Vahidin Preljević: Nacija i senzacija

Vahidin Preljević
Autor 11.3.2020. u 09:21

Izdvajamo

  • Ciničko proglašavanje post-truth epohe ravno je civilizacijskom porazu
  • na globalnom planu njen politički izraz je, kao što znamo, desničarski populizam, a u našem kontekstu pak ističe se nacionalistička mitomanija s dva karakteristična modusa: izmišljanjem tradicije i poricanjem činjenica. Naravno da je izmišljanje prošlosti, u strogom smislu, raširena kulturalno-identitetska strategija o kojoj je pisao Eric Hobsbawm. Međutim, to se ne odnosi na situaciju u kojoj, recimo, u današnjim medijima znanstveno i činjenično mišljenje biva potpuno u svojoj vrijednosti izjednačeno sa opskurantskim šarlatanizmom, za što je konstrukcija tzv. Visočkih piramida samo jedan upečatljiv primjer – kako,  usput rečeno, drugačije objasniti da čak i državni javni servis pa i „seriozno“ Oslobođenje daje širok prostor ovom projektu). Drugi mitomanski postčinjenični modus, omiljen na našim prostorima, i politički brizantniji, jeste modus poricanja,  negiranja najtežih zločina uključujući i genocid, te drugih sudski i historiografski konsensualnih istina. Ali to su dvije strane iste medalje.

Povezani članci

Vahidin Preljević: Nacija i senzacija

Foto: 3sat

Fragmenti o permanentnom vanrednom stanju

Piše: Vahidin Preljević

Puni su nam koferi identiteta. Vučemo taj svoj teški prtljag, metaforički i doslovno, kroz tranzitne prostore povijesti posljednjih stotinjak godina, vučemo ih sporo, pognuti od tog bremena, po evropskim i svjetskim kolodvorima i aerodromima, i nikako da zastanemo, nikako da otvorimo kofere, razaberemo šta od svih tih komadića kolektivnog sjećanja, trauma, priča i mitova, zaista možemo ponijeti. Lako bi bilo, i odveć jeftino, optužiti za taj teret onu stereotipnu balkansku tromost, tegobnost, nekakvu  urođenu nesposobnost da se konačno moderniziramo i civiliziramo. Nije to tako jednostavno i nije sve to došlo niotkud. I nije to samo naš teret. Jer Balkan, taj klizeći označitelj, izgleda da uistinu jeste, kako je to govorio Žižek, strukturiran kao evropsko političko nesvjesno. Kao onaj prostor u koji, kao sad migrante, taj mračni objekt čežnje i straha, ostavljaju ono što ne žele kod sebe. „Ako Grčka popusti, zadržat će ih Zapadni Balkan“, rekao je ovih dana austrijski kancelar Sebastian Kurz. Posljednji sigurnosni pojas, krajinska zona, fatalni međuprostor, u kojem, i izvana i iznutra, neprestano vlada opsadno stanje. Otuda se stalno plašimo da nam neko ne oduzme te zatvorene kofere, ili da ih naplati, jer su preteški, ili da ih pak nasilno otvori. A naši masovni mediji su se davno kodirali u skladu s tim horizontom očekivanja i održavaju to imaginarno stanje opsade i ugroženosti. Ono je imaginarno, jer tek u veoma rijetkim slučajevima konkretna politička praksa i pravna realnost prati ovu utvaru. Ipak, medijska okupacija imaginarnog tzv. sudbinskim i identitetskim pitanjima itekako ima realne, čak veoma dalekosežne efekte, i to tamo gdje se odvija prava drama: u svijesti svakog stanovnika, građanina, kakogod da je politički korektno nazvati ove naše balkanske subjekte.

Već nam desetljećima gotovo svaku domaću političku vijest, serviraju uz identitetske narative, i uz manje ili više suptilna upozorenja da odbranimo ono što jesmo. Tako jedna obična odluka ustavnog suda nije dosadna pravna dilema, nego pitanje života ili smrti; formiranje neke koalicije bez samoproglašenih nacionalnih partija i ostalih čuvara konstitutivnih kolektiviteta, udar na državu ili narod, svaki kompromis izdaja. Već se uvriježio kolektivni sentiment da živimo u permanentnom vanrednom stanju, u kojem politički faktori nemilice proizvode velike političke događaje. Carl Schmitt je, sjetimo se, moć stvaranja vanrednog stanja smatrao ključnom odrednicom suverenosti i krajnjeg političkog autoriteta. Tek iz perspektive vanrednog stanja, iznimke koja ispada iz poretka, moguće je stoga sagledati temelj političke moći. Samo ona moć koja je u stanju suspendirati normu i normalnost, koju u redovnom stanju inače održava, jeste moć neprikosnovenog autoriteta. Ovo što kod nas imamo nije pak ta vrsta suverenosti, jer zbog karakteristike Daytonskog sporazuma i prisustva međunarodne zajednice, naši političari, sve i da osvoje apsolutnu vlast, nemaju tu vrstu moći. Otuda oni, uz svesrdnu, svjesnu i nesvjesnu pomoć masovnih medija, pribjegavaju onome što je Freud zvao Ersatzhandlung, zamjenskim i kompenzacijskim radnjama, dramatičnim povicima, skupštinskim ili stranačkim deklaracijama, stvarajući surogat političkog suverena, ali pritom osvajajući medijsku suverenost. Taj fantazmatični, nadomjesni autoritet koji korištenjem identitetske semantike i motiva opsade kreiraju u javnosti uglavnom je u potpunom nesrazmjeru s njihovom realnom političkom snagom i često daleko nadilazi njihov demokratski legitimitet. Kako drugačije objasniti da neka politička partija koja osvoji 25% ili 30% na izborima uspije ovu relativnu snagu pretvoriti u apsolutnu osim što medijskom mobilizacijom proizvedu vanredno stanje i svoje političke protivnike prisile da se sakupe iza fantazmatičnog suverena nacionalnog interesa.

Između medija i vanrednog stanja postoji i nešto dublja veza, koja u našoj varijanti medijske stvarnosti dobija groteskan oblik. Kako i sam Schmitt primjećuje, ustaljeni poredak je monoton, u principu dosadan, s tendencijom k tome da se čak i mehanizira, što nalazimo u izrazu birokratski ili državni aparat. Prazna stranica u povijesti. Funkcioniranje poretka nije vijest, kao što uostalom uglavnom nije događaj kad stroj radi, nego tek onda kad dođe do zastoja. Mediji su posljednjih desetljeća sve više razvijali svoju, inače urođenu, sklonost onom kulturnom fenomenu koji smo se navikli zvati senzacijom, boreći se grčevito s konkurentima za najveći resurs novijeg doba: našu pozornost. A struktura pozornosti se već zbog dinamike medijsko-tehnološkog razvoja svakako dramatično promijenila: njemački književni teoretičar Jochen Hörisch tvrdi da se negdje početkom stoljeća dogodio obrat koji je medijsku produkciju usmjerio od smisla ka osjetilima (vom Sinn auf die Sinne). Otada je proces uglavnom išao prema sve agresivnijim atacima na naša osjetila, koja su postajala sve propusnija ali, paradoksalno, i sve tuplja, u isti mah. Princip senzacionalističkog osvajanja pozornosti se sa ruba bulevara sve više pomjerao u središte medijskog prostora, pa su političke i vojne elite i u ratovima nastojale prvenstveno dobiti medijske bitke. Klinička čista medijska slika prvog rata u Iraku je ogledni primjer tog novog razvoja. Ne samo da su se osjetila otcijepila od smisla, nego se i historijski događaj definitivno razdružio s medijskom slikom. Otuda je među nekim intelektualcima sve više i raslo nepovjerenje prema medijskoj reprezrentaciji stvarnosti, sve do radikalne sumnje u sveukupni poredak stvarnosti, kao, recimo, kod Baudrillarda. Tako su čak i one medijske slike iz kojih progovara realno, smatrane fejkom – najočitiji primjer je napad Petera Handkea na ratne reportere u bivšoj Jugoslaviji. Zabluda tih radikalnih kritičara medija je u tome što previđaju da principijelni raskol događaja i medijske slike ne znači da se oni ne mogu podudariti.

No, mi u jugosferi svakako živimo posebnu, izopačenu verziju virtualnog doba. Jer, valja ustvrditi: senzacija je kod nas stvorila naciju. Kad je sredinom osamdesetih godina počelo otkrivanje navodno zakopanih i potisnutih istina o Drugom svjetskom ratu, Titu, ili iskopavanju drugih neistraženih činjenica, to buđenje historije je bilo pseudointelektualni pandan događanja naroda, koje, vidimo ovih dana još jasnije, traje do danas. Vanredno stanje vlada dakle još od onda kad su otkrivene tajne zavjere jednog naroda protiv drugog, odnosno kad je konspiracija kao najmoćniji narativ naših kultura postao ne samo legitiman nego i najmoćniji epistemički obrazac, ovjeren od najviših i najautoritativnijih institucija, kao što je, recimo, SANU. Od tada ne prestaje „curenje“ skrivenih činjenica u medije, a oni neprekidno mobiliziraju javnost, drže je u (polu)ratnom, svakako pripravnom stanju, ne dopuštajući da se stvori kakva-takva ravnoteža. Najradikalniji izraz ove proizvodnje haosa su prorežimski tabloidi i privatne televizije u Srbiji s nacionalnom frekvencijom, ali taj virus je davno zahvatio i većinu ostalih medija u regiji, uključujući i navodno ozbiljne portale koji tabloidne vijesti prenose makar kao zanimljivosti. Bajajući o svjetskom poretku medijski oružnici su ustanovili ne-poredak kao mjeru svih stvari. Među svim tim podacima o globalnoj i bjelosvjetskoj zavjeri, dosadne činjenice do kojih mukotrpnim radom dolaze vrijedni novinari, kojih, naravno, ima, nemaju gotovo nikakve šanse. Ipak iz tog suženog prostora činjenica, i samo iz njega, možda je moguće rekonstruirati naš medijski prostor.

Međutim, veliko je pitanje postoji li stvarno nešto što bismo nazvali jedinstvenim medijskim ili javnim prostorom u Bosni i Hercegovini. Formalno gledajući, naravno da postoji: postoje ljudi koji konzumiraju medije, čitaju portale, gledaju televiziju, čak i onaj manji broj koji kupuje i lista novine. Postoji, gledajući samo na površinu, ta javna sfera: „vijesti“ koje cirkuliraju, koje izazivaju manju ili veću pažnju medijskih konzumenata. Čak se može pretpostaviti da uprkos regionalnim ili entitetskim medijskim podjelama donekle postoji i zajednički fundus medijskih sadržaja koji oblikuju okvire u kojima se formira komunikativna zajednica: diskusija o nedavnoj odluci Ustavnog suda je samo jedan primjer za to. Veliki broj tema izvan domaće političke sfere je svakako zajednički: izvještaji o kriminalu (ako nije u pitanju politički kriminal), estradi, i događajima u inozemstvu su veoma slični. Uostalom, sami političari, kao što je Milorad Dodik, koji prednjači u retorici vanrednog stanja, doprinosi – iako mu to sigurno nije želja – stvaranju jedinstvene javnosti, jer je gotovo svakodnevno puni zajedničkim temama.

Ali zašto možda taj medijski prostor u jednom dubljem smislu riječi ipak ne postoji? Prije nekih devedesetak godina, tačnije 10. januara 1927. godine austrijski pisac Hugo von Hofmannsthal je na minhenskom univerzitetu održao govor pod naslovom Pismeno stvaranje kao duhovni prostor nacije. Mnogim je savremenicima, promatračima i kasnijim čitateljima zapela za uho ta sintagma „duhovni prostor nacije“, a spotakli su se i o pojam „konzervativna revolucija“, koji se u govoru pominje, pa je taj Hofmannsthalov tekst kasnije poneko interpretirao kao program objedinjavanja nekakvog njemačkog nacionalnog prostora, spočitavajući mu skoro pa protofašistički karakter. Ono pak što je u njemu ključno, a za nas relevantno, jeste model kulturne cirkulacije, iz kojeg je jasno da Hofmannsthal pod duhovnim prostorom ne misli na konglomerat apstraktnih metafizičkih vrijednosti nego na kulturno-medijski prostor, u kojem cirkulira jezik, u kojem se manifestira povezanost između tradicije i mode, visoke književnosti, umjetnosti i petparačkih napisa u novinama. U takvom medijsko-kulturnom prostoru odvija se ono što Jan Assmann zove „cirkulacijom smisla“, a u toj cirkulaciji dva su najvažnija faktora: „pozornost“ i „rezonancija“.

Našu medijsku sferu upravo odlikuje flagrantan nedostatak bilo kakve pozornosti a time i rezonancije. Taj nedostatak onemogućava fluktuaciju značenja. Drugim i uprošćenim riječima: kod nas niko nikoga ne čita, a i ako pročita, trudi se u onome što piše da to što bolje sakrije. Tu i tamo ima nekakve responzivnosti. U tim rijetkim zabilježenim slučajevima onda imamo posla ili s apsolutnim, apologetskim prihvaćanjem istomišljenika ili anuliranjem protivnika u stilu: pročitali smo te, i to se vidi po tome što te množimo s nulom. Pokušaj diferencirane argumentacije, u kojoj bi neki sudionik javnog života svom takmacu rekao: evo, ovdje si u pravu, ali ovdje grdno griješiš, bio bi pravi skandal, i njena skandaloznost bi bila tolika da bi, naravno, ostala neprimijećena. Ali znatno češće od ovakvog surogata jeste ipak potpuno ignoriranje. Svejedno, u oba slučaja rezultat je isti. U toj kulturi ignorancije umijeće etiketiranja je sve što javnom govorniku treba.

U tome je možda velika uloga sujete našeg publicističkog genija, od kojeg počinje svijet, čije su granice omeđene vlastitom ignorancijom, a možda je sve to rezultat nesvakidašnjeg ubrzanja o kojem piše njemački sociolog Hartmut Rosa, u kojem je i ona famozna „žurnalistička priprema“ svedena na minimum. Tako je i sa ominoznim „glasom intelektualca“ u javnosti. Intervjui s piscima i znanstvenicima, pogotovo oni televizijski, svode se na brzopotezne „statemente“, i pritom, ne samo da se zasigurno može poći od činjenice da dežurni novinar uglavnom nije pročitao ništa od te osobe koju poziva u emisiju, i na čijim djelima se valjda i temelji njegov autoritet, nego je uglavnom slučaj da nije čak pročitao ni njegove prethodne izjave o istoj temi. U našoj medijskoj sferi, u kojoj ne postoji ni kratkoročno pamćenje, a nekamoli dugo sjećanje koje nas povezuje s prošlošću i stvara neki kontinuitet, ništa se ne može pretpostaviti; ni na šta se nije moguće nadograditi: sve nam počinje uvijek ispočetka, osuđeni smo na ritualno ponavljanje.

A ponavljanje je, kako nam pokazuju antropolozi, odlika usmenih, politički nekorektno bismo rekli: nerazvijenih kultura. Ona dopušta tek blagu varijaciju, ali ne i stvarnu nadogradnju i razvoj. Ta kultura repetitivnosti, koja je vjerni pandan i našeg političkog trenutka, koji traje već nekoliko desetljeća, i u kojem, kako se često kaže u žargonu, tapkamo u mjestu, ne dopušta nikakvu kumulaciju, koja bi označavala da smo nešto postigli, iz koje bismo prešli u neku novu fazu. U tome je dubinska ahistoričnost naše sadašnjice, koja kao da je proistekla ni iz čega. Hans Ulrich Gumbrecht je analizirajući savremenu kulturu, pisao o našoj „širokoj sadašnjosti“, u kojoj se gubi ona klasična vremenska podjela prošlost, sadašnjost i budućnost, koja je od Francuske revolucije bila osnova ideje napretka. Ništa bolje ne ilustrira, ili bolje rečeno, ne karikira ovu Gumbrechtu tezu od medijske stvarnosti u Bosni i Hercegovini (a u dobroj mjeri, bojim se, i na Balkanu). Devedesete odavde nisu ni odlazile, govore Latinka Perović i Ivan Čolović. I mediji nisu samo refleksija te stvarnosti, oni je dubinski suoblikuju.

Jer: društvene, političke i kulturne stvarnosti nema bez medija. To ne znači da ne postoji nekakva „izvorna“ stvarnost s onu stranu medija, ali u onom trenutku u kojem ona izlazi iz okvira unutarnjeg i postane izražaj ona je već posredovana. Jezik, intersubjektivno odnosno društveno zasnovan, oblikovan pravilima, ograničen, najmoćniji je i najstariji medij. Prema nekim filozofskim shvaćanjima, kao što ih je Immanuel Kant iznio u Kritici čistog uma, već su naša osjetila zapravo mediji, koji nam posreduju stvarnost, odnosno ono što je od te stvarnosti ostalo u tragovima ili impulsima. Otuda rečenica da nema stvarnosti bez medija znači da je svaka stvarnost kojoj imamo pristup ona stvarnost koja nam je posredovana medijima. Shvaćajući ovu premisu, nailazimo na bitno ograničenje, ali i rasterećenje kad razmišljamo o praktički nesvodivoj medijalnosti naše stvarnosti: mediji – ni oni primarni kao što su naša čula ili jezik, niti oni sekundarni i tehnički razvijeni – ne mogu prenijeti nekakvu konačnu ili punu istinu. Ni kad bismo sabrali sve što se izgovori, napiše ili predstavi preko masovnih medija, nećemo doći do pune istine, sve i kad bismo pretpostavili da svi ti medijski sadržaji imaju ambiciju da budu vjerodostojni. S druge strane, upravo ta krucijalna mana medijalnosti jeste i njena velika prednost, jer ona ostavlja prazninu koja omogućuje slobodu. No, iako je tačno da nas samo mediji čine slobodnim, tačno je i to da tu slobodu ne koristimo, ili je koristimo na fatalan način, zamjenjujući je sa izmišljanjem i manipuliranjem tzv. alternativnim činjenicama. Krucijalna i inherentna nedostatnost medija da prikažu golu istinu metaforika nipošto ne treba značiti da se od istine može ili treba odustati. Potraga za njom je udarila temelje današnje (demokratske i liberalne) civilizacije, i masovni mediji su u tom historijskom procesu dali nemali doprinos. Ciničko proglašavanje post-truth epohe ravno je civilizacijskom porazu; na globalnom planu njen politički izraz je, kao što znamo, desničarski populizam, a u našem kontekstu pak ističe se nacionalistička mitomanija s dva karakteristična modusa: izmišljanjem tradicije i poricanjem činjenica. Naravno da je izmišljanje prošlosti, u strogom smislu, raširena kulturalno-identitetska strategija o kojoj je pisao Eric Hobsbawm. Međutim, to se ne odnosi na situaciju u kojoj, recimo, u današnjim medijima znanstveno i činjenično mišljenje biva potpuno u svojoj vrijednosti izjednačeno sa opskurantskim šarlatanizmom, za što je konstrukcija tzv. Visočkih piramida samo jedan upečatljiv primjer – kako,  usput rečeno, drugačije objasniti da čak i državni javni servis pa i „seriozno“ Oslobođenje daje širok prostor ovom projektu). Drugi mitomanski postčinjenični modus, omiljen na našim prostorima, i politički brizantniji, jeste modus poricanja, negiranja najtežih zločina uključujući i genocid, te drugih sudski i historiografski konsenzualnih istina. Ali to su dvije strane iste medalje.

No, vratimo se na naš početni problem: šta su u takvom stanju mogućnosti stvarne kritike, rekonstrukcije kulture činjenica, medijalnog uravnoteženja? Kako izaći iz vanrednog stanja koje zajednički proizvode političke elite? Očito je potrebno potpuno resetiranje javnog diskursa, u kojoj se moraju najprije preispitati današnji oblici otpora postojećem haosu, odnosno postaviti pitanje koliko je naša uobičajena kritika kulture i društva plodotvorna. Pogubno je ne samo ono očito pristajanje na režimski ne-poredak, nego i pogrešan oblik otpora i kritike, koji postojeće stanje samo intenzivira. A naša kritika (iako se iza nje može skrivati dobra namjera) jeste ona refleksija društvene stvarnosti koja polazi od toga da su promjene moraju biti radikalne i da one moraju biti odmah ili ćemo sutra propasti. Ta filozofija mišljenja previđa dvije stvari. Prva je da mi uistinu jesmo već davno propali i da se postepeno moramo vraćati u stvarnost. Apokalipsa ne predstoji (od njenog neprestanog najavljivanja profitira samo korumpirana politička elita), ona se već prekjučer dogodila. I druga je da taj povratak iz apokalipse nije moguć ponavljanjem obrasca koji je i doveo do njega: korištenjem retorike vanrednog stanja sa suprotnim ideološkim predznakom. Medijski diskurs mora se okrenuti ka oblikovanju narativa o dugotrajnom, mukotrpnom procesu rekonstrukcije poretka. Iz toga se nameće potreba za upornim radom na činjenicama, diferenciranim i odmjerenim izvještavanjem, u kojem mora biti prostora i za pozitivne tendencije u ekonomiji, društvu i znanosti, i koje mora zahvatiti puno šire od trenutnog fokusiranja na ratobornu i lažnu retoriku moćnika. Bosanskohercegovačko društvo je puno kompleksnije od slike koja nam se nudi. Na putu nam dakako stoji i naša manihejska sklonost da dijelimo svijet na crni i bijeli, na putu nam stoji i naše opsesivno bavljenje ličnostima umjesto procesima, ali te sklonosti moramo prevladati. Za kraj, konkretan prijedlog za jedan eksperiment: kako bi bilo da narednih mjesec dana na naslovnim stranicama dnevnih novina, udarnim prostorima na portalima i televizijskim emisijama ne bude onih izjava Milorada D. i ostalih političkih lidera koje se ne odnose na konkretne stvari u realnosti? Fantazma njihove suverene moći vjerovatno će već tad početi da blijedi.

Vahidin Preljević
Autor 11.3.2020. u 09:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija