VIKTOR IVANČIĆ: JANEZ GIRARDI JURKIĆ

Viktor Ivančić
Autor 27.9.2012. u 15:51

VIKTOR IVANČIĆ: JANEZ GIRARDI JURKIĆ

Kako je gestapovska inovativnost pokojne hrvatske ministrice kulture – koja je u svoje vrijeme nosila crni kožni mantil, uništavala krempite i opsluživala svoga Fuhrera – sretno uskrsnula u suhonjavoj figuri slovenskoga premijera


Vesna Girardi Jurkić, prva ministrica kulture u samostalnoj i nezavisnoj Hrvatskoj, preminula je 25. kolovoza ove godine u Puli, a uskrsnula mjesec dana kasnije u Ljubljani. Taj neobični rasplet prekjučer mi je dojavio prijatelj, inače urednik u ljubljanskoj „Mladini“, kunući se da je pokojnicu zapazio na sjednici slovenske vlade, i to u ulozi predsjedavajućeg. „Siguran si da je to bila ona?“ pitao sam s nevjericom. „Potpuno“, rekao je, „uskoro ti šaljem fotografiju“.

I zaista, na fotografiji koja je poslije nekoliko minuta osvanula na zaslonu jedne od brojnih elektronskih naprava što ih posjedujem jasno se uočavala pokojna Vesna Girardi Jurkić, u aktivnoj pozi, s desnom rukom u direktivnom zamahu, kako žustro raspravlja s nekolicinom slovenskih ministara. „Janez Janša s najbližim suradnicima“, pisalo je ispod slike.

„Onda? Što kažeš?“ ponovo se javio prijatelj. „Dosta je oslabila“, tiho sam primijetio, još uvijek iskazujući blagu sumnju prema dokaznom materijalu s kojim sam suočen. „Kako bi ti izgledao nakon mjesec dana rigorozne dijete?“ obrecnuo se urednik „Mladine“.

Uzdrman viješću – uskrsnućem ugledne sunarodnjakinje u susjednoj Sloveniji – dosta sam se grubim riječima ostrvio na matičnu domovinu, Republiku Hrvatsku. „Jebeš zemlju koja prerano otpisuje svoje najbolje ljude, da bi onda te iste kadrove na zapadu jedva dočekali“, žalio sam se svome prijatelju. „Strašno“, složio se on, „sahraniti ženu samo zbog toga jer je umrla…“

Nekrolozi što su u kolovozu, povodom smrti Vesne Girardi Jurkić, bili objavljeni u hrvatskim novinama sadržavali su birane izraze pijeteta i kolektivne zahvalnosti, te zbir informacija o pokojničinu liku i djelu koje trebaju ostati upamćene, jer svjedoče o osobi čije je pregalaštvo zadužilo naciju: „prva hrvatska ministrica kulture“, „istaknuta arheologinja“, „veleposlanica pri UNESCO-u“, „ravnateljica Arheološkog muzeja Istre“, „ekspertica za antiku“, „autorica više od stotinu izložbi s temom arheologije i arheoloških nalazišta“, „autorica nekoliko stotina znanstvenih radova“, „dobitnica sedam najviših državnih odlikovanja“, „počasna građanka nekoliko naših gradova“…

Upadljivo je, međutim, izbjegnut spomen na potez koji je više od ičega drugog obilježio njezin ministarski mandat i nesumnjivo predstavljao krunu jedne političke karijere. Vesna Girardi Jurkić je, naime, u ljeto 1994. donijela odluku da se nezavisnom tjedniku „Feral Tribune“ razreže poseban porez na promet u drakonskome iznosu – koji je kolokvijalno nazvan „pornografskim“, pošto su ga do tada plaćale samo pornografske revije – instaliravši tako novu demokratsku praksu da se, s pozicije vlasti, uz pomoć financijske batine guši sloboda štampe.

Dokument s njenim potpisom bio je od kapitalne važnosti, ne samo zbog toga jer je na originalan način otvorio mogućnost da se država pametnom fiskalnom politikom rješava nepoželjnih novina, nego i zato jer se sama ministrica kulture, zahvaljujući jednoj odlučnoj gesti, od nevažnoga oligarhijskog klauna premetnula u šefa Gestapoa mlade hrvatske demokracije.

Priznajem da sam u augustu, suočen s tradicionalnim šlamperajem domaće štampe i općom nekrološkom nedorečenošću, dolazio u napast da ispravim previd i pridodam taj krucijalni detalj atmosferi nacionalnog žalovanja, no trenutak mi se ipak učinio neprikladnim, budući da sam koristio zadnje ostatke godišnjega odmora. Vesna Girardi Jurkić, doduše, tek je provodila zapovijedi operetnog fašista Franje Tuđmana – sama je tada izjavila da je odluku o „Feralu“ donijela „nakon određenih konzultacija“ – ali to ne umanjuje operativni značaj njezina udjela u ostvarenju slavnoga državnog pothvata.

Uglavnom, „Feral“ je hrvatskoj državi, kao svojevrsnu naknadu za slobodu kritičkoga govora, plaćao dodatni porez u iznosu od 12 tisuća tadašnjih njemačkih maraka po broju, to jest blizu 50 tisuća maraka mjesečno, pa tako skoro godinu dana, uporno odbijajući izdahnuti, sve dok uredba nije naprasno povučena nakon što je Hrvatskoj zaprijećeno potpunom međunarodnom izolacijom, a Europski parlament usvojio Rezoluciju (19. siječnja 1995.) u kojoj se „najoštrije osuđuje šikaniranje fiskalnog karaktera s namjerom da se uništiti revija Feral Tribune“.

(U vrijeme ministarskog nadzora Vesne Girardi Jurkić nad hrvatskom kulturom, uzgred budi rečeno, poseban porez na promet nije plaćao „Hrvatski vjesnik“ iz Vinkovaca, na čijim su stranicama Srbi redovito proglašavani „smradom“, uspoređivani sa svinjama, vješani o vrbe, uz poimenične popise nacionalnih izdajnika koje treba „bez milosti likvidirati“.)

Sve je to danas mrtvački dosadna priča, jasno, ali pošto je draga pokojnica iznenada živnula u Sloveniji, s kodnim imenom Janez Janša, poučno je podsjetiti kako je svoju intervenciju u prostor nezavisnog novinarstva nekoć obrazlagala. Na primjer:

„Jedan od glavnih razloga odluke da se Feralu uvede porez na promet jest kontinuitet napada na vlast.“

Ili: „Ja sam kozmopolitski nastrojena osoba, Mediteranka, osoba koja maksimalno drži do slobode medija i slobode sadržaja. Ali se mora znati što je država, što je ustroj i na kakav način ćemo respektirati dužnosnike.“

Ili: „Ako novine imaju vjernu čitateljsku publiku i ta ista publika sada pokaže želju i volju da plati dvostruku cijenu za novine, to može biti i dobar test za dotične novine.“

Vlada Janeza Janše ovih je dana lansirala vijest da će, zbog teške krize i rupe u državnoj blagajni, povisiti PDV na tiskane medije sa sadašnjih 8,8 na čak 20 posto. Budući da bi, čak i pod idealnim okolnostima, efekt takve mjere za državni proračun bio relativno mizeran, dok bi znatan dio novinske industrije, koja ionako grca u teškoćama, mogao računati sa sigurnom propašću, svima je jasno da stvarni razlog najavljenoga fiskalnog nameta ne treba tražiti u ekonomskoj krizi, nego u „kontinuitetu napada na vlast“: gotovo svi slovenski dnevni i tjedni listovi izrazito su kritični prema aktualnoj vladi i Janša s njima već godinama bezuspješno ratuje.

Tako je gestapovska inovativnost pokojne hrvatske ministrice kulture – koja je u svoje doba ponosno nosila crni kožni mantil, uništavala krempite i opsluživala svoga Fuhrera – sretno uskrsnula u suhonjavoj figuri slovenskoga premijera, s tim da ovaj, po svemu sudeći, nema ambiciju dokrajčiti nekakav lokalni „Feral“, nego kompletnu novinsku scenu koja mu otkazuje lojalnost.

Janez Girardi Jurkić zasad u javnim istupima nije toliko eksplicitan kao što je Vesna nekoć bila („Ne čitam slovensku štampu!“ odbrusio je upitan za komentar), no ne znači da neće biti: kao što je hrvatska arheologinja za svoju poreznu batinu imala izliku u vidu ratnoga stanja, Janez pri ruci ima ekonomsku krizu, bogomdanu prijetnju kataklizmom, koja se već pokazala idealnim pokrićem za represiju i mjere političkog discipliniranja.

U eri nametanja kapitalističkih nužnosti ekonomija ionako u sve većoj mjeri preuzima funkciju politike i usvaja striktan ideološki jezik. Suvremeni fašisti nerado se služe politički nekorektnim ispadima, rasističkim klišejima ili zastarjelim totalitarnim matricama, već uz pomoć „apolitičnih“ ekonomskih parametara – svih tih bruto društvenih proizvoda, kreditnih rejtinga, trgovačkih bilanci i budžetskih deficita – predano rade na dokidanju slobode.

Nova duhovna policija služi se retorikom brižnog računovodstva, pa tako i Janez Girardi Jurkić svoju namjeru da zbriše kritički raspoložene medije može formulirati kroz gard hladnog financijaša koji skrbi o dobrobiti državne riznice: „U interesu ekonomske stabilnosti, nanijet ću im težak porez!“ A onda na snagu stupa neumoljiva logika slobodnoga tržišta:

„Ako novine imaju vjernu čitateljsku publiku i ta ista publika sada pokaže želju i volju da plati dvostruku cijenu za novine, to može biti i dobar test za dotične novine.“

„A da vi tu gospođu ipak primite nazad u Hrvatsku?“ ponovo se telefonski oglasio urednik iz „Mladine“. „Bojim se da je sad malo kasno“, rekao sam, „ne možemo vratiti u zemlju nekoga koga smo već sahranili.“ „Dosta je to čudna pojava. Zbog čega istaknuti pojedinci koji su umrli u Hrvatskoj, i tu pokopani uz najveće državne počasti, u Sloveniji otkrivaju ne samo uvjete za život, nego i za politički rad?“ zdvajao je moj prijatelj, te sam osjetio potrebu da ga umirim: „Zbog toga jer još imate slobodnu štampu.“

Tekst objavljen u printanom izdanju Novosti

 

 

Viktor Ivančić
Autor 27.9.2012. u 15:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija