Zlatko Topčić: Najgora neizvjesnost je čekanje da se ostvare nečije prijetnje

Amer Bahtijar
Autor 17.4.2019. u 20:34

Zlatko Topčić: Najgora neizvjesnost je čekanje da se ostvare nečije prijetnje

Foto: Al Jazeera Balkans

Zlatko Topčić je  jedan od najvažnijih bosanskohercegovačkih pisaca i intelektualaca. Autor je romana: Čovjek niotkud, Kulin, Košmar, Safet Sušić Pape, Gola koža, Dagmar, Uvertira. Scenarija za film: U najboljim godinama, Čudo u Bosni, Remake, Ostavljeni. Brojnih drama, radio drama i zbirka priča. Teško je pobrojiti sve nagrade koje je osvojio: Dva puta nagrada društva pisaca za knjigu godine, nagrade Hasan Kaimija, Skender Kulenović, Fra. Grga Martić, nagrada Pen Centra Austrije, nagrada za najbolji scenarij na Transilvania Film Festivalu za film Ostavljeni, nagrada za najbolji scenarij na Golden Carpathian Film Festivalu za film Ostavljeni.

Autor je scenarija za film Remake Dine Mustafića koji  je osvojio brojne nagrade i najgledaniji je domaći film nakon rata. 
Bez obzira na pakao koji je preživio u koncetracionim logorima Topčić je  važan mirovni aktivista.
U razgovoru za Tačno.net Topčić govori o nacionalizmu uoči rata, strahotama logora, suočavanju sa prošlošću, oprostu i pravdi.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Kako ste doživjeli dolazak nacionalizma na ove prostore krajem osamdesetih, kao iznenađenje ili nešto očekivano? Čitajući Mirka Kovača vidljivo je da je nacionalizam bio odredište dobrog dijela intelektualne elite koju Kovač naziva gorom od rulje.

Nikada nacionalizam nije ni odlazio iz ovih prostora, ali je kao uglavnom nepoželjan bio povremeno sankcioniran a ne trajno podstican i nagrađivan kao danas. Nekoliko godina uoči rata bio sam na žalosti kod prijatelja čija je majka umrla. Bio sam užasnut onim što sam čuo, na nemjestu, u nevrijeme, iz usta Srba koji su listom bili doktori i radili na današnjem KCUS-u. Tek u ratu su mi se složile kockice. Srbi i Hrvati dijele izvjesno međusobno poštovanje bazirano na, uglavnom utemeljenim, optužbama za ono što su jedni drugima zaista učinili. S Bošnjacima bi bratski podijelili zločine i grijehe, ali oni ipak, uz sve propagandne napore, znaju da ovi ne zaslužuju takav njihov perverzni i morbidni respekt kakav međusobno gaje. Njeguju aroganciju kakvu stvarno veliki imaju prema njima, ali kada mali svisoka gledaju male, postaje smiješno – ali nije komično!

Šta se moglo učiniti početkom devedesetih da se ne dogodi rat? Ili ta mogućnost nije postojala?

U Bosni je učinjeno sve što se moglo učiniti samo da rata ne bude, predlagane su asimetrične federacije i konfederacije, održavani mirovni skupovi, posljednji smo prestali plaćati JNA, pravljeni su kompromisi sve do granice poniženja… Dva velikodržavna projekta, najprije srpski a zatim i hrvatski, bila su ohrabrena tom našom naivnošću i nespremnošću a tradicionalno se slažu samo u jednom – u podjeli Bosne. Zabrinuo sam se tek kada je Predsjedništvo SFRJ razoružalo Teritorijalnu odbranu i ukinulo Sarajevsku armijsku oblast – to je bio ključni momenat jer s tim oružjem sve bi se rasplelo brže, s manjim žrtvama. Tito je Teritorijalnu odbranu postavio kao protutežu JNA u kojoj su i na simboličkoj ravni, komandama na ekavici, dominirali Srbi a zatim figurirali i Jugosloveni i ostali s podobnošću ovjerenom u tzv. mješovitim brakovima.

Početak rata dočekali se na okupiranoj Grbavici, o čemu između ostalog pišete u Remakeu, koji je izazov bio prenijeti pakao Grbavice i da li se uopće ta emocija može iskazati?

Postoji prostor neizrecivog. Naprosto zanijemite pred količinom zla koje se sručilo na vas. Stvari su u ratu bile oštro podijeljene, a umjetnost živi od nijansi i nije crno-bijela. To je najveći problem, kako ne relativizirati istinu a kreirati umjetnost ne pišući iz vizure žrtve, iako to objektivno jesi. Ništa bolje ne govori o karakteru agresije na Bosnu i Hercegovinu od podatka da su od ukupnog broja ubijenih civila  čak 82% Bošnjaci! Zato – nismo bili isti i ništa nije bilo isto, ma kako se mediji i tužilaštva pod političkim utjecajem upinjali da dokažu suprotno!

Pisac Elvedin Nezirović mi je jednom prilikom rekao “nismo preživjeli rat”. Kako odrediti život ljudi koji su preživjeli Grbavicu, opsadu Sarajeva, Mostara?

Pjesnik Amir Brka ima, na istom fonu, stih “…tako rat ubija one koji misle da su ga preživjeli“. Tačna zapažanja! Mi zapravo živimo svojevrsni play off, životno doigravanje, većina nas boluje od PTSP-a ali bolest liječi tako što je ne priznaje…Moje ratno iskustvo svjedoči da je najgora neizvjesnost, čekanje da se ostvare nečije prijetnje, taj psihološki pritisak koji razvlači pamet našu i nemogućnost da, mimo ostalih životnih rizika, planiramo bilo šta dalje od nekoliko mjeseci jer iza svega stoji prijeteći prst onih koji, u međuvremenu, ne vade ruke iz naših džepova i pljačkaju ovu lijepu zemlju.

U vašim djelima izlazite sa, čini mi se, jednom prebitnom tezom da fašizam koji nas je zadesio devedesetih nije nešto što se može i hoće zadržati samo kod nas, već da  se radi o nečemu što će zaraziti čitavu Evropu i svijet. Da li fascinacija evropskih desničara balkanskim krvolocima najbolje potvrđuje vašu tezu?

Kada racionalno sklopite sliku budućih događaja na osnovu poznatih parametara, s našim historijskim iskustvom, onda su zaista male mogućnosti da izbjegnemo nove nevolje. Oni koji potcjenjuju militarizaciju MUP-a RS i nijemo gledaju srpsko-hrvatsku koordinaciju oko jedinog pitanja na svijetu o kojem se slažu, ili nisu izvukli historijske pouke iz genocida i UZP-a ili ne čuju trube koje najavljuju opet topot divljih konja…Govorim to užasnut nad ovim riječima, sve se u meni opire i niko sretniji od mene ako govorim paranoične gluposti, ali ovdje nema milosti za slabog. Slabost privlači gromove a snaga ih sporovodi u zemlju. Budemo li slabi, sve će se ponoviti u još gorem izdanju, jer ako su one bestijalnosti učinili ljudi  odgajani na „bratstvu i jedinstvu“, šta su sve spremni učiniti ovi koji kliču ratnim zločincima. Ne bih uvodio redovni vojni rok ali bih u sistem uvezao i zaštitarske agencije a u škole i fakultete vratio predvojničku obuku kao obavezan predmet. Znati se odbraniti od fizičkog napada i rukovati oružjem je dio opće kulture. Naravno, tzv. „međunarodna zajednica“  bi zbog sebe, ne zbog nas, trebala dovesti promptno sve lokalne aktere u civilizacijski red, jer negirati pravosnažne presude za genocid i UZP koje je donio Međunarodni sud u Hagu osnovan od UN-a, ne po šerijatskom nego po međunarodnom pravu, barbarski je i ispod nivoa civilizacije. Zapravo, bez zavaravanja, samo je Amerika naš saveznik, jer da se pitala licemjerna Evropa i plutokratski arapski svijet – možda bi Srbija i Hrvatska konačno imali komšije i susjede kakve zaslužuju.

Bez obzira na pakao koji ste prošli u ratu može se reći da je vaša životna misija oprost i pomirenje, gdje ste našli snagu za to?

Kada čovjek ispuni čudo i izvuče relativno živu glavu iz bezbroj bezizlaznih situacija, a pritom piše, veoma lako se uživi u patetičnu i opasnu ulogu literarnog osvetnika. Ne odrčem se nijedne riječi koju sam napisao u ratu ni poslije, nema nijedne u kojoj zagovaram mržnju i osvetu, a imao sam ih s razlogom sve pri ruci ali ih nisam pripuštao peru, svjestan težine pisane riječi. Bošnjački književni  ekstremisti, iako kamilica spram drugih, regrutirali su se uglavnom iz dijasporske sekcije, dok su ovi unutar obruča ispisivali književnost u kojoj je puno više dobrog i plemenitog nego smo sebi spremni priznati.

Šta se dešava sa suočavanjem sa prošlošću? Ratni zločinci su heroji. Je li takav stav prema prošlosti ustvari jasna vizija budućnosti nacionalističkih elita?Haški sud je neutralno presudio o zadnjem ratu. Trebaju li se haške presude učiti u učionicima?

Hag je, takav kakav je, nesavršen, napravio ipak veliki posao, iako je zaista nevjerovatno da je za UZP osuđena samo Hrvatska a ne  – barem ne još uvijek -i Srbija, iako svi znamo istinu i otkud se sve zakotrljalo. Ali šta bismo imali umjesto Haga?! Uvjeravam vas da bi naše krezubo i nepismeno pravosuđe, pod direktnim i očiglednim političkim patronatom, kao egzaktan kriterij određivanja i raspoređivanja krivice možda upotrijebilo popis stanovništva iz 2013. i odmjeravalo kazne prema brojnosti stanovništva pa bi Bošnjaci dobili 50,11% kazni, za zločine koje su Srbi eventualno učinili 30,78%  a mogući zločini Hrvata bili sankcionirani, ne paritetno kao konstitutivni narod, nego u pripadajućoj mjeri od 15,43%, dok bi mizerno zločinačko učešće tzv. Ostalih i ovaj put bilo benevolentno zanemareno. Uvjeren sam da bi takav pristup dobio i međunarodnu podršku kao doprinos boljem razumijevanju tragičnih dogadjaja,  svakako naišao na razumijevanje nacionalnih stranaka većine konstitutivnih naroda i dao veliki doprinos pomirenju i željenoj integraciji bosanskohercegovačkog društva kojoj svi iskreno težimo, a dobili bismo i jedinstven plan i program po kojem bi djeca učila o četvrtoj a ne o jedinoj istini. Nije se dogodilo ono što se dogodilo, nego ono oko čega se dogovorimo da se dogodilo! Karikiram, naravno, ali svjedoci smo revizije historijskih činjenica, pravedne raspodjele grijeha na ravne časti, uprkos  statističkim podacima i svojevremenim zapažanjima g. Mazovjeckog koji je prilično tačno kvantificirao zločine.

Američki magazin Marquis Who’s Who in the World 2004. godine vas je uvrstio na godišnju listu 100 najuticajnijih ljudi u svijetu. Koliko ste našem društvu bitni vi, Sidran, Vešović, Stojić? Zna li uopće ovo društvo šta je bitno?

Grohotom sam se nasmijao kada sam čuo za to. Ja?! Pojma nemam kako sam se obreo u tom društvu i koji su kriteriji, samo znam da su prilično glupi. Nema takvog na Balkanu a ni u mojoj mjesnoj zajednici. Jednom od sto najutjecajnijih ni u MZ Hrid ne može se dogoditi da nakon statistički najuspješnije decenije u historiji Kamernog teatra 55 (velike predstave i velika gostovanja, pune sale i najviše internacionalnih i domaćih nagrada, kultne predstave koje su i danas na repertoaru, ulaznice rasprodate mjesec dana unaprijed, nikad poslovanje s gubitkom…) završi dvije godine,kao porodični čovjek, na birou za nezaposlene a da mi  ministar kulture za to vrijeme, kreativno najaktivnije u životu, ne prizna ni onaj status zaslužnog umjetnika, kao što ga pokloniše tolikim slučajnicima…niti da kandidaturu za Šestoaprilsku nagradu u startu odbiju zbog sukoba interesa (sic!) jer me je predložilo Društvo pisaca čiji sam član? Nego ko me treba predložiti – Društvo pčelara?! Kusam med, ali ipak bolje pišem.  Niko sa tog spiska moćnih ne živi u dvoiposobnom stanu kojeg je naslijedio od roditelja i ne vozi auto od 5.000 KM…Nikom od njih se, kao što jeste nedavno meni, ne može dogoditi da mu neko ovdje ipak moćniji – valjda neko među prvih deset, iako ne vjerujem da Clintonovi i Bushovi imaju nešto protiv mene! – naprasno skinu s repertoara najavljenu predstavu u trenutku kada je reditelj iz inostranstva stigao da radi prve probe… niti da na federalnom anonimnom konkursu za dramu oduzmu prvu nagradu kada saznaju ime autora…etc, etc…Ne žalim se, nije meni loše kao što je drugima, ali mi nije dobro dok i drugima ne bude dobro, jer ja sam skroman čovjek koji je više okrenut duhovnom nego materijalnom. Ali, vi iz vlasti, ipak pazite s kim imate posla i ne smjenjujte me opet  godinu dana uoči penzije, iako je zaista anahrono i rizično to što iza sebe ostavljam uvijek puno bolje nego što zatičem.

Amer Bahtijar
Autor 17.4.2019. u 20:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija