Sado i naše Sada

Povezani članci

• Munib Delalić: Najbolje da me ”pronalaze” u onome što radim
• Priča o “predziđu kršćanstva” završava u pokoljima i koncetracijskim logorima
• Vesna Rajnović: Dok režim u Iranu ne oslobodi Narges Mohammadi sve smo u zatvoru
• Kamo/Kako dalje rođače?
• Diktat moći
• Civilizacija na ispitu savjesti

Uz knjigu SADO. Društvena stvarnost u estetici slike, Univerzitet u Sarajevu, Centar za interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu “Prof. dr. Zdravko Grebo”, Sarajevo, 2022. /[1]

Piše: Nerzuk Ćurak

Francuski filozof Gaston Bachelard, koji je jedno od referentnih imena ove izuzetne knjige o kojoj pišem, kaže: „ Ah! Kako bismo mogli biti čvrsti u sebi kad bismo mogli živjeti, ponovno živjeti bez nostalgije i potpuno predano u našem primitivnom svijetu…“

Je li moguće živjeti bez nostalgije? Priznajem, i to je stvar ličnog izbora, ne mogu biti bez nostalgije. Bez nostalgije se, fromovski rečeno, može imati ali ne može se biti. Imati i biti, to je aristotelovski balans koji nas vodi sredini kao vrlini, srednjem životnom putu bez ekstremnih skretanja na putu samospoznaje. Na toj teškoj stazi, bosanskohercegovačko društvo suštinski se odreklo kulturnog naslijeđa socijalizma, tog značajnog dara koje je prestalo osvjetljavati budućnost, jer su nacionalisti odlučili upaliti mrak. Što se mrak više potpaljuje, jače svijetli tamom od koje se ništa ne vidi. Ipak, da duboka, mračna noć ne bi u potpunosti prevladala, žižak djelatne nostalgije osvjetljava put Bosne i Hercegovine u budućnost, bar kao minimalni kulturni znak da ovaj teretni prezent političkog amaterizma neće trajati unedogled. Nostalgija je dar ako se s njom zna pravilno rukovati. Pokušajmo to učiniti u ovome tekstu.

Privilegija je bila, nažalost, danas sve manje, hodati sarajevskom Obalom Maka Dizdara i prije rata i netom poslije rata, jer je to značilo, sigurno značilo doći do Dva ribara, kafane u čijem je sjenovitom hladu profesor Sadudin Musabegović sjedio i razgovarao sa sugovornicima otmjeno, aristokratski, sa dubokom naklonošću prema Drugom i prema Razgovoru, sa blagim osmijehom koji je, budući da je nit njegove osobnosti, ostajao kao pečat jedne odsutne prisutnosti, jer, iako je prostor u svojim proizvodnim suštinama i kao logos i kao mythos i kao topos, snažno uticao na Musabegovićevo mišljenje, on sam, s poniznošću koja dotiče najbolje među nama, gotovo da nije, kako to sjajno zapaža recenzentica Aida Hozić, profesorica na University of Florida, zauzimao ni malo prostora. “On bi se i kao Dekan digao od stola i izašao u susret sugovorniku, nikad – ali baš nikad – ne dozvoljavajući da funkcija odredi njegovo postojanje i značaj u prostoru“.

Dajući primat Događaju nad sopstvenom tekstualnom interpretacijom Događaja, profesor Musabegović uvodi nas u jedan naročiti svijet razumijevanja primata Epohe nad našim intelektualnim derivatima kojih ne bi ni bilo da nije tog, bilo kog Epohalnog Događaja.

Na tom tragu htio bih promociju knjige[2] o životu i djelu profesora Sadudina Musabegovića imenovati Događajem dana na sarajevskom univerzitetu, u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Na Baudrillardovom tragu, ova svetkovina u slavu Sade Musabegovića je apsolutni događaj, događaj svih događaja, majka događaja koji će se dogoditi ali i koji su se dogodili. Tako bi to bilo da ne živimo u našem primitivnom svijetu i da smo sposobni na svjetlo dana kao kultura i struktura iznijeti mogućnost nostalgije kao budućnost afirmativne kulture sjećanja. Ta kultura radikalno izostaje, jer budimo odgovorni spram nehajnosti koja dominantno oblikuje bosanskohercegovački pogled na svijet: ovoga teško da bi bilo bez angažmana Musabegovićeve porodice, bez sretne okolnosti da je mlađi Musabegović pomazan talentom i odgovornošću spram djela svog oca, a koje nadilazi porodičnu hagiografiju i zaslužuje visoko mjesto u historiji mišljenja.

Da bi bio Apsolutni događaj, dakle da bi bio ono što jeste, nedostaje techne. Tu je poiesis, koncentriran u izvanrednim tekstovima koji raščlanjuju, propituju, analiziraju, diskutiraju Musabegovićev poiesis svojim poiesisom, tu je i mimesis, jer se Musabegovićev poiesis pojavljuje kao mimezis jedne naročite avanture, izvanredno uspješne knjige koja se posreduje svijetu kao forma koja hoće da bude techne. Ali, nije, jer nešto nedostaje.

Čak i kada bi samu knjigu kao formalnu stvarnost koja povezuje poiesis i mimesis imenovali sintagmom minimalni techne, knjiga kao posredujući instrument nije dovoljna za smještanje trijade poiesis-mimesis-techne u transshistorijski continuum, jer istinski techne koji burgija kroz prostor i vrijeme, onako kako ga je Musabegović shvatao, nedostaje. Nema, recimo, Trećeg programa radio Sarajeva, koji odzvanja u eteru kao zaboravljeni trijumf mišljenja, sklonjeni su ili penzionisani urednici i novinari koji bi ovaj događaj motrili kao apsolutni, mlađim žurnalistima sa mjerodavnih mjesta je rečeno da je To dosadno, pa nikada neće saznati zašto je taj, koji je taj, po čemu je taj, da prostite, profesor Sadudin važan za Bosnu i naše živote u njoj. A važan je, jer se u našem današnjem sjećanju zrcali estetsko-etička misao profesora Musabegovića, najmanje kroz dvije epohe:  Epohu dobra u kojoj se razlika manifestira kao oblik jedinstva i epohu Zla u kojoj se razlika konstruira, manifestira i proizvodi kao antibosanskohercegovačka ekskluzija.

Zamislimo nezamislivo, pa da je ovom događaju i ovoj knjizi dat najveći mogući značaj;

Zamislimo nezamislivo pa da je institucionalni techne kulture rastočio površinsku medijsku prezentaciju;

Zamislimo da je Urednik, ma koji urednik, kao instrument probuđenog, transformirajućeg technea, donio odluku zahvaćenu nadolazećim smislom: informacija o džet setu (budimo poraženo precizni, đetsetu) jedna prosta rečenica, skrivena u donjem desnom uglu novina, margina margine, piksel fotografije i ništa više a svjesna proizvodnja apsolutnog događaja od promocije jedne monografske knjige, u vrhu novina, u prime-timeu, u naglašenim egidama novih medija…

Tamo gdje je razarujuće, tamo je i spasonosno. Ne trebamo prestati razmišljati i zamišljati svijet koji nadilazi vladajuću diktaturu površnosti. Ništa što jeste ili što će biti, ne može biti a da prethodno nije u našem umu i srcu. To je uvjet da estetika prodre u dominirajući moral društvenih odnosa i da ga pošalje u vražju mater.

Ako prethodne redove shvatimo kao metaforu zahtjeva za društvenom promjenom, onda nam postaje jasno da naše društvo pamti pogrešno i u zaborav baca one s čijih ramena motrimo svijet Bosne. Kakvu činjenicu u našim životima predstavljaju profesori našeg Univerziteta koji više nisu s nama a ostavili su relevantno djelo iza sebe? Je li preteže nabacivanje smeća, organizirani zaborav ili autentičan razgovor s mrtvima, s njihovim naslijeđem koje je naše društvo ostavilo bar u nekoj mjeri intelektualno živim?

Musabegovićeve ideje iznimno su vrijedne za nova čitanja Bosne i Hercegovine, ne samo unutar estetskog diskursa, već i političkog u najširem smislu te riječi.

Fenomen prostora i njegovih pojmovnih neologizama i sadržajnih registara, originalna interpretacija i, i, i ali i ni, ni, ni, dakle, iosti i niosti, ako mogu sebi dozvoliti takav značenjski neologizam, dubokoumna intervencija u individualne umjetničke geste, čudesni uvidi u fotografiju i pokretnu sliku, sa nevjerovatnim prelazom iz estetske interpretacije u interpretaciju Bosne i Hercegovine kao estetike koja izmiče imenovanju, koja migolji iz svijeta nasilja, to je toliko veliko i može pomoći, ako izvedemo ovo znanje na svjetlo dana, da iz krivog debla Bosne i Hercegovine (krivog po neprijateljskom kriteriju nacionalne države) nikne epoha mira.

Čitajući Musabegovića ali i ove uspješne interpretacije njegovog rada sabrane u knjizi prisnog imena SADO. Društvena stvarnost u estetici slike, kao nadilazeći luk koji uokvirava Musabegovićev intelektualni i znanstveno-umjetnički opus, pojavljuje se figura upravo suprotna od okvira.

Nema kod  Musabegovića „zaključne prezentnosti“, sve ostaje otvoreno i nedefinirano. Nema tačke, prije tačka i zarez, kao kod portugalskog nobelovca Saramaga. Ako nema tačke, nema monizma, nema gušenja razlike, nema nametnutog momenta jedinstva, nema razarujućeg etnohegemonijalnog i, već samo afirmacijsko ni koje blokira hegemonijalne nacrte tri nacionalistička i.

Profesor Musabegović dubinski i suštinski bio je protiv nasilja te je svoju artikulaciju svijeta života ostavio otvorenom, znajući da je razlika „osnovno događanje“.  I baš kao Derrida, duboko svjestan da nasilje dolazi s artikulacijom.

[1] Autorizirani govor autora teksta na promociji knjige posvećene uglednom nastavniku sarajevskog univerziteta, prof. dr. Sadudinu Musabegoviću. Promocija je održana 19. oktobra 2022. godine u Svečanoj sali Rektorata Univerziteta u Sarajevu.

[2] U knjizi su objavljeni tekstovi profesora, pisaca i kulturnih radnika u kojima se istražuje znanstveni, filozofsko-estetski  i teorijsko-umjetnički opus te društveni angažman Sadudina Musabegovića. Radove posvećene ovom vrsnom misliocu, a koji zaslužuju puni respekt i laskave kritičke ocjene, napisali su: Mile Stojić, Predrag Finci, Dževad Karahasan, Ibrahim Krzović, Marina Katnić-Bakaršić, Vesko Kadić, Dubravka Pozderac- Lejlić, Ugo Vlaisavljević, Senadin Musabegović, Muhamed Dželilović, Asim Mujkić i Jovan Divjak. Vrijedi istaknuti i izuzetan dizajn knjige, s izvrsnom naslovnicom, a koji potpisuje profesor Asim Đelilović.