NIKAD VIŠE NESLOBODNA

Nenad Bunjac
Autor 8.3.2019. u 10:45

Izdvajamo

  • U Hrvatskoj, a ništa nije bolje niti u BiH ili Srbiji, žena je svedena na reproduktivnu matricu i podcijenjenu radnu snagu smanjenih intelektualnih mogućnosti kojoj podređeni položaj ne samo da je primjeren nego i prirodan. I što je najluđe takav stav - svjesno ili nesvjesno, posve nebitno -  javno promiču i deklarativno najveći borci za žensku ravnopravnost poput hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarević koja u trenutcima kad bezočno ne koketira sa svjetskim moćnicima u poodmakloj trećoj životnoj dobi, mirno izjavljuje da je prije svega „majka, vjernica i Hrvatica“?! Aha. Dakle, nisi čovjek ženskog roda koji slobodno razvija svoje intelektualne i kreativne potencijale za što si adekvatno nagrađen, nisi odgovorna žena koja planira svoje potomstvo i egzistenciju na realnim osnovama, te donosi samostalne odluke koje su u suglasju sa osobnim i društvenim životnim prioritetima?

Povezani članci

NIKAD VIŠE NESLOBODNA

Foto: AP

Osjećao bih se prilično jadno i posramljeno da napišem prigodničarski hvalospjev ženskom rodu povodom Međunarodnog dana žena, gotovo podjednako kako pamtim spleen ranih sjećanja kada su majke jutrom žurile kod frizera, a očevi ispijajući konjačić slali djecu po buket karanfila i bombonjeru koje bi predvečer kao zgužvani alibi tutnuli suprugi u ruke prije nego li će zahrkati u naslonjaču. I tada bi nas naše majke izljubile, brižno objasnile gdje stoji večera i otišle u noć s prijateljicama zbiljski „ohanuti dušu“ od muke svagdašnje.

Naravno da ženama nisu potrebni patronatski muški panegirici, same su se pobrinule da unatoč svih zapreka u patrijahalnom društvu, postanu nezaobilazne u povijesti civilizacije.

FASCINANTAN MISTERIJ ŽENSKOG SVIJETA

Prvo društveno uređenje je matrijahat, a pravi razlog zašto su muškarci otišli u lov, a žene ostale u pećini kada su tom razdoblju raspolagali identičnim psihofizičkim potencijalima, antropolozi još uvijek ne mogu sa sigurnošću ustvrditi, iako postoji niz intrigantnih teorija. Uglavnom, zahvaljujući toj činjenici razvile su po ljudski rod spasonosne organizacijske sposobnosti, a složeni psihodinamski odnosi prvih društvenih zajednica duboko su obilježeni ženskim poimanjem svijeta. Jesu li žene izgubile moć s prvim velikim seobama naroda i fizičkom dominacijom muškaraca uslijed desetljeća mukotrpnih napora ili su je jednostavno prepustile prateći životne prioritete višeg reda, bilo bi nebitno da potom nisu kažnjene višetisućljetnom podređenošću i ponižavajućim tretmanom „drugotnih“. Civilizacija je fino nabrušeni skalpel zamijenila teškim tupim oruđem.

Na žalost, egzistencijalni i društveni problemi ženskog roda ostali su gotovo nepromijenjeni do dana današnjeg, a prvi znak promjena uslijedio je 8. ožujka 1909. kada su pripadnice Socijalističke stranke Amerike u New Yorku zahtijevale biračko pravo glasa, pravo na školovanje i jednake dnevnice zbog čega je tog dana poginulo 140 prosvjednica. Uslijedilo je sto burnih godina pokreta oslobađanja žena od okova patrijahalnog društva u kojoj su imena poput Marie Curie, Simone de Bouvair, Amelie Eckhart, Rose Luxemburg, Fride Kahlo, Coco Chanel, Catherine Hepburn, Indire Gandhi i niza drugih snažnih žena svojim životnim primjerom svjesno kršile tabue inspirajući nadolazeće generacije da nastave njihovim putem.

Feminizam je iz potcijenjenog pokreta prerastao u trajnu društvenu vrijednost, a neprekidna emancipacija glavni dinamizam i garant ostvarenih ciljeva u borbi za ravnopravnost žena. Niti jedna društvena revolucija u postojećoj povijesti nije tako dugo trajala i podnijela tako teške žrtve, a da pritom nije izgubila supstancu, osim borbe za opstanak fascinantnog misterija ženskog svijeta.

No, ukoliko ste pomislili da je došlo vrijeme kada treba samo primijeniti postojeće zaključke i zakonski ih „ispolirati“, grubo ste se prevarili. Slasna kost moći ne pušta se olako, a snažni stisak očnjaka još uvijek je dovoljno prisutan da nas podsjeti kako se dobar dio muškog roda nikad nije stvarno pomirio s činjenicom o ravnopravnosti ženskog roda.

I ŠTO JOŠ ONE ŽELE?

Većima mudrih ženskih sugovornika uvijek će istaknuti kako su pravo na slobodan izbor životnog partnera (dogovoreni brak kao suprotnost) i sloboda planiranja potomstva (kontracepcija i pravo na pobačaj), uz globalnu promjenu ženske samosvijesti „moj život ništa ne vrijedi“, najveća postignuća feminističkog pokreta.

No, neovisno od političkog svjetonazora, borba spolova se nastavila na intelektualnom planu, a jedna od najzavodljivijih teza jest da „jedino što je emancipacija donijela ženama jest da ih je iz privilegiranog dovela u ravnopravan položaj“. Teza počiva na problematičnoj ideji da žena prošlosti nije trebala privređivati nego samo skrbiti o obitelji, a usto je bila božanski tretirana potocima šampanjca, pridržavanjem skupocjenih bundi i otvaranjem vrata prestižnih limuzina i klubova, sve to na muški račun. I što još one žele? Ona jedino treba biti brižna majka, vjerna žena i sjajna ljubavnica, a to nije teško, do vraga, s tim vještinama se rađaju, zar ne? I da je ideja samo glupa, čovjek bi je pripisao glupim ljudima i gotova priča, ali je ona sračunata da zanemari i prikrije činjenicu da je vrlo mali postotak žena živio na taj lagodan način, a i da one vjerojatno nisu bile presretne svojim položajem. Žena prošlosti mukotrpno je radila najteže poslove, skrbila o obitelji i nije imala gotovo nikakva prava, od školovanja do zaposlenja, te je pritom bila izložena svakodnevnom teroru spolnih i klasnih razlika.

I da, moderna žena u borilačkom ringu ili u rudniku osobno mi je draža od žene prošlosti koju opisana ideja oslikava, a mislim da je i njima.

NA BALKANU SE DOGODIO SAMO RIKOŠET BORBE ZA ŽENSKA PRAVA

Povijesno društveni refleks muške dominacije, osim u zaostalim zemljama Trećeg svijeta uređenih po feudalnom ustroju, nigdje nije ostao tako očuvan kao u zemljama Balkana ili jugoistočne Europe. Na ovim prostorima feminizam se samo odbio od čvrstog oklopa patrijahalno religijskih uvjerenja.

U Hrvatskoj, a ništa nije bolje niti u BiH ili Srbiji, žena je svedena na reproduktivnu matricu i podcijenjenu radnu snagu smanjenih intelektualnih mogućnosti kojoj podređeni položaj ne samo da je primjeren nego i prirodan. I što je najluđe takav stav – svjesno ili nesvjesno, posve nebitno –  javno promiču i deklarativno najveći borci za žensku ravnopravnost poput hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarević koja u trenutcima kad bezočno ne koketira sa svjetskim moćnicima u poodmakloj trećoj životnoj dobi, mirno izjavljuje da je prije svega „majka, vjernica i Hrvatica“?! Aha. Dakle, nisi čovjek ženskog roda koji slobodno razvija svoje intelektualne i kreativne potencijale za što si adekvatno nagrađen, nisi odgovorna žena koja planira svoje potomstvo i egzistenciju na realnim osnovama, te donosi samostalne odluke koje su u suglasju sa osobnim i društvenim životnim prioritetima? Dakle, predsjednice Kitarević, vi ste oživotvorenje nazadne ideje dominantne populacije o ženi kao reproduktivnom stroju koja moli Boga dok služi muškarcu i naciji? I da se razumijemo, možete vi živjeti po tom načelima do Sudnjeg dana jer je to vaš osobni izbor, ali nemate pravo se predstavljati kao borac za ravnopravnost spolova jer ideje koje zagovarate upravo predstavljaju platformu na temelju kojih se žene i dalje pokušavaju držati neslobodne društvenim diktatom.

I na žalost, takvih primjera potpuno pogrešno shvaćene ideje o slobodi i ravnopravnosti ženskog roda, na Balkanu je koliko želite. Ideje o pravu na seksualni izbor partnera pretvorile su se u industriju sexa koju zdušno podržavaju mediji i srodne industrije jer su muškarci još uvijek platežno daleko sposobniji od žena, a ideje o ravnopravnosti u bezdušnu eksploataciju žena od kojih se traži podjednako, nerijetko i više, na tržištu rada. Stoga, velika odgovornost zbog postojećeg stanja počiva na ženskom rodu koji linijom manjeg otpora „to je jednostavno tako“, zapravo podržava teror nad samim sobom. Suština problema je ostala ista, samo se forma promijenila.

Kad pritom surovom svijetu moderne ekonomije u kojem se žene, iako raspolažu formalnim pravom, još uvijek slabije plaćene s daleko manjim mogućnostima u napredovanju, pridodate i agresivnu crkvenu indoktrinaciju koja pokušava relativizirati stečena prava žena poput pravo na razvod, na pobačaj ili izbor partnera, tada dobijete eksplozivnu kiselinu sumporastog mirisa kojom se kadi položaj društveni ženskog roda.

I da takva situacija vlada svugdje u širem okruženju svjedoči jučerašnja tribina don Damira Stojića, rabina Kotel Da Don i imama Mirze Mešića koji su studentskim pogrdama i zvižducima ispraćeni iz aule zagrebačkog Filozofskog fakulteta jer su mladoj inteligenciji pokušali podvaliti „muda pod bubrega“ naizgled slaveći ženski rod citirajući Svete knjige, a da bi se razotkrili u svojoj perfidnosti već na prvoj praktičnoj primjeni ženskog prava poput razvoda ili izjavama tipa „niti jedna žena ne može tako brzo trčati kao Usain Bolt“. Jednostavno, njih je društvena evolucija i ženska revolucija zaobišla u širokom luku, a što se mene tiče mogu do jutra ispijati krčage vina u pastoralnoj birtiji “Kod Zavjetnog kovčega“, sve dok ne predstavljaju relevantni društveni faktor što, na žalost, jesu.

Borba za ravnopravnost spolova i ženskih prava odavno je trebala biti zaključena, a zaključci duboko usađeni u društvenu samosvijest i zakonsku praksu. Patrijahalan sustav urušio se od trulosti u samog sebe, moderno društvo trebalo bi počivati na jednakoj participaciji spolova. Muškarci i žene se doista psihodinamski razlikuju, međusobno kompenziraju nedostatke roda, ne postoji niti jedan dobar razlog osim sebičnosti za dominaciju jednog spola nad drugim. Tko i kako živi, sve dok grubo ne krši prava drugih, predstavlja osobnu intimu pojedinca u koju se država i crkva nemaju što miješati.

Osobno, obožavam žene, sve dobro i loše u životu mi se dogodilo s njima, a sama pomisao na ideju da su neslobodne uslijed poremećenog sustava vrijednosti, ispunjava me bijesom. I zato, žene bi trebale znati sačuvati teško izborena stečena prava, ali pravi garanti njihove slobode su slobodom prosvijetljeni pojedinci.

Druge nam nema.

Nenad Bunjac
Autor 8.3.2019. u 10:45