Pobuna autsajdera

Foto: DPA – Pobuna uz desert.

Putin je doduše pobunu Prigožinovih Wagner plaćenika uspio brzo okončati. Međutim temeljni nosači negovog sistema moći su jako oštečeni.

Piše: Roland Bathon – ipg-journal.de  27.06.2023

Preveo: Ešref Zaimbegović

Oligarh Jevgenij Prigožin djelovao je u prošlosti kao jedan tamna, tajanstvena pojava iz dubina tajni Kremlja. Tako je on za rusku vladu već odavno kontaktna osoba za „poslove“ koji se odvijaju u poluzvaničnom sivom području – naprimjer zadaci plaćenika u Siriji ili Africi ili već prije toga vođenje petrogradskih internet brigada sa mrežom lažnih medija i mašinerijom za dezinformacije. Pošto je njegova armija plaćenika PMC Wagner (Private Military Company), za koju se on tek veoma kasno izjasnio, u sve više ratova sakupila znatno borilačko iskustvo, Prigožinova osobna vojna moć rasla je sve više. Borci Wagnera bili su njegovi osobni vojnici. To se sada pokazalo i kod vojne pobune koju je vodio Prigožin, kada su na njegovu naredbu odmah zauzeli velegrad Rostov, krenuli na Moskvu i jednostavno ignorisali naredbe ruske vlade da uhapse Prigožina. Pošto je Wagner u Rusiji najveća domaća formacija plaćenika – prema britanskom ministarstvu odbrane ona je u januaru narasla do 50 000 vojnika – to je Prigožina učinilo faktorom moći u Rusiji.

Međutim dok mu se u inostranstvu na osnovu njegove tajanstvene aure pripisuje visoka mjera moći to u stvarnosti nije ni blizu tome. Tako je pul medija koje on kontroliše znatno manji od onoga „poslovnih ljudi iz Putinovog stvarno bliskog okruženja“, kako je nakon izbijanja rata utvrdio ruski novinar i poznavalac kremlja Andrej Perzev u jednoj analizi. U anketama o najvažnijim političarima u Rusiji njegovo ime se nije nikada pojavilo a njegovi raniji pozivi na opštu mobilizaciju nisu naišli na odobravanje kod Rusa.

I za Putina odnosi sa Prigožinom nisu do njegove otvorene pobune imali posebno mjesto. Oligarh, prema mišljenju ruske politološke Tatjane Stanovaje, nikada nije bio tako blisko glavi države da bi mu ovaj ponudio važnu političku poziciju. Prigožinovi zadaci ostajali su uvijek neformalni, on je koristio niše koje zvanični državni organi nisu mogli ili nisu htjeli ispuniti. U prve redove ruske politike on nikada nije bio integrisan.

Prigožin nikada nije bio integrisan u prve redove ruske politike.

Međutim, upravo ova nedostajuća integracija dovela je do nastanka jedne, za ukupnu strukturu ruske moći, opasne dvostruke strukture. Prigožin se sve više inscenirao kao protivnik elite, iako on sam potiče iz ovog društvenog sloja i vodio je sve više bitke za moć sa zvaničnom vojnom hijerarhijom oko ruskom ministarstva odbrane. To je također uspjelo jer je on zvanično stalno ostao „privatna osoba“ bez pozicije na vrhovima vlasti. Vojni vrh pokušao je da situaciju dovede pod kontrolu time što bi sve dobrovoljačke jedinice kao Wagner sa ugovornim strukturama opet podredio vlastitoj komandi. Prigožin je to odbijao. međutim i ovdje se pokazala njegova politička izolacija i slabost unutar ruskog aparata. Sve ostale vođe takvih jedinica, naprimjer čečenski moćnik Ramsan Ahmatovič Kadirov, podvrgli su se naređenju. Sam Putin je u korist svoga – od Prigožina stalno napadanog – ministra odbrane Šojgua izgovorio odlučujuće riječi i označio sklapanje ugovora kao neophodno.

Time je nastala situacija da bi i Prigožin kao osoba mogao postati opasan i došlo je do njegove, za sve posmatrače iznenađujuće, pobune. Nakon oštre kritike na cjelokupno vođenje rata u Ukrajini on je mobilisao svoje plaćenike, jednim udarom je zauzeo glavni štab ruskih južnih oružanih snaga u Rostovu i poslao jednu izvidnicu boraca Wagnera na put prema Moskvi: otvorena vojna pobuna.

Kod pobune Wagnera pokazuje se odmah velika razlika između Prigožinovog vojnog i njegovog političkog uticaja.

Međutim i ovdje se odmah pokazala velika razlika između Prigožinovog vojnog i njegovog političkog uticaja. Njegovi vojnici su brzo došli na 200 kilometara od Moskve, usput su razbili prvi otpor vladinih trupa time što su naprimjer srušili tri helikoptera i jedan avion. Njegovi plaćenici su bezuslovno slijedili njegove naredbe, odbile su naredbu unutrašnje obavještajne službe FSB o hapšenju Prigožina i osigurali su vlast u Rostovu sa velikom vojnom prisutnošću.

Međutim upravo tu pokazao se njegov nedostajući politički uticaj. Niz regionalnih guvernera izrazio je vjernost Putinu a Kadirov je stavio na raspolaganje trupe koje bi trebale Wagner istjerati iz Rostova. Niko iz okruženja predsjedničke uprave nije u ovoj situaciji izjavio kritiku na vođstvo – ujedinili su se iza Kremlja. Prigožin je djelovao vojnički brzo i stvorio je sebi situacionu prednost u odnosu na tromi državni aparat. Međutim bilo je jasno da će se u dužem oružanom konfliktu uzdrmani aparat konsolidovati i da Prigožinu kod neuspjeha njegove pobune prijeti brza smrt i dugotrajan zatvor.

Da Kremlj uprkos tome nije išao na to rješenje nego je naložio bjeloruskom vlastodršcu Aleksandru Lukašenku da posreduje leži opet na vojnoj nesigurnosti. Jer niko nije znao u kojoj će se mjeri ratom iscrpljene postrojbe ruske vojske doista boriti protiv plaćeničkih sunarodnjaka ili čak djelomično prebjeći. I do Rostova su Wagnerovi borci došli bez značajnog otpora a niko nije znao koliko vojnika dijeli njihov antiestablišment populizam. Brzi kraj pobune također je površno vratio u rusko zaleđe ključni element Putinove vladavine: stabilnost.

Pobuna će ostaviti trajne posledice za sistem Putin.

Tako su se obje strane stvarno brzim dogovorom izvukle iz afere. Prigožin je sa Putinovom dozvolom otputovao za Bjelorusiju, njegovi sledbenici neće biti kažnjavani i povukli su se u pozadinu bojnog područja Donbasa. Za oligarha ostaje jedna nesigurnost kroz mogućnost da bude „tajno“ ubijen. „To je stil aktuelne vlade“, tvrdi istoričar Nikolaj Svanidze. Izgleda da i FSB još provodi istragu protiv Prigožina. Ali sve je to bolje nego skoro sigurna smrt koja bi njemu i mnogim njegovim ljudima prijetila u slučaju nastavka pobune.

Za Kremlj ovaj postupak znači ograničenje štete iako je imidž da je on garant za sigurnost i stabilnost u Rusiji povrijeđen. Prigožin je time ostvario više nego što se prije mogao nadati – čak i samo time da je bez problema otišao u inostranstvo.

Pobuna će ipak ostaviti trajne štete za sistem Putin. tako Maxis Trudoljubov, glavni redaktor ruskog egzilskog časopisa Meduza, objašnjava da su Prigožin i njegova Wagner armija bili Putinov osobni projekt. Tako ga je Putin koristio i u ratu u Ukrajini za to da ponizi neuspješne generale. Ipak, kroz „pobunu privatne vojske“, uprkos njenom kratkom trajanju, razotkrivena je ranjivost Putinovog sistema moći.

ipg-journal.de

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Milanoviću nije mrska ni zastrašujuća ratna politika Franje Tuđmana o podjeli BiH, koju je Haški sud okarakterizirao kao udruženi zločinački pothvat. Pokazuje to podrškom Draganu...
Sovjetski kult i “ruske vrijednosti”: Kremlj traži ideološko razgraničenje sa Zapadom. Ali on i dalje ostaje fiksna točka....
Kada bi bili krajnje cinični, mogli bismo reći da je sama RS jedan veliki strani plaćenik. Sve ovo ima za cilj da stvori, ili bar...