ZATAŠKANA STRATIŠTA: Kataloška knjiga o kulturi zločina

Mirnes Sokolović
Autor 6.9.2019. u 15:42

ZATAŠKANA STRATIŠTA: Kataloška knjiga o kulturi zločina

Sada, kad su posložene varijacije o konsekvencama zločina i genocida u kulturi, sve što se stvara poslije toga nastaje u sjeni tog saznanja. Nakon toga – pominjući genocid ili ne, pišući o ovome i onome, vjerujući u tamo i ovamo, pišući autonomno i angažirano, o čemu se god hoće, predlažući i ovo i ono – uostalom, sve što posljednjih četvrt stoljeća nastaje na ovom jeziku – pa čak i i film „Sveti Georgije ubiva aždahu“– sve od kulture biva stvoreno u sjeni saznanja da je na istom jeziku inspiriran i pravdan genocid. Nakon toga više nije moguće graditi kule ili domove u vazduhu. Može se još pokušati stvarati.

(Viktor Ivančić, Hrvoje Polan, Nemanja Stjepanović, Iza sedam logora, Forum ZFD, Beograd/Zagreb/Split, 2018.)

U knjizi Iza sedam logora do unedogled redaju se prizori i fakti, u izobličenosti, koji pokazuju kako se jedna kultura u hipu transformiše u krvturu, literatura u literatorturu, domovi bratstva u spomenike razbratnosti i barbratstva, zločini kulture u kulturu zločina, a jedan bedeker na kraju se zaklapa u kulturologorski vodič. To nije samo igra riječima, kako jedan dio naše svježe povijesti sažima Viktor Ivančić, jedan od autora knjige, pristupajući toj krvavoj istoriji u formi kalamburičnoj, u najboljoj feralovskoj maniri, nego u pitanju je još jedna varijacija na istorijske teme u jednoj kataloškoj knjizi koja popisuje spomenike kulture što devedesetih postaju logori i stratišta, upotpunjena i fotografijama Hrvoja Polana i faktičnim appendixom o svakom pojedinačnom okrvavljenom kulturnom objektu, kao kulturologorskim vodičem koji je napisao Nemanja Stjepanović.

To da knjige, spomenici, muzika, jedna kultura, instrumentalizirana ili ne, nadahnjuje i učestvuje u pokoljima, likvidacijama, genocidu, svakako nije nešto što prvi put vidimo u ovoj knjizi: listajući stranice i o pokoljima i razlupanim čelima po Galiciji, i o čađi Lubjanke, i na rampama i gasnim komorama Aušvica, česte su refleksije u kojima ti autori, svjedočeći o zločinima i dozivajući se kroz dvadeseti vijek, često meditiraju o iznevjerenoj i izobličenoj zadaći knjige, koja najednom pokaže lice inspiratora zločina. Otkriva se nekad i koliko kultura, zasnovana na humanosti, ostaje nemoćna da išta uradi pred ratnim zlom, koliko njena nadanja i dobre namjere budu iznevjerene i instrumentalizirane.

Ova knjiga, dakle, nije iznimka ni po kataloškoj formi niti po imitaciji žanra vodiča. Često knjige i istraživanja o zločinima i stratištima uzimaju mirnodopske forme, kako bi čudovišnost sadržaja u tom okviru zasvijetlila bolje i sarkastičnije. Ono po čemu ova knjiga u toj svoj istoriji u književnosti progonjenih i nestalih može biti zanimljiva, nije samo ni po tome što na kraju, poslije kraja povijesti, u formi “odgođenog kraja” (I. Lovrenović), kad se učinilo da je se gotovo, još jednom otvara i naše poglavlje u tom hororu koji je trajao dvadesetim vijekom. Knjiga je, međutim, značajna što na konkretnom primjeru raspada Jugoslavije pokazuje kako se jedna utopija, simbolizirana u domovima kulture, s najboljim namjerama emancipacije i obrazovanja i zabave narodnih masa, u sekundi pretvara u prostor za internaciju i ubijanje obilježenih ljudi.

To što upravo domovi kulture, ti stožeri bratstva i jedinstva, postaju logori, stratišta i mučilišta, između ostalog, Ivančić tumači jednom tehničkom činjenicom, “banalnošću tehničke pragmatičnosti”, budući da su bili u pitanju zatvoreni prostori pristojne veličine koji su mogli primiti ljudsku masu određenu za otpis. Kapoi i istrebljivači, osim toga, prilazili su svome poslu efikasno, bez mnogo pijeteta, ne naročito vođeni smislom za ozbiljnu glazbu ili lirsku poeziju, predano ordinirajući, kako u domovima kulture, tako i u školskim i sportskim dvoranama, napuštenim tvorničkim halama ili skladištima trgovačkih poduzeća. Naravno, to neće biti razlog da autori knjige ne zamijete tu prozaičnost stradanja upravo u domovima kulture koju će ispitati u sudbinskom svjetlu.

Neke scene u literaturi svjedočenja se ne izmišljaju: smislom za detalj i paradoks stvarnost u ratu uveliko nadrasta maštu. U red takvih sigurno dolazi scena egzekucija u domu kulture u Čelopeku, na daskama koje sada znače smrt, kada inventar i rekviziti sada imaju novu funkciju, a na pozornici se i dalje podražava dramaturgija kulturno-umjetničkih priredbi, kao sadistički inspiriranih seansi: “tu je zbor, tu je dirigent, tu je čak i šaptač koji zboriste namjerno dovodi do neoprostive greške i brutalne kazne koja za to slijedi, a tu je, dakako, i publika, sastavljena od 175 muškaraca iz sela Divič, koja postupno nestaje, umirući najprije od straha dok čeka svoj red za nastup na bini, a zatim i doslovno skončavajući, u najgorim mukama.”

U forenzičkim izvještajima iz Doma Kulture u Pilici pored Zvornika, citiranim u prvostepenoj presudi Radovanu Karadžiću pred Haškim tribunalom, govori se o prisustvu ljudske krvi, kostiju i tkiva zalijepljenih po zidovima i podu, o tragovima hitaca iz vatrenog oružja pronađenih na zidu iza bine, što ukazuje na to da su zatočenici izvedeni na binu prije pogubljenja i da su na njih pucali vojnici koji su se nalazili na balkonu s pogledom na binu, a čak su ubojice pucale i kroz otvor za kinoprojektor. Forenzički citati će Ivančiću poslužiti kao šlagvort za sekvence o ubitačnoj mješavini umjetnosti i stvarnosti, o životima koji se naprasno gase u tom živom filmu, dok se niz platno cijedi stvarna krv, kao da fikcija postaje zbilja pred očima, dok se projektor mijenja puščanim cijevima, a snop svjetlosti smrtonosnim mlazom metaka.

Ta razvučena predstava će Dom kulture u Pilici učiniti jednim od rijetkih srebreničkih stratišta na kojima niko nije preživio strijeljanje, a bivši pripadnici VRS će svjedočiti da su počinioci u jednom trenutku došli u kafanu preko puta Doma kulture i rekli da je “posao završen”, kao u nekoj predstavi, pa su dobili pohvalu od bezbjednjaka Glavnog štaba VRS Ljubiše Beare: “Vojsko, za ovo će vam država biti zahvalna”. Melanž kulturnog i barbarskog, humanog i ubistvenog, nevjerovatni preplet u kojem te dvije niti nije lako razaznati, Ivančić ne uspostavlja samo na jednom mjestu, rasklimavajući kliše prema kojem su kultura i zločin nešto nespojivo.

Posebnu ulogu umjetnika u kulturi zločina variraće i na slučaju Milana Lukića, ratnog zločinca iz Višegrada, koji je ubijao Bošnjake na Starom mostu i bacao tijela u Drinu, kriv i za dvije lomače u Pionirskoj ulici i naselju Bikavac, u kojima je spaljeno oko 120 žena, djece i staraca. Lukić će istražiteljima u Hagu otkriti svoj umjetnički ukus, priznajući da mu je najdraža knjiga Na Drini ćuprija, a film Lepa sela lepo gore. Lukićev slučaj u knjizi Iza sedam logora izmiksaće se sa umjetničkim usudom redatelja Emira Kusturica, tako će se Ivančić pitati da li je, možebitno, Lukićev literarni ukus poklapa sa Kusturicinim preferencijama,  kičerskom reinterpretacijom Andrića tog neimara Andrićgrada, megalomanskog kamenog kompleksa smještenog na samo 300 metara od stratišta na višegradskoj ćupriji. Kao zdanje jedne kulture zločina, prekriveno patinom zaborava i lakiranja, na etnički očišćenom terenu niče Andrićgrad sa kulturnim institucijama: renesansno kazalište, replika manastira u Dečanima, spomenici književnim velikanima, multipleks s tri kino dvorane, galerije, Institut Ive Andrića s centrom za slavistiku, Akademija lijepih umjetnosti…

Kao i svaki autor književnosti o progonjenim i nestalim i Ivančić je netolerantan na te mehanizme skrivanja zločina, na zavjeru šutnje, i pokušava je uzdrmati što efektnijim književnim postupkom: kombinujući fakte i fikciju kao tačniji dio stvarnosti, u volšebnom obratu, isfingiraće pismo koje Milan Lukić iz zatvora u Estoniji piše Kusturici, u troparskom tonu, zahvaljujući mu na velikim građevinama koje je reditelj podigao. Tu žaoku upućenu kulturi zaborava autori ove knjige će oprisutniti i u naslovu, evocirajući inicijalnu formulu bajke iza sedam gora, sada intervenišući, i nadopunjući sintagmu koja doziva mitsko i daleko kao legenda sasvim konkretnom pojavnošću kao što su logori, koja tu nimalo lijepo strči, samo jednim dodanim slogom.

Obilazeći zataškana stratišta, autori knjige neće na samo jednom mjestu zabilježiti simptome te kulture zaborava i prećutkivanja: ispred zloglasnoga Doma kulture u Trnopolju kod Prijedora biće podignut monumentalni spomenik u slavu onih koji su ubijali, s raširenim kamenim orlovskim krilima, pred kapijom Vojne luke Lora u Splitu, kao konclogora u kojem su mučeni i ubijani civili srpske nacionalnosti i ratni zarobljenici, podignut je spomenik Vojnoj policiji HV, dom kulture na Palama okružen je stambenim zgradama, na zidu Muzičke škole u Zenici, u kojoj su zatvarani i premlaćivani civili hrvatske i srpske nacionalnosti i zarobljeni vojnici HVO-a, istaknuta je tek tabla koja obavještava da je škola renovirana od strane turske brigade IFOR-a,  u Muzeju “Bitka za ranjenike na Neretvi” u Jablanici – gdje su Bošnjaci zatvarali i zlostavljali Hrvate iz okolnih sela – evocirani su prizori čuvenoga rušenja mosta i legendarne bitke iz Drugog svjetskog rata, u Domu kulture u Rudom – gdje su Srbi zatvarali i zlostavljali Bošnjake iz okolnih sela – uređena je spomen soba poginulim borcima Otadžbinskog rata 1992-1996, a na ulazu se šepuri veliki portret Draže Mihailovića; u Čelopeku je Dom kulture srušen odmah po okončanju rata, a na njegovu mjestu podignuta stambena zgrada.

Udio umjetnosti u zavjeri ćutanja o zločinima ne iscrpljuje se samo u vladajućoj kulturnoj politici. Kada reditelj Srđan Dragojević odluči praviti film “Sveti Georgije ubiva aždahu” po scenariju Dušana Kovačevića, snimaće ga u rudničkome kompleksu u Omarskoj, gdje se nalazio koncentracioni logor za ne-srpsko stanovništvo u kojemu je od maja do avgusta 1992. bilo zatočeno više tisuća, a ubijeno više stotina ljudi. Blagodareći multinacionalnoj kompaniji Lakshmija Mittala eksterijer za spektakularne završne scene u filmu poslužiće kao estetski vrlo zahvalan dekor, kao pravi ambijent za ta zbivanja iz istorije, budući da se film uopće nije osvrtao na tu lokaciju, temu logora i masovnih ubistava, dosljedno ih zaobilazeći.

Filmskom estetizacijom tog neobilježenog mjesta na kojem se dogodilo masovno smaknuće, nastavlja Ivančić, Dragojević će kulturno destilirati kolektivno poricanje, a prenamjenom taj prostor će biti preveden u “podrazumijevajuću normalnost”. Ta borba dva stanovišta, između zavjerenika šutnje i estetizatora stratišta, protiv literatora koji su poetski incidentno, u čitavom spektru književnih postupaka, otkrivali zločine i insistirali na priznanju krivice, najživlji je i najjači sukob na kulturnoj sceni od devedesetih naovamo, koji nikada nije završen.

U pokušaju da razjasni situaciju, analitički, Ivančić navodi da su u jeku nacional-kulturne agresije, ipak, socijalističke domove kulture sve sukobljene strane tretirale kao neprijateljska mjesta, budući da su izazivali, takoreći, multikonfesionalnu odbojnost: “Razlog valjda treba tražiti u njihovoj programski zadanoj mrzovolji prema reduktivnim opsesijama identitetom, u činjenici da je temeljnoj ideji – koja je dovela do njihove izgradnje – kulturna partikularnost bila zadnja rupa na svirali”. Dalje navodi kako je teško zamisliti da svireposti iz Domu kulture u Čelopeku mogle organizirati u prostorijama Udruženja književnika Srbije, u tom intelektualnom generalštabu iz beogradske Francuske 7, jer su „pjesničke duše iz prijestolnice manualnim djelatnicima u provinciji samo dodavale noževe u ruke“.

Nasuprot tome, Ivančić poantira da je “komunistički pogled sezao mnogo dalje od atara zapišanih nacionalnom kulturom”, jer su upravo masovno izgrađeni domovi kulture u SFRJ predstavljali koncept univerzalne emancipacije “kakvome je socijalizam težio i što je po svojoj suštini bio”, u čemu nema mjesta za partikularne kulturne vizure, iako su bile uvažavane. Istovremeno, međurim, napominje da kulturno svećenstvo iz Beograda, s akcentom na pjesnicima, u drugoj polovici osamdesetih organizirano, u tjednim šihtama, hodočasti upravo po domovima kulture u krajevima u Hrvatskoj gdje živi srpsko stanovištvo: organiziraju se večeri poezije i javne tribine, a zapravo skupne huškačke naricaljke i mobilizatorske sesije povodom smrtnih prijetnji autonomiji etničke zajednice, potkopavanja njenih kulturnih i jezičnih prava, destruiranja njenog identiteta, omalovažavanja ćirilice, ističući nužnost otpora i duhovnog jedinstva srpskog naroda, kao prioriteta nad prioritetima.

Koliko su upravo jugoslovenske institucije pružale prostora tim intelektualnim i akademskim elitama, još u vrijeme komunizma? Koliko su već tada ti žreci nacionalizma u ulozi ideoloških avangardi država-nacija ili nacionalističkih pokreta predvodili tu kulturnu politiku – „s osnovnom taktikom da se sve vanjsko odbija, a sve unutrašnje zbija“? Već nakon govora Radomira Konstantinović, naprimjer, na Kongresu akcije za kulturu 1971. u Kragujevcu, u kojem je pledirao za za višeglasje nasuprot apsolutnog jedinstva, za rješavanje bez kraja, za istinu koja nije u jedinstvu, upozoravajući na tri izma: nacionalizam, staljinizam i birokratizam, kako svjedoči Latinka Perović, srpska inteligencija se počela polarizirati, priklanjajući se u sljedećim godinama posve manjini oko Dobrice Ćosića koja je taj skup bojkotovala. Dobrica Ćosić u eseju “Kako da stvaramo sebe” iz 1967. objašnjava kako da Srbi stvore sami sebe, naglašavajući da vjeruje u smislenost socijalističke revolucije i ljudske pobune, u mogućnost njene humanističke osmišljenosti. Uzevši riječ na skupštini Srpske književne zadruge 1971., on će govoriti o presudnoj ulozi tog udruženja u “razviću duhovnog i kulturnog jedinstva čitavog srpskog naroda”. I tako dalje.

Ivančić, iako pokazuje svijest o njoj, ne zadire dalje u ovu proturječnost. Za njega, kao kulturnog analitika, domovi kulture ostaju elementi utopijskoga zamaha jugoslavenskog socijalizma, a tek u devedesetima postaju žarišta distopijske brutalnosti. Za takvo što u ovoj knjizi je više motivacionih čvorišta. Ivančićeva knjiga možda evocira glasovitu istorijsko-filozofsku tezu Waltera Benjamina da nema dokumenta kulture koji istovremeno nije i dokument varvarstava. Istorijski materijalist, kaže Benjamin, u gledanju na kulturna dobra svagda ostaje distancirani posmatrač koji zna da se o porijeklu kulture ne može razmišljati bez otklona, budući da svoje postojanje duguju koliko naporu genija, toliko i kuluku suvremenika, zbog čega se jedan istorijsko-materijalistički inspiriran mislilac uvijek udaljava od tradicije.

Ne distancirajući se od tih dokumenata kulture, istorijski materijalisti, kaže Benjamin, upadaju u klopku da počne osjećati stvari i saživljavati se sa perspektivom pobjednika, što Ivančić izbjegava, jer se pobjednik u međuvremenu promijenio na postjugoslovenskom prostoru. Osim toga, Benjaminovim riječima, istorija kao konstrukcija, kao prazno vrijeme, uvijek biva ispunjeno sadašnjošću. Nakon pokolja i razaranja, suočivši se sa tim ništenjem svih vrijednosti, Ivančić, kao poetsku vjeru, ističe tu svijetlu emancipatornu utopiju, socijalistički kodirane ideale, Jugoslaviju kao mjesto emancipacije i pravednosti, izravno politički angažiran autor u sadašnjosti. Protivstvljajući tu utopiju kulturi zločina, varirajući tradiciju ugnjetenih i poubijanih, Ivančić sugerira da je „izuzetno stanje”— pravilo, jer – kako kaže  Benjamin – šansa fašizma je u tome ako ga protivnici dočekuju u ime napretka kao istorijske norme, čudeći se zbog toga što su stvari koje doživljavamo „još” moguće u dvadesetom veku.

Iako računa na idealističke fragmente, u ovoj knjizi takvog čuđenja nema, ova knjiga polazi od susreta sa zločinima i stvarnošću. Predočavajući tu istoriju stradanja, bilježeći kako su se objekti napretka prometnuli u svoju suprotnost, kombinujući fakte uništenja sa svjetlom utopije, Ivančić svjesno ostaje balansirati na rubu klišea; on daje signal kao da vjeruje glede i unatoč, uprkos tome, preko toga, ne samo zbog toga, nego upravo zbog toga.

Sada, kad su posložene varijacije o konsekvencama zločina i genocida u kulturi, sve što se stvara poslije toga nastaje u sjeni tog saznanja. Nakon toga – pominjući genocid ili ne, pišući o ovome i onome, vjerujući u tamo i ovamo, pišući autonomno i angažirano, o čemu se god hoće, predlažući i ovo i ono – uostalom, sve što posljednjih četvrt stoljeća nastaje na ovom jeziku – pa čak i i film „Sveti Georgije ubiva aždahu“– sve od kulture biva stvoreno u sjeni saznanja da je na istom jeziku inspiriran i pravdan genocid.

Nakon toga više nije moguće graditi kule ili domove u vazduhu. Može se još pokušati stvarati.

Mirnes Sokolović
Autor 6.9.2019. u 15:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija