Zar zaista samo jedan admiral?

Tomislav Jakić
Autor 24.1.2022. u 20:12

Izdvajamo

  • A u potvrdu teze, bolje je ipak reći: pretpostavke kako je rat – prema svemu sudeći – opcija za koju se opredijelio Zapad, neka posluže riječi novinara američke TV mreže CNN, u najmanju ruku vrlo bliske službenom Washingtonu, izrečene nakon susreta Blinken – Lavrov. ‘Dobro, sada se čeka američki pisani odgovor na ruske zahtjeve. Ali, Rusi jako dobro znaju kakav će taj odgovor biti. Zar se time samo ne odgađa neizbježno?’

Povezani članci

Zar zaista samo jedan admiral?

Kay-Achim Schönbach – Foto: DPA

Jedan njemački admiral ovih dana ne silazi sa stranica novina, iz radijskih i televizijskih vijesti i s internetskih portala. Riječ je o 56-godišnjem vice admiralu Kai-Achimu Schoenbachu, inspektoru (zapovjedniku) njemačke ratne mornarice. Paradoksalno, ali ne i neobično, postao je poznat nakon što je zatražio razrješenje s dužnosti i po kratkom postupku poslan u mirovinu. Platio je visoku cijenu zbog nečega što je rekao. A rekao je istinu.

Problem je ‘samo’ u tome što je admiralova (ali i objektivna) istina u srazu s onime što se kao istina podastire već mjesecima, iz tjedna u tjedan sve agresivnije, evropskoj i svjetskoj javnosti. Tvrdnju da će Rusija napasti Ukrajinu admiral Schoenbach ocijenio je, naime, besmislenom (nonsense) i to u vrijeme kada Zapad (Amerika i Britanija u prvome redu) isporučuju na dnevnoj osnovi tone i tone naoružanja Ukrajini kako bi se ‘obranila od prijeteće ruske invazije’. Dakle, admiral je izravno negirao temeljni stup zapadne propagande, pri čemu valja imati na umu da su njemački admirali i generali visoko obrazovani, osposobljeni ne samo za izvršavanje zapovijedi, nego i za geopolitičko i geostrateško promišljanje.

Tu najeksplozivniju admiralovu tvrdnju rijetko se na Zapadu čak i citira, mada je ona ključna. Visoki časnik bez ikakve rezerve ne samo da dovodi u pitanje ono što se na Zapadu orkestrirano tvrdi, nego to naprosto negira. Besmislica, kaže on. Pa se zato oni koji ga napadaju (službeni Kijev u prvome redu) koncentriraju na ono što je rekao o ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i o poluotoku Krimu. A i tu je rekao samo istinu, odnosno pogledao je činjenicama u oči. Konstatirao je stanje, kakvo jest i razobličio zapadnu propaganda na čijoj se podlozi već godinama vodi anti-ruska politika.

Najprije o Putinu. Ruski predsjednik, kaže njemački admiral, vodi politiku pritiska jer to može, ali ona nije sama sebi svrhom. Zapravo je jedino što Putin želi, to da ga se (odnosno Rusiju) tretira s poštovanjem. Citat: ’Ruski Predsjednik zapravo traži poštovanje kojega vjerojatno i zaslužuje. A tu je njegovu želju lako ispuniti.’ Ako se posluša snimak admiralovog izlaganja na zatvorenom sastanku u Indiji (ostavimo po strani pitanje tko ga je snimao i zašto) jasno se može uočiti kako je posebno naglasio da Putin vjerojatno i zaslužuje poštovanje. Naravno i to je klip u kotače propagande što se sve brže i bjesomučnije vrte portretirajući ruskog predsjednika kao autokratu i diktatora, pokrovitelja korumpiranih oligarha i, ovo je nešto novo, najbogatijeg čovjeka na svijetu (kakav Gates, kakav Bezos). Ovo potonje izjavio je u opširnom intervjuu jednom britanskom mediju Aleksej Navalni, ruski aktivist i neumorni kritičar Putinovog režima, čovjek na kojega Zapad očito i dalje igra. Kako je iz zatvora u kojemu, prema vlastitim riječima, živi pod stalnom paskom i u neljudskim uvjetima uspio dati dulji intervju, ostaje pitanje za skeptike koji danas ionako nisu u modi.

A što je, napokon, njemački admiral izjavio o Krimu koji je od 2014., nakon provedenog referendum (kojega Zapad može do vječnosti ne priznavati, ali koji je održan) pripojen Rusiji, u čijem je sastavu kroz najveći dio povijesti i bio? Citat: ‘Poluotok Krim za Ukrajinu je izgubljen.’ Kratko i jasno. Izgovorio je ono što je svakome trijeznom promatraču jasno, ali sa čime se ni Kijev, ni Zapad ne mire, jer bi morali progovoriti i o svemu što se događalo prije pripojenja Krima Rusiji, a u čemu ni Zapad, ni one vlasti u Kijevu što su uspostavljene voljom (i novcima) Zapada nemaju čiste ruke.

Dakle, da rekapituliramo: tvrdnja da će Rusija napasti Ukrajinu besmislica je. Sve što Putin želi to je da ga se tretira s poštovanjem što ga vjerojatno i zaslužuje, a Krim je za Ukrajinu izgubljen. I što tu nije točno? Ako se pita zapadne propagandiste i političare koji ponavljaju njihove fraze – ništa! Po njima ruski napad na Ukrajinu samo što nije počeo (Amerikanci već povlače i dio obitelji svojih predstavnika u Ukrajini), Putin želi vojno okupirati barem dio Ukrajine, a istočno-evropske zemlje koje su nekada bile sovjetski sateliti vratiti u ovisnost o Rusiji, tj. uklopiti ih u rusku zonu utjecaja, dok je invazija Krima (koje, doduše, nikada nije bilo) samo pokazatelj Putinovih namjera i načina ponašanja.

I tako smo došli do sukoba činjenica i onoga što je u Trumpovo vrijeme proglašeno alternativnim činjenicama. Da je sama ta kovanica čisti besmisao, jer nešto ili postoji, ili ne postoji (dakle činjenica jest, ili nije), to nikome od suvremenih ‘mudraca’ ne pada na pamet reći. Ako netko upozori kako su među ‘dokazima’ o ruskim pripremama za napad korištene i fotografije iz vremena Sovjetskog Saveza, to će ili biti prešućeno, ili olako otpisano kao ‘još jedno mišljenje’ (a nije mišljenje, nego je podatak, činjenica!). Oblaci na političkom horizontu sve  su tamniji, pokazatelji da se sprema oluja, sve su brojniji. Ali, a to je bitno reći, jer to praktično nitko ne govori (odnosno: njemački je admiral neizravno rekao, pa je sada zbog toga u mirovini), rata će biti ne zato što ga želi Rusija, nego zato što su se za njega opredijelili na Zapadu.

Pođimo, dakle, od najgore pretpostavke: rata će biti. Koji je scenarij, na što se Zapad sprema i što bi Rusija mogla uraditi? Sve što slijedi su pretpostavke, mada zasnovane na vrlo solidnim temeljima. Ruska Duma raspravlja o tome da Rusija službeno prizna pobunjene (odmetnute) ukrajinske oblasti Donjeck i Lugansk (Donbas). To su područja s većinskim ruskim stanovništvom što su otvorenom pobunom i pokušajem secesije reagirala na sve otvoreniju antirusku politiku (što se i njima obijala o glavu) vlade u Kijevu. Rusija pobunu pomaže, u to nema dvojbe, ali ruske vojske na tome području nema. Svima koji su to željeli, Rusija je dala i svoje dokumente, no obje oblasti i dalje tretira kao ‘samoproglašene republike’. Mada je po sporazumu iz Minska Ukrajina pristala tim oblastima dati autonomiju u određenim područjima, tu se stvari nisu pomakle s mrtve točke. Pretpostavimo da na rastući pritisak Zapada, kao i na neispunjavanje sporazuma iz Minska, Rusija reagira priznanjem Donbasa. I da to bude prvi korak u procesu uklapanja toga dijela Ukrajine u sastav Rusije. Ili da bude tako protumačeno.

Pretpostavimo dalje da Kijev na to reagira napadom svojih snaga na pobunjene oblasti u kojima sada (spomenuli smo dokumente!) žive i tisuće državljana Rusije. I pretpostavimo da Rusija vojno pomogne snagama pobunjenika: ne trupama, ne tenkovima, nego zračnim i raketnim napadima kojima bi u kratkom roku onesposobila napadače. Zapad bi imao savršen povod za rat, mada ruskih vojnika i dalje u Ukrajini ne bi bilo. No, javnosti koju se mjesecima psihološki priprema za takav scenarij, odnosno kojoj se iz dana u dana serviraju vijesti o prijetećim koncentracijama ruskih trupa i o rastućoj zabrinutosti u Evropi (čijoj?) zbog ruske invazije kojoj se, naravno, treba oduprijeti u ime demokracije, slobode i ljudskih prava, ne bi bilo teško ‘prodati’ priču o ruskoj agresiji na koju je slobodarski Zapad bio prisiljen odgovoriti.

U takvome scenariju za njemačkog admirala i njegova razmišljanja jednostavno mjesta nema. I zato je morao biti uklonjen po hitnom postupku. Pitanje je, međutim, i to je pitanje svih pitanja: da li o ratu, Putinu i Ukrajini tako razmišlja samo jedan njemački admiral, ili širom Evrope ima i političara i visokih vojnih časnika, kako aktivnih, tako i umirovljenih, koji nisu ‘glajhšaltovani’, kojima je jasno što se događa? Odgovor je, bez ikakvih brojčanih pokazatelja, bez ikakvih anketa, naprosto zasnovan na neporecivim činjenicama (sviđale se one nekome, ili ne), na logici i zdravome razumu (ukoliko ga još ima): u svim evropskim zemljama ima ljudi poput admirala Schoenbacha, visoko obrazovanih profesionalaca, stratega i taktičara, političara koji uopće nisu uvjereni u to da Rusija sprema napad na Ukrajinu, koji smatraju da Rusiju i njezinog predsjednika valja u međunarodnoj areni tretirati s dužnim poštovanjem (na kraju krajeva i zbog toga što Rusija definitivno nije, kako ju je jednom posprdno nazvao američki predsjednik Obama ‘tek regionalna sila’) i kojima je jasno da je Ukrajina, dobrim dijelom zahvaljujući svojoj politici kojoj je Zapad zdušno kumovao, izgubila Krim.

Takvi ljudi, ljudi od imena i ugleda – barem u stručnim krugovima – dobivaju medijski prostor samo u programima ruske televizije namijenjene svijetu, RT. Tu se može vidjeti i čuti bivše ministre, bivše ambasadore, bivše analitičare američke CIA-e i britanskog MI6, bivše visoke vojne časnike iz niza zapadnih zemalja. Koji ne govore ono što moraju (jer je takva pozicija vlada njihovih zemalja), nego ono što misle. I zbog toga je ta ruska televizija toliko ozloglašena na Zapadu, zbog toga ju se etiketira kao propagandno oružje Kremlja. RT, naime, pokazuje ono što se na Zapadu prešućuje, daje riječ onima kojima su zapadni mediji zatvoreni. Naravno, kako jača pritisak na Rusiju, i RT sve intenzivnije prikazuje negativne aspekte života na Zapadu (ali pri tome ne izmišlja!). Zato su pokrenuti i nebo i zemlja kako bi se potkraj prošle godine onemogućio početak emitiranja programa RT na njemačkom jeziku. Suvremena varijanta uzrečice poznate pripadnicima starijih generacija koji pamte vrijeme Jugoslavije: ‘Zaustavite Reuters!’.

A u potvrdu teze, bolje je ipak reći: pretpostavke kako je rat – prema svemu sudeći – opcija za koju se opredijelio Zapad, neka posluže riječi novinara američke TV mreže CNN, u najmanju ruku vrlo bliske službenom Washingtonu, izrečene nakon susreta Blinken – Lavrov. ‘Dobro, sada se čeka američki pisani odgovor na ruske zahtjeve. Ali, Rusi jako dobro znaju kakav će taj odgovor biti. Zar se time samo ne odgađa neizbježno?’

Zlokobna formulacija: odgađanje neizbježnog, jer ako to ‘neizbježno’ znači rat, onda se valja samo nadati kako ljudi poput admirala Schoenbacha ima još, kako ih ima mnogo i kako će progovoriti na vrijeme.

A vremena je sve manje. Ne treba posustati u ponavljanju tih riječi. Napokon, riječi su jedino što nam je još preostalo.

Tomislav Jakić
Autor 24.1.2022. u 20:12