Pajdaši

Heni Erceg
Autor 22.11.2019. u 11:08

Pajdaši

A Tuđman? Njegov antifašizam? Pa evo tek skraćene verzije. Čim je preuzeo vlast obznanio je kako je kvislinška Nezavisna država Hrvatska bila izraz povijesne težnje Hrvata za državom. Potom je u prvim godinama njegove vlasti porušeno više od tri hiljade partizanskih spomenika, a u svim su gradovima nestale Ulice žrtava fašizma, zagovarao je ideju o svehrvatskoj pomirbi, a što je u osnovi bila prostačka rehabilitacija ustaštva, baš kao i njegovo radikalno umanjivanje broja žrtava u ustaškim logorima smrti. Antifašist koji je obožavao fašista, generala Franca, pa je njegovu Dolinu palih, gdje je ovaj barbarski izmiješao kosti falangista i republikanaca, htio prekopirati i ovdje, to jest na mjestu nekadašnjeg konclogora Jasenovac.

Kad jedan kihne, drugi obriše nos. Jedno bez drugoga ne može i neće, i kad se svađaju, to je zapravo iskaz zahvalnosti, jer kako bi inače hrvatske i srpske elite vladale, kako zatupljivale svoje nacije, e da nije onoga drugoga. Kao ogledala, provokatora, omiljenog četnika ili dragog ustaše. Eto, čak i pripadaju istoj grupaciji evropskih pučana, ekipi okrenutoj samo dobrobiti svoga puka, te je srpski predsjednik trebao doći na kongres Evropske pučke stranke u Zagreb, pa se dugo nećkao, pa odustao, ali ne, nije on strašljiv, kaže, nego ne želi svojim dolaskom dodatno kvariti međudržavne odnose, a onda i položaj Srba u Hrvatskoj. I nije izdržao dodati kako se u Hrvatskoj ne može podnijeti da se Srbija uzdiže i da više nije na koljenima.

Dakako, ne vidi Aleksandar Vučić da Srbija jest na koljenima, s njegovih se prozora život puka slabo vidi, baš kao i s onih hrvatskih vladara, ali zato uživaju kad se puk gordo uzdiže, čim mu se dobaci neka nova, otrovna kost, koju onda obje strane mogu danima glodati, oko nje se natezati, međusobno se optuživati, ali i na toj retorici mržnje uspješno opstajati. I zato se međudržavni odnosi mogu svesti tek na međusobno režanje Hrvata i Srba, na opstrukciju svake normalnosti i stalno ronjenje po povijesnom smeću, koje bi već bilo dosadno i zamorno, da nije tako opasno. I morbidno.

Jer kako drukčije nazvati slavljenje notornog srpskog generala, vođu horde koja je 1991. ubijala hrvatski grad Vukovar, njegove stanovnike mučila i deportirala, a kojemu je za zasluge u zločinu sada postavljen spomenik u Novom Sadu, u Vojvodini. Baš u tom gradu, iznimnom po međusobnoj toleranciji tamošnjih Srba i Hrvata i koju stoga svakako treba narušiti. Istovremeno, ulice srpskih gradova časte se imenom četničkog vođe Draže Mihajlovića, Ministarstvo obrane Srbije objavljuje zloćudnu knjigu „Tuzlanska kapija“, kao obranu osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića koji je, nakon Hrvatske, ubijao u Bosni, pa samo u Tuzli pobio sedamdeset mladih ljudi.

Promovira tako srpski vođa svoje zločince, gurajući Srbiju još dublje u lošu povijest, punu mržnje i otimanja tuđe teritorije, dok se njen hrvatski pandan diže na zadnje noge i zgranuto grakće, jer, kao, tako nešto ovdje nije moguće. Nije moguće da se brojne ulice po hrvatskim gradovima zovu imenom ustaškog zločinca Mile Budaka. Nije moguće da se na važnim događajima u dvoru predsjednice pojavljuju osuđeni ratni zločinci koji su voljeli ubijati žene i djecu u hrvatskim i bosanskim selima. Nije moguće da se ustaški pozdrav „Za dom spremni“ ozakonjuje… Ali jest. I taj primijenjeni fašizam, negiranje svoga zločina, istovjetno srpskoj političkoj praksi, jest žalosna hrvatska svakodnevica.

A kad se otiđe i korak dalje, u mračni, anticivilizacijski bezdan, kad važni članovi vladajuće partije zatraže ukidanje Dana antifašizma, i tada vlast tek farizejski ustaje u obranu antifašizma. Pa se, umjesto obranom antifašističkog pokreta iz Drugog svjetskog rata i valoriziranjem vrijednosti antifašizma kao takvog, Dan antifašizma brani upotrebom zlotvora koji da je u kalendar praznika ugradio taj dan, budući da je navodno i sam bio antifašist. A imao bi to biti prvi predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman, pa je premijer zagrmio svojim nestašnim podanicima: „Neću dozvoliti detuđmanizaciju HDZ-a!“ Neće dozvoliti da se podriva idejna ostavština Oca domovine u kojoj antifašizam, eto, ima istaknuto mjesto, pa će se jedan dan u godini ipak obilježavati kao praznik antifašizma, svi ostali ionako su veselo slavlje nacionalizma i ustašluka.

A Tuđman? Njegov antifašizam? Pa evo tek skraćene verzije. Čim je preuzeo vlast obznanio je kako je kvislinška Nezavisna država Hrvatska bila izraz povijesne težnje Hrvata za državom. Potom je u prvim godinama njegove vlasti porušeno više od tri hiljade partizanskih spomenika, a u svim su gradovima nestale Ulice žrtava fašizma, zagovarao je ideju o svehrvatskoj pomirbi, a što je u osnovi bila prostačka rehabilitacija ustaštva, baš kao i njegovo radikalno umanjivanje broja žrtava u ustaškim logorima smrti. Antifašist koji je obožavao fašista, generala Franca, pa je njegovu Dolinu palih, gdje je ovaj barbarski izmiješao kosti falangista i republikanaca, htio prekopirati i ovdje, to jest na mjestu nekadašnjeg konclogora Jasenovac.

Braniti stoga antifašizam pozivanjem na Tuđmana – čije su se fašističke ideje kobno oživotvorile u Bosni u prošlom ratu, a „antifašizam“ legitimirao otimanjem tuđeg teritorija, otvaranjem logora za druge nacije i takozvanim humanim preseljenjem, odnosno vulgarnim trgovanjem narodima – samo je još jedan odvratni cinizam ovdašnjeg premijera. Cinizam shodno kojemu Hrvatska formalno ima Dan antifašizma, dok u praksi neofašizam gmiže ulicama. I ne pronose ga samo štakori, neoustaški marginalci, nego fina gospoda na vlasti. Konačno, ozbiljni kandidati desnice za šefa države zaklinju se da će pozvati međunarodnu komisiju da preispita stvarni broj žrtava ustaškog logora Jasenovac, to jest opet mrcvare žrtve, a brane zločince. Ima li onda razlike u mahnitosti Hrvatske i Srbije? Osim u sitnim, jezičnim nijansama.

mladina.si

Heni Erceg
Autor 22.11.2019. u 11:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija