Sat otkucava

Tomislav Jakić
Autor 15.1.2022. u 08:44

Izdvajamo

  • Dotle, zaoštravaju se odnosi Amerike i njezinih saveznika s Kinom, Sjeverna Koreja ispaljuje nadzvučne projektile, pandemija – umjesto da je rezultirala jedinstvom svijeta u borbi protiv nje – podijelila je svijet na razumne pristaše cijepljenja i ne bezumne, ali agresivne protivnike cijepljenja. Najavljuje se nova ekonomska kriza, bogati, ono malo njih, sve su bogatiji, siromašni, a to je golema većina, sve su siromašniji. Masovno se umire od izlječivih bolesti i od gladi (samo u Afganistanu 14 milijuna djece ugroženo je glađu). Mediji i društvene mreže pretvorili su se u izvore jeftine, prizemne zabave i dezinformacija. Obavještajne službe nadmašile su fantaziju pisca ‘1984.’ Terorizam, ako je u jednom kutku svijeta poražen, pojavi se u drugome (nerijetko i uz ‘asistenciju’ samoproglašenog svjetskog policajca koji je pokazao zavidnu sposobnost odgajanja ‘saveznika’ koji će se kasnije pretvoriti u njegove neprijatelje). Desnica, populizam i sklonost autoritarnom vladanju jačaju, a na podlozi sve prisutnijeg povijesnog revizionizma. Već viđeno? O da, ne jednom.

Povezani članci

Sat otkucava

Zapadni borci za demokraciju i ljudska prava ne žele prepoznati da je demokracija u BiH (doduše ne i samo u BiH) pretvorena u karikaturu, a da su ljudska prava doslovno oduzeta pojedincima, građanima (dakle: ljudima) i ‘poklonjena’ tzv. konstitutivnim narodima. Upravo zato koncept građanske države i jest jedino moguće trajno rješenje za Bosnu i Hercegovinu. U tome bi konceptu, uz administrativnu podjelu na višenacionalne kantone, prava svakog čovjeka proizlazila iz statusa građanina Bosne i Hercegovine, a ne iz pripadnosti ovome ili onom narodu. A ako su svi građani u svojim pravima izjednačeni, i to na cijelom teritoriju BiH, onda je postignuta i ravnopravnost naroda o kojoj se toliko trubi. Jednostavno, kao računica iz pučke škole. Naravno, za onoga tko želi shvatiti i priznati.

Tjedan pregovora između Rusije i Amerike, pa Rusije i Atlantskog pakta (NATO), i onda još i Rusije i Organizacije za sigurnost i suradnju u Evropi (OESS), prošao je. Sva tri kruga razgovora obilježilo je nekoliko izjava. Najprije ona zamjenika šefa ruske diplomacije, Rjabkina: ‘Situacija nije beznadna. Mi u drugu stranu nemamo povjerenja. Dosta nam je poluobećanja, izjava i najava. Ono što mi želimo, tu su čvrsta jamstva.’ (da se NATO neće širiti prema granicama Rusije). Potom ona glavnog tajnika NATO-a, Stoltenberga: ‘Mi ne odustajemo od politike otvorenih vrata. Postoji realna opasnost rata u Evropi.’ Zatim izjava šefa poljske diplomacije, predsjedajućeg OESS-a, Raua: ‘Nikada još u posljednjih trideset godina opasnost rata u Evropi nije bila tako realna kao sada.’ I, napokon, upozorenje ruskog ministra vanjskih poslova, Lavrova: ‘Zapad je u eskalaciji otišao predaleko.’ Doda li se tome i izjava neimenovanog visokorangiranog ruskog diplomate kako Moskva ne vidi svrhe u održavanju novih sastanaka s predstavnicima Zapada, možemo samo reći: sat otkucava.

Jer, na kakav zaključak upućuju navedene izjave? Najkraće rečeno, da je stanje krajnje zabrinjavajuće, da je dovoljna jedna iskra, jedan nepromišljeni korak, jedna pogreška u procjeni, pa da evropski kontinent postane poprište rata. Kojega, kako stvari stoje, neće početi Rusija. Najopasnije je, čini nam se, da o ratu olako govore oni koji nisu iskusili njegove strahote. Prethodna generacija i evropskih i američkih političara to je iskustvo imala i zato im nije padalo na pamet prizivati sablast ratnog sukoba, dapače radili su na tome (mada istodobno vodeći nesmiljeno hladni rat) da oružja na Starome kontinentu ne progovore.

Ratove u kojima se raspala jugoslavenska federacija međunarodna je zajednica (izuzimajući one koji su u njima imali svoje prste, bilo slijedeći dugoročne geopolitičke i geostrateške koncepte, bilo bogateći se švercom oružja) dugo, predugo promatrala prilično indiferentno, ograničavajući se na humanitarnu pomoć, na slanje mirovnih snaga koje nisu imale mandat silom oružja spriječiti širenje sukoba i na pregovaranje s onim lokalnim akterima (ne izjednačujemo ih!) koji su bili odgovorni, odnosno suodgovorni za razaranja i ratne zločine. No, bio je to, u očima svijeta, tek nesretni sukob na rubu Evrope. I ništa više. Odnosno, ipak i nešto više: bio je to, gledano iz perspektive Zapada, još jedan pokazatelj neodrživosti i socijalizma i višenacionalnih državnih tvorevina.

Jugoslavenski su ratovi ‘zakrpani’ stvaranjem novih državica i zlosretnom podjelom Bosne i Hercegovine, nominalno jedinstvene države, na način koji je svakome s tri zrna soli u glavi ukazivao na neodrživost takve podjele, protivne samome biću Bosne i Hercegovine (i bez presedana u njenoj dugoj povijesti). Ta je podjela u koju se danas gotovo bjesomučno, svatko iz svojih interesa, kunu i secesionizmu skloni prvi čovjek Republike Srpske (promoviran riječima hrvatskog Predsjednika u lidera srpskog naroda u BiH, što je, spomenimo tek usput, termin kojega Daytonski sporazum ne poznaje), i diplomacije Hrvatske, Srbije, ali i Rusije. Službenoj Hrvatskoj i Srbiji cilj je okoštati podjelu BiH, pretvoriti ju u trajno, nepromjenjivo stanje, kako ona nikada ne bi postala funkcionirajuća država, ali bi kroz svoje dijelove, Republiku Srpsku i Federaciju BiH, uz neskriveno koketiranje s idejom o završetku podjele, čitaj: razbijanja stvaranjem trećeg, hrvatskog entiteta, bila ne samo oslonjena na Hrvatsku i Srbiju, nego i ovisna o njima (uz bošnjački element u hrvatsko-srpskom ‘sendviču’).

Rusija, pak, ima drugi cilj: ne izgubiti prostor na kojemu je ostvarila, unutar Evrope koja se sve neprijateljskije okreće protiv nje, određeni stupanj utjecaja i prisutnosti. Zanimljivo je, pa i tužno, gledati kojim sve manevrima u tu svrhu, pa i na međunarodnoj sceni, pribjegava Moskva čijoj se diplomaciji možda može predbaciti i ovo i ono, ali ne i nepoznavanje materije. Opetovano se optužuje NATO za razaranje Jugoslavije (koja se u to vrijeme nije tako više ni zvala!), stavljajući bombardiranja kojima je napokon srušen Milošević u istu ravan sa zapadnim intervencijama u Afganistanu, Iraku i Libiji (što je naprosto neistina!). Potom se tvrdi, gotovo u istome dahu, kako je obrambena sposobnost Srbije (koja će, kao, braniti Republiku Srpsku) u posljednjih 200 godina uglavnom ovisila o Rusiji, mada je od tih 200 godina Srbija provela osamdesetak u sklopu Jugoslavije koja je, zajedno sa svojom politikom, i onom profrancuskom u vrijeme monarhije, i onom nesvrstanom u Titovo vrijeme, naprosto zaboravljena. Taj splet vanjskih interesa i utjecaja, u kombinaciji s političkim apetitima lokalnih političara, u kojem kontekstu je osobito opasan tandem Dodik –  Čović (Republika Srpska, odnosno HDZ BiH) čini Bosnu i Hercegovinu ne samo potencijalnim, nego i vrlo realnim terenom za razbuktavanje novog otvorenog sukoba na jugoistoku Evrope.

Sat, dakle, otkucava.

Umjesto da se pokloni dužna pozornost opetovano ponovljenim apelima i mira željnih ljudi iz BiH, i evropskih političara (poput bivših visokih predstavnika međunarodne zajednice u BiH, ili drugog Predsjednika Republike Hrvatske) koji pozivaju – ne od jučer, ali sada glasnije no jučer – na reviziju Daytona i na građenje budućnosti BiH kao građanske države, taj se koncept po kratkom postupku odbacuje (ponekada i uz uvredljive poruke tipa ‘prvo sapun, onda parfem’). Mada Zapad govori o pojačanom angažmanu u BiH, osim riječi i sankcija Dodiku (a koliko su sankcije nedjelotvorne to danas zna i student prve godine političkih znanosti), opsjednutost Ukrajinom i navodnom ruskom opasnošću tolika je, da se pred vrlo realnom opasnošću sukoba u BiH (koji ne bi mogli ostati ograničeni samo na tu državu!) uporno zatvaraju oči.

Pri tome zapadni borci za demokraciju i ljudska prava ne žele prepoznati da je demokracija u BiH (doduše ne i samo u BiH) pretvorena u karikaturu, a da su ljudska prava doslovno oduzeta pojedincima, građanima (dakle: ljudima) i ‘poklonjena’ tzv. konstitutivnim narodima. Upravo zato koncept građanske države i jest jedino moguće trajno rješenje za Bosnu i Hercegovinu. U tome bi konceptu, uz administrativnu podjelu na višenacionalne kantone, prava svakog čovjeka proizlazila iz statusa građanina Bosne i Hercegovine, a ne iz pripadnosti ovome ili onom narodu. A ako su svi građani u svojim pravima izjednačeni, i to na cijelom teritoriju BiH, onda je postignuta i ravnopravnost naroda o kojoj se toliko trubi. Jednostavno, kao računica iz pučke škole. Naravno, za onoga tko želi shvatiti i priznati.

Priznati da je Dayton bio dobar kao sredstvo zaustavljanja rata, ali da nije i nikada neće moći biti osnova postojanja funkcionirajuće države Bosne i Hercegovine; shvatiti da slijepo inzistiranje na Daytonu i toleriranje ‘divljanja’ onih koji se na njega pozivaju dovodi ne samo BiH, nego i jugoistok Evrope na rub otvorenih ratnih sukoba (koje nitko odgovoran ne bi otpisivao floskulama o tome kako ‘mogu gađati kestenima’, ili kako ‘mogu voditi rat 15 minuta, a onda će doći NATO’). O ratu je riječ, s time da ovdje o ratu fantaziraju oni koji bi iz iskustva starog tri desetljeća morali znati (za razliku od Evropljana) što je rat.

A sat otkucava i na drugom kraju svijeta, u Sjedinjenim Državama. Zemlja koja je nakon Drugog svjetskog rata znala iskoristiti kako iscrpljenost Britanske imperije, tako i realnu opasnost Staljinove ekspanzionističke politike da se dokopa statusa i uloge svjetskog hegemona, države predodređene da ‘sređuje’ stvari u svijetu, posebna i jedinstvena i – svim realnim pokazateljima usprkos – u svemu najbolja, ta je država danas obilježena, ali i teško ranjena dubokim podjelama što su prodrle u sve pore društva i koje ga, kao kirurškim nožem, dijele na pristaše bivšeg predsjednika Trumpa i pobornike sadašnjeg predsjednika Bidena (odnosno Republikanaca i Demokrata, dviju velikih stranaka što, objektivno, imaju isti program, da bi se razlikovale samo po stupnju radikalnosti, odnosno konzervativnosti njegova provođenja). Dokle podjele mogu ići pokazalo se prije godinu dana kada su tisuće fanatiziranih i indoktriniranih Trumpovih pristaša jurišale na američki Kongres, provalile u njega i upriličile ‘lov’ na one političare koji im nisu bili po volji (a koji su u posljednjem trenutku izvučeni iz dvorane i sklonjeni). Republikanska stranka spriječila je da se bivšeg Predsjednika koji do danas nije priznao izborni poraz, pozove na odgovornost zbog poticanja pobune u glavnome gradu. Optužnice su, doduše, podignute protiv neposrednih organizatora. Nema razloga vjerovati da će to smiriti stanje. Upravo suprotno. Podjele se produbljuju, obje su strane dobro naoružane, a množe se glasovi onih koji argumentirano  upozoravaju na opasnost građanskog rata.

Dotle, zaoštravaju se odnosi Amerike i njezinih saveznika s Kinom, Sjeverna Koreja ispaljuje nadzvučne projektile, pandemija – umjesto da je rezultirala jedinstvom svijeta u borbi protiv nje – podijelila je svijet na razumne pristaše cijepljenja i ne bezumne, ali agresivne protivnike cijepljenja. Najavljuje se nova ekonomska kriza, bogati, ono malo njih, sve su bogatiji, siromašni, a to je golema većina, sve su siromašniji. Masovno se umire od izlječivih bolesti i od gladi (samo u Afganistanu 14 milijuna djece ugroženo je glađu). Mediji i društvene mreže pretvorili su se u izvore jeftine, prizemne zabave i dezinformacija. Obavještajne službe nadmašile su fantaziju pisca ‘1984.’ Terorizam, ako je u jednom kutku svijeta poražen, pojavi se u drugome (nerijetko i uz ‘asistenciju’ samoproglašenog svjetskog policajca koji je pokazao zavidnu sposobnost odgajanja ‘saveznika’ koji će se kasnije pretvoriti u njegove neprijatelje). Desnica, populizam i sklonost autoritarnom vladanju jačaju, a na podlozi sve prisutnijeg povijesnog revizionizma. Već viđeno? O da, ne jednom.

I zato zaključno: sat otkucava. Sve glasnije. Treba ga samo čuti.

Neutemeljeni pesimizam? Ne, nego utemeljeni realizam!

Tomislav Jakić
Autor 15.1.2022. u 08:44