Šta da se radi?

Nerzuk Ćurak
Autor 25.10.2022. u 23:00

Izdvajamo

  • Beogradska nacionalistička elita – pod komandnom odgovornošću predsjednika Srbije predviđa (ili nas plaši?) sukob u regionu, ali, sudeći po Vučićevim izjavama, ne želi da to bude srpski sukob s Bošnjacima. Iako Srbija povijesno i recentno nije spremna prihvatiti Bošnjake kao ravnopravne, budući da organizovano zaboravlja pomenuti Bosnu i Hercegovinu kao državni ekvivalent stvarnog priznanja Bošnjaka kao političkog naroda, naš agresivni susjed ipak razumijeva da je Srbiju preskupo koštalo sve ono što je radila protiv BiH u posljednjih trideset godina.

Povezani članci

Šta da se radi?

O dinamici regionalne geopolitike i metodologiji izgradnje Bosne i Hercegovine.

Piše: Nerzuk Ćurak

Centralna izborna komisija objavila je rezultate općih izbora u Bosni i Hercegovini nakon kojih je više nego jasno da je politička, socijalna i institucionalna slika Bosne i Hercegovine još komplikovanija. Oktroirana odluka Visokog predstavnika, donesena u izbornoj noći, toliko je ambivalentna da je teško procijeniti njene benefite i hoće li ih uopće biti.

Demografija i posljedice

Demokratija u Bosni i Hercegovini postaje zasićen rastvor. Počelo je s P2 obrascem, nastavljeno komplikacijom asimetričnog izbornog procesa, a završava intervencijom visokog predstavnika. Složenost, nejasnost, pitanje vrijednosti glasa, etnička apsolutizacija ili relativizacija izbornih rezultata, apriorni negativni ili pozitivni odnos građana Bosne i Hercegovine prema odluci Christiana Schmidta, sve su to sumorni rezultati višegodišnjeg odbijanja međunarodne zajednice da se na najbolji mogući način umiješa u svoj plemeniti posao vesternizacije i europeizacije dejtonske Bosne i Hercegovine. Izostanak promišljenog djelovanja doveo je do geopolitičkog debakla Zapada: već godinama Rusija koristi PIC (Peace Implementation Council) da zaustavi gradnju mira na američki način u Bosni i Hercegovini i u tome je u značajnoj mjeri uspjela, relativizirajući naredbodavnu moć Visokog predstavnika u Republici Srpskoj, entitetu u Bosni i Hercegovini kojim lukašenovski vlada glavni Putinov igrač na Balkanu, opskurni Milorad Dodik.

Istovremeno, produbljivanje hrvatskog demografskog deficita (o čemu najzornije svjedoče rezultati izbora za Predsjedništvo BiH) se kompenzira institucionalnom magnifikacijom koja bi trebala relativizirati očiglednost demografije, a po posljedicama, osnažiti političku poziciju HDZ-a BiH, iako su na ovim izborima i neke druge stranke hrvatskog etničkog predznaka prepoznate od birača, naročito na kantonalnim nivoima političkog sučeljavanja, što vrijedi pozdraviti. Ipak, Schmidtovo uvećanje etničke reprezentacije, čak i kada bi matematički algoritam u konačnici vodio relaksaciji međunacionalnih odnosa, udaljava našu zemlju od povijesnih stečevina liberalne demokracije, apsolutizirajući arhaični kredo čija je vjera, toga i zemlja.

Takvim internacionalnim pristupom zenamaruje se oštrina u razumijevanju bh. političkog horizonta, na kojemu se pojavljuju obrisi nade da je Bosna i Hercegovina moguća i kao politička zajednica koja nadilazi gotovo šizofrenu nadmoć etničkog u produkciji političkog. Intervencija visokog predstavnika, iako moramo biti i dalje oprezni u interpretaciji Schmidtove odluke, dala je, po tvrdnjama i samog HDZ-a i njegovih analitičkih korifeja, moćnu poziciju HDZ-u u vlasti i neslužbeno pravo veta. Ipak, ne možemo zanemariti da je HDZ i do sada imao tu mogućnost, što je obilato i koristio, suspendirajući, zajedno sa SDA, demokratiju i vladavinu zakona, što nam je isporučeno kroz opstrukciju izbornih rezultata iz 2018. godine, pa nam se Novalićeva SDA-HDZ vlada nametnula kao trajna vlada kojoj ne treba izborni legitimitet.

Ako bi Schmidtova odluka onemogućila institucionalne blokade, kojima se prethodnih godina najingenioznije služila Čovićeva etno-klepto družina, to bi imalo smisla podržati, ali daj Bože šćeri da te paša uzme!

Šta želi Zagreb?

Ono što buni u Schmidtovoj odluci je njeno širenje sa ukidanja mogućnosti blokada u konstuituiranju vlasti, što je demokratski opravdano, na minama zasut teren dodatne etničke legitimacije, što može, mada ne mora, voditi permanentnim blokadama, dakle, upravo onome što je Visoki predstavnik svojom odlukom htio spriječiti za sva vremena. Bit će teško opravdati odluku Visokog predstavnika ako Domovi naroda ne izgube apsolutni ekskluzivitet u predstavljanju građana, jer to je najnesretnija činjenica naše etničke demokratije: lažna predstavnička demokratija, u kojoj predstavnički domovi građana uopće nisu potrebni budući da njihov smisao u potpunosti ovjeravaju Domovi naroda, poništavajući načelo izbora predstavničkih domova – jedan čovjek, jedan glas.

Nadati se da će izabrani politički predstavnici, uz pomoć međunarodnih aktera, pronaći mjeru koja će omogućiti gradnju liberalne demokratije, uz punu zaštitu kolektivnih prava. Uvjet za to je reći NE onom Zagrebu (aktuelna vlast) koji ponižava Sarajevo primitivnim kvaziimperijalizmom i negativnom instrumentalizacijom svog članstva u EU i NATO, i reći DA onom Zagrebu koji je prijatelj i saveznik Bosni i Hercegovini na putu prema Zapadu. Ima li ga? Je li se izgubio u bespućima povijesne neozbiljnosti?

Hrvatska diplomatija poduzela je dugu, komplikovanu i složenu operaciju deunionizacije Bosne i Hercegovine s ciljem proizvodnje tri etnička građanstva kao maksimuma političke emancipacije Bosne i Hercegovine. Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović je preko Budimpešte i dijela političke elite u srednjoj Evropi dao snažnu podršku secesionističkim elementima bh. politike, proglašavajući Milorada Dodika svojim pouzdanim saveznikom.

Hrvatski premijer je išao drugim pravcem, znajući da je u politici mekoća retorike u prednosti nad gracioznošću tenka, pa je uspio antievropski narativ Zagreba o BiH, prodati kao evropski i veličati sebe kao najpouzdanijeg zaštitnika Hrvata u Bosni i Hercegovini. No, šta će se desiti ako ovaj dugotrajni, strastveni politički napad i Pantovčaka i Banskih dvora na slabu bosanskohercegovačku državu ne porodi željeni rezultat i BiH ipak opstane kao samoupravljiva državna cjelina i ne postane svojim federalnim dijelom tek „povijesni krajolik“ integralne hrvatske države, što, nažalost, sanja puno više poduzetnika integralističkog hrvatskog identiteta nego što bi čovjek našeg doba, prostorno i vremenski sabran, mogao i pomisliti? Pa, iako je budućnost tek „metafizička činjenica“, u sadašnjosti možemo iščitati jačanje bošnjačkog nacionalizma kao normaliziranoga a trajno pogrešnog odgovora na dugotrajne atake izvršne i zakonodavne vlasti Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, kao da je u pitanju međimurska županija a ne suverena, međunarodno priznata država sa svojom pošteno izborenom stolicom u UN-u, koju bi sada da ponište i one politike koje su značajno doprinijele da se ta stolica dobije i održi kao povijesna činjenica.

Obje negacionističke politike spram Bosne i Hercegovine (i integralističkohrvatska bošnjačkograđanska koja je povijesno slijepa za kolektivna prava) vode u sukob od kojeg najveću korist u budućnosti može izvući zvanični Beograd, opasan k’o struja za našu zemlju i njenu daljnju političku egzistenciju, sve dok otvoreno ne prelomi (da li će ikada?) da je Republika Srpska unutrašnja pokrajina Bosne i Hercegovine a ne proširena Srbija.

Šta želi Beograd?

Dok se BiH bavi postizbornom matematikom, da vidimo šta je sa tom Srbijom,  reklo bi se, trajno nepouzdanom varijablom bosanskohercegovačke državne egzistencije. Šta radi sveobuhvatni vladar Srbije? Dugim socijalno-političkim pasom – od vakcina diplomatije do aktuelnog čitanja kuranskog ajeta u sandžačkom ejaletu te ponudom Bošnjacima da u većem broju učestvuju u centralnoj beogradskoj vlasti Vučić je utvrdio pravac djelovanja prema Bošnjacima.

Beogradska nacionalistička elita pod komandnom odgovornošću predsjednika Srbije predviđa (ili nas plaši?) sukob u regionu, ali, sudeći po Vučićevim izjavama, ne želi da to bude srpski sukob s Bošnjacima. Iako Srbija povijesno i recentno nije spremna prihvatiti Bošnjake kao ravnopravne, budući da organizovano zaboravlja pomenuti Bosnu i Hercegovinu kao državni ekvivalent stvarnog priznanja Bošnjaka kao političkog naroda, naš agresivni susjed ipak razumijeva da je Srbiju preskupo koštalo sve ono što je radila protiv BiH u posljednjih trideset godina.

Beogradu treba dugoročni modus vivendi s Bošnjacima, pa zvanični Beograd u posljednje vrijeme bježi od dodikovskih dnevnih provokacija i histeričnih antibošnjačkih i antibosanskih ispada. Dodik proizvodi figure konačnog neprijateljstva kako bi u javnom prostoru stvorio konfrontirajuće nacionalističke uvjete kao casus belli, kao još jedan pokušaj zaustavljanja stvarne integracije entiteta Republika Srpska u Bosnu i Hercegovinu, ovaj put organiziranom proizvodnjom kolektivnog ludila u odbranu samoproizvedenog prava da bude stalni lider RS-a. Čini se da zvaničnom Beogradu sada (do kada?) ne odgovara Dodikovo političko bjesnilo.

Zato bi, motreno iz bosanskohercegovačkog ugla, Beograd morao obustaviti nedozvoljeno proširenje sudske nadležnosti, poraditi na svojoj jurisprudenciji te osloboditi bh. državljanina Osmana OsmanovićaBeograd bi u Sarajevo trebao početi slati svoje najbolje i najobrazovanije erudite-diplomate, više prijateljski nastrojene prema Sarajevu i Bosni i Hercegovini a ne deklarisane obavještajce za ambasadore.

Beograd ima referentan geopolitički položaj, geografsko je mjesto gdje se sastaje najmoćnija evropska i najvažnija balkanska rijeka, metaforički kazano, nakon susreta sa Savom, Dunav više nije isti, nije plav već mutan sve dok ne postane taman u Crnom moru. Takva je i politička klima na cijelom opisanom prostoru, mutna i tamna. No, Beograd pokušava vratiti svoju važnost, a u tome mu pomažu moćni saveznici, nažalost, ne samo Peking i Moskva. Sarajevo, kao glavni grad Bosne i Hercegovine, a ne Banjaluka, mora stoga ojačati diplomatsku poziciju u Beogradu. Ta pozicija, vidljivo je iz aviona, izostaje u potpunosti. Neko bi zato morao odgovarati, najviše ona unutrašnja bosanskohercegovačka politika koja je zapustila i napustila djelovanje prema našem istočnom susjedu.

Šta želi Sarajevo?

Sarajevo je u zamci. Od prvog političko-diplomatskog uspjeha sa Olimpijadom 1984. godine, do plauzibilnog položaja “podržava nas i zapad i istok”, glavni grad Bosne i Hercegovine ispustio je iz svojih ruku more komparativnih prednosti, jer su, prije svega, SDA i njeni sateliti, bez znanja o ičemu, osim o ničemu, na krilima metafizičkog razumijevanja globalne pravde i nepravde, povjerovali da nije moguće ono što se desilo: enormni rast ksenofobnih desnih politika u Evropi kojima su najgori Dodik, Vučić, Plenković i Milanović, bliži od najboljeg Džaferovića. Dok te politike ne odu u zavjetrinu historije, nema prečeg zadatka za našu zemlju od ponovnog trijumfa inkluzivne, tolerantne, solidarne, Zapadu okrenute liberalne multietničke države, jer se samo tako može uspješno zaustaviti ovaj višegodišnji napad, i iznutra i izvana na samu ideju Bosne i Hercegovine.

Vratimo se stoga na početak teksta: imamo vrlo jasnu činjenicu da je situacija komplikovanija nego prije izbora i da se dodatno još može zakomplicirati, imajući u vidu da ćemo se još načekati konačnih i potvrđenih izbornih rezultata, a regionalna geopolitička dinamika donosi nove neizvjesnosti.

Treba li diskutirati šta nas čeka narednih mjeseci imajući u vidu Vučićevu najavu „o nadolazećem svjetskom sukobu… a u kojem male zemlje ne mogu očekivati nikakve dobre vijesti”. To što je Vučić enormno paranoičan, ne znači da nije u pravu, ali bez perspektive racionalnog razrješenja aktuelne svjetske krize, to je ipak više dimna bomba za domaću upotrebu, što ne znači da ne može doći do negativne promjene i ugrožavanja mira u našem regionu. Duboko sam uvjeren da mir neće biti ugrožen stanu li transatlantska alijansa i Ujedinjene nacije u punom kapacitetu svojih političkih, diplomatskih, vojnih i ekonomskih moći iza Bosne i Hercegovine, šaljući poruku da slijedi nova, najodlučnija faza jačanja države koja je 1992. godine, za razliku od Ukrajine 2022. godine, bezrazložno i podmuklo bila izdana spriječavanjem aktiviranja poglavlja VII povelje UN-a o pravu na odbranu i samoodbranu. 

Nerzuk Ćurak
Autor 25.10.2022. u 23:00