08. mart nije samo ženski praznik već praznik svih radnica i radnika

Zilka Spahić-Šiljak
Autor 9.3.2023. u 10:52

Izdvajamo

  • Otpori 08. martu dolaze od onih struktura društva koje ne mogu prihvatiti dekonstrukciju rodnih stereotipa na temelju kojih se ženama osporava punina ljudskosti. Da bi i žene bile ljudi u punini te riječi, važno je dekonstruirati patrijarhalne androcentrične strukture moći i emancipatorski djelovati za dobrobit žena i muškaraca, radnica i radnika.

Povezani članci

08. mart nije samo ženski praznik već praznik svih radnica i radnika

Foto: šg

„Ne stradaju samo zaposlene žene zbog teških uvjeta rada i

niskih nadnica. Ni radnicima – muškarcima nije ništa bolje.” (Clara Zetkin)

Kada se obilježava 08. mart kao Međunarodni dan žena u javnom diskursu imamo najmanje tri vida akcija i reakcija. Prvi i najzastupljeniji način obilježavanja 08. marta je kupovina cvijeća i poklona ženama bez ikakvog kritičkog odnosa prema položaju žene u porodici i društvu. Drugi vid je aktivizam različitih žena koje kroz ulične marševe, performanse i edukacije nastoje podići svijest o tome zašto se 08. mart obilježava i koja prava žena su i danas ugrožena te da su radnice i radnici diljem svijeta osiromašeni i potplaćeni. Treća reakcija je protivljenje obilježavanju 08. marta, a ono se u BiH najviše čuje u krugovima muslimanki i muslimana koji opetovano ponavljaju naučene lekcije da je islam garantirao ženama jednaka prava još prije 14 stoljeća te stoga muslimanke nemaju potrebu obilježavati ovaj datum. Većina uopće i ne zna šta 08. marta predstavlja ali znaju da je to naslijeđe socijalizma i da samim tim ne može biti pozitivno. Većina također ignorira činjenicu da veliki broj muslimanki živi i društvima koja sebe nazivaju islamskim, a krše sve principe islama i gaze dostojanstvo žena zabranjujući im da se obrazuju, rade i aktualiziraju svoje intelektualne i druge kapacitete.

Šta je 08. mart?

Na ovaj dan se obilježavaju postignuća u oblasti građanskih, političkih i ekonomskih prava žena za koja su se one borile u Americi i Zapadnoj Evropi i mukotrpno izborile pravo glasa, pravo na obrazovanje, rad i ravnopravnost u braku i društvu. Ovaj praznik je 1908. obilježen prvo u Americi, a onda je na Međunarodnoj konferenciji socijalistkinja u Kopenhagenu 1910. godine Klara Zetkin, njemačka marksistička teoretičarka i aktivistica predložila da 08. mart bude međunarodni dan svih žena koje traže svoja prava i slobode. Predstavnice 17 zemalja na toj konferenciji su jednoglasno usvojile prijedlog i već 1911. godine ovaj dan se počeo obilježavati u Njemačkoj, Danskoj, Austriji i Švicarskoj. Nakon toga 1913. u Rusiji, da bi 1917. godine hiljade žena protestiralo na ulicama San Petersburga zbog gladi koja je harala carstvom. Do kraja Drugog svjetskog rata žene će u većini zapadno-evropskih zemalja dobiti pravo glasa uključujući i žene u Jugoslaviji 1946. godine.

Ujedinjene nacije će tek 1975. godine usvojiti ovaj datum kao Međunarodni dan žena uz objašnjenje da osiguranje mira i prosperiteta te uživanje ljudskih prava i sloboda zahtijeva aktivno sudjelovanje žena u svim procesima ali i priznanje njihovog doprinosa miru i sigurnosti globalno. Žene i muškarci u UN-u su prepoznali važnost inkluzivnog pristupa i uključivanja žena u sve procese građanskog i političkog života i na ovaj dan nastoje probuditi svijest o tome koliko su prava žena, a posebno radnica koje rade najteže i najmanje plaćene poslove ugrožena i koliko žene trpe ekonomsko nasilje.

Međunarodni dan žena je rezultat borbe žena za ravnopravnost i pravedno društvo. Poseban fokus socijalistkinja bio je na pravima radnica i radnika koji su radili u nehumanim uvjetima po 14 i više sati sa mizernim nadnicama. Žene su kao pralje, babice, čistačice, kuharice i radnice u fabrikama radile u najtežim uvjetima i za takve poslove bile plaćene manje nego muškarci.

Poslije Francuske revolucije 1798. godine žene su bile skrajnute na margine društva. Nisu se mogle politički okupljati, niti su imale pravo na imovinu, niti da se razvedu i dobiju pravo starateljstva nad djecom. Obrazovanje je bila privilegija povlaštene manjine, pa je većina žena radila na farmama i u fabrikama gdje ih je nova industrijska kapitalistička elita iskorištavala. Zbog toga će glasovi osviještenih žena pokrenuti radnike i radnice da se bore za svoja prava.

Socijalistkinja Flora Tristan u svom djelu Radnički sindikat (1844) poziva radnike na klasnu borbu kako bi dobili pravo na obrazovanje, radni dan od osam sati i mogućnost da politički budu predstavljeni. Udruživanje u sindikat bi im pomoglo da ostvare svoja prava ali i da brinu o starijim i bolesnim, iz čega se vidi etika brige za najugroženije i najosjetljivije kategorije društva. Flora skreće pažnju na to da kapitalisti nemilosrdno izrabljuju radnike do te mjere, da kada su vidjeli da žene brže obavljaju poslove u tvornicama otpuštali su muškarce, a zapošljavali žene koje su manje plaćali. Ona stoga upozorava da će kapitalisti umjesto žena zapošljavati djecu i još manje ih plaćati i tako dodatno degradirati i osiromašiti radničku klasu.

U isto vrijeme, patrijarhat u porodici žene reducira na sluškinje čija je uloga i svrha zadovoljiti potrebe muškarca. Razapeta između patrijarhata u kući i kapitaliste u fabrici žena je bila malo više od objekta o čijoj sudbini su odlučivali drugi. Zbog toga obrazovanije žene pozivaju na udruživanje i borbu protiv nepravde i ekonomskog izrabljivanja.

Ideje klasne borbe u kombinaciji sa rodnom ravnopravnošću Klara Zetkin nastavila je razvijati sa još jednom socijalistkinjom, Rosom Luxemburg, poljsko-njemačkom marksističkom teoretičarkom. Svojim aktivizmom su pokušavale objasniti da se borba za ravnopravnost žena mora voditi uporedo sa borbom za radnička prava. Kako god muškarci iskorištavaju resurse žena u domaćinstvu, tako kapitalisti izrabljuju radnike u fabrikama, pa je stoga važno ove dvije borbe spajati.

08. mart ipak nije samo ženski praznik, već praznik svih radnica i radnika koji traže jednaka radnička prava, jednake plaće za iste poslove i pravednije društvo koje nije moguće ostvariti ako žene i muškarci nisu ravnopravni. Stoga je reduciranje 08. marta samo na kupovinu cvijeća distorzija svrhe i važnosti ovog datuma. Cvijeće jeste lijep znak pažnje, ali taj znak pažnje ne smije biti izgovor da se zamagli stanje u kojem su žene i danas ekonomski izrabljivane u fabrikama, ali i u domaćinstvu u kojima obavljaju veliki dio neplaćenog posla koji uz to nije ni društveno vrednovan.

Vrijednosti 8. marta

Na prigovore nekih muslimanki i muslimana da oni imaju svoje vrijednosti unutar islamske tradicije te da nema potrebe obilježavati datume drugih kultura i civilizacija, posebno onih na Zapadu koji daju ženama slobodu da odlučuju o sebi i svom tijelu, važno je osvrnuti se na vrijednosti koje nosi ovaj datum. Ono što su ključne društvene vrijednosti 08. marta za sve žene svijeta i danas su univerzalne vrijednosti za koje je važno zalagati se, a to su: dostojanstvo, pravda, ravnopravnost i solidarnost. Većina ljudi će reći kako im je važno sačuvati svoje dostojanstvo i od drugih očekuju da ih poštuju i uvažavaju te da budu pravedni i solidarni prema njima. Ipak često zaborave poštovati druge i biti pravedni, a to najčešće budu žene, jer ih ne doživljavaju kao ravnopravne partnerice i sudionice u društvu u kojem žive.

Dostojanstvo znači da je svaka osoba vrijedna kao ljudsko biće, da treba imati temeljna prava i slobode i da bude poštovana neovisno od identitarnih razlika. To je posebno naglašeno u međunarodnim dokumentima ljudskih prava da su svi ljudi rođeni slobodni i da zavrjeđuju poštovanje. Dakle, dostojanstvo nije nešto što se stiče, već nešto što se rođenjem zaslužuje. U monoteističkim religijama dostojanstvo osobe je u vrhu ljestvice vrijednosti, jer se smatra da je Bog stvorio svako živo biće i da samim tim čovjek zavrjeđuje poštovanje kao božanska kreacija. Ljudi, međutim uzimaju sebi prerogative da u ime Boga uništavaju dostojanstvo druge osobe, da provodeći Božije zakone čine nepravdu i isključuju druge, izrabljuju ih i uskraćuju im slobodu da djeluju kao slobodoumna bića. Žene su često u poziciji druge, uskraćuju im se prava u ime Boga, a u ime zaštite im se uskraćuje sloboda kretanja i djelovanja.

Pravda je također važan princip prisutan u borbi za prava žena i radnica, a u islamskoj tradiciji se pravda navodi kao krunski princip kojeg se treba držati, pa makar to bilo na štetu najbližih ili na vlastitu štetu. Pitanje koje se nameće je da li je moguće imati društvenu pravdu bez rodne pravde, odnosno da li možemo govoriti o pravednosti ako smo nepravedni prema ženama, radnicima i drugim marginaliziranim grupama. Da li postoje posebna mjerila pravde za žene i muškarce, za radnike i radnice, za bogate i siromašne? Gledajući šta se danas događa u mnogim društvima koja se kite oreolom religijski utemeljenih društava, jasno je da u njima nema pravde za žene, da se ženski glasovi ušutkuju i da ako se usude progovoriti bivaju sankcionirane i zatvarane, a nerijetko i ubijene.

Žene koje su se borile za građanska i politička prava tražile su da budu uvažavane kao ljudska bića, da imaju pravo obrazovati se, raditi, primiti plaću za svoj rad i imati slobodu da odlučuje o sebi, svojoj porodici i da sudjeluje u poslovima zajednice. U vrijeme kada su sufražetkinje tražile pravo glasa, smatralo se da je protiv dostojanstva žene, jer se vjerovalo da je to protiv prirode i poslanja žene kojoj je Bog namijenio, a to je da bude supruga i majka i da se bavi poslovima odgoja svoje djece. Kada je krenula industrijska revolucija i kada je trebalo više radne snage, niko se tada nije sjetio da je to nepravedno i da je to protiv dostojanstva žene da radi po 16 sati u fabrikama i da za to bude plaćena manje od muškarca.

Ekonomsko izrabljivanje žena danas

Iako je emancipacija žena omogućila pravo na obrazovanje, rad i politički angažman, što je iznimno važno, veliki broj žena i danas su u vrlo teškoj ekonomskoj situaciji. Žene posjeduju samo 1 procenat svjetskog bogatstva. Još uvijek neravnopravno nasljeđuju imovinu od roditelja i porodice u odnosu na muškarce. Samo ih je 5 procenata na čelu najvećih svjetskih kompanija, i još uvijek zarađuju 19 procenata manje nego muškarci za iste poslove.

Danas kada radnice i radnici u BiH i drugim zemljama rade za minimalne plaće, kada im staž nije uvezan i ne mogu ostvariti penzije, kada ostaju bez posla jer je neko u privatizaciji pokrao i poharao fabrike u kojima su radili, teško možemo govoriti da ima pravde. Ako pogledamo radnice u marketima koje rade na kasama, radnice u drugim uslužnim djelatnostima vidimo da su ekonomski na rubu siromaštva. Mnoge nemaju izbora već raditi za minimalnu plaću, raditi prekovremeno za šta najčešće nisu plaćene, trpiti mobing i različite oblike rodno zasnovanog nasilja. Ono s čim se žene suočavaju su ne samo različiti oblici rodno zasnovanog nasilja već i femicid čije brojke svakodnevno gledamo u crnim hronikama. Moraju skrivati da su trudne, da namjeravaju stupiti u brak i rađati djecu, jer neće biti primljene na posao, a često budu i otpuštene s posla ako iskoriste zakonsko pravo na puno roditeljsko bolovanje. Porodiljske naknade nemaju sve žene u BiH, niti su te naknade jednake u svim kantonima.

Uz sve ove pritiske, od žena se očekuje da rađaju djecu, a zauzvrat nemaju adekvatnu podršku ni države niti svojih muževa koji se često u kući ponašaju kao gosti, a ne kao partneri koji zajedno podižu obitelj. Ženama se dodatno drže moralne pridike i daju im se savjeti kako trebaju biti sretne i zadovoljne u patrijarhalnom braku i društvu koje ih ne vrednuje i ne plaća jednako kao i muškarce. Čak će neki bezobrazno poručivati ženama da ne trebaju ni raditi, već kući sjediti i odgajati djecu, a niko te žene ne pita imaju li uopće mogućnost da sjede kući i da ne rade i da li u toj kući trpe nasilnike koji se često nalaze i u prvim safovima džamija i na pozicijama moći u društvu. Kada progovore o svemu tome bivaju stigmatizirane, a počinitelji i dalje nastavljaju biti uvažene džematlije, političari i biznismeni.

Danas se u mnogim zemljama Azije, Afrike i Latinske Amerike događa stravično izrabljivanje žena i djece. Djeca rade u tvornicama velikih korporacija za jedan dolar, jer su njihove ručice pogodne za poslove sklapanja sitnih dijelova na različitim vrstama aparata. Žene također rade najteže poslove, a nerijetko su prinuđene i na prostituciju. Kada žene iz Bangladeša i drugih siromašnijih zemalja Azije dođu raditi u bogatim zemljama Bliskog Istoka, često im se oduzimaju dokumenti i od njih se pored posla u kući traže i seksualne usluge. Pobjeći ne mogu jer nemaju dokumente, a znaju da njihove siromašne obitelji ovise o svakom dinaru koje im one šalju.

Žene su uhvaćene u zamku, jer je s jedne strane korporativni kapitalizam koji ostvaruje višak vrijednosti iskorištavajući najranjivije a to su žene i djeca, a s druge strane patrijarhat u kojem je veliki broj žena objektiviziran i reduciran na robu kojom upravljaju muškarci i porodice.

Na sve to, slušati hvalospjeve o tome kako je islam riješio pitanje žene ili moralisanja o tome kakva prava žena treba da bude – da sjedi kući i odgaja djecu i da ne slavi 08. mart, u najmanju ruku je nepošteno. Iako je islam dao upute i etičke norme pravde, milosrđa i brige za druge, muslimani su zaboravili na njih. Umjesto rodne pravde, isključuju žene, umjesto ekonomske dobrobiti, etike, brige, iskorištavaju radnice i radnike kao i svaki drugi kapitalista, a onda doniraju dio novca kako bi oprali savjest i zaradili sevap. Međutim, bez ćevapa koji zaslužuje svaka radnica i svaki radnik nema sevapa, ma koliko donacija dali za džamije i u hajrove, jer Poslanik Muhammed (mir neka je na njega) je upozoravao poslodavce da isplaćuju nadnicu radnicima prije nego im se znoj osuši na tijelu. Nekima se, međutim i tijelo osuši i život ugasi, a nadnice i plaće ne dobiju i onda je problem 08. mart a ne pohlepni kapitalisti koji samo vode brigu o profitu i/ili i licemjerni vjernici kojima je važno zadovoljiti forme vjerovanja, a to što se neko guši u siromaštvu i nasilju ih ne dotiče.

Otpori 08. martu dolaze od onih struktura društva koje ne mogu prihvatiti dekonstrukciju rodnih stereotipa na temelju kojih se ženama osporava punina ljudskosti. Da bi i žene bile ljudi u punini te riječi, važno je dekonstruirati patrijarhalne androcentrične strukture moći i emancipatorski djelovati za dobrobit žena i muškaraca, radnica i radnika.

Sretan nam 08. mart, dan borbe za ženska i radnička prava!

Zilka Spahić-Šiljak
Autor 9.3.2023. u 10:52