Srbija ili organizirana nesposobnost samorefleksije

Nerzuk Ćurak
Autor 7.9.2020. u 06:44

Izdvajamo

  • To nemoguće i u Bosni i u Crnoj Gori i u Srbiji postat će moguće kada u Srbiji vodeće mišljenje počnu kreirati mislioci vremena a ne prostora, kosmopolitski intelektualci a ne oni koji su pristali na statičnu koncepciju historije: moramo slušati apstraktni duh naroda koji neće promjenu, koji neće kosmopolitizam. I tako dolazimo do poente: lijenost nacionalističkog uma, povezana sa kulturom nerada, proizvela je vladavinu prkosnog mita o ničemu. Srpski geopolitički diskurs nacionalistički je mit u opreci sa stvarnošću i zbog te opreke nije moguće konstituirati jasan i trajan geopolitički poredak kosmopolitske orijentacije na našem brdovitom Balkanu. Hrvatski i bošnjački nacionalizam nasljeđuju na najgori način srpsku nacionalističku matricu kao svoj uzor. Kakav kosmopolitizam, kakvi bakrači!

Povezani članci

Srbija ili organizirana nesposobnost samorefleksije

O srpskim intelektualcima nacionalističke provenijencije

Piše: Nerzuk Ćurak 

“Nacionalista ne samo da ne osuđuje zločine koje je počinila njegova strana, nego ima izvanrednu sposobnost da za njih i ne čuje”

George Orwell

Ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme liberalizacije jugoslovenskog socijalističkog režima i prije nego što će zmaj nacionalizma na slobodarski Beograd izrigati vatru provincijalizma, intelektualnog siromaštva i bijednih predstava o srpskom suprematizmu u kulturi i politici, mogao se steći opravdani dojam da u glavnom gradu Titove Jugoslavije cvjetaju intelektualne debate čiji je cilj demokratizacija monističkog političko-socijalnog poretka, otvaranje javnog prostora za promicanje demokracije, ljudskih prava i univerzalnih ideja građanskog društva u kojemu slobodni pojedinci konstituiraju agoru proturežimskog duha a u dosluhu sa ključnim vrijednostima slobodnih društava kao što je pravo na kritiku režima i njegovih vodećih protagonista.

Upravo je intelektualna živost Bogdanovićevog Beograda, prije nego što će ga staljinističko-nacionalističkom politikom slomiti budući “balkanski kasapin”, motivirala intelektualce, novinare i aktiviste iz drugih gradova Jugoslavije, da kritički duh prestonice prenesu i u svoje komune, jer zaboga – moćno je kritikovati režim i suprotstaviti se teroru komunističkog jednoumlja, koje je tako snažno bilo prisutno u Bosni, a čiji su vlastodršci, dok su zabranjivali mišljenje, sebi gradili vikendice. U Neumu. Ej, vikendice! Kako smo samo bili naivni!

Vodeći barjaktari beogradske medijsko-intelektualne scene, akademici, univerzitetski profesori, kolumnisti, režiseri, novinari i voditelji osvajali su republičke javne prostore svojim razarajućim kritikama komunističkog jednoumlja, afirmacijom demokracije, prava na slobodno mišljenje, na slobodu okupljanja i kritičkog izražavanja, pa je i Sarajevo, tih osamdesetih, postalo Meka beogradske intelektualne čaršije koja se prostrla Šeherom da pomogne demokratizaciju “tamnog vilajeta”. Čavoški, guru liberalizma, Koštunica, guru demokracije, Tijanić, gigant autentičnog slobodnog novinarstva, itd. itd… svi su oni govorili, ali ništa nisu kazivali. Nisu nam kazivali da iza njihove ingeniozne, hrabre, na trenutke šarmantne vivisekcije komunističkog jednoumlja i afirmacije univerzalnih vrijednosti demokratskih društava, ne stoji ljubav za čovjeka, ne stoji ljubav za humanum, nego samo i samo ljubav (ako je budući zločin ljubav) za svoju srpsku naciju i njenu dominaciju.

Nije to bilo lako vidjeti, prepoznati, konotirati… Pa intelektualno uzavreli Beograd tih ranih osamdesetih privlačio je najsnažnije intelektualne autoritete iz drugih Republika a koji nisu u svojim lokalnim sredinama mogli objavljivati kritičke rasprave!

Pisma srpskom prijatelju

Stariji, dobro upućeni čitaoci, sjetit će se, recimo, izuzetnog mislioca iz Slovenije Tarasa Kermaunera, koji je redovito objavljivao i predavao u Srbiji a u Sloveniji je bio pod udarom represivnog partijskog aparata. Kermaunera navodim jer je od iznimne važnosti za argumentacijski niz ovog kritičkog osvrta. U intervjuu koji je sa njim, za Sarajevske Sveske (broj 04, 01/10/2003) vodio Boris A. Novak, ovaj žestoki, kritički orijentirani intelektualac, govorio je o tome kako je volio srpske intelektualce, kako su mu brojni među njima bili prijatelji pa, između ostalih, navodi  Danila Kiša, Svetu Lukića, Vuka Krnjevića, Dobricu Ćosića, Ljubu Tadića, Svetu Stojanovića, Vidosava Stevanovića… upoznaje nas da je više od deset godina imao udarnu emisiju na izuzetno uglednom beogradskom Trećem programu, da je pisao eseje za Književnost i Književnu reč, da se “vezao za Srbe internacionaliste, široke, tolerantne, kultivisane, elitno stilizovane…” A onda veliki šok kada sredinom osamdesetih sve se obrće na glavu i mnogi od srpskih kosmopolitskih intelektualaca postaju ono što su (navodno) negirali i prezirali; nacionalisti, uskogrudi, fanatični, nasilni… i otkrivaju se kao “patvoreni frizerski kosmopoliti”, koji su “od izrazito konciliantnih ljudi, preko noći postajali fašisti,” za čiju je, kako kaže Kermauner, intelektualnu regresiju najodgovorniji Dobrica Ćosić kao izraz provincijalnog, arhaičnog, varvarskog…

Upravo će ta šokirajuća transformacija srpske intelektualne scene i “arhaizirajuća mitologija srpske istorije” (B. A. Novak) navesti Kermaunera da u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća započne svoja znamenita Pisma srpskom prijatelju u kojima će razbucati srpski nacionalizam i postati meta raznih propagandističkih i mrzilačkih pamfleta, koji nekako uvijek krenu kad nekome podastrete istinu. A ta istina, koja se proteže do današnjeg dana je da se “oni (srpski nacionalistički intelektualci, op.a.) još uvijek ne žele suočiti sa stvarnošću svog položaja, (i) da odbacuju samokritičnu samorefleksiju. Još uvijek nisu sposobni za nju, čak ni njihovi najnapredniji pojedinci.”

Kermauner genijalno pogađa suštinu: “srpski kosmopolitizam je propao kao stvar volje koja se nije usidrila u socijalnu grupu-narod”. To jedinstvo socijalne grupe i intelektualaca u našem vremenu došlo je do izražaja, kako kroz osvajačke ratove, tako i kroz postratne politike u kojima kosmopolitizam ne postoji ni na koji način, već se etnički prostor i duh koji “raste” na tom prostoru, gradi i servisira kao početak i kraj svega. Uzmimo za primjer Republiku Srpsku kao entitet u BiH u kojemu i dvadeset pet godina nakon okončanja rata, ne postoji nikakva politika koja nadilazi, relativizira, kritikuje politiku krvi i tla. Svaka srpska politika u RS-u je krv i tlo. Strijela vremena je zaustavljena.

Vidljiva je ta arhaizirana ideologija “srpskog jedinstvenog prostora” i u našem Danas, (baš kao da se nismo odmakli od srednjovjekovnih predstava “čija je zemlja, toga je i vjera”) kroz otvaranje duhovnog bojnog polja Srpske Pravoslavne Crkve prema Crnoj Gori nakon što je Vlada bježeće Republike iz srpskog nacionalističkog zagrljaja, izašla sa prijedlogom Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

Nacionalizam i hristoslavizam

Prije nekoliko mjeseci veliki broj političara, javnih radnika, profesora, akademika, novinara, aktivista civilnog društva… potpisalo je Apel za osudu ugrožavanja mira u Crnoj Gori i regionu od strane Beograda. Apel k’o apel, svakodnevno se pišu peticije u našem konfliktnom svijetu, pa su se pojavile i one koje su antipod pomenutom Apelu 88, zbiljski trag nacionalističke volje. Iako je Apel bio razuman pokušaj da se infrastruktura velikosrpskog nacionalizma urazumi (naravno, opet je izostala “samokritična samorefleksija”) potpisnici su se suočili ili sa intelektualnom indignacijom ili sa neviđenom internet hajkom i bjesomučnim izljevima mržnje koji su potvrdili da bi tenkovi iz Beograda na imaginarnom putu za odbranu srpskog duhovnog prostora bili ponovo kićeni cvijećem. Čak i najrazumniji među nacionalističkim intelektualcima, čak i umjereni, naprosto je to bilo vidljivo iz interpretacija regionalnog apela za spas Crne Gore, ne mogu shvatiti, razumjeti i prihvatiti da Beograd nema ništa sa Crnom Gorom, da je ona za Beli Grad nešto sasvim drugo, odvojena supstanca, nova država, u suverenitetskom smislu daleko od Srbije kao da je na drugom kontinentu, kao da je Sao Tome i Principe.

Upravo iz tog nerazumijevanja huči logika nacionalizma koji misli da nije nacionalizam, koji traži da duh srpskog pravoslavlja ne može biti sekularno normiran, ograđen zakonom, institucionaliziran, pa ko to ne shvata on je očito protiv srpskog pravoslavnog naroda. To razmišljanje, ta nacionalistička srpska pijemontizacija suverenih država pod svoje kvaziimperijalne šape onemogućuje dovršetak jugoslovenskih ratova na jedini pravedan način: da se svaka postjugoslovenska Republika konstituira kao svijet za sebe, pri čemu svaka Republika po sebi za sebe određuje u kakve će odnose stupiti sa drugim državama postjugoslovenskog svijeta. Ovakvo viđenje je neprihvatljivo za teritorijalno-sakralni nacionalizam i hristoslavizam nacionalističke lige postćosićevskog antikosmopolitskog Beograda koja svako dovođenje u pitanje ove latentne agresije, prije svega prema Bosni i Crnoj Gori, smatra antisrpskom rabotom iako veće antisrpske rabote od sopstvene debosnizacije i decrnogorizacije nema. I zato je srpski nacionalizam konstrukcijska greška koja onemogućuje potpunu emancipaciju naših krajeva.

Neprihvatljivo je da i 25 godina nakon okončanja jugoslovenskih ratova, u Beogradu još nema političke stranke koja nedvosmisleno priznaje Bosnu i Hercegovinu, koja razvija politički program emancipacije Srbije od Bosne, koja pušta Bosnu da živi sama sobom, koja priznaje agresiju Srbije i ponizno moli oprost od Sarajeva i koja poziva srpske stranke u Bosni i Hercegovini da politički relativiziraju Beograd i započnu razvoj nove srpske paradigme Bosne a koja bi cijelu zemlju tretirala kao istovremenu, zajedničku državu svih bosanskohercegovačkih ljudi. Dakle, tek kada se pojavi politički pokret koji će etički i politički materijalizirati vrijednosti i ideje Srđe Popovića, Sonje Biserko, Borke Pavićević, Dragana Stojkovića, Latinke Perović, Dubravke Stojanović, Vesne Pešić, Staše Zajović, Žarka Koraća, Dejana Ilića, Peščanika, Fonda za humanitarno pravo, Inicijative mladih za ljudska prava, itd…, i koji će krenuti u potragu za istinom, a ne za novim porcijama mita, moguća je naša zajednička politička modernizacija i ekonomski progres. Toga nema ni na vidiku i zato rastu sumnje u srpsku političku diviziju unutar antiđukanovićevske koalicije. Srbiju, uostalom kao i Bosnu, mogu spasiti samo one politike koje ne liče na svoje narode.

Čemu vodi dosljednost u politici?       

Imam puno razumijevanje za umor građana Crne Gore od višedecenijske vlasti DPS-a koja je s jedne strane donijela briljantne strateške odluke za državnost Crne Gore ali je istovremeno opteretila društvo klijentelizmom, korupcijom, kriminalom. Mogu stoga da razumijem i ushićenje dijela osiromašenih crnogorskih građana eventualnim padom Đukanovićeve vlasti jer pretpostavljaju svoj goli život velikim državotvornim naracijama.

Imam velike simpatije i za  nevinu projugoslovensku mladost koja u građansko-srpsko-crnogorsko-albanskoj koaliciji vidi utopijsku nadu za novi unutarcrnogorski i regionalni internacionalizam posvađane južnoslavenske braće. No, razumijevanje ne može značiti i prihvatanje, jer bi apstrahiranje problema – da je stožerna politička organizacija antiđukanovićevske koalicije Demokratski front, eklatantni izraz velikosrpskog, panteritorijalnog nacionalizma, predstavljalo, naročito sa stanovišta Bosne i Hercegovine, novu dionicu naivnosti, koja bi za našu nesretnu zemlju bila neoprostiv luksuz, na koji bi se u budućnosti mogao platiti enormno visoki porez.

Zato je u smislu regionalne objektivizacije crnogorskih izbora važno postaviti pitanja koja se tiču dosljednosti: Da li je za sve nas bolji Đukanović koji se emancipirao od jogurt revolucije ili onaj koji je uveo Crnu Goru u zajednicu suverenih država Moderne? Da li je, na toj liniji dosljedno-nedosljedno, za sve nas bolja Biljana Plavšić koja muslimane smatra genetskim otpadom ili ona koja je na haškom sudu priznala svoju ulogu u ratnom zločinu? Samo je šteta što to golemo priznanje ne otvara čitanke u Srbiji i Republici Srpskoj kao uvod u ontološki i deontološki preokret u nemitološkom razumijevanju srpskog političkog i kulturnog života.

Hoću da kažem kako dosljednost u političkoj sferi nije roba na koju se igra kao na apriorni etički plus, jer bi onda i koalicija između Abazovića i Krivokapića bila nemoguća, ako znamo šta su govorili i kako su politički djelovali najviđeniji ljudi Demokratskog fronta, vodeće stranke Krivokapićeve, odnosno Amfilohijeve koalicije.

Gađenje prema korumpiranoj vlasti se politički materijalizira razvojem snažnih, nezavisnih institucija koje u konačnici mogu dovesti i Mila na optuženičku klupu, ako je krao. Ipak, je li moguća Crna Gora osim kao srpska nahija ako je ključna struktura buduće vlasti pod snažnim uticajem ljudi kao što je Andrija Mandić koji je u Skupštini Crne Gore, povodom rasprave o Zakonu o slobodi vjeroispovjesti, uputio muslimanima, katolicima i pravoslavcima nagnutim na Zapad, riječi koje smrzavaju i svojim prijetećim tonom podsjećaju na čuvene Karadžićeve riječi o nestanku bošnjačkog naroda.

Sve su te samrtne, eshatološko-zločinačke ideje odnjegovane u skriptama nacionalističkih intelektualaca čiji je mitološki vokabular opijen imaginacijama o srpskoj Bosni i srpskoj Crnoj Gori. Kada ne bi bilo te kontinuirane negacionističke imaginacije spram Bosne i Crne Gore, promjena vlasti u Montenegru bila bi radosna vijest, jer vlast valja i treba mijenjati čak i kada je najbolja. Ali koalicija za budućnost Crne Gore, zanemarimo sve ostrašćene navijačke suverenističke tekstove o ovoj političkoj mreži, naprosto je koalicija za prošlost Crne Gore, za transformaciju države (koja se od svih naših zemalja najviše približila Normativnom, Proceduralnom Svijetu) u srpsko rebro kojim upravlja teos a ne sekularni telos.

 Srpski svet – nova metafora nacionalizma

Snaga Teosa je ogromna, na kraju krajeva, stvara uvjete za promjenu tridesetogodišnje vlasti u Podgorici, ali nije na odmet podsjetiti se moćnog Siorana koji o politici u mantijama blistavo primjećuje: „Vjerska strategija uvijek će biti tananija i sumnjivija od političke strategije. Uporedite Duhovna vježbanja (Djelo Ignasija Lojole, osnivača jezuitskog reda, op.a.) ispod čijeg se ravnodušnog izgleda skriva velika preprednost, sa ogoljenom iskrenošću koju otkrivamo u Makijavelijevom Vladaocu, pa ćete vidjeti koliko rastojanje dijeli u ispovjedaonici primjenjivana lukavstva od lukavstva kancelara ili vladara. Što se u duhovnim vođama jače razgorijeva žudnja za sticanjem moći, oni tim više nastoje, ne bez razloga, da je obuzdaju u drugim ljudima.“

U tom ključu valja čitati Krivokapićev odlazak Amfilohiju nakon objave rezultata. A to nije dobra vijest u 2020-oj godini, taman da su u pitanju sveci poštenja, časti i čojstva!

Kada bi vodeća srpska politička stranka u Crnoj Gori bila zasnovana na vrijednosnim izvorima koji su nasljeđe prethodno pomenutih ljudi i organizacija od Latinke do Dubravke, dakle, kada bi kosmopolitizam a ne nacionalizam kreirao političku volju srpskog naroda u Crnoj Gori, kakav bi divan dan mogla biti pobjeda opozicione, multietničke građanske koalicije! Kakav bi to zamah bio Srbima u Bosni da se vrate Bosni, duhovno i prostorno svojoj matici, sigurno bližoj od Šumadije i Negotinske krajine. Kakav bi to bio početak kraja vladavine nacionalističkih bagri i sanjajući početak kraja nacionalnih stranaka u postjugoslovenskom svijetu! Crnoj Gori malo fali za takav emancipacijski poduhvat. Toliko malo da se čini nemoguće.

To nemoguće i u Bosni i u Crnoj Gori i u Srbiji postat će moguće kada u Srbiji vodeće mišljenje počnu kreirati mislioci vremena a ne prostora, kosmopolitski intelektualci a ne oni koji su pristali na statičnu koncepciju historije: moramo slušati apstraktni duh naroda koji neće promjenu, koji neće kosmopolitizam. I tako dolazimo do poente: lijenost nacionalističkog uma, povezana sa kulturom nerada, proizvela je vladavinu prkosnog mita o ničemu. Srpski geopolitički diskurs nacionalistički je mit u opreci sa stvarnošću i zbog te opreke nije moguće konstituirati jasan i trajan geopolitički poredak kosmopolitske orijentacije na našem brdovitom Balkanu. Hrvatski i bošnjački nacionalizam nasljeđuju na najgori način srpsku nacionalističku matricu kao svoj uzor. Kakav kosmopolitizam, kakvi bakrači!

Lažni akademici, lažni intelektualci, lažni Evropljani, lažni ljudi… decenijama se u nedostatku duha pozivaju na duh naroda. I participiraju u njegovoj eutanaziji. Pozivajući se na ono čega nema, na narodnu volju, ne moraju ništa raditi nego izmišljati historije koje su dovele do ludih ideja, sada ovaploćenih u geopolitičkom kodu: srpski svet. Nova metafora starih osvajačkih ambicija. U Srbiji su uvek na ceni bili oni koji literarnu koncepciju historije pretpostavljaju onoj koja se odigrala. Matija Bećković pretpostavlja se Tomislavu Markoviću. Čedomir Antić Milivoju Bešlinu. Aleksandar Tijanić Srđi Popoviću. Amfilohije Radović Mirku Đorđeviću… To vam je to o čemu je mudro zborio Taras u svojim pismima srpskom prijatelju, apostrofirajući sopstvenu tugu zašto slom velikosrpstva nije shvaćen “kao šansa za evropsko srpstvo i za tolerantno hrišćanstvo”.

Kako da bude shvaćen kada još uvijek najjači uticaj u Srbiji i “srpskom svetu” imaju militantni “pastirski intelektualci”. S mantijom ili bez nje. Dokaz ove tvrdnje je i prošlogodišnji oktobarski sajam knjiga u Beogradu. Moram priznati da sam se prepao te svetkovine knjiga. Tek poneka oaza slobode, tek poneki pult kosmopolitizma. Sve ostalo nacionalizam, gradiran do šovinizma. U knjigama raznim, u knjigama lažnim. Autora, izvanredno otpornih da primjete zločine sopstvene nacije. One zločine koje su pripremili svojim knjigama, separatima, memorandumima…

Nerzuk Ćurak
Autor 7.9.2020. u 06:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija