Sistemsko ubojstvo

Heni Erceg
Autor 11.8.2022. u 12:49

Izdvajamo

  • Unikatni, reporterski prijenos vlastite smrti, objavljen u hrvatskim medijima
  • smirenost civiliziranog, umirućeg čovjeka i površnost, bešćutnost struke, odjeknula je Hrvatskom, jer rijetki su lišeni ponekog strašnog iskustva sa zdravstvenim sustavom, malo tko može ostati ravnodušan na izjavu šefa Zavoda za hitnu medicinu koji odurno bagatelizira tu nepotrebnu, strašnu smrt, laže i mulja, kao rasni član vladajuće partije u koju upravo liječnici slijeću kao muhe na govno, pa postaju nedodirljivi, moćni, oni koji mogu nekažnjeno i ubijati, jer se svaka afera uspješno zataška.

Povezani članci

Sistemsko ubojstvo

Mi, Vladini prijatelji, odavno osuđeni tek na skepsu, ne gajimo nikakvu nadu da se taj zločinački sustav može pobijediti, niti da će se u raspadnutoj državi kojoj nedostaje važnih lijekova, koja je po broju smrti od kovida na prvom mjestu u EU, dok Vlada na čelu s jednim napuhanim kokotom kupuje preskupu vojnu opremu, da će se dakle u takvoj državi išta promijeniti. Ne, sve dok će Hitna pomoć dolaziti po šefa parlamenta koji je poželio slikati pluća, a neće po novinara blistava uma, mladog čovjeka kojega je samo trebalo odvesti u bolnicu. Da ne „piša u lonac i jede slane štapiće“ dok ga sistem četiri dana ubija. I čija je mučna smrt, ironično, postala krunski dokaz da je bio u pravu, svojim upornim razotkrivanjem svekolike promašenosti ove države. Strašna smrt kao metafora strašne države.

Odrastao je u redakciji tjednika Feral Tribune i izrastao u jednog od najboljih ovdašnjih novinara koji će svojim tekstovima blistati u svakoj redakciji. Iako mlad, bio je starinskog kova; obrazovan, duhovit, temeljit u razotkrivanju i prokazivanju brojnih aktera korupcije u kojoj Hrvatska grca, privatno plah i pristojan, onaj koji bi svaki razgovor kad bi me nazvao započeo istom rečenicom: „Smetam li?“ A onda je sam postao glavni lik jezive afere ove bešćutne države.

Opise svoje bitke s kovidom, bitke za život, kroz bezbrojne pozive Hitnoj pomoći u Splitu, sve do samog kraja, Vlado Matijanić snimao je svojim mobitelom, kao zalog o čudovišnoj ignoranciji jedne profesije s čitavim nizom aktera koji su svi s reda odbili njegove molbe da ga se odvede u bolnicu gdje bi bio spašen i bio bi živ. Objavljeni su ti potresni razgovori jednog pristojnog čovjeka s „humanitarnom“ bagrom, kao čudesni prijenos umiranja u živo, kao još jedan dokaz o kakvom se rasnom novinaru radilo, i kao neprikosnoveni argument posvemašnje dehumaniziranosti liječničke struke, mahom uronjene u članstvo smrtonosne partije na vlasti.

Četiri dana agonije, 12 paničnih poziva Hitnoj pomoći, odlazak na infektivni odjel bolnice, potom nestručni pristup tehničara koji nakon tolikih poziva Vladinih i partnerice mu, dolaze k njemu, da bi tek utvrdili kako nema potrebe za hospitalizacijom. I dok slušamo sve slabiji Vladin glas – koji infektologu tumači kako ima brojne autoimune bolesti i kako jedva diše, a ovaj mu odgovara neka se javi za pet dana – čujemo, s jedne strane blagog čovjeka koji tiho traži pomoć, s druge pak čitavi maligni državni ustroj, čujemo Sistem koji je nervozan jer ga se, eto, zajebava, i to baš na praznik, Dan Oluje, što ga on, taj državni službenik, Sistem sam, ima provoditi na dežurstvu, umjesto uz janjetinu i pivo, poput one mase njegovih kolega, sve mahom članova zločinačke vladajuće organizacije, tih nemilosrdnih gadova koji su stvorili sistemsku mašinu za ubijanje svojih građana.

Kada je Hitna pomoć stigla drugi put, samo dva sata nakon prvog dolaska, Vlado se nije mogao micati, ni govoriti, ni disati, smrt je stizala brzo, a takozvani liječnik, sad već u panici, glumi reanimaciju više od sata. Uzalud. Jedna se dobra duša, nevjerojatni novinar koji je svojim upornim istraživačkim radom posmicao ili barem život otežao tolikim hadezeovim protuhama, ugasila, ubijena od sustava što ga je stvorio režim zločinaca i kriminalaca.

„On se ne može micati, ne može ni do WC-a“ panične su riječi Vladine partnerice upućene, u jednom od brojnih poziva u pomoć, doktorici na Infektološkom odjelu. „A zašto bi se micao? Neka piša u lonac, pa ga onda prolijte“, grubo, vulgarno odgovora ova, iznervirana što je se uopće naziva zbog takve banalnosti kao što je evidentno pogibeljno stanje pacijenta zaraženog smrtnim virusom, s brojnim drugim bolestima.

„Vodite ga u bolnicu“ kaže novinarka i Vladina partnerica timu Hitne pomoći koji neće napraviti niti EKG, a nakon što su mu poslušali pluća, ustanoviti kako su u redu. Pluća čovjeka koji će se samo dva sata kasnije ugušiti, a obdukcijski nalaz pokazati „masovni edem pluća“. Kazala je još samouvjereno ta mlada „znanstvenica“ kako mu bolnica ne treba, nego neka „jede slane štapiće i pije vodu“, a da bi potpomognuto sistemsko ubojstvo novinara bilo potpuno ubrizgava mu i injekciju koja se, prema svjedočenju uglednog liječnika, ni u kojem slučaju ne smije davati izvan bolničke kontrole.

Unikatni, reporterski prijenos vlastite smrti, objavljen u hrvatskim medijima; smirenost civiliziranog, umirućeg čovjeka i površnost, bešćutnost struke, odjeknula je Hrvatskom, jer rijetki su lišeni ponekog strašnog iskustva sa zdravstvenim sustavom, malo tko može ostati ravnodušan na izjavu šefa Zavoda za hitnu medicinu koji odurno bagatelizira tu nepotrebnu, strašnu smrt, laže i mulja, kao rasni član vladajuće partije u koju upravo liječnici slijeću kao muhe na govno, pa postaju nedodirljivi, moćni, oni koji mogu nekažnjeno i ubijati, jer se svaka afera uspješno zataška.

Kako će biti ovoga puta? Hoće li sve te brojne inspekcije, Državno odvjetništvo koje se moralo uključiti u istragu nakon tužbe jedne odvjetnica s argumentom nesavjesnog liječenja, hoće li dakle i ovu smrt umrežena politička elita uspjeti zataškati?

Mi, Vladini prijatelji, odavno osuđeni tek na skepsu, ne gajimo nikakvu nadu da se taj zločinački sustav može pobijediti, niti da će se u raspadnutoj državi kojoj nedostaje važnih lijekova, koja je po broju smrti od kovida na prvom mjestu u EU, dok Vlada na čelu s jednim napuhanim kokotom kupuje preskupu vojnu opremu, da će se dakle u takvoj državi išta promijeniti. Ne, sve dok će Hitna pomoć dolaziti po šefa parlamenta koji je poželio slikati pluća, a neće po novinara blistava uma, mladog čovjeka kojega je samo trebalo odvesti u bolnicu. Da ne „piša u lonac i jede slane štapiće“ dok ga sistem četiri dana ubija. I čija je mučna smrt, ironično, postala krunski dokaz da je bio u pravu, svojim upornim razotkrivanjem svekolike promašenosti ove države. Strašna smrt kao metafora strašne države.

Mladina

Heni Erceg
Autor 11.8.2022. u 12:49