POSTJUGOSLAVENSKI REKVIJEM: SARAJEVO, BOSNAE 1992. – 2020.

Foto: Kristijan Ivelić, Specijalna jedinica MUP-a RBiH, Sarajevo, zima 1994. Photo: Elisabeth Rubin, HARPER’S MAGAZINE, Broadway 666, New York.

Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna
I bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna.

Mak Dizdar, Zapis o zemlji

„Raspašće se Bosna brzo…“- laktaški troglodit Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH

„ Ako je istina da danas, u njenim pobunjenim žiteljima, gori Bosna, posna i bosa i prkosna
od sna, piscu ovih redova čini se najvažnijom činjenica da u neljudskim, čak živinskim
uslovima života nisu sasvim izgubili sposobnost da sanjaju, što je, po meni, najljudskije
od svih obilježja čovječijeg roda. Dok god umiješ da sanjaš, nije sve izgubljeno.

                                                                                           Marko Vešović, Zapis o „Zapisu o  zemlji“ Maka Dizdara

Gdje sam? I tko sam? Gdje su Jugoslavija, BiH i Sarajevo…?

UBIJANJE JUGOSLAVIJE

Američki bankar neoliberalnih skrupula i hladno pragmatičnog nacionalsocijalističkog nerva Slobodan Milošević, u godini pada Berlinskog zida, na orgiji mitomanije na  Kosovu najavljuje i oružane bitke. Potom izvršava eutanaziju SFRJ. Srbija 28. rujna 1990. (godinu prije Slovenije i Hrvatske) donosi neupitno antijugoslavenski, separatistički Ustav. Tim činom Srbija prva, de iure i de facto, izlazi iz pravnoga sustava SFRJ, postavši tako posve autonomna država na svim razinama: politički i administrativno, financijski, vojno i sigurnosno, uz također potpuno neovisnu carinsku politiku. Privid ostanka u SFRJ neovisna Srbija ostvaruje kroz pravnu klauzulu si volam – koja, međutim, samo omogućuje Srbiji prihvaćanje određenih saveznih zakona koji su isključivo u interesu- Srbije. Separatizam je zakrinkan floskulama retorike za međunarodnu javnost i ostatak SFRJ: Miloševićeva  „borba za očuvanje Titovih tekovina i teritorijalnog integriteta SFRJ“.  Preko poslušnika Veljka Kadijevića i Borisava Jovića, dok neumorno konfabulira o Titu i Jugoslaviji, ubojica Jugoslavije Milošević JNA brzopotezno pretvara u (veliko)srpsku armadu i podređuje sebi Predsjedništvo SFRJ. Ova dva idiota i krvnika u službi balkansko-bankarskog kasapina u svojim publiciranim uspomenama o tom krimenu s ponosom pišu. Uza sve to, nacionalsocijalistički neoliberalni bankar Milošević ipak u jednom dosljedno slijedi Marxovu misao o prvobitnoj akumulaciji kapitala: otcijepljena Srbija upada u monetarni sustav SFRJ i 28. prosinca 1990. u prvom valu pljačka iz primarne misije SFRJ -sitnicu!- iznos od 1,4 milijarde dolara.

Jugoslaven i intelektualni, duhovni aristokrat u najplemenitijem smislu te riječi, beogradski odvjetnik Srđa Popović u neovisnom beogradskom dnevnom listu Danas, tijekom ožujka i travnja 2003. godine, u feljtonu koji je kišovski čas anatomije na truplu ubijene Jugoslavije, predlaže čitateljima misaoni eksperiment post festum. Besprijekornom pravnom argumentacijom, ilustriranom obilnom faktografijom, dokumentacijom i pravnim tragovima iz memoarskih zapisa Kadijevića i Jovića, Srđa Popović dokazuje kako bi- eda je Jugoslavija preživjela- zloglasna trojka Milošević- Kadijević – Jović bila osuđena za teško krivično djelo veleizdaje SFRJ s neizbježnom smrtnom kaznom.

Srbofobi i srbožderi, koji u prethodnom vide krunski dokaz srpske arhikrivnje za zlo, destrukciju i entropiju koji traju na prostorima ubijene Jugoslavije, mogu komotno odjebati u roku odmah i čitati bilo što drugo. Milošević jeste capo di tutti capi, ubojica Jugoslavije, ali je to odradio uz nemalu pomoć prijatelja.

Lažno je višestranačje u Jugoslaviji bez zazora i od samoga početka pokazalo svoje prijeteće i zlokobno, karikaturalno lice: nacionalne partije-pokreti danas su dosegnuli svoju neonacifašističku zrelost. Osim što su eksterminirali Jugoslaviju i bili i ostali kobni za Druge, oni ne prestaju niti posustaju u misiji uništenja naroda koje su posvojili i prisvojili: SPS, SNS, SDS,SNSD i njima slični- istrebljivači Srba u Srbiji i manjem bh.entitetu, HDZ i njezini klonovi – terminatori Hrvata u Hrvatskoj i BiH, SDA i njezine replike – uništavatelji Bošnjaka u BiH.

Stoga niukoliko ne dijelim mišljenje fra Ivana Šarčevića koji, u jednom razgovoru za ovaj portal, hrvatski i bošnjački nacionalizam svodi na reaktivnost – u odnosu na onaj srpski. Držim, naime, da i ova dva, u svojoj zloćudnoj kapacitiranosti i samoniklosti, ne potrebuju, jednako kao i onaj srpski, poticaj i povod izvan vlastitih, malignih i monomaničnih fiksacija.

SARAJEVO: POD VANJSKOM I UNUTARNJOM OPSADOM

Marko Vešović, jedan od najvećih živućih južnoslavenskih pjesnika, jedan od simbola sarajevskog duhovnog otpora pod četverogodišnjom opsadom Miloševićevih i Karadžićevih izvođača radova Memoranduma SANU, čovjek u čijoj sam kući kao srednjoškolac rastao u okružju njegovih tisuća knjiga, izjavio je nedavno da je „Sarajevo u ratu bilo pod vanjskom a danas je pod unutrašnjom opsadom!“. Rijetki su slučajevi – nema ih, zapravo – kada moj voljeni profesor nije u pravu; ovo je tek iznimka koja potvrđuje pravilo.

Četverogodišnja opsada Sarajeva bila je vanjska i unutarnja. Svaka naša borba s hordama iz Beograda i s Pala, a potom i iz Zagreba i Gruda, bila je desetostruko teža, jer smo iza leđa imali Izetbegoviće i SDA. Poslije ubijanja Jugoslavije, stali smo kontra Velike Srbije i Velike Hrvatske. S krvavom mukom smo od TO Sarajeva, policije opće namjene, interventne, naše državne Specijalne i gradske (Laste) stvarali obranu. Bosna i Hercegovina našla se, nakon mučkog umorstva Jugoslavije, između Scile i Haribde, agresivno protubosanskih režima Srbije i Hrvatske te njihovih ekspozitura na Palama i Grudama. A iza naših leđa, ponovit ću, Izetbegovići i SDA.

Sugeriram li da je u Sarajevu pod opsadom to bio trojanski konj usred bosanskohercegovačke prijestolnice? Ne, nipošto – u ovom slučaju, posrijedi je bila trojanska ergela! Jer, Sarajevo nisu obranili  predmoderna SDA i njihova anakrona, svemoćna begovska famiglia. Ključni čovjek, koji je animirao obranu grada i- kroz unisoni medijski odjek i reakciju na tisuće ljudi koji su hrlili u glavni grad BiH – svih drugih kritičnih točaka diljem  Bosne i Hercegovine, bio je zapovjednik, komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, tada pukovnik policije, Dragan Vikić.

Svi oni koji su vidjeli Bosnu kao malu i drevniju, prvotnu Jugoslaviju, Jugoslaviju prije Jugoslavije, Protojugoslaviju, prepoznali su poziv na zajedništvo u riječima Dragana Vikića. U njima je odjekivao odgoj i etos sarajevskog dječaka rođenog u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. I koji je, bez krzmanja i dvojbi, sad kad je usmrćena Jugoslavija, spreman braniti to i sačuvati u Bosni i Hercegovini.

Danas SDA i trenutačni Izetbegović misle da smo mi preživjeli lobotomirani ili toliko u strahopoštovanju pred njihovim cosanostrinskim ovladavanjem policijom, obavještajnim i protuobavještajnim službama, vojskom, sudstvom, medijima, da ćemo se valjda odreći u strahu – sami sebe i  istine vlastita pamćenja?

Narodi su htjeli – jer su za govornicu u Skupštini RBiH izlazile desetine govornika svih nacionalnosti, pristigli iz svakog kutka BiH – Dragana Vikića, nikoga iz HDZ ili SDA, dok su čopori SDS pobjegli u šume i špilje Pala i Romanije u danima prije tog 5. travnja 1992.

A baš na taj dan stupio sam u Odred Dragana Vikića.

Otprije sam poznavao Vinka Šamarlića Zmaja, Željka Jandrića, Ivana Čička, po čuvenju Zorana Čegara i, dakako, samoga prvog čovjeka Specijalne jedinice.

