Za dobra stara vremena

Elvedin Nezirović
Autor 26.6.2022. u 08:14

Izdvajamo

  • Pjevali su navijači Veleža i poslije tu pjesmu, protiv AEK-a i protiv Elfsborga, pjevali su je i protiv Rudara iz Prijedora i protiv Sarajeva na Bilinom Polju godinu dana poslije, kada je Velež uzeo svoj treći kup, ali samo je te magične noći na Grbavici ona u sebi imala nešto duboko mostarsko. Kao da su je pjevali partizani u oslobođenom Mostaru, na Valentinovo, 1945.

Povezani članci

Za dobra stara vremena

foto: facebook

O jednoj pjesmi i četrdeset navijačkih minuta, u koje je stalo 100 Veležovih godina

Piše: Elvedin Nezirović

Iste godine kada je Stevo Cvikić napisao čuveni šlager Novih fosila „Za dobra stara vremena“, koji će s vremenom postati jedna od kultnih navijačkih pjesama Dinamovih Bad Blue Boysa, Velež je osvojio svoj drugi Kup Maršala Tita, pobijedivši u finalu upravo Dinamo, s 3 – 1. Isti onaj Dinamo, koji će 1991. postati HAŠK Građanski, a dvije godine poslije i Croatia, zbog čega će – inače, veliki ljubitelj ideje o nedjeljivoj Bosni i Hercegovini i Mostaru kao jedinstvenom, multietničkom gradu – generalisimus Franjo Tuđman, završiti u pjesmuljku najvatrenijih Dinamovih navijača: „Ima jedan čovjek čudan / Po imenu Franjo Tuđman /  Prije svakog spavanja / Mijenja ime Dinama / Ne zna Franjo kak je to / Kad se voli Dinamo / Ne zna Franjo kak je nama / Koji volimo Dinama“.

Devet godina se, potom, u maksimirskom klubu čekalo na vraćanje imena Dinamo, devet punih godina se u javnosti palamudilo o tome kako je to protiv interesa opće zajednice i, pogotovo, protiv interesa novonastale hrvatske države, a onda, kada se to najzad dogodilo, sam vrag ili pak bog, ko će ga više znati, ugodio je da to bude 14. februara 2000. godine, na dan koji se, kao što je poznato, širom svijeta obilježava kao Dan oslobođenja Mostara od fašizma. Kasnija historija, doduše ne fudbalska, nego ona haška, utvrdit će ono što smo, poučeni iskustvom iz 1993., mi u Mostaru itekako dobro znali: da je istoga dana od te iste pošasti, samo pedeset i četiri gospodnja ljeta poslije, oslobođen i Dinamo, kojemu njegovi Bad Blue Boysi otada pjevaju „Kako je dobro vidjeti te opet“.

Svaka čast Bad Blue Boysima, svaka čast i Dinamu, no nikada, ni na jednom stadionu, uključujući i one uzduž i poprijeko bivše SFRJ na kojima su nastupali Novi fosili, ta stara Cvikićeva pjesma nije zazvučala tako silno i tako moćno kao one nezaboravne ljetne noći 2021., na Grbavici, kada je, nakon trideset tri godine provedene u septičkoj jami evropskog fudbala, Veležu u goste stigao sjevernoirski Coleraine.

„Kako je dobro vidjeti te opet / Staviti ruke na tvoja ramena / Kao nekad poljubi me nježno / Za ona, dobra, dobra, dobra stara vremena“.

Ima nešto duboko Veležovo u toj pjesmi ili je barem bilo te noći, 8. jula 2021. Kao da su je napisali bogovi u istom onom danu kada su odlučili spustiti loptu u egipatsku pustinju kako bi tim neobičnim, okruglim predmetom od gline ili drveta, žene i djeca razbijali podnevnu dosadu.

I ne znam je li to bilo do načina na koji je Dujmovićeva melodija izlazila iz hiljada grla Veležovih navijača, ili do toga da su se Cvikićeve riječi, same od sebe – dovoljno je bilo samo pustiti glas – zabijale pod krovove triju Željinih tribina poput babilonske pesnice koja poziva boga na obračun, ili je pak bilo do nečega trećeg čemu imena i objašnjenja još nema, ali sve je u vezi s tih četrdeset minuta, koliko je prošlo od prvoga takta do trenutka kada su konobari i komunalni radnici iz Sjeverne Irske krenuli s centra, bilo apsolutno nadrealno, kao da smo nekim čudom zakoračili u vlastite uspomene.

Četrdeset minuta, bez predaha, punim glasom ponavljati ne istu pjesmu, nego njena četiri refrenska stiha, nekome može zvučati, u najmanju ruku, jako nemaštovito ili pak, da budemo malo skloniji logici, kao čisti debilizam, osim ako taj neko nije trideset tri godine čekao da zaigra u Evropi, preživjevši, u međuvremenu, pravi pakao u svom navijačkom životu: od progona voljenog kluba sa svoga stadiona do dvodecenijske mužnje krvi od strane vlastitih vampira. U tom slučaju, to je najljepših četrdeset minuta u vašem navijačkom životu, a ako je vjerovati onim najvatrenijim Veležovcima, u životu uopće.

Jer osamdesete su već bile daleko, društvo koje je namontiralo Ćirin Dinamo u finalu Kupa te tako prokleto davne 1986., pa potom u triler utakmici šesnaestine finala Kupa pobjednika kupova ispalo od dortmundske Borussije 0-2 i 2-1, odavno je već bilo u penziji, a dani slave minuli su i prije prvih granata koje su pale na Mostar. I sada je, eto, te sparne julske noći na Grbavicu stizao nekakav Coleraine, poluprofesionalni klub sa sjevernih obala irskog ostrva, pet godina mlađi od Veleža, nadajući se da može ponoviti ono što je uradio godinu dana ranije, kada je u kvalifikacijama za Europa ligu izbacio favorizirani Maribor.

Veležu je, usto, išla važna godišnjica, sto godina od osnutka kluba prošlo je brzo kao da ih je u bespuće historije napucao sam Semir Tuce, i svima se na Grbavici, tokom tih četrdeset raspjevanih minuta, uistinu činilo da će na teren istrčati Petranović, Prskalo, Goran Jurić, Bijedić, Matijević, Šišić, Kajtaz, Skočajić, Predrag Jurić, Karabeg i Tuce.

Dobro, bilo je i onih koji su očekivali da će protiv Sjevernih Iraca Sula Rebac na teren poslati BMV, pa čak i onih koji su čekali da se u tunelu, u crvenom dresu i s petokrakom na prsima, pojavi najveći od najvećih, Muhamed Mujić. Ili pak onih koji su bili sigurni da će tamo, u svečanu ložu, ravno iz obližnje kafane bahnuti Gojko Vuković i Josip Jole Musa.

„Kako je dobro vidjeti te opet / Staviti ruke na tvoja ramena / Kao nekad poljubi me nježno / Za ona, dobra, dobra, dobra stara vremena“.

Ima nešto duboko Veležovo u toj pjesmi ili je barem bilo te osme julske noći, 2021. Kao da ju je napisao sam Mišo Marić, a ukomponavao niko drugi do Kemal Monteno. I koga je onda, recite vi meni, uz takvu pjesmu i suze radosnice, bilo briga za rezultat?

Ni kada je najbolji i, ujedno, najskuplji Coleraineov igrač, Ben Doherty, koji je, u tom trenutku, brat bratu, na tržištu vrijedio nešto malo manje od osam legendarnih Fadilovih respiratora, šutnuo jednu skoro izgubljenu loptu s dvadeset i kusur metara, a ona završila iza leđa Bogdanovića, niko se na Grbavici nije počešao zbog toga. Red Army je i dalje kao u transu pjevao „Ma baš je dobro vidjeti te opet“, Feđa Dudić je kraj aut linije hladnokrvno pokazivao igračima da nastave igrati, pa su Sjeverni Irci izgledali toliko zbunjeni da se činilo kao da je Dohertyjev gol bio najmanje što im je u tom trenutku trebalo.

Kao da su i sami bili svjesni da te večeri igraju protiv nečega višeg i daleko moćnijeg, možda samog boga ili pak vraga, ko će ti ga više znati, zbog čega su preostalih osamdeset minuta plus sudijska nadoknada na terenu izgledali isto onako izgubljeni i dezorijentirani kao i Dinamo u finalu Kupa, 1986. Ni da su imali Marka Mlinarića u rezervi i Ćiru Blaževića na klupi ne bi im to nimalo bilo od koristi. Do kraja je utakmice Velež mogao utrpati najmanje pet komada, ali dva su Brandaova s bijele tačke bila sasvim dovoljna za revanš, u kojem su Rođeni istim rezultatom prošli dalje.

Ali to, ionako, više nije bilo važno.

Jer utakmica protiv Colerainea odigrana je samo zbog toga da bi Cvikićeva pjesma, po kojoj je 2009. čak snimljen i mjuzikl, napokon našla svoj pravi smisao. Onaj, tačnije, zbog kojeg je izvorno i napisana.

Pjevali su navijači Veleža i poslije tu pjesmu, protiv AEK-a i protiv Elfsborga, pjevali su je i protiv Rudara iz Prijedora i protiv Sarajeva na Bilinom Polju godinu dana poslije, kada je Velež uzeo svoj treći kup, ali samo je te magične noći na Grbavici ona u sebi imala nešto duboko mostarsko. Kao da su je pjevali partizani u oslobođenom Mostaru, na Valentinovo, 1945.

P. S.

Ovaj tekst posvećujem mojim najRođenijima: Sodi, Neši, Ervi, Čampiju, Ćiši, Ameru, Adiju, Saši, Rokiju, Buljki, Eldi, Tuli, Vrći, Adi, Goci, Sanji, Bosketu, Miranu, Seji, Želji i Bradi.

Elvedin Nezirović
Autor 26.6.2022. u 08:14