POSLJEDNJI BOSANSKI BOGUMIL

Ševko Kadrić
Autor 13.6.2019. u 15:29

POSLJEDNJI BOSANSKI BOGUMIL

A se leži Salih hafiz, beg Perviz, na svojoj zemlji na plemenitoj, podno Husad planine. Nije bolestan ali san na oči ne ide. Mjesec odnekud iza Videža punim sjajem otkriva ljepotu krajolika paleške doline, a on pogledom luta od stijene do šume, od šume do previsokih pašnjaka, pa opet u krug spajajući sve u jedno, u tačku a tačku u suzu.

Nije suza od plača, plakao nije i ne zna kad je, već od zaborava da trepne, od želje da pogledom premosti sve što vidi, ali i ono što nikad vidio nije, vidio nije ali ga osjeća. Osjeća svog čukun-čukun dedu Stanišu Ćuka, osjeća i mnoge prije njega i one što se nizaše iza.

U tom nizu vidje i sebe kao tačku, kao ruku, ruku poluispruženu i otvorenu na pozdrav. I u njoj je vidio drugu, treću ko zna koju u otpozdravu, u lancu.

Neka čudna i neutoljiva sumnja iznutra ga nagriza skoro pola vijeka.

– Nagriza i više, – govorio bi, to je kod mene genetski, ako to može utjeha biti.

– Nije to samo biljeg što ja nosim već se on udomio među ove bosanske gudure pa od insana do insana, od koljena do koljena. I ničiji mi jaram na glavu ne može, a ni sam ga sebi ne mogu praviti, već eto tako, sam tražim mjeru u svemu i to ne bi ni bio grijeh, ali sam tražio mjeru za svakoga.

– Skoro pola vijeka u meni to tutnja, to bi kao naglašavao, a ono prije, sve do tog sudbonosnog petka u maju 1943., nije računao.

– Nije da je to došlo odjednom eto tako, kuljalo je dugo, potajno ali tad je puklo, puklo pred očima, u duši, ali od tada sam kao pola čovjeka ono drugo pola uvijek ide ispred mene, iznad mene, gdje li? I taj drugi dio mene zapravo mi i ne da mira, on traga, zagleda, pipka, odgoneta, pita, zapitkuje.

U tišini paleške noći čulo se žuborenje Govze, što je promicala između rakita, preko kamenih oblutaka, pored koliba i dalje u tišinu, u noć jesenju. Odnekud od vrha Todore i Konjskih voda dopro bi glas kurjaka pa bi se prelomio preko husadskih vrhova i do njegova staračkog uha dođe kao reski šum koraka što na njeg čekaju.

Ima tome puno, poslali ga u Kairo na više vjerske škole. Već je ovdje postao hodžom i hafizom. Znao Kuran napamet.

– Znao bi i sad, možda bi mi malo falilo, govorio bi u šali kad bi o tom počela priča. I na to je bio ponosan i ako mu nije pridavao naročitu važnost. Bio, jer je i tu vidio sebe kako u lancu svojih ponosnih predaka stoji, stoji i naizust govori knjigu, svetu knjigu.

– I oni su, – podsjećao bi, – znali sva pjevanja jevanđelja naizust, i to i muško i žensko još na svom bosanskom jeziku, to dvoje bi posebno naglašavao.

Učio tako, učio, javljao se kući i samo jednom dolazio. Em daleko, em skupo. I onda počeo rat. Slušao radio vijesti o bombardovanju Sarajeva, o ulasku italijanskih i njemačkih trupa u Jugoslaviju, o ratu, o partizanima, o velikim zločinima u njegovu kraju. Slušao a srce da pukne, nit može da pomogne niti da podnese to stanje čovjeka bačenog u šumu nepoznatog, čovjeka pred sobom nekorisnog. Pokušavao da uspostavi kontakt preko Međunarodnog Crvenog krsta i ništa. Prošo rat, on ponovo tražio, slao pisma ona se vraćala uz naznaku “Traženi nepoznati”.

I prošlo tome tridesetak godina kad stiglo pismo Salihi Omeragić, djevojačko Perviz u Doljnje Moštre kod Visokog. Piše Salih Perviz iz Amerike. Kako je saznao za sestru, kako je čuo tužnu priču o porodici Perviza od kojih je, eto, samo ona uspjela preteći četnički pokolj, nije mi poznato,  piso joj da je živ i zdrav i da se kani doći čim bude mogao. Sestra ko sestra kad je otvorila pismo, a po nesreći poštar ga baš njoj u ruke dao, pala u nesvijest. Polijevali je vodom, šamarali, dozivali, ona samo ponavljala, “Moj Salih, moj Salih”. Kasnije čitala desetine puta isto pismo, prepoznavala rukopis, odgonetala šta li brat misli, kako izgleda, ima li koga?

Odgovorila mu pismom posutim suzama, selamima, nabrajanjem pobijenih, nabrajanjem kasnije rođene njene čeljadi. Zvala ga da dođe, poslala mu u pismu svoju sliku i sliku svoje porodice i tražila njegovu da pošalje.

I nije puno prošlo, doš’o. Javio se odnekud sa mora telegramom da stiže i stigo. Dovezao se u nekom velikom autu, sam.

Čekalo ga pola Moštra, sve hodže i hadžije i sestra ispred.

– Jesi li to ti sestro Saliha? – upito kad je stigao.

– Oj brate moj, – umjesto odgovora izgovorila je ona i pala bratu oko vrata. Skoro da nije bilo ni malog ni velikog da nije zaplakalo, osim Saliha. I njemu se stislo ali suza nema.

– Dao bih tada dukat za suzu, – govorio bi kasnije o tom susretu, – ali ništa.

Hodže i hadžije isturile po hijerarhiji najstarijeg da mu zaželi dobrodošlicu. I kad je on nazvao selam hafiz- begu on malo podigao poluispruženu otvorenu ruku pa odgovorio gledajući skupljene Moštrane.

– Zdravo bili dobri ljudi.

Ljudi odgovorili, odgovorile i hodže ali se i zgledale.

Pričao je kasnije kad i zašto je otišao iz Kaira, šta je radio u Americi, kako je živio, sve je pričao. Pokazivao knjige koje je pisao i prevodio dijelove na bosanski. Ljudi gledali, slušali, pitali. Jedni sa nevjericom a drugi dodavali i ono što nije rekao, ono što nije napisao. Sestra bila ponosna, mnogo štošta nije razumjela ali milo joj bilo, njen brat živ, pa još profesor na visokim školama u Americi, nije šala.

Hodže ga zapitkivale o školovanju u Kairu o Kuranu a on bi počni na arapskom da citira navode iz knjige oni pocupkuju od radosti, on prevede, pa počne da poredi sa Sumerima, Bogumilima, Jevanđeljem, pa onda objašnjava istorijski kontekst pojave knjige, vjerovanja, vrijednosne orijentacije, njene slabosti, a oni ohlade i odu. Nisu više dolazili samo su poručili:

– Salih aga mahaniše, huli na Boga.

On se smijao, kao da je znao kako će proći. A i znao je.

Išao i u Sarajevo nudio knjigu na štampanje. Dopao im se sadržaj i pitali ko bi mogao da je prevede na srpsko-hrvatski.

– Ne na srpsko-hrvatski, – objašnjavao on, na bosanski.

Nema tog jezika, – rekli oni.

– Kako u Bosni pored tolikih Bosanaca nema bosanskog jezika, – pito on. Pitao i zamalo nije nastradao.

– Nemoj nam te kapitalističke propagande, mogao bi u zatvoru odležati, – rekao mu jedan mladi udbovac na saslušanju.

– Ako, ako, – kupeći rukopis knjige i umjesto pozdrava rekao Salih-aga.

Nije se više bavio gradom, istorijom, pameću, bar javno. Išo da obiđe kraj čije slike ga toplinom napajaju desetine godina. Išao i pronašao. Na ulasku u palešku dolinu prinio usta zemlji i poljubio je. Umio se vodom, umio i napio se. Ubro granu četine protrljao po rukama i dugo miriso. Sve u duši davno ostavljeno, upamćeno, beskonačno dugo pozivano u sjećanje u tugu u radost, i sad ponovo viđeno, dohvaćeno, protrljano, mirisano, okušeno.

Divio se kolibama, ognjištu, kalicama, stapu sa mlijekom, mlaćanici, kukuruzi, piti ispod sača, svemu se divio a čobani paleški mu se čudili. Brao je kopitnjak u zamjenu za biber, od ćubera, majčine dušice i ive pravio čajeve, lincuru i ivu stavljo u rakiju pa po čašicu jutrom pio. Hvato sok breze, brao cvijet i u jesen bobice zove, pravio sokove, mještani nisu smjeli probati on ih navikavo.

Još jednom otišo u Ameriku, te dovuko što je dovući mislio i osto. Osto blizu sestre, zimi a od proljeća do jeseni bio u Paležu. Stotine knjiga poklonio biblioteci u Sarajevu uz čudnu oporuku: “Ako pročitate i razumijete blago i teško vama, ako ne pročitate ili pročitate a ne razumijete opet blago i teško vama”. A kolibu napravio u paleškoj dolini u kotaru iznad rijeke sa pogledom na nju, čobanske kolibe, Radomišlje, Videž i Todoru. Pitali ga što ne pravi na njivi što se još perviška zove, on tražio od bega Suljevića da mu proda baš ovaj kotar.

– Ma šta ću ti prodavati, – čudio se beg Suljević,

– Zemlja je sve, moj beže, a mene ova vuče, i to baš ovaj kotar kog nikad prije vidio nisam al sam ga odsanjo.

– Beg mu prodo a on počeo kolibu. Kopao, donosio kamen iz rijeke, pravio cementni malter da poveže, dovlačio oblice, tesao, kucao, kovao. Ljudima bilo žao da ga gledaju, da se pati. On odbijo pomoć kad je mogo.

– Čovjek u životu mora kuću da napravi, mene evo sad zapalo,- govorio bi.

I nikla, mala, ko kutija. Mala kuhinjica sa fijaker šporetom, drvena sećija i radni sto. Polica sa knjigama i baula sa hranom da je miši ne pojedu. U potkrovlju spužva za spavanje, terasa nad rijekom i prozorom kraj kreveta što gleda u husadske stijene.

– Odmori Salih aga, čovjek s kruške padne pa se odmori,- šalile bi se čobanice noseći kafu i nešto fino ispod Saća. On kao da bi jedva to čekao, sam nije znao prestati.

Sve je hodao sam, dugo, po svakom vremenu, vjetru, kiši, žezi. Uvijek je nosio neke trave, gljive, šumske plodove, grančice drveća. Nosio u ruksaku i bilježnicu, crtao, pisao, bilježio. Skoro jednom sedmično bi se peo na Videž glavu. To je bilo nalik obredu. Porani, ponese nešto hrane i ode. Prvo strmom stazom pored Suljevića katuna pa uz bukovu šumu do starog katuna u Zavidežu, onda pravo sjevernim sedlom birajući strme litice.

– Ne Salihaga, ako Boga znaš, nastrada ćeš, -molili ga mještani kad bi ga gledali kako ko tačkica migolji po planinskom grebenu.

– Treba to osjetiti: miris stijene što se miješa sa mirisom ive, šum vjetra i pisak orlova, lavež pasa iz zavideških katuna i riku volova sa Pašine poljane, – govorio bi radoznalim čobanima koji su mahali glavom čovjeku što od njihova teška i sumorna života hoće idilu da stvori.

Zastao bi na samu vrhu pored ploče koja je obilježavala kotu 1767. popio gutljaj planinskog čaja i počeo da skicira, crta. Crtao bi greben Todore što je sad bio zapadno naspram njega, i stećke na sedlu južno od Videž glave, onda bi se otežući taj susret koliko je mogao, približavao sedlu sa kamenim stećcima. Išao bi malo u koso da prvo naiđe na izdvojenu ploču sa prepoznatljivim crtežom strijele i djetelke.

– To čovjek ne može a da ne zapazi, – govorio bi, strijela nerazapeta a urađena u ispupčenoj formi, tu mora da je postojao veliki razlog. Stotine puta je lakše izdubiti samu strijelu u kamenu nego kamen oko strijele da bi ona ostala ispupčena. A djetelka je udubljena, zašto? – pitao bi se. A možda i nije baš djetelka, možda ima neko drugo značenje, ali koje, ako ima?

Zatim bi prilazio skupini od tri velike divno obrađene gromade od kojih se jedna prevalila i napukla, sa vidljivom ali ne čitljivom ornamentikom. Šta li je pisalo, šta li je poručeno pitao bi se dok je desetine puta prilazio pa izbliza odgonetao a onda se odmicao pa im određivao mjesto u prostoru i nagađao odakle su otkinute, kako li su dovučene dovde, svašta se pitao?

– Prije je kamenje bilo meko, moj Salih-aga, – objašnjavale bi čobanice prisjećajući se predanja starih, pomažući mu da odgonetne masu pitanja koju bi uz kafu i ognjište po ko zna koji put, sebi pred njima postavljao.

– Ako, ako, – uzdahnuo bi Salih- aga.

I bio neki praznik, pravili čobani sjelo dolje u selu, niz Govzu. Pozvali ga on se nećko i ipak pristo. Nudili mu konja da jaše, on odbio išo niz rijeku, kroz repuh i pokasno stigo u selo. Kad se pojavio u kuću Omera Suljevića a svo ženskinje kao pod komandu skoči na noge.

– A što to skačete, – pito on, k`o čudeći se.

– Kako što, moj Salih aga, – kroz pitanje će Suljaginica, – mušku se ustaje pa da je od godinu.

– E tu sam te čeko, Suljaginice, – raspoložen za priču, nastavljao je Salih.

– Kad bi ti znala koliko zla je to muško u zadnjih 2-3 hiljade godina učinilo na ovom svijetu, nikad mu ne bi ustala.

– Samo ti brani ženskinje, Salihaga, – umješa se i Omer.

– Ja ne branim žensko, moj Omere već pravdu i istinu. Da bi postao to što jeste danas, neprikosnoveni vladar svijeta, muškarac je kao biološki slabije biće u odnosu na ženu, tu slabost pretvorio u vrlinu, nastavljao je Salih dok je prolazio prema sećiji.

– I šta imamo danas, mušku istoriju, koju je muškarac krvlju pisao samo da bi pokazao koliko je on jači od žene, trenutno i samo fizički. Danas više od pola svijeta na planeti radi za rat i živi od rata, moj Omere. I zato vi fine moje ne ustajte pred muškarcem ni od stotinu a kamo li jedne godine, ako ne morate, dodade ovo da Omeru udovolji.

Pričao je kasnije kako su žene prije pojave Biblije i Kurana bile u boljem položaju, spominjao Sumere praveći vezu između njihovih učenja i biblije tvrdeći da je biblija iskrivila sliku o odnosu polova.

– Kod Sumera, – nastavljao bi on, – tri hiljade godina prije Hrista žena je u izvoru života i riječ rebro znači “ona koja daje život” a u bibliji je muško rebro zapravo izvor života za ženu: “I Bog uze rebro Adamovo i od njega stvori čovječicu”. Tijelo njegova tijela njemu da služi”, počeo je da citira bibliju.

– Nemoj nam o Hristu, šta Kuran sveti kaže o ženi Salih-aga ? – radoznalo je pitala Suljaginica.

– Na žalost, ništa bolje, i u Kuranu žena ostaje muškarčeva “njiva” moja Suljaginice. Ali ću vam nešto reći što niste znali. Na ovim prostorima, baš ovim gdje živite i gdje stoku čuvate, živio je narod čiji smo mi potomci u kom je sve to bilo mnogo, mnogo bolje rješeno.

– Koji narod Salih-aga, – radoznalo će Omer.

– Pa tvoj narod Omere, Bosanski narod ili zvali su ga narod Bošnjaka što mu znači isto. E on je po vjerovanju bio bogumilski i kod njega je žena bila u svemu ravnopravna sa muškarcem a uz to i jedno i drugo su bili pismeni i imali svoje bosansko pismo – bosančicu.

– Ma… nešto sam ja o tome čuo ali nisam siguran, – promeškolja se Omer sa nevjericom.

Salih-aga je objašnjavao o pismu, odnosu između muškarca i žene, o načinu života Bošnjaka bogumila, o kamenim stijenama razasutim po Bosni, o onim na Videž glavi o svemu pričao.

– Zašto o tome ne piše, zašto u školi djeca ne uče, – pitali ljudi.

– Ne znam, ne znam, i meni to nije jasno, – uz srk kafe iz fildžana će Salih- aga.

Jedne jeseni, dok je provodio vrijeme kod sestre u Moštru, porodila mu se sestrična. Rodila muško, radost u kući a mole Saliha da da ime djetetu. Eto, kao on prošo svijet, uvijek čita pa neko moderno da izabere. Nećko se Salih-aga, odbijo koliko je mogo i onda predložio:

– Radin. – Zgledali se ukućani sa nevjericom pa pitaju:

– Zašto srpsko ime Salih-aga, pobogu si.

– Zašto i po čemu srpsko, ljudi moji. Zašto svoj jezik zovete tuđim.

Znate li vi da Srbija nikad Drinu nije prešla, da je Bosna bila najveća balkanska država, da su Bosanci ili ti Bošnjaci najstariji i eto najčistiji Slaveni? Zašto bi riječ mog jezika, jezika moje majke bila srpska pobogu ste ljudi!? – u čudu će Salih.

Ukućani se zgledali pa se kao našli u poslu, svi se razišli. Dijete upisali kao Elvedin a on mu kasnije tepo:

– Starče Radine, recitujući neke samo njemu razumljive stihove: koji na zemlji Bosni bješe pravi sin, …. tražio si u sebi dublje no šta tvoja dubina bješe i šire no što širina bi.

U sve si u školjci duše svoje dirno, sve osmotrio, al ni Njega ni sebe nikad nisi dotaknuo … Dubok je predubok tvoj san, al još dublja java.

Dijete ga je gledalo krupnim crnim očima, veselo gugučući.

– Guu.. guu…

A ukućani bi se zgledali, veseleći se djetetovoj igri i čudeći se Salihovim riječima.

I jedno ljeto razbolio se Salih- aga u kolibi na Paležu. Donosile žene topla mlijeka, sam kuho čajeve nije dao hizmeta oko sebe, nije dao ili nije naviko.

Jedno jutro, ne otvara vrata. Žene lupale, pa se prepale. Zovnule ono muškinja što je bilo po kolibama. Oni provalili unutra, on zauvijek zaspo.

Kraj njega sveska i oporuka. Ovaj susret sa smrću ga nije zatekao, dugo se spremo na njega i dočeko.

U oporuci dva teksta; jedan uz naznaku da je pročitan jednog petka u maju 1943. godine. Pročitan, prepoznat, ostao u duši dok ona postoji, pisao je Salih-aga navodeći tekst:

A se leži Tanisa Crk od Kraljeve Sutjeske, od kralja voljen,

al bez slobode, ko lovački pas kralju odan.

Živjeh al vodom ne zgasih žeđ nit plodovima zemlje ne vtolih glad,

jer se glad i žeđ vratjahu svaki dan u utrobu moju,

kao što se vratjah ja iz polja kutći svojoj isti, al za taj dan druktćiji.

I stalno mišljah na tebe Gospode, i

sa molitvom tebi sklapah obnotj otči svoje, i sa molitvom Tebi zjutrom ih otvarah

kao tšto se zjutrom otvaraju prozori i dverji doma tvojega i mojega.

I stalno Te tčekah i nadah Ti se stalno.

Al Ti se ne pojavi niti mi se Ti obznani.

Samo muk.

I rodi se sumnja u duši mojoj sumnji nesklonoj da i Ti negdje,

ko ja ovdi, uzalud ne tčekaš spasenje od mene.

I s tom terškom mišlju legoh

pod ovi biljeg i tu miso usijekoh u tverdi

kam da oni koji protčitaju vide

tko tje od nas dvojce pervi dotčekat spasenje.

Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu kad Tvrdko bje kralj od Bosne, Serbie, Dalmeise i Zapadnijeh strana, a ja tad bjeh starac koji u svijetu vidjeh ono tsto nehtjeh vidjet, a ne dotčekah ono tšto srdce moje stalno tčeka i samo to želješe.

Drugi dio oporuke govorio je gdje bi volio da ga sahrane: “Gore, na Videž glavi, kraj onog stećka sa strijelom i djetelkom, ne bilo vam zapovjeđeno, i od mene vam sve bilo oprošteno, a oprostite i vi meni. Iznad groba stavite jednu kamenu ploču a na njoj uklešite:

Ovdje leži Salih Perviz

Posljednji Bosanski bogumil.

Lego u avgustu 1982. godine,

da bude na svojoj zemlji među svojima?

I sahranili ga baš kako je tražio. Paležani ga nosili pa se osvrtali, kopali zemlju na Videž glavi a sve gledali i tražili nešto. Stavili ga u zemlju i nisu bili načisto da li je sve dolje. Progonile ih one Salihagine riječi po kojima je on pola čovjeka a ono drugo pola, uvijek ide ispred njega, iznad njega, gdje li?

– Gdje li, – pitali su se Paležani dok su bacali grumenje zemlje na hum i postavljali kamen posljednjem bosanskom bogumilu.

Ševko Kadrić
Autor 13.6.2019. u 15:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija