Tomislav Jakić: Čemu Hrvatska zahvaljuje svoje postojanje?

Izdvajamo

• Dakle, da ne bi bilo nikakve zabune: 10. travnja 2022. u Splitu na obilježavanju obljetnice osnivanja Bojne Rafael Boban, čovjek koji govori u ime potpredsjednika hrvatske vlade kaže kako današnje Hrvatske ne bi bilo, da nije bilo 10. travnja 1941., dakle da nije bilo ustaške paradržave. Današnja Hrvatska, tako (još uvijek) piše u njezinom Ustavu zasnovana je (i) na vrijednostima antifašističke borbe. Ta borba, samo joj ime kaže, antipod je fašizmu, odnosno njegovoj domaćoj inačici, ustaštvu. Znači li onda da se navedenom izjavom osobe koja govori u ime potpredsjednika hrvatske vlade, ta Vlada, odnosno Hrvatska, odriče onoga što piše u njezinom Ustavu? Znači li to zakašnjelo priznanje da je i taj Ustav sa spominjanjem vrijednosti antifašističke borbe, kao i povremeno prigodničarsko spominjanje antifašizma tek jedna velika prijevara?

Povezani članci

• Piše se Zorana, čita se Juda
• Novalić svakog dana povećava jaz između bogatih i siromašnih
• VIKTOR IVANČIĆ: FAŠISTIČKI EVERGREEN
• Vjeronauk u autoškole!
• „Prvi mart“: Stvarnost ne prestaje kada počinju pregovori
• Ismet Smajlović: „Mapa puteva“ slikara Ibrahima Novalića

Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL   

Ako je njezin cilj etablirati Hrvatsku kao sljednicu ustaške NDH (a kakva je to bila država i gdje su i kakvi njezini korijeni, svatko može saznati iz pet debelih knjiga povjesničara Bogdana Krizmana, sastavljenih pretežito od dokumenata), onda je na pomolu veliki problem ne samo u regiji, nego i u Evropi. Ustaška je država u svojem sastavu imala i područje Bosne i Hercegovine (dapače, Banjaluka je bila planirana kao njezin budući glavni grad!). Ako je, dakle, Republike Hrvatska sljednik NDH, onda je time, rekli bismo, automatski izražen apetit za prisvajanjem ako ne cijele, a ono svakako najvećeg dijela današnje međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Kako će na to gledati međunarodni faktori, otvorenoj je pitanje. Treba li Evropi, pored rata u Ukrajini, koji je ionako cijelo vrijeme na krajnje opasnom rubu nuklearnog sukoba, a pred čijim se stvarnim uzrocima uporno zatvaraju oči, još jedno krizno žarište?   

Svaka država u svojoj povijesti ima datuma kojih se sjeća s ponosom, ali i onih koje bi najradije zaboravila, a – kada to već ne može – onda ih ne spominje. Neovisna hrvatska država, i inače po mnogo čemu (nažalost ne baš pozitivnome) unikatni primjer u svijetu, i tu je drugačija. Svoja, rekli bi domoljubi.

Zar zaista svoja? Ne, današnja Hrvatska po mnogo toga nije svoja, nego je ‘njihova’. A tko su ‘oni’? To su vječni zarobljenici prošlosti, povijesni revizionisti, ljudi kojima uspijeva cijelu jednu naciju i nacionalnu državu pretvoriti u taoce svoje nostalgije za onime čega se demokratska Evropa ne samo srami, nego čega se odlučno odriče. Slavi li se u Njemačkoj dan dolaska na vlast Adolfa Hitlera i njegovih nacista? Ni slučajno (odnosno možda tek u nekoj zatvorenoj gostionici u kojoj će se, skriveno od očiju javnosti, okupiti još živi pripadnici SS-a)! Komemorira li demokratska Italija dan kada su talijanski partizani smaknuli fašističkog Ducea, Benita Mussolinija i proglašava li one koji su ga ubili – ratnim zločincima? Ni govora o tome! Da, u obje države, na društvenim marginama, postoje oni koji i danas sanjaju o slavi i veličini fašizma i nacizma. Da, postoje oni koji bi voljeli obnoviti taj monstruozni i zločinački poredak, ali takvi su – kao opasni za državu – pod nadzorom nadležnih službi i označava ih se – pogotovo u Njemačkoj – kao najveću opasnost za demokraciju u toj zemlji.

Drugačije je, međutim, u Hrvatskoj. Tu se na dan kada je proglašeno stvaranje ustaške Nezavisne Države Hrvatske, NDH, slavi (da, slavi!) kao prvo obljetnica osnivanja jedne postrojbe (jedinice, što bi se nekada reklo) HOS-a, već davno nepostojeće organizacije, jer je neskriveno desni i ustašofilski HOS nakon prvih ‘nepodopština’ po naređenju Franje Tuđmana uklopljen u Zbor narodne garde (ZNG) i od tada naprosto pod tim imenom ne postoji. Nažalost, a to je bilo tipično za Tuđmana koji je svoj prvi veliki javni nastup uoči izbora godine 1990. obilježio izjavom kako je ‘NDH bila i (s naglaskom ipak na tome ‘i’) izraz vjekovnih težnji hrvatskog naroda’, postrojbe HOS- a uklopljene su u ZNG, ali s imenima što su ih do tada imale. Među njima i Bojna Rafael Boban, nazvana po jednome od ustaških ‘prvoboraca’ (drugi na popisu ustaša u logoru na Liparima godine 1932.), notornom ratnom zločincu. Nimalo slučajno ta je famozna bojna osnovana upravo 10. travnja/aprila, dakle na dan osnivanja NDH.

Pa fantomski HOS koji već godinama objektivno ne postoji, ipak egzistira kao organizacija sa svojim statutom, pa je u taj statut unijeto (a nema te vlade koja bi se usudila takav statut poništiti) kako je pozdrav HOS-a upravo onaj ‘Za dom – spremni’ koji u Hrvatskoj nikada (ama baš nikada!) nije postojao kao pozdrav (i to službeni!) osim u vrijeme NDH, pa pripadnici Bojne Rafael Boban svake godine u Splitu kod spomenika svojim palim suborcima proslavljaju dan osnivanja te postrojbe. Što u takvim prilikama govori njihov ratni zapovjednik, danas umirovljenik, gotovo da i ne zaslužuje pozornost, može se pripisati pojedincu i savršeno zamaskirati pričom o slobodi iznošenja vlastitog mišljenja.(mada bi, ne zavaravajmo se, potpadalo pod udar zakona).

No, ove se godine u Splitu pojavio i čovjek koji se u vrlo kratkom obraćanju dva puta predstavio kao onaj tko govori u ime potpredsjednika vlade Republike Hrvatske i ministra branitelja, Tome Medveda. I rekao je doslovno: ‘Treba da znate! Da nije bilo 10. travnja 1941., ne bi bilo današnje hrvatske države!’ Opovrgavati nema smisla, izjava je snimljena. Govoriti o tome da je izvučena iz konteksta također nema smisla, jer ako se posluša cijelo to vrlo kratko obraćanje, bit će jasno kako to nije slučaj.

Dakle, da ne bi bilo nikakve zabune: 10. travnja 2022. u Splitu na obilježavanju obljetnice osnivanja Bojne Rafael Boban, čovjek koji govori u ime potpredsjednika hrvatske vlade kaže kako današnje Hrvatske ne bi bilo, da nije bilo 10. travnja 1941., dakle da nije bilo ustaške paradržave. Današnja Hrvatska, tako (još uvijek) piše u njezinom Ustavu zasnovana je (i) na vrijednostima antifašističke borbe. Ta borba, samo joj ime kaže, antipod je fašizmu, odnosno njegovoj domaćoj inačici, ustaštvu. Znači li onda da se navedenom izjavom osobe koja govori u ime potpredsjednika hrvatske vlade, ta Vlada, odnosno Hrvatska, odriče onoga što piše u njezinom Ustavu? Znači li to zakašnjelo priznanje da je i taj Ustav sa spominjanjem vrijednosti antifašističke borbe, kao i povremeno prigodničarsko spominjanje antifašizma tek jedna velika prijevara?

Pitanje je savršeno legitimno, logično čak, a ne ogradi li se Vlada i njezin ne potpredsjednik, nego predsjednik, dakle premijer od toga što ta izjava znači, onda ono dobiva posve novo značenje, novu težinu, sudbinsku – rekli bismo. Onda se današnja Hrvatska deklarira kao sljednica ustaške paradržave, a što bi to u perspektivi značilo, kako na unutarnjem planu, tako i na onome vanjske politike, teško je u ovome trenutku i sagledati. Naravno, da će se Evropska unija i Evropski parlament praviti da su i gluhi i slijepi. Napokon, što očekivati od ljudi koji zborno klikću ‘Slava Ukrajini!’ što je ukrajinski ekvivalent ustaškom ‘Za dom – spremni’. I nikakva ruska invazija ne može biti opravdanje za tako nešto. Jednostavno: ne može!

Od prvih dana neovisne Hrvatske traje trend rehabilitiranja ustaštva i ustaške paradržave i relativiziranja ustaških zločina. Najzloćudniji oblik pripremanja terena za renesansu neoustaštva je svjesni i namjerni nedostatak informacija, relevantnih informacija o Drugome svjetskom ratu u školskim udžbenicima. Doda li se tome publicistika i zamjerna izdavačka aktivnost (tko li to samo plaća?) posvećena samo tome jednom, jedinom cilju, da se NDH predstavi kao ona prava hrvatska država, a antifašisti kao njezini neprijatelji (čitaj neprijatelji Hrvata, usprkos činjenici da je maršal Tito, vođa Narodno-oslobodilačke vojske u kojoj je bilo mnoštvo Hrvata, i sam bio Hrvat), dodaju li se onda tome i nebrojene tzv. dokumentarne tv emisije i ‘otkrića’ o onome što je sumarno nazvano ‘komunističkim zločinima’ (ili kao što piše na jednome od novovjekih spomenika u dalmatinskom mjestu, što je nekada bilo poznato kao ustaničko, ’zločnima komunističke Jugoslavije’), jasno je što današnji mladi (a i više ne baš tako mladi) znaju, odnosno ne znaju o povijesti države u kojoj žive.

I njima će, zatrovanima i ispranih mozgova (praznih, bolje bi bilo reći, izuzmeno li znanja s područja suvremene tehnologije) biti lako prodati besramnu laž kako današnje Hrvatske ne bi bilo da 10. travnja godine 1941. umirovljeni austro-ugarski pukovnik Slavko Kvaternik (koji će ubrzo obući uniformu ‘vojskovođe’ i paradirati sa sjekiricom u ruci) nije u ime ustaškog Poglavnika proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Jer, to zaista nije ništa drugo, nego besramna laž!

Ta laž ne da zanemaruje, ona potire epopeju Narodno-oslobodilačke borbe, onu epopeju što je imala odjeka u cijeloj okupiranoj Evropi, ali i kod velikih Saveznika koji će na konferenciji u Teheranu priznati NOVJ (Narodno-oslobodilačku vojsku Jugoslavije) kao dio Savezničkih snaga (što nije bio slučaj ni s jednim pokretom otpora u Evropi!). Ona potire činjenicu da su temelji novovjeke hrvatske državnosti položeni na zasjedanju Zemaljskog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) u Topuskom. Ta laž potire dalje činjenicu postojanja Hrvatske kao federalne jedinice s utvrđenim granicama u sklopu jugoslavenske federacije. Ona, napokon, potire činjenicu da je današnja neovisna hrvatska država temeljem zaključaka Badinterove komisije, priznata upravo u onim granicama u kojima je postojala u Jugoslaviji.

Ta laž potire povijest i povijesne činjenice.

No, ako je njezin cilj etablirati Hrvatsku kao sljednicu ustaške NDH (a kakva je to bila država i gdje su i kakvi njezini korijeni, svatko može saznati iz pet debelih knjiga povjesničara Bogdana Krizmana, sastavljenih pretežito od dokumenata), onda je na pomolu veliki problem ne samo u regiji, nego i u Evropi. Ustaška je država u svojem sastavu imala i područje Bosne i Hercegovine (dapače, Banjaluka je bila planirana kao njezin budući glavni grad!). Ako je, dakle, Republike Hrvatska sljednik NDH, onda je time, rekli bismo, automatski izražen apetit za prisvajanjem ako ne cijele, a ono svakako najvećeg dijela današnje međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Kako će na to gledati međunarodni faktori, otvorenoj je pitanje. Treba li Evropi, pored rata u Ukrajini, koji je ionako cijelo vrijeme na krajnje opasnom rubu nuklearnog sukoba, a pred čijim se stvarnim uzrocima uporno zatvaraju oči, još jedno krizno žarište?

Pitanje do pitanja. Na redu je najprije Vlada Republike Hrvatske. Ona bi se od izjave čovjeka koji je rekao da govori u ime njezinog potpredsjednika morala bez i najmanje rezerve ograditi. I to ne samo tako što će reći da ta individua nije bila ovlaštena govoriti u ime potpredsjednika vlade (i Vlade kao cjeline), nego i tako što će krajnje jasno, bez i najmanje zadrške reći da današnja Hrvatska ne postoji zato što je u nekoliko mračnih godina Drugoga svjetskog rata pod ‘kapom’ nacista i fašista postojala kvazi-država ustaškoga terora, nego samo i jedino temeljem antifašističke borbe i tekovina te borbe. Oporba može ili čekati što će i kako Vlada, pa je prozvati tek kada vidi da ne reagira, ili može slijediti primjer SDP i odmah osuditi splitsku izjavu i zatražiti od Vlade da je odbaci.

Što će se zaista dogoditi ne samo da je neizvjesno prognozirati, nego je i krajnje nezahvalno. Pogledamo li, naime, Evropu i onaj dio svijeta kojim, ovako ili onako, dominiraju Sjedinjene Države, uzmemo li u obzir već spomenuti rat u Ukrajini i moguće reperkusije kretanja na francuskoj političkoj sceni, morat ćemo zaključiti kako ‘razum ne stanuje više ovdje’. Nadati se nečemu, možda je zaista iluzorno. Zvoniti na uzbunu, pa makar to bilo i ono Hemingweyevo zvono što ‘nama zvoni’, nezaobilazno je.

Mada će i to zvono najvjerojatnije utihnuti. Odjek će ipak ostati…