Paradigma časti

Heni Erceg
Autor 13.8.2020. u 14:10

Izdvajamo

  • On, Milanović, najbolji učenik nacionalističke doktrine iz 1990., čovjek koji rata omirisao nije, a mogao je svoju čast kaliti na nekim čukama, tamo u Bosni gdje se, shodno njegovom uvjerenju i nauku mentora mu Franje Tuđmana, tobože branila Hrvatska. Tu prokletu frustraciju odlučio je zato liječiti kićenjem optuženika za ratni zločin, zapovjednika postrojbi hrvatske vojske na području Mostara, u BiH, „u vrijeme sustavnog napada na civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti toga grada kada su počinjeni brojni zločini“.

Povezani članci

Paradigma časti

Zna li Milanović da ratni zločini ne zastarijevaju, te da njihovo procesuiranje može samo stabilizirati neku državu i međudržavne odnose? Ne, nego se čast i državnička mudrost toga političkog hohštaplera iscrpljuje u otvorenom preziru prema Bosni, čast nacionaliste koji bi da bude ljevičar, sadržana u sramotnoj, uličarskoj izjavi: “Fućka mi se ako će bosanska strana protestirati…“ I tako fućka on, i usput pljuje na mrtve i žive građane Bosne, one prema kojima bi, s obzirom na hrvatsko krvavo komadanje Bosne, trebao imati i poštovanje i nadasve odgovornost.

Zamislite samo, hrvatski su političari otkrili novu paradigmu časti, pa jezde uokolo ministri i predstavnici Srba, čas su u jednom selu na grobu srpskih ratnih žrtava, čas na mjestu pobijenih Hrvata, teško ih je pratiti od grobišta do grobišta gdje se klanjaju i drhtavog glasa komemoriraju svoje i njihove žrtve. Ali, neka, fino će biti vidjeti gospon premijera u selu Varivode gdje je hrvatska vojska 1995. pobila desetak srpskih staraca, selu bez osnovne infrastrukture i nešto sitno žitelja koji će teško dočekati da im se žarulje upale i osvijetle ono malo života što im je preostalo.

Uglavnom, trenira se nova paradigma časti političke elite, dok život, onaj potmuli, desničarski, uzgajan od strane istih ljudi, ide svojim tokom, pa se tako u mojoj uvali na otoku Šolti danima, usred jednog kafića, vijori velika zastava s pozdravom „Za dom spremni“. I pitaju turisti kakva je to i čija zastava, a ispravan odgovor glasi: “Hrvatska zastava, gospodo, ona današnja i ona ustaške Nezavisne države, svejedno“. I nema te lokalne vlasti, ni te pandurije, koja bi tu sramotnu krpu makla, barem da ne zbunjuje turiste, pa se tako nova „čast“ ove države razbija o prvu otočku siku, dok se po zabitima nekim, gdje su Srbi pobili Hrvate ili obratno, politička vlast ganutljivo i lažno klanja jer „sve žrtve zaslužuju pijetet“. A mi, živi, nemoćno se zagledamo u taj vijoreći fašistički pozdrav, usred otoka koji rata osjetio nije.

Sav se taj moralni kaos, ta renesansa hrvatsko-srpskih odnosa događa u danima oko proslave vojne akcije Oluja, a mjeru vlastite časti najbolje je pokazao predsjednik Republike, koji je odlučio ispraviti nepravdu, pa odlikovati neke zakinute ratnike. On, Milanović, najbolji učenik nacionalističke doktrine iz 1990., čovjek koji rata omirisao nije, a mogao je svoju čast kaliti na nekim čukama, tamo u Bosni gdje se, shodno njegovom uvjerenju i nauku mentora mu Franje Tuđmana, tobože branila Hrvatska. Tu prokletu frustraciju odlučio je zato liječiti kićenjem optuženika za ratni zločin, zapovjednika postrojbi hrvatske vojske na području Mostara, u BiH, „u vrijeme sustavnog napada na civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti toga grada kada su počinjeni brojni zločini“.

Ovo potonje tek je djeličak goleme optužnice suda u Haagu kojom je utvrđeno da je taj Zlatan Mijo Jelić, kojemu je Milanović zakačio medalju za hrabrost, počinio ratni zločin slanja zarobljenih Bošnjaka na prve linije fronte, gdje ih je izginulo najmanje 50, zatim sustavnog mučenja zatočenika u logorima oko Mostara, tamo gdje je hrvatska vlast ustanovila svoju zločinačku tvorevinu Herceg-Bosnu s ciljem etničkog čišćenja bošnjačkog stanovništva. Sud u Haagu, prestankom rada, svoju je iscrpnu optužnicu protiv toga Jelića ustupio bosanskom pravosuđu, ali je pametni Mijo na vrijeme zbrisao u Hrvatsku, s hrvatskom putovnicom i plaćicom od 11.000 kuna, a predmet je preuzelo hrvatsko tužilaštvo. Koje naravno nema vremena baviti se čovjekom koji je, prema optužnici, u šest mjeseci, 1993., najmanje 235 puta slao zarobljene bošnjačke civile „na radove“ na borbenu crtu, to jest u smrt, potom koristio zatočenike, žene i djecu, kao živi štit pred topovskim cijevima druge strane. Pa je taj prijeratni provincijski tekstilni radnik u BiH već 1993. postao general zbog uspješnog etničkog čišćenja Mostara, a do bijega u Hrvatsku i jedan od „stupova“ tamošnjeg društva. Kako to uostalom biva s većinom ratnih zločinaca s ovih prostora. Zato je potez hrvatskog predsjednika, medalja na prsima optuženika za teški zločin, moralno posve nepodnošljiv, a Milanovićeva se čast ugušila u grobovima Selima Berića, Adisa Brkovića, Emira Čolića, Zahida Hadžića… i tolikih drugih žrtava „generala“ Jelića, ubijenih zbog odluke tadašnjeg hrvatskog vodstva o uspostavi hrvatske paradržave na tlu Bosne i progonu Bošnjaka.

Države za koju Zoran Milanović i danas misli da je bila neophodna i zato je baš njegova vlada 2015. usvojila odluku kojom se hrvatskim sudovima zapravo brani preuzimanje optužnica iz BiH, stoga njegova moralnost isključuje i zakonitost i civiliziranost pravde, nego zadovoljava tek barbarske kriterije veteranske desnice od koje kukavički strepi i zbog koje je već jednom izgubio vlast. Odlikovanjem toga „generala“ sada ima njihovo puno povjerenje, upravo ga najgori među njima danas glasno hvale dok štetočinski izjavljuje kako i dalje smatra da „političke optužnice nisu prihvatljive“, te da „mogu samo destabilizirati pojedine države“. Koje države? Možda Bosnu koju svojim činom dodatno ponižava.

I zna li on da ratni zločini ne zastarijevaju, te da njihovo procesuiranje može samo stabilizirati neku državu i međudržavne odnose? Ne, nego se čast i državnička mudrost toga političkog hohštaplera iscrpljuje u otvorenom preziru prema Bosni, čast nacionaliste koji bi da bude ljevičar, sadržana u sramotnoj, uličarskoj izjavi: “Fućka mi se ako će bosanska strana protestirati…“ I tako fućka on, i usput pljuje na mrtve i žive građane Bosne, one prema kojima bi, s obzirom na hrvatsko krvavo komadanje Bosne, trebao imati i poštovanje i nadasve odgovornost.

Mladina

Heni Erceg
Autor 13.8.2020. u 14:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija