Dragan Markovina o mitskom klubu: Velež je klub raje, ljubavi, ponosa i prkosa

Dragan Markovina
Autor 11.2.2016. u 16:06

Dragan Markovina o mitskom klubu: Velež je klub raje, ljubavi, ponosa i prkosa

Bio jednom jedan klub. Veliki klub, samo pola stepenice iza klubova velike četvorke. Rajinski klub, klub nogometnih znalaca, crveni klub, klub s tradicijom, klub rođenih, simbol Mostara. Klub slične povijesti kao i Hajduk, s tom razlikom što je Velež uvijek bio radnički klub, za razliku od građanskog Hajduka. Skoro 90 godina kontinuiranog djelovanja, 77 poginulih igrača u narodnooslobodilačkoj borbi, nebrojeno nogometnih majstora.

A onda je došao HVO i ustvrdio da je taj remetilački faktor samo višak, da se nikako ne uklapa u čistoću nacionalnog bića i da ga od sutra nema biti. Osnovat ćemo Zrinjski umjesto njega. I bi tako.

Neki su pljunuli na svoje uspomene, neki su sve zaboravili, neki plaču u sebi, a neki sve lijepo ignoriraju, ali Zrinjski je sada činjenica koja je tu i u jednoj lijepoj, nadam se ne i dalekoj budućnosti, bit će samo sportski gradski rival i ništa više od toga.

Uostalom, pravedno je bilo obnoviti klub, koji je nekoć političkom odlukom ugašen. Ali, nije bilo pravedno oteti stadion, pljunuti na simbol grada i zaželjeti mu smrt. Nije bilo pravedno, ako imalo voliš vlastiti grad i ako si, makar i jednom otišao na neku od Veležovih utakmica. Ako imaš imalo ljudskosti u sebi.

Taj poniženi klub spasio je istočni Mostar, pa su ga onda spasili navijači vrativši mu petokraku na dres, a na kraju ga je spasio ponos i prkos ljudi koji ga vole. I do zla boga je ljigavo i gadljivo optuživati Velež da igra na livadi i da je bošnjački klub. Jer, nisu taj klub Bošnjaci nekome oteli, nego su neki ljudi na njega pljunuli, a neki su ga spasili. Radničko športsko društvo Velež 1922. Obratite pažnju na ovo š kad sljedeći put optužite klub da je bošnjači.

Bio sam na velikoj Hajdukovoj proslavi protiv Slavije i bio sam na derbiju u Vrapčićima. Oba ta događaja obilježio je nesrazmjer neviđene ljubavi s tribina i loše igre momaka na terenu.

Jer, mogu proći još mnoge godine prije nego Velež opet kao domaćin istrči na svoj stadion pod Bijelim brijegom. Nije čak isključeno ni da se to možda više nikad ne dogodi.

Mogu zauvijek taj klub voditi i u njemu igrati samo Bošnjaci i opet će to biti klub rođenih u ovom gradu.

Klub ljudi čiji obraz ne možeš kupiti, čije uspomene ne možeš izbrisati.

Ljudi kojima ne možeš lagati.

Velež Mostar, klub raje, ljubavi, ponosa i prkosa.

Klub svih nas.

 

Dragan Markovina
Autor 11.2.2016. u 16:06