Taj dan, pred Svenarodnim parlamentom, u Skupštni RBiH ljudi iz cijele BiH pozorno i s odobravanjem slušaju iskrene, nepripremljene govore Zdravka Grebe, Josipa Pejakovića, Radeta Šerbedžije.

A rečenicu: „Ja sam Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice MUP-a Bosne i Hercegovine…“ prekinule su ovacije: “Dragane, Dragane…“; pljesak, suze, osmijesi, očajnički krici pobunjenih i uplašenih  ljudi. Ponovit ću: Karadžićeve horde pobjegle su u jazbine, ubrzo će nastaviti, kroz četiri godine, Miloševićev zločin ubijanja svega što podsjeća na Jugoslaviju. A Bosna je previše podsjećala na nesretnu pokojnicu.

Do konca 1990. živio sam između Sarajeva, Brača, Splita, Vukovara, Osijeka, kao slobodni novinar proputovao Jugoslaviju nekoliko puta. Bez babilonske pometnje jezika, u mojoj najbližoj rodbini izmiješani su Talijani, Česi, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci, Slovenci. I još, kroz isprepletena kumstva, Židovi, Mađari, Cincari, Nijemci. Prenoćišta na putovanjima nisu bila problem: spavao sam u Skopju i Bitoli, Herceg Novom i Titogradu, Subotici, Novom Sadu, Beogradu, u Hrvatskoj bih, svaka dva-tri mjeseca, navratio i u Zagreb i Rijeku, Ajdovščina, Vipava i Ljubljana čekale su me u Sloveniji. Do pred početak rata, obišao sam i veći dio Europe, osim Njemačke, Skandinavije i Baltika.

I nakon vrbovanja i odvlačenja u paljansku vukojebinu, od strane Karadžićevih žbira, pripadnika Specijalne jedinice  srpske nacionalnosti, predvođenih Miodragom Karišikom, Vikićeva jedinica bila je Jugoslavija i Bosna u malom: nije manjkalo – hajdemo u etničko markiranje!- Bošnjaka, Hrvata, Srba, Crnogoraca, bilo je lako pronaći Slovence, Makedonce, Albance, Rome podrijetlom, a  djeca iz takozvanih mješovitih brakova bila su zastupljena u svim mogućim jugoslavenskim i bosanskohercegovačkim kombinacijama.

Kad bolje razmislim, Specijalna jedinica Mup-a Republike Bosne i Hercegovine bila je živi podsjetnik na to kako je Jugoslavija doista nekoć izgledala.

PONESI ZASTAVU OD BOSNE VIKIĆU? EJ, KOMANDANTE… 

Već spada u narodne običaje i tradiciju koja se, poput svetinje nad svetinjama, brižljivo njeguje na postjugoslavenskim prostorima: da se dokazani i osuđeni ratni zločinci proglašavaju herojima, vitezovima, uzornim građanima društva.

U procesu koji podsjeća na montirane staljinističke procese – gdje je krivnja optuženog čista konfabulacija, a samo je želja za smaknućem neutemeljeno optuženog istinita! – Dragana Vikića se nasilno iz herojstva koje je već odavna na razini partizanskog, Brozovog i Valterovog, želi srozati u pripremljenu stupicu, kaljužu izmišljenoga zločina.

Vikićev pad priželjkuju, utrkujući se u tome, SDS-SNSD, rame uz rame sa SDA i HDZ. Njegova etička i moralna veličina prenapadno, već 30 godina, naglašava njihovu minornost i mizeriju,  strukturnu zločinačku amoralnost.

U doba Titove Jugoslavije, Vikić je bio dobro znano ime u svijetu borilačkih sportova na saveznoj razini, a i na Starom kontinentu. Kad su posrijedi milicijske – policijske snage specijalne namjene, on još u socijalističkoj BiH diže jedinicu u istu ravan s postrojbama SR Srbije i SR Hrvatske, a potom ih premašuje, premda su obje imale neusporedivo više novca od SUP-a SRBiH.

Jugoslavenstvo Dragana Vikića bilo je prirodno, a ne parolaško i deklarativno. Kad je beogradski Kasapin ubio SFRJ, Vikić je to sarajevsko i bosansko jugoslavenstvo, kao podrazumijevajuće u bezuvjetnoj odanosti čije je drugo ime iskrena, a diskretna ljubav, prenio na svoju Bosnu i Sarajevo – srce i srce srca Jugoslavije.

Legalist, kojem u to ime nitko nije mogao začepiti usta, pred samu agresiju, govoreći o odlučnu sprječavanju djelovanja svih paramilitarnih postrojbi na teritoriju BiH, među ostalim naglašava da će specijalna jedinica stoga zaustaviti beretke svih boja „plave, zelene, crvene, žute i kakve god…“ Snimak je, koliko pamtim, urađen u predratnoj bazi Specijalne u Krteljima pored Sarajeva.

Tik do Vikića sjedi Alija Delimustafić, face u kiseloj grimasi, tada ministar MUP-a, jedan od čuvenih kapitalaca iz mafiokratskog kadra SDA, i naglašeno – šuti. To su zasigurno u zlopamćenju pohranili oni koji Dragana Vikića niti prije te izjave nisu voljeli, blago kazano.

Uz sve akcije u koje smo u toj prvoj polovici travnja/aprila 1992. upućivani, čekali smo jednu koja i danas stoji kao gušeći zalogaj u grlu, kao propuštena mogućnost i budućnost u kojoj bi još bili živi na deseci tisuća ljudi diljem BiH.

Svenarodni bosanskohercegovački parlament, brojni članovi UJDI-a, užasnuti Miloševićem, pogubnim učincima vladavine tronacionalne koalicije u BiH, krvavom uvertirom u Sloveniji i njezinim narastanjem u klaonicu u Hrvatskoj, konsternirani prljavim igrama režiranim u medijsko-kosovsko- udbaškoj kloaki, grozničavo su pokušavali formirati Vladu nacionalnog spasa BiH te zaustaviti teško predočivu ratnu kalvariju u Bosni. Rad nacionalnih partija bio bi zabranjen, njihova vodstva uhićena, pokrenuo bi se proces rekonstituiranja BiH, uz poziv JNA da se očituje – stoji li iza svojega imena ili je protiv naroda i narodnosti BiH.

Bila je to mješavina straha i nade, želja i naivnosti, optimizma očajnika i idealizma onih koji su vjerovali u tu i takvu, jedino moguću BiH. Premijer Vlade nacionalnog jedinstva trebao je biti Zdravko Grebo, a njezinu jezgru bi činili Bogić Bogićević, Branko Mikulić, Raif Dizdarević, Uglješa Uzelac, Nijaz Duraković. Riječi Dragana Vikića upućene Grebi nedvosmislene su: „Zdravko, do tebe je. Ja čekam s momcima, ti reci i mi završavamo što treba!“.

Dani premišljanja između spasonosnog avanturizma i nimalo ružičastog legalizma okončali su u Grebinom rezigniranom legalizmu; svima ostalima, nakon Grebine odluke, dobre nakane su ishlapjele do konačnoga odustajanja.

Razmislite: zar je ova zamisao mogla promaknuti Vikićevim mrziteljima svih boja?

Odrastao bez oca, pokraj okrutnoga poočima, cijeli život živim u neiscrpnoj pobuni protiv autoriteta i bilo kakve inkarnacije očinske figure. Ali o Draganu Vikiću uistinu puno govori njegov nadimak, bez ikakve veze s teatralnim, patetičnim, mačističkim ratnim nadimcima i kodnim imenima.

Tata i Babo – tako ga i danas, skoro trideset godina kasnije, zovemo.

Izvana diskretne i suzdržane emocije, brižno je brinuo o nama.

Ako danas živimo u doba cinično ubijene humanosti i humaniteta, zaboravljenih pouka naših roditelja, učitelja – kako postati čovjek?- naš Tata, naš Babo nas je, usred rušiteljskog, dehumanizirajućeg i homicidnog kovitlaca zla i ratnoga zločina, učio kako ostati čovjek!

Specijalna jedinica MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, na veliku žalost ratnih zločinitelja, njihovih stranaka i nalogodavaca, koji bi da i nas gurnu u kaljuže zločina koje su njihov prirodni habitat, Vikićeva Specijalna jedinica, baš kao niti njezin Tata, Babo, nije otvarala koncentracijske logore, nije klala, spaljivala, do smrti premlaćivala zarobljene, nije obavljala „humane misije“ etičkoga čišćenja, nije upadala i zaposjedala teritorij susjednih država niti ubijala njihove državljane, Vikićevci nisu usmrćene bespomoćnike bacali u jame, nisu silovali ničije majke, sestre, supružnice, srodnice, Vikićevci nisu, tako pomiješani i jednaki u svojem bratstvu koje je evociralo ono najbolje iz ubijene Jugoslavije, u bratstvu koje je čuvalo jedinu mogućnost opstanka Bosne i Hercegovine, Vikićevci, dakle, nisu željeli niti htjeli iskonstruirani, nametnuti, grozomorni bratoubilački rat, bili su prisiljeni braniti se, pokušali preživjeti sa svojim narodima, sa svojim gradom, sa Bosnom u krvoliptanju, u četiri godine nepredočivoga, arhetipskoga orgijanja Thanatosa, u ktoničnoj, infernalnoj opsadi, izmrcvareni, gladni, osakaćeni i samo svoji kao Sarajevo, kao Bosna i Hercegovina, kao svi oni koji su u njoj svoji na svome, bez izmišljenih historiografija, zemljovida koji zatvaraju u granice protiv susjeda, etnokonfesionalnih fantazmi koje svijet potapaju u smrtonosne tmine.

Nevoljko i s pritajenim bijesom koji je priznavao samo najbližima i istrpio nekoliko mjeseci, Tata je pristao na to da lik sarajevskoga podzemlja, Jusuf Juka Prazina, sa svojim jedinicama uđe u izmišljeni pričuvni, rezervni sastav Specijalne jedinice. Ne sjećam se jesu li imali službene iskaznice, ali su dobili akreditacije slične našima: uz grb MUP-a i BiH, osobne podatke, gorni lijevi ili desni kut akreditacije za nas iz djelatnog, aktivnog sastava, bio je narančast, a kod njih zelen. Pristanak Tate na takvo što bio je potaknut činjenicom da, doista, gomila skoro još dječaka, dečki i zrelijih muškaraca, nema nikakvu kriminogenu prošlost, svi su oni htjeli u Vikićevu Specijalnu. Uostalom, da je logistički bilo izvedivo Specijalna bi se pretvorila u diviziju ili dvije, od 20-40 tisuća ljudi, teško da bi itko preostao u nekoj drugoj formaciji u Sarajevu.

Juka Prazina je Tatinom zamjeniku, Zoranu Čegaru, u bahatoj samouvjerenosti rekao: „Sad smo zajedno i sve po zakonu, a poslije opet svako svoje!“

Ništa nije bilo po zakonu i poslije opet svako svoje uslijedilo je koliko sutra. Najvjerniji Jukini sljedbenici povjerovali su da su nedodirljivi s onim akreditacijama pa su krenuli u oslobađajuće akcije pljačkanja po gradu, iz dana u dan.

Na dojave smo ih presretali, razoružavali, privodili. U Tati je kuhalo, sve dok nije prekipjelo.

Došao je dan kad je Juka s hrabrim vukovima krenuo oslobađati veći broj građana srpske nacionalnosti od okova nakita, dragocjenosti, novca u njemačkoj, američkoj i inim valutama. Ukupna vrijednost tih skinutih okova iznosila je negdje oko pola milijuna maraka. Ozaren, suludo je upao u našu Komandu, bacio krcatu kožnu torbu na stol za sastanke i tonom uspješnog trgovca arlauknuo: Vikara, da dijelimo pazar!“

Samo zbog njegove jedne štake i fiksatora koji je nosio Tata mu nije podijelio puno konkretniji pazar. U tim minutama, doslovce, nestao je izmišljeni pričuvni sastav Specijalne, a Jukini su vukovi, u pratnji nekolicine naših ljudi, išli od stana do stana, s mukom vraćajući popljačkano.

Drugoga svibnja/maja 1992. u  granatiranju našega Doma policije na Mejtašu uništen nam je kompletan vozni park.

Novopridošli bahati tip – u sarajevskom slengu za takve podrugljivo kažu: „Divi ga, hoda k’o da je oslobodio Sarajv’o!“- u Odred, nekakav judaš za kojeg nikad nisam čuo ni kako se zove, i on uvjeren da je zakon na Divljem Zapadu, upao je u krug TAS-a i odatle s kompanjonima dovukao pred bazu 3 nova novcata golfa-dvojke! U onom kaosu poslije granatiranja, dojave su ipak bile brže od vozača golfova.

U bazu više nisu kročili, stvari su ih čekale ispred, izbačeni su iz jedinice i pod pratnjom ljudi iz CSB-a, zajapureni i zblanuti, odvedeni su.

Kasnije smo, kroz rekviriranje, od sarajevske Pošte izuzeli nekoliko jarko, prejarko žutih transportnih kombija- kroz grad pod ciljnicima i cijevima podešenih VBR-ova, tenkova, topova, PAM-ova, PAT-ova, minobacača, sijača, snajpera teško se kretati pod kilogramima opreme. Govorili smo da Ameri i Rusi, svaki put kad slete na Mjesec ili kruže oko Zemlje, vide naše kombije i pozdravljaju nas mahanjem.

Nekoliko naših ljudi stoga je osobne aute ustupilo Odredu.

Tata, Zoran Čegar, Vinko Šamarlić Zmaj, Ivica Šutalo Šoko, Kemal Ademović, Mirsad Fočo, Senad Fazlić Fazla, Miodrag Bukva, Emil Gavranović Gavro, Esad Tokić, Ferdo Damjanić, Samir Čajić Čaja, Ivan Čičak, Darko Božić Grk, Mušan Kovač, Željko Jandrić, Ismir Jusko Švabo, Mirsad Vilić – spominjem jedva dio ljudi iz kruga zapovjedništva Specijalne jedinice.

S Tatom i svima nama dijelili su isti etički i moralni kodeks s kojim se ne rade kompromisi ni pod koju cijenu, iako je rat rasap i regresija svega ljudskog – upravo zato i nasuprot svemu tome što urušava sve to jadno, krhko, ranjivo ljudsko.

Pred svaku akciju, odlazak na položaj, silazak u rov kao u grob, slušali smo u bezbrojnim varijacijama, uvijek iznova, kao mantru, inkantaciju, prisegu, osnaživanje i reanimiranje svih nas:

„Idemo sad, sve znate, nije nam prvi put. Stariji, čuvajte novopridošle, ni’ko se od nas nije naučen rodio, svi znamo da kod nas nema glumatanja i prepotentnih gardova, sjetite se početaka, pomozite novacima, svi počinjemo kao gušteri. Novi, sve što je nejasno pitajte sad, pratite što stariji što rade, ne zalijećite se, foliranja ovdje ne prolaze a Rambo je samo ime jednog od naših pasa pored baze.

I ovdje niste frajeri ni mangupi, nikakvi kolege ni sparing partneri, k…i-palci! Ovdje ste braća. ‘K’o ne konta, skontat će. Čuvajte jedni druge, sranje je sve veće, svima su nam mete na čelu, onaj ranjeni smo mi, onaj ubijeni smo mi. Zarobljeni? Suvišno pitanje, al’ da utvrdimo gradivo: nema iživljavanja, to je kurčenje bez muda, nismo smradovi i gamad, psihopate ne stanuju ovdje nego na Petom na Jagomiru (sarajevska neuropsihijatrija), možda je taj fakat koljač, to ne možeš znat, jeste, svaki od nas može zaglavit i da završimo vezani, sve znamo, al’ ako me pitaš kako oni mogu nama ovo ili ono, ako želiš tako, samo daj, ali si ovdje zalut’o, takav ne trebaš ni Tati nit’ ikom od nas.

Svi gledaju u nas, vjeruju nam, očekuju čuda, nema toga, nismo supermeni, ali  zato smo ovdje jer možemo i znamo bolje od drugih i nema zamjene da dođe i odradi ovo onako kako mi možemo, pričamo i odmaramo se kad se vratimo, idemo lagano, sretno, ljudi, idemo i ovo završit…

Znalo se, barem 99% ljudi u Odredu nije u SDA, HDZ, što više, odbojni su im dotični, pristojno kazano. Pokušavala je SDA pronaći svoju zamjenu za Dragana Vikića, uzalud.

Bošnjaci u Specijalnoj bili su, jer nisu u SDA, munafici, svi ostali inovjerci kjafiri- ćafiri (i vlasi, latini, kopilad, jugovići), ali im je bilo savršen dobro da ti isti čuvaju njihove guzice u trezorima, skloništima, podrumima, pa da im se lažno, javno, prijetvorno, ketmanski daje potpora, čije su naličje bili licemjerje i strahopoštovanje.

Prevelik je autoritet bio Vikić, prejaka je bila Specijalna.

Tuđman je preko Šuška, Bobana, pronalazio emisare, nudilo se Tati, ako napusti Specijalnu, da kao general stane na čelo cijelog HVO- a u BiH ili pak prijeđe u Hrvatsku vojsku. Na račun bi odmah legao golemi novčani iznos, spominjale su se kuće i stanovi, od Zagreba do Istre i Dalmacije. Tata je sve presijecao i odbio.

Milošević-Karadžić, i kosovskim kanalima, i preko Repije i Karišika, nudili su milijune maraka, izlazak preko Beograda i dalje, samo da im bivši komandant prepusti Sarajevo – i to se o Tatu odbijalo kao o zid. Istodobno, svi ti koji su povjerovali SDS umobolnostima i otišli na Pale, mjesecima su potom uporno zvali, kajali se, priznali zabludu i pogrešku, molili da se vrate, plakali. Prekasno i uzalud.

Ovo su samo djelomična sjećanja koja pokušavaju barem unekoliko predočiti tko je bio i ostao Dragan Vikić, Tata, Babo, ovodobne brozovsko-valterovske karizme, i tko mu sve nije oprostio što nije pristao biti podobni i poćudni Hrvat ili Srbin ili što je naprosto postojao kao kjafir-ćafir te na njihovu nemoć i žalost, nezamjenjiv, poštovan i voljen branitelj Sarajeva i Bosne kao zajedničkog doma za sve.

Brutalnom likvidacijom osmorice zarobljenih vojnika JNA od strane njihovog egzekutora, stranački odanog SDA, Nedžada Herende, ova stranka, nije li razvidno, želi konačno pobjeći od vlastite krivnje i odgovornosti te napokon falsificirati, unakaziti i uniziti ulogu, značenje i kolektivno sjećanje na esencijalno mjesto i funkciju Dragana Vikića u pokušaju obrane Sarajeva i Bosne.

SMRT VOJNIKA SREĆE

U podstanarskim seljakanjima, nevoljkom nomadstvu, nakon povratka u Sarajevo 2016., boreći se s karcinomom trećeg stadija, a poslije srčanog udara i s dijabetesom tipa 2 i trombozom- kronična insomnija kao doživotni dar PTSP-a prati me od 1996. – umornim podstanarenjem po Sarajevu listam našu ratnu i poratnu enciklopediju mrtvih.

U Starom gradu, u ulici Avdage Šahinagića s prozora sam gledao u nju, obnovljenu, danas napadno i kičasto osvijetljenu, a u ratu do temelja spaljenu sarajevsku Vijećnicu, u plamenu koji je progutao milijune knjiga, svezaka. U pozadini, zvono iz bistričkog franjevačkog samostana Svetog Ante…

U ulici Ivana Gorana Kovačića, u kući ispod Jevrejskog groblja. Od djetinjstva slijedim, kao i mnogi koji su nepriopćivo vezani za ovaj grad, obred koji me ispunjava spokojem: odlazak na grob Isaka Samokovlije, polaganje kamenčića na ploču i, desno, na spomen-obilježje eksterminiranim u pošasti Shoah, Holokausta, iščitavanje prelijepih židovskih imena, ispisanih drevnim hebrejskim pismenima i latinicom. Smiren sam tu, a na Gradsko groblje Bare ne ulazim- dođem do ulaza, ali ne idem tamo gdje leži cijela moja obitelj, kapital mojega ratnog profiterstva.

Iz kuće u Kovačićevoj gledam na zgradu Skupštine, Vrbanja Most koji je danas Most Olge i Suade.

Vidim šetnicu Wilsonovog i zgrade i stabla ispred Skupštine gdje smo 21. travnja 1992. u napadu tobožnje JNA i Belih orlova ranjeni Mirsad Fočo, Goran Udovičić, Senad Fazlić Fazla, Semir Frašto stariji i ja, a u akciji su nas vodili Vinko Šamarlić Zmaj i Zoran Čegar.

U ulici Hamdije Čemerlića živio sam u stanu koji gleda na Pofaliće i Vra(t)ca. Na mostu i ulici, dok su se još zvali Bratstvo i jedinstvo, ubijen je vikićevac Ozrenko Mandić Buco, rafalom iz pam-a s Vraca. Bucina smrt u ogoljenoj, užasavajućoj simbolici – u ratu u kojemu je bratstvo i jedinstvo zamijenjeno bratoubilaštvom.

U Azićima, šećem od Stupa do Čarapare: tu negdje je, nakon što sam, pukim slučajem doznao što nas čeka, naš komandir voda Fočo odlučio da izvučemo cijeli naš vod, inače bi smo svi bili pobijeni na spavanju i straži, u potpunom okruženju. No, tek koji mjesec kasnije, od minobacačke granate ginu naš Fočo i Junuz Džaferović, ubrzo potom i Senad Fazlić Fazla, s kojim sam mnogoput bio u tandemu u akcijama.

Iza ulice u kojoj živim, i u kojoj gledam prelijepog crnog psa Luckyja, pasmine cane corso, uličica koja jedva da je nevelik seoski sokak, nosi ime po mojem dragom znancu iz tih ukletih dana, pripadniku HVO Kralj Tvrtko, Krešimiru Zeliću, koji je poginuo baš tu, braneći ulaz u grad.

Tu negdje, u blizini, stanuje još jedan naš čovjek iz Odreda, Irfan Habibović, zbog bolesti ne idem k njemu.

Azići i Stup podsjećaju me na Slavoniju djetinjstva, sve je u Ravnici, umjesto Dunava, Drave i Save, protječe u blizini Dobrinja, a budi me, kao i u slavonska praskozorja, anđeoski gugut grlica…

Prekidanje šutnje o ratu, nakon dvadeset i više godina, ispisivanje ove ispovijedi, inicirao je moj najbolji učenik- bio sam mu, s ponosom to navodim, prvi trener- i srcem mlađi brat, Alen Ramić (1980.), zanesen idejom jugoslavenstva, ljevice, drugačije Bosne, Sarajlija ali neizlječivi željovac, koji već godinama živi u Grazu, radi tri posla i stiže biti europski amaterski šampion (brazilska škola jiu-jitsu). Kriomice, a želeći mi nešto pokloniti, kontaktirao je moje suborce iz Odreda i voda, Damira Zgodića i druge. U međuvremenu doznajem iz kolumne Semezdina Mehmedinovića da je čovjek kojega nisam vidio od 1995. u gradu, nakon izložbe, zaglavio, ne može natrag u Pariz zbog corone. Pa sam pronašao njegovu mail adresu i razmijenili smo srdačna pisma, osvježili nešto od sjećanja. Milomir Kovačević Strašni jedan je od najvažnijih živućih autora dokumentarne i umjetničke fotografije s južnoslavenskih i bh. prostora, nepatvorene i neokrznute ljudskosti.

A onda su krenuli vikićevci, trag i podsjet Dragana Marinkovića Mace, dragog prijatelja još iz našeg dalekog djetinjstva, kad smo kao klinci ganjali kazalište i glumu, vječnost prije Specijalne i rata.

Pa potom krenuše zvati i slati poruke, braća po oružju, ali zapravo braća po snovima, bolima, patnji, gladi, smrti, prevarenosti, porazu, poniženosti, ljubavi, odanosti, dobroti: Aleksandar Seksan, Dragan Rajević, Senad Malić, pa jedan od mojih, uz Čegara i Foču, prvih komandira, Ivica Šutalo, koji grubim psovkama zakrinkava suze, uspomene i potresenost.

A tu su i preživjela braća iz našeg voda: Bumbar, Elvir, Eki, Buco, Hubi, Meha, Nino,Minja, Čamac, Nerko, Dino Fazla..

Trče preda mnom, sa mnom, svi preživjeli i mrtvi iz naših spotova Vojnik sreće i Ponesi zastavu, svi iz onih dana i noći grobova i uskrsnuća, uskrsnuća i grobova: Kemo, Špico, Cezar, Čelik, Robert, Frašto mlađi, Dragan Miljanović, Đeza, Josip, Milan, Denis, Saša Glušac, Eldin Pekmez, Senči, Dženan i Hari Hodžić,  Srđan Pany, Predrag Jovanović, Zvonko Mustafić, Željko Mijatović, Blaž Trupina, Svetozar Petrović, Vlado i Pero Paradžik, Mario, Meša, Fadil, Šefko, Mišo, Janko, Amir, Franjo…

Poraženi smo i potučeni do nogu, a i kako bi drukčije: ni u jednom ratu nema pobjednika.

Pa ipak… Nismo li doslovce, uz najvišu cijenu, živjeli, ne kao patetičnu frazu, ono famozno budimo realni, tražimo nemoguće, bez ikakvih stvarnih izgleda i usprkos njihovom izostanku?

Upravo stoga, možda ovaj distopijski horror zemlje Bosne navješćuje Bosnu kao budući Piemonte na slavenskome jugu, kao združene zajednice, makar ne u istim državnim granicama, emancipacije, društvene pravde, jednakosti i istih mogućnosti za sve, prava na kruh, dom, posao, sigurnu mirovinu, besplatno školstvo i zdravstvo, dostupno svima..

Upravo s dna beznađa treba započeti.

Živjeti i umrijeti prkosni od sna. To bi valjda trebalo biti dovoljno za prekratak ljudski život…

U spotovima Odreda, Specijalne jedinice MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, čije je ratno ime bilo Protuterorističko-diverzantski odred BOSNA  MUP-a RBiH još smo živi svi mi, oni vidljivi i nevidljivi pred kamerom. Još imamo  23, 25, 27… godina. Još se ne raspadamo u grobovima i stojeći pored njih.

Sarajevo post mortem 1992. – 2020. Nekropolis Sarajevo.

Tekst prvobitno objavljen 11.04.2020. godine