Tuđman za 21. stoljeće

tačno.net
Autor 17.9.2020. u 07:59

Izdvajamo

  • Dakle, ni javnost, a ni politički partneri u Sarajevu i Bosni i Hercegovini pojma nisu imali da će slavitelj srpskih ratnih zločinaca i otvoreni zagovornik ujedinjenja RS i Srbije, biti jučer s poštovanjem primljen na Pantovčaku i u Banskim dvorima. Kako je to moguće?

Povezani članci

Tuđman za 21. stoljeće

foto: BN

I dosad se znalo čuti da Milanović oponaša Tuđmana. Poslije jučerašnjeg dana, stvari su jasne: Zoran Milanović Tuđman je za 21. stoljeće. To više nije metafora, nego realnost s kojom valja računati.

U načinu je problem, prije svega. U toj prijetvornoj tajnovitosti, u preziru prema javnosti koji sam po sebi sugerira nečasne posle. Jer, da će Milorada Dodika jučer u Zagrebu, na najslužbenijim mjestima, primiti hrvatski predsjednik i premijer, javnost je doznala samo nekoliko sati prije tog susreta, koji se i unaprijed, s dobrim razlozima, mogao smatrati jednim od najkontroverznijih političkih sastanaka u današnjoj jugoistočnoj Europi.

A javnost je usprkos tome – ili baš zbog toga? – zaobiđena, kao što su zaobiđeni oni koji tim posjetom imaju najviše razloga biti uznemireni: politički predstavnici Bošnjaka. Bakir Izetbegović, naime, jučer je izvijestio kako ga je hrvatski predsjednik tek u utorak navečer zvao i obavijestio o Dodikovu posjetu.

Dakle, ni javnost, a ni politički partneri u Sarajevu i Bosni i Hercegovini pojma nisu imali da će slavitelj srpskih ratnih zločinaca i otvoreni zagovornik ujedinjenja RS i Srbije, biti jučer s poštovanjem primljen na Pantovčaku i u Banskim dvorima. Kako je to moguće?

Dvije su mogućnosti: ili Zoran Milanović nije predsjednik države, nego organizator sumnjivih regionalnih sjedeljki – što je stao pokazivati već ranije, ovoga ljeta, trošeći stotine tisuća državnih kuna na ljetni posjet albanskom prijatelju – ili je od javnosti htio skriti loše političke namjere prema Bosni i Hercegovini.

Ili je, bojimo se, oboje istodobno. Jer kako drukčije objasniti takvu zapanjujuću a očitu političku nepažnju i protokolarni nemar kod organizacije tako osjetljivog posjeta, kakav je politički posjet Zagrebu jedinoga današnjeg otvorenog zagovornika Velike Srbije?

Prvo, o posjetu je javnost obavijestio ured Milorada Dodika, i to samo nekoliko sati prije nego što se trebao dogoditi; Zagreb je šutio kao da se ništa ne događa. Potom, nakon što je vijest o susretu izazvala razumljiv šok u Sarajevu, iz Milanovićeva je ureda neslužbeno objavljeno kako Dodik u Zagreb dolazi “kao predstavnik srpskog naroda, a ne kao član kolektivnog predsjedništva BiH” – kao da bi to išta mijenjalo na stvari.

Ali je potom, u službenom priopćenju istog tog ureda nakon sastanka, u prvoj rečenici oficijelno razjašnjeno kako se Milanović sastao s “Miloradom Dodikom, članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske koji je u Zagreb došao na poziv predsjednika Milanovića”.

Posjet, dakle, službeni da ne može biti službeniji, premda su hrvatski izvori, uključujući premijera Andreja Plenkovića, učinili sve što su mogli da javnost uvjere kako je riječ o “radnom” posjetu “vez velike drame”, kako se izrazio Plenković, u očitom pokušaju da popravi štetu koju je počinio nepromišljeni impulzivac s Pantovčaka.

A onda je Dodik, usred Zagreba, javno, pred kamerama, ponudio srpsko-hrvatsko savezništvo u BiH na račun Bošnjaka. Učinio je to samo dan nakon što je u Banja Luci u zvijezde kovao preminulog  Momčila  Krajišnika, glavnog logističara krvave 1992. u BiH, i zazivao Veliku Srbiju u Povodu dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave.

“Dayton je potpisala neka Alijina BiH koja nije bila verificirana ni priznata”, rekao je u Zagrebu Dodik. Šefika Džaferovića i Željka Komšića, kao i politiku u Sarajevu, nazvao je “bulumentom”: “Željko Komšić čini sve na štetu prava hrvatskog naroda u BiH. Džaferović, Komšić i ta bulumenta imaju negativan odnos ne samo prema Srbiji, nego i prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu”, tvrdio je Dodik.

“Dayton je donio mir, ali je nizom intervencija visokih predstavnika narušen njegov osnovni princip, a najviše je stradala konstitutivnost naroda”, žalio se šef entiteta rođenog u genocidu.

“Danas vidimo pokušaje predstavnika bošnjačkog naroda koji pokušavaju marginalizirati Hrvate, Srbe i Republiku Srpsku”, kazao je Dodik, dodajući kako bošnjačka Stranka demokratske akcije (SDA) želi oblikovati BiH “isključivo u interesu bošnjačke političke elite”.

I zato je, eto, on došao ponuditi rješenja – na poziv hrvatskog predsjednika. “Nisam došao u Zagreb kritizirati, potkazivati i klevetati, nego da kao član Predsjedništva BiH sugovornike upoznam sa svojim viđenjem situacije i načina da surađujemo. Hrvati i Srbi su imali tešku povijest, ali su bili i ostali najvažniji narodi na ovim prostorima, i moraju naći način da se sačuva mir”, kazao je Dodik.

Ni manje ni više – “Hrvati i Srbi najvažniji su narodi na ovim prostorima”, i “moraju naći način da sačuvaju mir”, jer, eto, “danas vidimo pokušaje predstavnika bošnjačkog naroda koji pokušavaju marginalizirati Hrvate, Srbe i Republiku Srpsku” – to je u kamere jučer pred zgradom hrvatske vlade izrekao slavitelj Velike Srbije i ratnih zločinaca u BiH.

Tako otrovne političke poruke na tom su mjestu posljednji put izrečene 1993. godine, u jeku hrvatskog rata protiv Bošnjaka. Taj je rat donio ubijanja, razaranja, logore i patnju od koje će se žrtve teško oporaviti, a Hrvatskoj tešku ljagu o kojoj ona ni do danas nije sposobna zauzeti suvisao stav. U toj sramotnoj šutnji, u tom odbijanju cijele države da pogleda u oči onome što je sama učinila, jučerašnji boravak Milorada Dodika u Zagrebu novo je besprizorno poglavlje – a za njega je najodgovorniji Zoran Milanović.

Jer, način na koji je hrvatski predsjednik pozvao Dodika u Zagreb, kao i poruke koje su iz Zagreba otišle, znače samo jedno: da se i Milanoviću, i cijelom današnjem političkom Zagrebu, fućka za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu.

“Fućka”? Pa nismo li to već negdje čuli? I nije li to bilo nedavno? Jest: ni dva mjeseca nisu prošla otkako je Milanović odbrusio kako mu se “fućka” što će u Sarajevu reći na to što je odlučio da Zlatanu Miji Jeliću, optuženom za ratne zločine nad Bošnjacima 1993. u Mostaru, na kninskoj tvrđavi 5. kolovoza uruči odličje za sudjelovanje njegove ratne jedinice u Oluji.

Zoran Milanović, dakle, u manje od dva mjeseca pokazao je duboko i bolno nepoštovanje prema krvavome ratnom tragu vlastite zemlje u susjednoj državi, a posve nepripremljenim pozivom Miloradu Dodiku u Zagreb sada pokazuje isto takvo nepoštovanje prema zebnji s kakvom u Sarajevu, s dobrim razlozima, promatraju neformalni politički savez Čovića i Dodika u BiH. I više od toga: ne samo da pokazuje nepoštovanje, nego je jučer, u Zagrebu, cijelu Hrvatsku programatski priključio tom savezu.

Ako je dosad i bilo nejasnoća, od jučer ih više nema: hrvatska službena politika u savezu je sa srpskom politikom, čiji ratni ciljevi devedesetih – proširenje Srbije na BiH – ni do danas nisu promijenjeni. Taj je savez otvoreno protubošnjački i protubosanski, već na razini političke procedure i retorike, što su jučer demonstrirali i Milanović i Dodik. A ako je protubošnjački na toj elementarnoj razini, tko može vjerovati da će mu ciljevi biti dobronamjerni?

Jer, davno su prošla vremena dobronamjernosti, vremena u kojima je bivši predsjednik Stjepan Mesić skrupulozno pazio kad će se, kako, i s kim iz BiH sastajati, ne propuštajući priliku da to, uvijek i bez iznimke, budu samo službeni sastanci sa sva tri člana Predsjedništva BiH, kako bi bila otklonjena svaka sumnja u bilo kakvu pristranost. Davno su prošla vremena “Međudržavnog vijeća za odnose s BiH”, koje je i na protokolarnoj razini onemogućavalo sumnjive dogovore, ulijevajući sigurnost susjednoj državi da su hrvatske namjere čiste.

Ovo što smo jučer vidjeli, izravna je negacija tog principa ujednačenosti. Zoran Milanović prvi je hrvatski predsjednik poslije Tuđmana koji je u Zagrebu otvoreno skovao hrvatski savez sa Srbima za Bosnu i Hercegovinu. Nije to učinila ni Kolinda Grabar-Kitarović, neupućena desničarka sklona političkim izmišljotinama i skandaloznim izjavama.

Milanović nije neupućen; njegova politika prema BiH pokazuje se dosljednom i sustavnom: on zanemaruje Haški sud i njegove presude, “fućka mu se” za osjećaje ratnih žrtava i stavove bošnjačke politike, te neskriveno kreira uvjete za savez s velikosrpskom politikom u Bosni i Hercegovini.

I dosad se znalo čuti da Milanović oponaša Tuđmana. Poslije jučerašnjeg dana, stvari su jasne: Zoran Milanović Tuđman je za 21. stoljeće. To više nije metafora, nego realnost s kojom valja računati.

tačno.net
Autor 17.9.2020. u 07:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija