Radikalizacija prijetvornosti

tačno.net
Autor 23.10.2020. u 15:23

Izdvajamo

  • I sve dok o Tuđmanu i njegovu političkom, civilizacijskom i retoričkom nasljeđu – kako u Hrvatskoj, tako u Bosni i Hercegovini - Plenković ne smogne snage i hrabrosti progovoriti smjelo i bez uljepšavanja, a ne tek kao spretni račundžija stranačkog sitniša, ni on ni hrvatska nacija neće se moći nadati da sintagma „borba protiv radikalizacije“ znači išta više od svoje vlastite suprotnosti – radikalizacije prijetvornosti.

Povezani članci

Radikalizacija prijetvornosti

Foto: vlada rh

Ustaški pozdrav nećemo zabraniti, ali ćemo medije zbog anonimnih komentara prišarafiti milijunskim kaznama – to je, za sada, opipljivi rezultat Plenkovićeve „borbe protiv radikalizacije“. Očekujmo dakle kontraefekt: umjesto društvenog konsenzusa protiv epidemije mržnje – epidemije koja traje neusporedivo duže od pošasti koronavirusa – Hrvatskoj se sprema novo ograničenje slobode medija i još širi prostor nasilju – i dalje, dakako, pod sakrosanktnom zaštitom „svetosti Domovinskog rata“. Ništa novo, rekli bismo, osim jedne nepoznanice: zna li Andrej Plenković što radi?

U ponedjeljak, 12. listopada rano ujutro, 22-godišnji Danijel Bezuk ispucao je cijeli okvir kalašnjikova u policajce pred zgradom hrvatske vlade, ne usmrtivši, na svu sreću, nijednoga od njih; ipak, Oskara Fiuria teško je ranio. Napad kakav Hrvatska dosad nije još doživjela premijer Plenković ocijenio je „terorističkim“. „Ovo je ozbiljna situacija koja zahtijeva da kao društvo ispitamo i motive toga što se dogodilo. Ovo je moment koji je prešao granicu. Moramo se zapitati kako je došlo do ovakve radikalizacije. Vidjet ćemo tko je odgovoran, ali moramo se zapitati tko su akteri, pa i u politici koji potiču netrpeljivost’, kazao je Plenković u jednoj od prvih reakcija na napad, u srijedu, 14. listopada.

„Neće biti zabrane ustaškog pozdrava, jer je opravdan u komemorativne svrhe”, izjavio je osam dana kasnije Plenkovićev ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica. Istog dana, hrvatska je vlada usvojila takozvani Zaključak o sprečavanju radikalizacije u društvu koji – ne znači ništa. Vlada je, naime, Koordinaciju za domovinsku sigurnost – „međuresorno tijelo nadležno za usklađivanje i koordiniranje rada sustava domovinske sigurnosti“ – zadužila da „analizira stanje i Vladi predloži zaključke o mogućim mjerama kojima bi se suzbila radikalizacija društva“. Pokušavajući objasniti taj nejasni pokušaj da se učini nešto, a da ipak sve ostane isto, Plenković je na sjednici vlade govorio o navodnome govoru mržnje prema – samome sebi; no to je, pak, tema koja nadilazi okvire ovoga teksta.

Ali da je Plenković shvatio da je „granica prijeđena“ tek kada se nasilje preselilo pred vladu, to govori samo za sebe. Mjesecima, čak godinama, bagatelizirao je uznemirujuće, ne mnogo manje nasilne znake eskalacije ekstremizma – organizirani napad na Srbe u Uzdolju kod Knina u kolovozu prošle godine nazvao je „individualnim djelom pojedinaca“ – da bi sada, kad se pojavila naznaka kako je i sam mogao biti ugrožen, proglasio, ni manje ni više, nego „borbu protiv radikalizacije“, jer je, eto, došao čas da se zapitamo „tko su akteri, pa i u politici koji potiču netrpeljivost“.

I? Tko su akteri? I što će vlada tim povodom učiniti? Prvo, „neće biti zabrane ustaškog pozdrava“, reći će Plenkovićev ministar, jer ne smije se dirati u „komemorativne svrhe i insignije iz Domovinskog rata“. A povrh toga? Pa eto: propisat ćemo medijima kaznu od sto tisuća do milijun kuna ako čitatelji pod njihovim tekstovima budu objavljivali komentare koji šire mržnju ili potiču na nasilje.

To je, naime, jedna od ideja iz prijedloga Zakona o elektroničkim medijima, koji bi za dva tjedna hrvatska vlada trebala uputiti u parlamentarnu proceduru. Drugim riječima: za globalni problem internetske eksplozije mržnje, koju nitko na ovome svijetu ne uspijeva obuzdati, hrvatski će mediji odgovarati drakonskim kaznama zbog kakvih će, bez ikakve sumnje, nestajati poput rose na suncu. Apsurd takvoga rješenja toliko je očit, da ne preostaje drugo nego zaključiti kako je smišljen namjerno, kako bi se – pod krinkom ‘borbe protiv radikalizacije’ – dodatno ušutkali mediji, a istodobno sačuvao prostor navodno „komemorativnom“ veličanju ustaštva. Nije naime teško zamisliti ovakvu situaciju: ne svidi li se kojem političaru koji portal, stranački će ga ‘botovi’ već lako zatrpati anonimnim komentarima mržnje, a potom će ‘pravna država’ obaviti svoje: kazniti izdavača, recimo, dva puta po tristo tisuća kuna – ključ u bravu, problem riješen.

Institucionalizacija ustaškog pozdrava i opterećivanje medija odgovornošću za ono na što ne mogu utjecati zasad su jedini konkretni koraci kojima se Plenkovićeva vlada navodno kani suprotstaviti javnome nasilju i mržnji – istodobno, to su najpouzdaniji načini za jačanje radikalizacije, a ne za borbu protiv nje. Može, na prvi pogled, izgledati neobično da konkretni potezi toliko očito proturječe deklaracijama, ali nema u tome baš ničega čudnog: Andrej Plenković, naime, ni po čemu se ne razlikuje od dosadašnjih HDZ-ovih golubova kakve je predvodio, primjerice, Ivo Sanader. Takvi su politički Janusi, s jedne strane, održavali koaliciju sa Srbima i voljeli se razmetati verbalnim europejstvom, ali su istodobno, ništa manje brižno, vatricu radikalizma uvijek puštali da tinja – pod njihovim uvjetima, dakako. Zato i jest bilo moguće da se radikalizam u HDZ-u, kad ustreba, uvijek iznova razbukta, pa da se stranka, nakon što izgubi vlast, na nju i vrati demokratski sumnjivim metodama: u Sanaderovu slučaju, bilo je to valjanje veterana ulicama s kulminacijom na splitskoj Rivi 2001., navodno zbog nezadovoljstva Haškim sudom; u Karamarkovu i Plenkovićevu slučaju, bio je to veteranski šator što se godinu i pol prijeteći kočio pred zgradom Ministarstva branitelja u Zagrebu, i pred kojim su prosvjednici prijetili eksplozijama plinskih boca.

Takvog se nasljeđa HDZ-ovi golubovi nikad nisu odricali: Sanader splitske Rive, Plenković veteranskog šatora. Štoviše, Plenkovićev potpredsjednik Vlade Tomo Medved, koji je bio među najistaknutijim prosvjednicima tog višemjesečnog performansa ekstremne desnice, danas otvoreno veliča taj duboko ideologizirani prosvjed, krivotvoreći i njegove motive i njegove metode. A sve je to moguće samo zato što Andrej Plenković, koji o sebi voli misliti kao o velikom civilizacijskom reformatoru HDZ-a, ne pokazuje volju da stranku reformira na jedini način na koji bi to uopće bilo moguće – činjeničnim razgovorom o politici i metodama njezina utemeljitelja Franje Tuđmana, čija je osobna politička raspolućenost do dana današnjega zacementirala HDZ kao istodobno ustašku i antifašističku stranku – kako kome već ustreba.

Groteskan izraz Plenkovićeve nevoljkosti da progovori o istinskim uzrocima radikalizacije hrvatskoga društva – koji, kako rekosmo, sežu sve do njezinoga začetnika Franje Tuđmana – premijer je demonstrirao u četvrtak na konferenciji za novinare, kada je za širenje desničarske mržnje optužio – Zorana Milanovića. Nije, ruku na srce, neistina da je i Milanović samome sebi znao dopustiti ideološku diskreditaciju političkih protivnika kao, kako je rekao Plenković, ‘komunista’ koji ‘ne vole predsjednika Tuđmana’ – ali to nipošto nije cijela istina, pa čak ni njezin važniji dio. Ono što Plenković prešućuje – a baš je u tome ključ njegove naopake ‘borbe protiv radikalzacije’ – jest činjenica da je takvu vrst govora – govor ideološkog omalovažavanja, javnog sramoćenja, etničke diskreditacije, pa i govora mržnje, u javnome govoru u Hrvatskoj tolerirao, održavao, i obilato se služio njime – Plenkovićev i HDZ-ov neupitni autoritet, kojega on i stranka, eto, toliko vole – Franjo Tuđman. I sve dok o Tuđmanu i njegovu političkom, civilizacijskom i retoričkom nasljeđu – kako u Hrvatskoj, tako u Bosni i Hercegovini – Plenković ne smogne snage i hrabrosti progovoriti smjelo i bez uljepšavanja, a ne tek kao spretni račundžija stranačkog sitniša, ni on ni hrvatska nacija neće se moći nadati da sintagma „borba protiv radikalizacije“ znači išta više od svoje vlastite suprotnosti – radikalizacije prijetvornosti.

tačno.net
Autor 23.10.2020. u 15:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija