01. 03.

Goran Pandža
Autor 1.3.2011. u 02:52

01. 03.

„Mama, hoćemo li zvati tetku i tetka da slavimo?“ – vikao sam ushićeno, trčeći po stanu, iskreno se radujući. Na vijestima su upravo javili da je Bosna i Hercegovina postala nezavisna država i da svi Bosanci i Hercegovci trebaju proslaviti. Dječijoj radosti nema kraja kad postoji razlog za slavlje…za dva dana je sestri rođendan, glava naivnog osmogodišnjaka je našla savršen razlog za barem jedan izostanak iz škole. Valja to sve proslaviti!

Mama je samo odmahnula rukom, nije ni približno dijelila moju radost. Roditelji su bili svjesni političke situacije i napetosti, koja se mogla prosto rezati u zraku. To su bili dani kada sam prvi put čuo za pitanje „koje si nacionalnosti?“, nakon čega bismo mi djeca otišli kući da provjerimo tačan odgovor. Za sestrin rođendan sam zadnji put vidio neke prijatelje. Znam, postoje danas facebook, twitter, te čitav niz drugih društvenih mreža i načina da se povežemo. S nekima i jesam, ali toliko se stvari u međuvremenu desilo, da smo otišli različitim putevima i draže mi je kad ih se sjećam kao djece, 3. marta, za stolom oko slatkiša.

Nedugo nakon toga sam čuo da je Ljubiša sa bakom i mamom otišao na neko brdo iznad Konjica. Nisam ga nikad pretjerano volio, još uvijek nosim ožiljak na licu od kamena koji je bacio, ali naše naselje je bilo pusto bez dežurnog kavgadžije.

Prijeratno konjičko naselje „Orašje“ je prototip savršenog mjesta za život. Sa arhitektonskog stanovišta ukusno projektovano, uz prelijepu Neretvu, mnogo zelenila i velikim dječijim igralištem u centru naselja. Prvih martovskih dana je Orašje rapidno počelo mijenjati izgled. Stavljale su se čelične pregrade na ulazna vrata, „Titove ruže“ i breze već duže vremena niko nije održavao, dok je struktura stanovništva postajala sve manje multietnička.

April; barikade u Sarajevu su mi na televiziji izgledale kao danas nemiri u Libiji – daleko i nestvarno, ništa što bi se mene ticalo. Glavni problem mi je bila dogovorena utakmica protiv naselja „Varda“ i da li ću igrati u napadu, ili stajati na golu.

Baš tada mi je rečeno da idemo na Korčulu kod tetke, dok se situacija ne smiri. Nisam najbolje shvatio kakva situacija i šta se treba smiriti, ali ni po koju cijenu nisam htio propustiti utakmicu. Uostalom, prijatelji bi mi teško oprostili da ih dan prije utakmice napuštam. Konkurencija na Orašju je bila velika, svi smo znali igrati „lopte“ i znao sam ako ih ostavim, da će neko drugi zauzeti moje mjesto u ekipi.

Roditelji su me jedva natjerali u automobil. Obećali su mi, čeka nas riba „sa gradela“, da će biti lijepo vrijeme i da ćemo se kupati, a tata će se odmah vratiti u Konjic, da čuva stan. Šta zna dijete od 8 godina šta je rat, koji je već počinjao, najveća briga mi je bila zezanje od drugova, da propuštam utakmicu.

Sjećam se dana kada smo napustili Konjic, kao da je jučer bilo. Na igralištu prijatelji kojima mašem pred polazak, uz dogovor da se vidimo za deset dana, prelijepo vrijeme, kao da je ljeto. Već sam isplanirao kupanje navečer na Korčuli. Kolone automobila na makadamskom putu preko Risovca…objašnjavali su mi da ne možemo kroz Mostar, tamo je neka vojska. Pravio sam se da razumijem, iako mi ništa nije bilo jasno. Povraćanje cijelim putem, te napokon Split i Korčula. Tata se vratio u Konjic, a nama su slijedile godine izbjeglištva.

Život dijelim na period prije i poslije Risovca. Prelaskom te planine sam prešao u novu stvarnost, novi svijet, u kojem se, sve što sam prethodno poznavao, srušilo i promijenilo.

Kada sam se ’96. vratio u Konjic, Orašje je bilo razrušeno, sušta suprotnost naselju koje sam poznavao prije rata. Od prijatelja s kojima sam dogovorio utakmicu, zatekao sam samo jednog, koji me dočekao sa nepovjerenjem(mržnjom) – gdje sam bio i šta sam radio…Ne zamjeram; i ja bih se vjerovatno jednako osjećao. Pitanje „koje si nacionalnosti?“ nije bilo aktuelno, znalo se čim kažeš ime.

U međuvremenu smo prodali stan na Orašju i ne posjećujem ga rado. Volim ga se sjećati iz vremena prije Risovca, urednim i lijepim, sa prijateljima iz djetinjstva, baš kao što se prijatelja volim sjećati 3. marta ’92., za sestrin rođendan, kada još nismo znali ko je koje nacionalnosti.

Danas je 01.03.2011. godine, Dan Nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Volim BiH, to je moja domovina, ali kada mi danas neko predloži da slavimo, odmahnem rukom, kao mama prije 19 godina.

Cijena odrastanja.

Goran Pandža
Autor 1.3.2011. u 02:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija