“, etc., mainstream političarima treba i vojnička smrt za graditi se „domoljubima“ većim no što uistinu jesu? Da se Turci ne dosjete?

Hrabrost, moral i vjera?

Školovani vojnik s potporučničkom diplomom Vojne akademija JNA u Beogradu (1991.), navodno odmah i zapovjednik voda u Kraljevačkoj brigadi bivše zajedničke vojske i potom zapovjednik u Četvrtoj gardijskoj brigadi HV-a Damir Krstičević, koji je učen podnijeti vojničku smrt suha oka i stisnuta srca, gotovo plače pred tv-kamerama zbog smrti potpuno mu nepoznatog mladića što u hrvatskoj vojničkoj odori nije imao sreće u Afganistanu. Doimlje se sućutnijim i mekšeg srca od vojničkog druga Šundova, ali i političara Grabar-Kitarović i Plenkovića. Krstičević ne može suspregnuti suzu, i to ostavlja dojam kod publikuma, koji vjeruje da je iskrena osjećaja. Da ne glumata. Rukovao se s pokojnim skupnikom na ispraćaju u Afganistan 10. kontingenta HV u tzv. misiju „Odlučna potpora“. Komu i kakva potpora, ne zna ni sam Trump, ali… „HV će se i dalje snažno boriti za demokratske vrijednosti (koje se drastično krše u vlastitoj mu zemlji, ne poštuju ljudska i manjinska prava, progoni ćirilica i odriče pravo Srbima na svoj jezik, etc., op. a.), za mir i stabilnost u svijetu“, kazao je Krstičević na izvanrednoj presici. „Svi naši vojnici sudjeluju u mentorskim i savjetodavnim ulogama.“ Naoružani do zuba.

„Kako sam i sama svjedočila prilikom nekoliko posjeta našim kontingentima u Afganistanu“, poručila je Grabar-Kitarović, „HV u ovoj operaciji dokazuje visok stupanj pripremljenosti. Svjesni težine svojih zadaća, hrvatski vojnici pokazuju visok stupanj hrabrosti, morala i vjere u uspjeh međunarodne misije u kojoj sudjeluju (u što više ne vjeruju ni sami Ameri, pa se žele izvući što manje osramoćeni, kao što su se već izvukli Britanci, op. a.), jer se RH od suvremenih prijetnji poput terorizma štiti i daleko od njezinih granica.“ Ovakvu glupost rijetko je moguće čuti i od nekog bez dva zrna soli u glavi, a iz usta predsjednice balkanske miš-države koja nije kadra vjerodostojno vladati sama sobom zvuči pak kao esencijalna zločestoća i prema obiteljima stradalih vojnika. Oni su, je li, štitili RH (sic transit) „od suvremenih prijetnji poput terorizma daleko od njezinih granica“. Ta američka izmišljotina o terorizmu, koju je Grabar-Kitarović nabiflala napamet, pa njome nekontrolirano pametuje – čak i na tzv. zelenoj h-b granici, gdje afganistanski „teroristi“ dnevno hodočaste, a još nikomu nije pala dlaka s glave – formalan je smokvin list imperijalnom Zapadu za globalnu zloporabu NATO-a, gdje god treba u svijetu.

Ludovic Marin/Pool via REUTERS

Borba protiv terorizma bila je izravan alibi Amerima i njihovoj tzv. koaliciji za agresiju na Afganistan po odlasku Sovjeta i uspostavi talibanske vlasti te gotovo istodobno na Irak, poslije na Libiju, Siriju, Jemen, etc. Rezultat su masovni zločini protiv civilnog stanovništva u tim zemljama i otvorena pljačka njihovih prirodnih resursa, beskrupulozno dužničko ropstvo i ljudi i država pod motom „obnove“ ratom uništenih nekretnina, etc. Sada se ista mreža objeda za „terorizam“ i ratnih prijetnjâ američkih jastrebova – modificirana tzv. nuklearnim touchem – splela Iranu. Saudijska Arabija i Izrael spremni su napasti čim Twitteraš namigne, da milijarde za novo američko oružje nisu bile potrošene uzalud. Britanci izazovno otimaju iranski tanker kod Gibraltara, a elitna Iranska garda uzvraća zapljenom njihovog tankera u Hormuškom tjesnacu. Iranci i Ameri si međusobno ruše špijunske dronove; SAD je privukao iranskim vodama ratne brodove i 2000 vojnika, pa napetost raste iz sata u sat. Tu će, bude li dovoljno ludosti u Bijeloj kući i Pentagonu za atak na više od 80 milijuna vjerski fanatiziranih („Sveta nacijo“, je li?) i vojno spremnih ići do kraja, najprije eksplodirati sav Bliski istok, a onda i cijeli svijet. Nisu SAD/NATO i iranski susjedi jedini zainteresirani za neiscrpne izvore najkvalitetnije nafte, uz onu u Venezueli i Libiji, etc. Treba pitati i Ruse i Kineze, tu je i Turska…

Je li Uncle Sam spreman ići do kraja, ako nije siguran da će ga Iračani poduprijeti protiv Irana, ako Ameri nisu bili spremni ići do kraja sa svih 600.000 vojnika u dramatičnoj vijetnamskoj avanturi, napalmom na civile i prašume, najsofisticiranijom tehnikom, nekažnjenim do danas jezivim ratnim i zločinima protiv čovječnosti, etc. Iran lako može planuti kao novi Vijetnam, a tada Herkulesi C-130 neće biti dovoljno kapacitirani za prevesti sve mrtvačke kovčege prekrivene američkom zastavom ni bolnice za primiti more ranjenika. I, kako će to ratoborni Trump objasniti svojim građanima? UN-u, etc.? Hoće li Krstičević i Grabar-Kitarović i tada biti spremni – a bit će pozvani po regulama NATO-članstva, nema dvojbe jer topovskog mesa nikad dosta – operacionalizirati kvarnu mantru da se „RH od suvremenih prijetnji poput terorizma štiti i daleko od njezinih granica“? U iranskoj pustinji? Hrvatska je povijest krcata idiotima, koji su mladost svog naroda beskrupulozno slali u smrt u tuđim ratovima.

Zadnji, najdrastičniji primjer je – opet pod njemačkim zapovjedništvom i za zločinački nacistički interes – uništenje/zarobljavanje u veljači 1943. u bitci za Staljingrad ustaške 369. pojačane pješačke pukovnije, osnovane u tzv. NDH 16. srpnja 1941. s 3865 moralno i disciplinski problematičnih vojnika, što ih je poglavnik tzv. NDH u sklopu Wehrmachta poslao na bojišnicu u Sovjetski Savez. Tzv. NDH nije bio u ratu sa SSSR-om, pa su se Hrvati vodili kao dragovoljci unutar njemačkih okupacijskih trupa, ali jest navijestio rat SAD-u (sic transit). Objava rata nije povučena ni do dan-danas, što itekako govori koliko se drži/alo do hrvatske kvislinške paradržave i u SAD-u, i u bivšoj SFR Jugoslaviji i u RH, ali i u ostatku međunarodne zajednice. I tada i sada.

„Hrvatska puška na hrvatskomu ramenu“ nema što tražiti nigdje izvan granica vlastite domovine i ni za čije interese – „savezničke“ ili kakve već – a neumornu globtrotericu po SAD-u i ostatku globusa i neuspješnog kupca američke borbenoleteće stare krame F-16 C/D Barak da se RH i protiv terorizma štiti mudrom vanjskom politikom u svijetu, koja nikomu ne staje na žulj, poštuje suverenitet i teritorijalnu cjelovitost svake zemlje, ne svrstava se u ratoborna jata, djelom, a ne fraziranjem s figom u džepu zagovara mir i sigurnost na planetu… Najučinkovitije se štiti poštivanjem ljudskih prava i sloboda svih svojih žitelja, pravnom državom, vrijednim radom savjesnih političara, ljudskim uvjetima rada, pristojnim životnim standardom, valjanim zdravstvom, školstvom, kulturom i umjetnošću, medijskim i inim slobodama izražavanja, etc. Demokracijom na djelu, ne na papiru i u zakonima koji se ne provode. Ako je ugrožena/napadnuta izvana (ili iznutra, i to je moguće), branit će se na svojim granicama i gdje god treba unutar njih.

Floskula o borbi protiv terorizma

Nikakva se Hrvatska ne štiti i ne brani ni u Afganistanu niti na bilo kojem od onih više od 20 mjesta po globusu, kojima se neoprezno diče politički i vojni vrh RH. Treba promicati svjetski mir i sigurnost, suprotstavljati se ratnim huškačima i megakorporativnim grabežljivcima koji zlorabe vojsku i politiku u imperijalne svrhe. Rat u Afganistanu počeli su SAD i Velika Britanija 7. listopada 2001. kao odgovor na samoubilački napad civilnim avionima 11. rujna 2001. na WTC u New Yorku i Pentagon nedaleko od Washingtona. U nekim teorijama zavjere navodi se da su napad na WTC i Pentagon – navodno i propali pokušaj četvrtim avionom na Bijelu kuću – organizirale same američke tajne službe (daljinski upravljanim avionima-bombama, u kojima su pilotima blokirane komande) ne bi li uvjerili svijet u neupitan alibi Georga W. Busha za agresiju na Afganistan i Irak. Koja je uslijedila ni mjesec dana kasnije, angažiranjem ogromne vojne sile, što je nemoguće pripremiti u tako kratkom roku, što će reći da je samo bilo potrebno – kresnuti upaljačem. Sve se unaprijed znalo; rođena je ta opasna mantra tzv. borbe protiv terorizma. Cijele su države i njihovi lideri proglašeni teroristima, koje treba satrti ognjem i mačem. UN je pao na ispitu, pa i danas statira, je li, glede i u svezi svjetskog mira i sigurnosti kao svojedobno impotentna Liga naroda, koja nije znala zauzdati Adolfa, Benita i Hirohitaot da ubiju 60 milijuna ljudi u Drugom svjetskom ratu.

Američka tzv. borba protiv terorizma, kojom floskulom i političko-vojni vrh RH farba tunele domaćoj javnosti, bildajući vojni proračun s 1,3 prema obećanih Twitterašu i Stoltenbergu dva posto BDP-a (nauštrb potrebnijih stavki, životnog standarda građana, etc.), od 2001. Pretvorila je Srednji i Bliski istok u pakao, globalno rasplamsala osvetnički terorizam i milijune ljudi natjerala u izbjeglištvo. Novoizabrani američki predsjednik George W. Bush mlađi u kompi s premijerom Velike Britanije Tonyjem Blairom i zapadnim saveznicima razorio je i Irak. Traljav izgovor o tzv. borbi protiv terorizma i Bin Ladenove Al-Qaede poduprt je Blairovom izmišljotinom – koju će priznati kad je Irak već razoren i megakorporativna pljačka nafte uzela maha – o iračkom tzv. kemijskom oružju za masovno uništenje. Blairi je, uz Busha, izravni sukrivac za mučko ubojstvo legitimnog lidera te zemlje Saddama Husseina. Što RH ima tražiti u takvom društvu, ako njezini građani ne žele, a ne žele dijeliti teret tuđih zločina?

Miš-država s balkanskog kiflića već godinama nečasno drži fenjer tom zlu, sudjeluje samo zato, jer su vladajuće kaste – tročetvrtinski HDZ-ove u tri desetljeća RH – svjesno podredile državni interes, nacionalni dignitet i dostojanstvo zapadnomu. Tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo (sic transit), Uniji i SAD/NATO-u. Jest Hrvatska „pripadala obitelji“, ali tek kao izvor prirodnih resursa, kao topovsko meso u tuđim ratovima za tuđe babe zdravlje ili Antemurale Christianitatis (papa Lav Deseti, 1519.). Kao što sada pripada „obitelji“ kao Antemurale Antimigrantitatis na 200 km² tzv. zelene h-b granice u Karlovačkoj i Ličko-senjskoj županiji. Tužno i tragično kao što je tužno i tragično kako političko-vojni vrh sada patetizira činjenicu da je gurnuo u afganistansku smrt nečijeg oca, sina i supruga, učinio invalidima drugu dvojicu i pristaje uz imperijalnu misiju lažne potpore miru Resolute Support, a onda ima obraza izaći pred oči javnosti klišeiziranom patetikom od koje obuzima mučnina svakog s dva zrna soli u glavi. Što su anketno očitovali i slučajni prolaznici u više gradova. Na društvenim je mrežama uzavrelo od komentara iste poruke: „Za čije babe zdravlje vlasti RH šalju hrvatske vojnike u pogibeljne tzv. mirovne misije po svijetu!?“ Ministar obrane Damir Krstičević, tzv. vrhovna zapovjednica OSRH u ratu Kolinda Grabar-Kitarović, premijer Andrej Plenković, šef Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i njihova svita nemaju suvislo objašnjenje. Ali ne osjećaju ni ikakvo grizodušje za ovo i nova stradanja.

MORH i Hrvatska vojska izražavaju žaljenje, oštro osuđuju napad na hrvatski vojni kontingent u Kabulu i izražavaju sućut obitelji poginulog skupnika Josipa Briškog te želju za brzim oporavkom dvojice ranjenih vojnika. U tom će smislu država pružiti svu potrebnu pomoć ne bi li ublažila tragične posljedice incidenta. I na tom je službenom diskursu trebalo ostati umjesto da se napadno stvara ozračje opće nacionalne žalosti, s neviđenim prolomom organizirane patetike, glumatanja, suhih suza i okamenjenih lica. Kojoj atmosferi povijesne tragedije – glavni akteri javnog „spektakla“ nikad nisu čuli za trojicu stradalih vojnika niti će ih se za koji mjesec uopće sjetiti (vidi iskustva s palima u Domovinskom ratu) – negativno pridonose medijski samouci, netom pali s Marsa: „Je li se napad mogao spriječiti; jesu li vojnici bili zaštićeni; jesu li imali potrebnu opremu; jesu li bili u blindiranim vozilima; zašto nisu upotrijebili oružje; kako je moguće da su upali u zasjedu, etc.?!“

Damjan Tadic / CROPIX

Hrvatski kontingent nije u Afganistanu na turističkom izletu u egzotičnoj zemlji, nego u ratu, gdje se ne nadmeću samo oružje svijetlo i srce junačko nego i pamet i (ne)sreća. I iznad svega, svijest o tomu za što se i protiv koga bori, a ta svijest nije na tzv. koalicijskoj strani snažnija i čišća od svijesti na talibanskoj i strani plemenskih oružanih skupina. General Mirko Šundov je u knjizi žalosti zapisao, kaže, zahvalnost palom skupniku na „žrtvi koju je dao“. Ta pogibija nije žrtva u Šundovljevom smislu; da i jest, a nije, komu se žrtvovao? Komu u Afganistanu? Komu u RH? I zašto bi se žrtvovao u ratu koji se ne tiče ni njegove obitelji niti inih žitelja RH? Ako se vladajućima ratuje, široko im polje, već imaju odore s kojekakvih prigodnih naslikavanja pred tv-kamerama. Neka ih – za RH spremne! – protiv talibana povedu vojno iskusni Damir Krstičević i Mirko Šundov te na putu do Kabula brzinski poduče Kolindu Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića rukovati onim crnim puškama za ratove zvijezda, jer su oboje, u doba ponosa i slave, „domoljubno“ izbjegli vojno odužiti dug domovini. I „bezodvlačno“ povesti u Afganistan „viteza jeruzalemskog“ Željka Reinera, jer tamo je rat, a on je barem – „vitez“. (Sic transit.) svakako. A kaže mudar pûk, nikad nije kasno, pa… Umjesto copy-past žalovanja za rejtinške potrebe predstojećih izbora.

Gdje je greška?

Gdje je greška? U političkoj i, analogno, medijskoj zloporabi jedne obične vojničke smrti i ranjavanja još dvojice mu drugova po oružju. Jest riječ o nesreći i obiteljskoj tragediji, ali i ponad svega o – krivnji. O krivnji tih što zapasuju vrh političke/vojne moći i državne vlasti, koji su svjesno poslali, šalju i kane još slati vojnike u pogibelj, na opasna, ratna područja, gdje pogibije i ranjavanja nisu nikakav dokaz hrabrosti, domoljublja, uvjet za ulazak u legendu, opći nacionalni nezaborav i čime sve još političko-vojni vrh RH abolira svoju krivnju i odgovornost. Obukli su pokojnog skupnika i dvojicu ranjenih u pustinjske uniforme, naoružali ih i poslali u Afganistan, gdje je jedan poginuo u talibanskom napadu, a dvojica su teško ranjena. Sva trojica, kao i ostali u 10. kontingentu HV-a, kao u devet prethodnih i sljedećima, znali su kamo ih šalju – jamačno ne istinu: zašto – i imali su, imaju i imat će svoje razloge za preuzimanje životnog rizika. Nije važno je li to novac ili što drugo, ali sigurno nije nikakva afganistanska ljubav. Vlasti RH poslale su ih „nakraj svijeta“, kao, „odlučno pomagati“ ljudima koji ih nisu zvali upomoć, čiju civilizaciju uopće ne razumiju i tamo su nastradali u sasvim uobičajenoj vojnoj akciji ne samo za Afganistan nego i za regiju i za sve ratove od pamtivijeka. Već drugog dana od incidenta, u Kabulu je bilo više od 30 mrtvih u kojekakvim sačekušama, etc.

Mrtvi i ranjeni, bombe iznenađenja, klasični diverzantski napadi, „kamikaze“, etc. u Afganistanu su svakodnevica, živi se od danas do sutra i nitko nije zaštićen; preživljavanje je više pitanje puke sreće, nego pameti. Pa je pametno ne ići tamo bez prijeke potrebe, a vojska RH nema tu potrebu. Privatni plaćenički aranžmani vojno iskusnih Hrvata na svjetskim ratištima – a ima ih, od tzv. ISIL-a i proturuske bojne „Azov“ u Ukrajini do bojišta u Africi – nešto su drugo, pa su i pogibije i ranjavanja privatna i stvar plaćeničkih ugovora. Herojstvo, domoljublje, legenda i tako te verbalne doskočice ratnih huškača i političkih jastrebova nisu tu na cijeni niti ikomu pada na um medijski mahati njima. Ali, kad država šalje svoje građane poginuti u tuđoj zemlji ili ostati doživotnim invalidom radi tuđeg interesa – i to im plaća znatno više no vojničku službu kod kuće, jamči doživotno zbrinjavanje obitelji stradalih, vojne počasti, etc. – a vojnik dragovoljno pristane preuzeti rizik u tzv. mirovnoj ili kako već misiji, suvišna je i nevjerodostojna sva naknadna patetika.

Temeljno je pitanje u ovom, najdrastičnijem slučaju hrvatskog vojnog misionarenja po kriznim svjetskim područjima: za čije babe zdravlje je poginuo skupnik Josip Briški, a dvojica suboraca mu ostali invalidi!? O mrtvima sve najbolje, međutim, nitko ne ide namjerno poginuti ili ostati osakaćen da bi političari the day after pobirali simpatije i političke bodove proizvodeći poginulog/ranjenog u nacionalnu legendu. Nisi ni junak niti legenda, ako u ratu nemaš sreće, pa naletiš na smrt ili tešku ozljedu, pogotovo kad se to dogodi u tzv. misiji potpore miru američke izmišljotine Resolute Support u Afganistanu. Samo bi Ameri imali 2000 tih legendi.

Marijan Vogrinec
Autor 27.7.2019. u 13:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija