Suze rudara i kletve majke

Fuad Đidić
Autor 13.2.2021. u 10:25

Suze rudara i kletve majke

Jauk heroja, muk poraženih, jezoviti tok rijeke poništenih… odzvanjaju praznim prostranstvima ove zemlje

Piše: Fuad Đidić

Strašno i tužno. Bio je to još jedan depresivan dan u Bosni. Bez mnogo optimizma i sreće. Tog 11. februara 2021. vidjeli smo suze na licu komorata sa Širokog čela Stare jame u Zenici. Rudar koji duhom pripada generacijama onih koji su svojom mitskom snagom pokretali jednu zemlju, tiho je, kroz suze, rekao – “Ja se ne mogu  više vratiti kući… Nemam kud…. Mene je stid moje porodice…”

I onda smo istu noć, pukom igrom slučaja, u izvrsnom prilogu TV N1 novinarke Ivane Perić, pred sarajevskom dobrotvornom kuhinjom “Dobra volja” čuli riječi gladne majke iz Sarajeva čiji je sin poginuo u odbrani zemlje. Njene prkosne riječi već sada imaju snagu prijeko potrebnog ohrabrenja za mnogo onih koji u tišini ostaju zaboravljeni, gladni i poniženi – “Neću obrok, nisam socijala, imam ja za sina rahmetli primanje, da Bogdo nemam, da sam pod šatorom, a da ga gledam očima. Haram bilo državi. Haram im bila svaka moja suza i svaka njegova kap krvi, haram im bilo.”

Strašno. Pitam se u čudu poslije toliko godina izbivanja iz zemlje je li to više ona moja zemlja. Šta se u međuvremenu desilo? Kako je čovjek mogao uopšte sebe ubjediti da se nama to ne može desiti, da se to dešava samo drugima?

Nije to ovdje više nikakav rat. Nije to nikakva pobuna. Nije to čak niti lična pobuna protiv postojećeg reda stvari. To je sada jauk heroja. Bolni muk poraženih. Jezoviti tok rijeke poništenih. Glas koji odzvanja ovom praznom zemljom. Zenički rudar i majka poginulog borca nisu izabrali da sjede pokraj Trijumfalne kapije kao pobjednička strana. Oni su našli svoje mjesto na nekoj od stepenica gubitnika. Po željama koje smo od njih čuli, oni su živa slike zemlje u kojoj su snovi tako maleni, tako slabašni, tako stidljivi. Oni su slika jedne zemlje koja se ne usuđuje da sanja, da stremi u vis, da se bori za svoju viziju. Nekadašnji heroji rada, pobjednici nad “crvenim Čeljabinskom”, nekadašnje heroine majke… Niko se više ne usuđuje, niko više ne vidi svrhu da ustane, da povede, da pokaže snagu vizije… Velika osjećanja, velike geste jednostavno zastrašuju. Maleni provincijalni duh jednog partijskog vojnika na visokom položaju, postao je mjera svih stvari.

Ali, zašto su njih dvoje moja fascinacija? Najzad, oni nisu pobjednici i kao takvi ne pišu historiju. Fasciniraju me zapravo, jer nemaju aroganciju i nadmoć pobjednika, kao što nemaju niti karakter i bestidnost poslušnih. Stepenica na kojoj sjede destilirala je suptilnost njihovog duha, pokazala drugu, unutrašnju snagu poraženih. Za razliku od mnogih koji sjede blizu Trijumfalne kapije, oni i dalje imaju hrabrosti da znaju, osjećaju i misle.

U karakteru rudara i majke borca možete prepoznati stid. Rudar nosi stid pred svojim živim sinom, a majka pred svojim mrtvim sinom. Oni su slika ljudi ove zemlje razapetih između stida pred djecom, pred generacijama koje dolaze i stida pred mrtvima, generacijama koje su ginule za snove o slobodi i pobjedi humanizma u BiH.

Hoće li suza rudara, hoće li riječi majke poginulog borca pokrenuti, hoće li dotaći, hoće li se neko važan iz vlasti makar zastidjeti? U zemlji preplavljenoj hipokrizijom i dvoličnošću, svi oni koji su predani, ponizni i potpuno iskreni u svom bolu, patnji, očaju i skrivenoj nadi, nikada, nažalost, neće biti ozbiljno shvaćeni. Oni su, za vlast, samo izolovani događaji, posebne pojave, samo malene “greške sistema”, a ne indikacije jednog šireg i mnogo opasnijeg trenda. Njihove zasluge su nestale, pokrivene i, u jednom patološkom sistemu,  obesmišljene i devalvirane. Oni, zajedno sa nama, žive živote poništenih ljudskih jedinki.

Fašizam upravo računa na takve okolnosti, na takvo ponašanje vlasti. Fašizam ne traži potporu vlasti i politike. On računa na ignorisanje ovih i ovakvih činjenica. Za fašizam treba samo nonšalantno odmahnuti rukom. Neće tražiti da pozdravite njegov dolazak. Traži samo impotenciju vlasti, opšti šlamperaj i nebrigu za čovjeka. To je dovoljno da se razvije i procvjeta. Tu i sada.

Zašto su majka poginulog borca iz Sarajeva i rudar iz Zenice, jedine nade za zaustavljanje i poraz fašizma? Oni su ta nada jer su zadržali stid i poniznost. U njihovom duhu, u tom skloništu stida i poniznosti, u toj jedinoj snazi, krije se moć miliona poniženih u ovoj zemlji. U njemu je sačuvano najjače sredstvo za pobjedu nad arogancijom, silništvom i ohološću iz kojih se pojavljuje crni duh fašizma.

Oni dovoljno arogantni da umanjuju, reduciraju i ignorišu suze, kletve i vapaje, da prigušuju krik miliona građana naše zemlje koji stoje iza ovo dvoje ljudi, bilo da to čine zbog nepažnje ili jednostavno birokratskog drijemeža, biti će saučesnici ili protagonisti rasta i etabliranja fašizma u BiH.

Iskreno vjerujem u pobjedu rudara sa Širokog čela Stare jame u Zenici, kao i pobjedu majke poginulog borca. Jer, iskustvo govori da je odveć sigurne, bahate i arogantne vladare, ma koliko to izgledalo nemoguće, ipak najlakše poraziti.

Fuad Đidić
Autor 13.2.2021. u 10:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija