Volite li svog eksploatatora?

Ladislav Babić
Autor 27.4.2014. u 08:14

Volite li svog eksploatatora?

U sistemu počivajućem na krajnje nepravednim i etički neopravdanim premisama (zbog kojih se Isus prevrće u grobu), žrtvuje se i ponižava čovjek – ona njegova dodana vrijednost razumu: njegovo dostojanstvo, emocije

Piše: Ladislav Babić

Ravnoteža je stanje o kojem čovjek prečesto ne vodi računa, dok njeni poremećaji ne izazovu u njega šok zbog izazvanih posljedica. Kontinentalne mase, u stanju neprestanog kretanja, nalaze se u nekoj vrsti dinamičke ravnoteže koja ljudima omogućuje spokojan život na širokim područjima njegovih staništa. Kratkotrajni, relativno jaki disbalansi ove ravnoteže, kad se sudare dvije plutajuće kontinentalne mase, tarući se ili podilazeći jedna ispod druge, praćeni su katastrofalnim potresima, kada čovjek više razmišlja o žrtvama, propalom materijalnom osnovicom na kojoj je zasnivao život, i pitanjima o neizvjesnoj budućnosti, noli o pitanjima poremećaja ravnoteže koja su do toga dovela. „Bog“ je nekako uredio ravnotežu u brojnosti dva spola, a povremeni manjkovi jednog od njih (recimo, poslije ratova koji češće odnose muške žrtve), odražavaju se na promjenu socijalnih veza među spolovima; raste broj neformalnih poligamnih veza, vjerojatno i vanbračne djece, razvoda itd, o čemu više mogu reći demografski statistički podaci. Fizika poznaje stanje ravnoteže kao ono kome sustavi, prepušteni sami sebi, neizostavno teže kao stanju minimalne energije (zanjihano njihalo sponatano se vrać u ravnotežni položaj). Fizičari čak proučavaju takozvane reverzibilne, povratne procese – kao niz uzastopnih, kontinuiranih stanja sustava koji se zanemarivo razlikuju od ravnotežnih stanja. Dobro, svi mi znamo da se prošlo stanje ne može samo od sebe povratiti (razbijena čaša spontano sastaviti ili potonuli brod isplivati), no čak i tako idealno zamišljeni procesi ostvareni preko niza ravnotežnih stanja mogu nam mnogo reći o prirodi i njenim zakonima.

Možda prije svega, ljudi su važnost ravoteže upoznali preko psihičkih, fizičkih i zdravstvenih stanja osobe, što su još antički Grci isticali preko pojma umjerenosti – izbjegavanja krajnosti – shvaćajući da ona u svakoj ljudskoj aktivnosti doprinosi ravnoteži organizma kao cjeline. Nije onda čudno što su ovo svojstvo svrstali u četiri vrline čovjekove (razboritost, pravednost, hrabrost i umjerenost), a nadaleko je poznata preko latinske poslovice koja potječe od rimskog pjesnika Juvanala „Mens sana in corpore sano“ (u zdravom tijelu, zdrav duh) koja nas upućuje na podjednako obraćanje pažnje fizičkim i umnim aktivnostima kao međuzavisnima, mada to na prvi pogled i ne moramo primjetiti. Ovaj princip je u suglasnosti sa starogrčkim načelom kalokagatije – skladu (estetskoj ravnoteži) lijepog i dobrog, jedino preko čega se može postići poptpunost osobe. Kasnije su posebno stoici razvili učenje o vrlinama, posebno i ono o umjerenosti – što mi tumačimo kao ravnotežu raznovrsnih nagnuća (prema dobru) u čovjeku. Prema tome, ljudi su odavno shvatili – bilo općenito, bilo preko osobnih manifestacija jedinki – važnost ravnoteže u ljudskom djelovanju, za harmonički razvoj pojedinca, ali i društva kojeg članstvo se nikako ne može izbjeći.

Sad, kakve to veze ima sa kapitalizmom, kao već par stoljeća prevladavujućim društveno ekonomskim sistemom? I Marx, kao još uvijek aktuelni kritičar kapitalističkog načina proizvodnje, i prije svega – raspodjele materijalnih dobara – priznaje njegovu pozitivnu ulogu u ljudskoj povijesti, prvenstveno imajući na umu razvoj materijalne civilizacije, ali i međuljudskih (ne samo proizvodnih) odnosa koji su time nužno obuhvaćeni. Odakle tolika njegova uspješnost u proizvodnoj sferi, te je klasik marksizma stavio na ekonomiju težište u svojoj kritici sustava, što mu kritičari zamjeraju kao jednostrani pristup, istovremeno na sve moguće načine čvrsto braneći upravo pozicije koje su zauzeli u toj sferi. Radi se o tome da je kapitalizam posve racionalizirao, a suvremena njegova liberalna inačica do krajnosti dovela, sam proces proizvodnje rukovodeći se prvenstveno motivom što veće efikasnosti uz istovremeno rezanje troškova proizvodnje na svim nivoima (automatizacija, otpuštanje radnika, seoba proizvodnja na daleki istok, smanjenje realne nadnice,…), dakako, sve u funkciji povećanja profita – što rječito pokazuje onaj već čuveni odnos o 1% najbogatijih i 99% ostalih u raspolaganju svjetskim bogatstvom, odnosno rastući broj milijardera (1, 2, 3) u doba duboke ekonomske krize koja drma svijetom.

Čovjek je racionalno, odnosno razumno biće – odatlem i njegova biološka klasifikacija koja ga izdiže nad ostalim životinjskim vrstama: Homo sapiens – mudri čovjek. No, prečesto se zaboravlja da razum nije jedini čovjekov atribut – da on pored njega posjeduje i osjećaje, kao i iracionalne komponente koje se ne daju razumski objasniti. Daklem, potpuni čovjek je jedinstvo svih osobina koje ga čine takvim, i ne da se svesti samo na razum. Mediji su prepuni hvalospjeva ljudskom umu i razumu (najobičnij lokalni rat je dovoljan da ih spusti na zemlju), znanosti koja će nas odvesti u nepregledne dubine spoznaje, i tehnologiji u sprezi s ekonomijom koje će to omogućiti. Zaista, nauka – kao organizirani sistem ljudskog znanja i potrage za njim – isključivo je racionalno organizirana djelatnost, bez obzira što znanstvenička intuicija, predrasude i vjerovanja i tu znaju igrati ulogu. Ali… Znanost, tehnologija i ekonomija nisu izolirani svjetovi, nisu sami sebi svrhom. Oni su – naime, trebali bi biti – po prirodi stvari u službi čovjeka, svih ljudskih bića a ne niti znanja, ni tehnoloških inovacija, niti ekonomije. Svi problemi koje čovječanstvo ima ne proizlaze iz njih samih, već iz načina njihove upotrebe i rezultata koje postižu, te iz posljedica koje to ima po praktični život sviju nas.

Ima suludih entuzijasta oduševljenih ljudskim razumom, te fantaziraju o „odbacivanju našeg krhkog i kratkotrajnog tijela i ekstrakcija naše srži u neki drugi medij. Možda uzgojem sintetskih mozgova koji neće robovati npr. srcu i plućima. I koji će se razvijati povezani sa boljim osjetilima (očima koje vide infracrveno npr) i koji će nam omogućiti shvaćanje stvari koje sad ne možemo“. „Ekstrakcijom“ neke navodne ljudske srži, sveli bi čovjeka na kutiju po kojoj upravo tipkam pišući ovaj tekst, sasvim svejedno imala li udove s kojima bi se premještala iz jednog u drugi kut sobe. Oni ne shvaćaju da razum nije srž ljudskosti, da to nisu ni emocije, da to nije ni ljudsko tijelo, ni sposobnost čovjeka da zamišlja pametene stvari i kojekakve gluposti. Srž ljudskosti je čovjek sam, u svom totalitetu. Uvrnuta čeljad bi nas riješila ljudskog doživljaja ljepote, ljubavne strasti, seksualnog zadovoljstva, empatije i simpatije, neobaveznih igrica sa djecom ili vršnjacima, uživanja u osjećaju tjelesnog napora ili opuštanja koje ga prati,… – ona bi nas strpala u umjetno „kućište“ koje nikada ne bi poboljevalo, već bi u slučaju „kvara“ odlazilo mehaničaru da ga otkloni. Inzistirajući na razumu kao jedinoj bitnoj komponenti, srži ljudskosti – oni upravo posve nerazumno odbacuju sve ostale sastavnice ličnosti koje nas čine cjelovitim ljudskim bićem.

Na istoj valnoj duljini – rezonirajući sa zamislima maločas opisanih „proroka“ – djeluje i kapital, koji videći samo svoj konačni cilj – profit – sve usmjerava prema njegovoj realizaciji, koristeći ljudska bića poput običnih mehaničkih mašina po principu njihove upotrebne biti (vrijednosti) za kapitalističkog poslodavca. Ora et labora (moli i radi), gotovo savršeno opisuje takve zamisli i trend kojm nas se nastoji skrenuti. Daklem, stoljećima ustrajući na takvom viđenju proizvodnje i odnosa tijekom nje (postizanje što veće efikasnosti i uz što manje troškove ostvariti maksimalni prihod za vlasnika), kapital se direktno postavlja nasuprot cjelovitosti ljudskog bića i zajednice takvih bića, koja očekuje da joj se članovi ne tretiraju kao suvremeno oruđe koje govori, ne misli suviše i ima tek klice nečega što nazivamo ljudskom dušom. Već onaj ključna karika proizvodnog procesa – raspodjela dobiti oko koje i nastaju svi klasni sukobi, koja pokreće štrajkove, demonstracije, krvave sukobe i revolucije sa bezbroj mrtvih – ne da se ukalupiti u racionalno, bezgriješno razrađeno kapitalističko viđenje ekonomije. Tu više ne govorimo o efikasnosti, fleksibilnosti, amortizaciji, smanjenu troškova,… – sve pojmovi koje je moguće racionalnom analizom obuhvatiti i podesiti prema svojim potrebama. Dolazimo do skliskog područja ljudske etike, na kojem su se okliznuli svi prethodni društveno ekonomski sistemi, a na kojem će slomiti kičmu i kapitalizam. Dolazimo do integralnog čovjeka koji sve više shvaća kako ga se jednodimenzionalno tretira, kao najobičnij hodajući alat pomoću kojega kapital zgrće svoja bogatsva. Prometej u nama sve se više buni, kidajući okove kojim su ga bogovi kapitala okovali o stijenu svojih neljudskih zamisli.

Dakako, prigovorit će na mali broj kritičara, neslućeni ekonomski razvoj civilizacije (ako zažmirimo na sramotno stanje Afrike, Južne Amerike i većeg dijela Azije) odrazio se i na povećanju ljudskih prava koja ga prate (posebno u zapadnom, a naročito protestantskom dijelu svijeta). No, dali nenamjerno (na sramotu svoje pameti) ili namjerno (na još veću sramotu svoje moralnosti) oni previđaju bit svega. Kapital, kao vladajuća snaga koja drma vladama i upravlja svijetom, nikada nije dobrovoljno priuštio ljudima prava koja im od prirode pripadaju, sem ako nije sam od toga imao koristi (kao ukidanje kmetstva, radi obezbjeđenja industrijske radne snage). Sve slobode koje ima – od kojih se mnoge ponovno nastoje ograničiti – čovjek je doslovno morao izboriti na ulici, nerijetko i u moru krvi. Za ukidanje dječjag rada (i danas je 160 milijuna djece, unatoč konvencijama UN koje ga zabranjuju, obuhvaćeno njime) se marširalo; sufražetkinje su za ženska prava demonstrirale i bivale policijski privođene i maltretrirane (još uvijek su za isti rad i do 30% podplaćene u odnosu na muškarce); za opće pravo galasa se marširalo i borilo (u regiji je ostvareno tek nakon pobjede NOB); za 3×8 sati – pravo na osam sati rada, isto toliko sna i slobodnih aktivnosti (što se danas sve više ograničava) – se ginulo na ulicama; za rasnu jednakost se umiralo i još se dan danas umire (u SAD formalno ostvarenu tek u Kenedyjevo vrijeme, u JAR koju su podržavale najrazvijenije zapadne kapitalističke zemlje jedva pred dva desetljeća); za dekriminalizaciju i ozakonjenje prirodnih prava gay osoba mora se paradirati ulicama;… Daklem, ne zavaravajte nas bajčicama o skladnoj sintezi ekonomskog (materijalnog) razvoja i ljudskih sloboština koje ga prate. S veseljem smo dočekali slobodni protok stanovništva u EU (još uvije formaliziran) misleći da smo boga za bradu uhvatili ugrabimo li posao za 2000-3000 Eu – naspram regionalnoj crkavici (ako nismo na birou za nezaposlene) – puni smo sebe kad nam uspije upis na neko švicarsko, njemačko ili englesko sveučilište,… Na um nam ne pada da te sloboštine imamo, ne zbog nečije želje da bolje živimo, da se duhovno usavršavamo – jer nas cijeni kao ljudsko biće, već naprosto stoga što smo mu potrebni. Kao kvalificirana (odatle sloboda upisa na kvalitetna sveučilišta) radna snaga jeftinija od domaće (odatle sloboda kretanja), kapitalu potrebna zbog stjecanja vlastite koristi od koje nam pripadaju tek mrvice, a ne rad ispunjenja sna o upotpunjavanju svoje ličnosti. Hoćemo li to shvatiti (što na zapadnjačkim radnicima biva sve jasnije), kad presele pogone na istok ili još južnije od naših domaja, jednim udarcem ubijajući dvije muhe: dobiti radnike po nekoliko puta nižoj cijeni koštanja, i prekinuti dotok ekonomskih migranata koji opsjedaju granice razvijenog Zapada – tek ćemo vidjeti.

U trendove liberalnog kapitalizma domaća vladajuća elita uključuje novonastale državice za koje se krv prolijevalo, tu najjeftiniju tekućinu na svijetu (i voda se već plaća). Na bezbroj se načina šopalo narod kako bi ga natjerali rušiti zajedničku državu. Nećemo o raspirivanju etničkih mržnji pothranjivanih bajkama o neravnopravnosti naroda federacije, o ekonomskom iskorištavanju jednih od drugih, ekonomskoj neefikasnosti socijalizma, prekomjernim zaduživanjima, konfesionalnim nespojivostima i drugim navodnostima. Kakvim se sve smicalicama služilo pri preuzimanju uzdi u svoje ruke, još i bolje ilustriraju slijedeće bizarnosti. U SFRJ se plaćao izvjestan, umjereni porez na dobitke u igrama na sreću. Inteligentni saborski probisvjeti počeli su u Saboru lupetati kako je nepravedno oporezovati takve dobitke, jer to je udar na ljudsku nadu i ostale uzvišene atribute kojima su se natjecali častiti tu jadnu žrtvu komunističkih manipulacija sa njegovom srećom. Pa je porez ukinut – živjela slobodna, vječna i nezavisna nam domaja! Da bi, mic po mic, ponovno uveli taj isti porez, nikada veći no sada – do 30% ! I nitko ni da zucne o ljudskoj nadi i bogohulnom oporezivanju njegovih uzdanja u Fortuninu milost. Kao što rekoh, živjela nam slobodna i ostali tralalalabruć domaja. U ukidanju državnih, napose antifašističkih praznika, i ograničenju novogodišnjih te prvomajskih, imali su drukčiju taktitku. Nitko u Evropi nema, tako su nam trubili, više blagdana od Jugoslavije. Ta ovaj narod samo jede, spava, pijančuje, bludniči i prazniči – treba ga privesti radnoj disciplini! Tako je počelo: ukinu praznik, ali odmah dodaju jedan novi, ovaj put – naravno – crkveni. Pa onda još jedan, pa neki kojim se slavi ovo, drugi slavi ono i,…, summa summarum: dok je u bivšoj državi bilo 4 državna praznika, čemu trebe dodati po jedan republički za svaku Republiku (ukupno 8 dana), danas ih u RH ima ukupno 13, u trajanju od 14 dana! Kome se da, neka pravi usporedbu sa ostalim zemljama Starog kontinenta – mene zanima samo ljudski šljam koji je nama ovladao. Kol’ko je „poznato“ – naravno, onima kojima ništa nije poznato izuzev udresiranih budalaština kojima ih hrane mediji i prosvjetni sistem pod kontrolom elita – Jugoslavija je svoje državljane gulila do gole kože, samoupravljanje je bilo čista farsa (danas radnici vode glavnu riječ!), dug bi doveo do bankrota države da se nismo potrudili na vrijeme je srušiti, narodi bi se međusobno doveli do prosjačkog štapa,… No, il’ me sjećanje vara il’ sam sanj’o – radnici su imali otpremnine, dodatne bodove za staž, prekovremeni sati su se redovno isplaćivali kao i regresi za godišnji odmor, sindikati su dijelili (doduše svinjske polovice, ali i to je bolje no polovica od ništa), žene imale porodiljski od godinu dana,…, i – nisu im se oporezivale kamate na štedne uloge, kao što od iduće godine uvodi ova, navodno proradnička vlada. Tako su nas uvlačili u svoje planove, a konačni pristanak narod je potpisao hektolitrima vlastite krvi. To je tek par beznačajnijih ataka kojima se regionalna banda pridružuje – kako ne bi morala u doba krize dirati u preraspodjelu pokradenoga bogatstva i svoje dogme o efikasnosti proizvodnog procesa – unižavanju etičke komponente čovjekove ličnosti.

(ne spominjemo diranje u „tri osmice“, povećanje tjedne satnice, ukidanje božićnica i uskrsnica, smanjenje dodatka za staž i otpremnine, smanjeni porodiljski dopust, likvidacije nekad uspješnih poduzeća, masovna otpuštanja radnika, otpuštanje trudnica, prevladavajuće prekarno zapošljavanje, restrikcije u zdravstvenom i mirovinskom osiguranju, uobičajeni nepotizam, korupciju, privatizacijsku pljačku i ratno profiterstvo na kojima su – zajedno sa svojim elitama – stvorene novonastale države, koje bi se odavno urušile da ne žive od kredita – upadajući u dužničko ropstvo – kojima strani kapital servisira njihov opstoj. Dakako, iz čistog humanizma!)

U sistemu počivajućem na krajnje nepravednim i etički neopravdanim premisama (zbog kojih se Isus prevrće u grobu), žrtvuje se i ponižava čovjek – ona njegova dodana vrijednost razumu: njegovo dostojanstvo, emocije, odnosi sa obitelju, zdravlje, svakodnevno preživljavanje i kulturne potrebe, slobodno vrijeme za odmor i san,…, a u konačnici i sam njegov razum – radi cijeđenja u ime neravnopravne raspodjele profita, što svoje racionalno opravdanje nalazi u teorijskim radovima kapitalističkih ekonomista za koje pobiru Nobelove nagrade.

Kako svi sustavi koji ne pokazuju neko nepredvidivo, kaotično ponašanje, počivaju na ravnoteži ili teže poprimiti to stanje – doduše, kontinuirano kvalitativno mijenjajuće uslijed evolucije samih sistema, tako i društveno uređenje mora počivati na ravnoteži svih osobina relevantnih po njegov beskonfliktni opstoj. Osnovna premisa takovog uređenja je da ono mora služiti čovjeku, shvaćenom kao totalitet raznorodnih uravnoteženih osobina koje ga čine što manje otuđenom osobom. Tek društvo uravnoteženo glede zadovoljavanja svih komponenti ljudske cjelovitosti i samo može pretendirati na prihvaćanje od svih članova zajednice kao poželjne strukture za servisiranje njihovih interesa i probitaka, a ne prvenstveno interesa bogaćenja male, pljačkaške društvene elite. Ekonomski ustroj društva je takav da svojom strukturom, inertnom otpornošću onih koji je žele sačuvati netaknutom, koristeći mehanizme koje su upravo u tu svrhu ugradili te ozakonili, uključujući i djelovanja organa represije, ne omogućuje pravednu raspodjelu novostvorenog bogatstva te svestrani razvoj čovjekov. Cijeli kapitalistički sistem baziran je na krivoj premisi, pogrešnoj percepciji da društvo mora služiti u najvećoj mjeri tek nekima (a ne svima), koja se potom racionalno nadograđuje, s posljedicama iole bistrijim ljudima vidljivim svakodnevno. Sve se može racionalizirati, pa odlučim li da mi smetaju Židovi, mogu razviti učinkovite mehanizme njihove eksterminacije, čemu smo ne tako davno bili svjedoci. U ovom društvenom sustavu na marginu je gurnuta humanistička komponenta, koja se bez puno filozofiranja može jednostavnim riječima sažeti: sistem mora služiti čovjeku, a ne čovjek njemu. Pošto kapitalizam preko volje (doduše, valja priznati, sve češće – zahvaljujući djelovanju organizacija civilnog društva) uključuje tu komponentu u svoju civilizacijsku infrastrukturu nastojeći ne oslabiti potporne stupove na kojima počiva, on je neminovno osuđen na krah. Kao i svaki drugi sustav koji bi preduzeo egzistirati bez ravnoteže svih bitnih elemenata za njegov opstoj.

Usprkos sve većoj popustljivosti kapitala prema zahtjevima civilnog sektora (ukoliko pretjerano ne diraju u njegove interese) on tvrdokorno, braneći vlastite interese, stoji na braniku najveće prepreke ostvarenju humanog, što beskonfliktnijeg društva – nepravedne raspodjele dobiti od privređivanja, kojeg aksioma se drži kao pijan plota. No, i pijanac, teurajući i pridržavajajući se konstrukcije ograde, jednom dođe do njezina kraja i završi na tlu. Usprkos pseudohumanističkim uvjeravanjima o potrebi izbjegavanja nasilja (ta tko human i pametan ga želi, ali ono ponekad jednostavno postane nužno. Nije li čudno što stanje ekonomske eksploatacije većine, uz podršku zakona, organa represije, zaštitara, minoriziranjem i ignoriranjem sindikata, protuzakonitim otkazima sindikalistima, ucjenjivanja otpuštanjem i drugih mehanizama kojima se „raja“ drži na uzdi – ne smatraju nasiljem? Pa onda valjda nije nasilje ako vas – revolverom uperenim u glavu djeteta – ucijenim da mi otvorite sef, zar ne?) uz istovremeno, što dobrovoljno a što prinudno učestvovanje u svim njegovim vidovima koji tisućljećima prate ljudsku vrstu, uvjeren sam da tog „pijanca“ tek silom možemo položiti na tlo. Silom koju zaziva upravo on, a na oni koji će je slijedom sazrijevajućih uvjeta i prilika morati primijeniti. Ne svjedoče li neznani puta o tome i nedavne demonstracije u BiH, gdje su nacionalne kapitalističke elite – nakon prvobitnog paničnog straha uzrokovanog krivo usmjerenim rušilaštvom – uspješno eskivirale skoro sve zahtjeve masa kad su ove snagu usmjerile na ćavrljanje po kojekakvim plenumima.

Samo vi divanite, istovremeno dokazujući demokratičnost društva, vlastitu nemoć u eliminaciji svojih krvopija i njihovu bezobzirnu inteligenciju koja u efikasnom ostvarivanju svojih ciljeva nadilazi vaš sterilni „humanizam“. Pas koji laje, ne grize – zar ni toliko niste naučili? Naravno, kaotičnim rušilaštvom se teško može išta smisleno postići a kamoli izgraditi pravedniji sustav. Nakon prvog napada panike elita brzo dolazi k sebi, primjenjujući protiv prosvjednika organe represije u kombinaciji sa perfidnim psihološlim alatkama i uzajamnim povezivanjem s političkim protivnicima iste ideološke sorte, bez osvrtanja na njihove navodno „nespojive različitosti“ (u obrani imovine udružit će se sa crnim đavlom). A početni zanos demonstranata sve više kopni, od početne bujice prerastajući u po sistem bezazleno ćavrljanje o tome što sve lopovi trebaju poduzeti da poprave sami sebe(!), nazivajući to demokracijom. S istim efektom kao molitve za zagovor svetaca kod Majke Božje. Potrebno je jačanje organiziranih političkih snaga koje će znati ocijeniti situaciju, i u skladu s njom preduzeti potrebne korake, pa i onaj krajnji ako ustreba, a ne bojažljivo se uklopiti u nametnutu shemu koja odgovara čuvarima status quoa, igrajući unaprijed nametnutu igru. A hoće li se zaista instalirati pravedniji sustav ili će nove elite prevrat iskoristiti u vlastite svrhe, više je pitanje ljudske psihologije i povijesnog iskustva koje baš previše ne obećava. Floskulantima koji takva razmišljanja i njihove autore dezavuiraju primjedbama o navodnom govoru mržnje, istovremeno svojim stavom produljujući stanje koje treba prevazići, postavljam pitanje:

Želite li poručiti da moram voljeti svog eksploatatora?

Dođite k meni to vlastitim primjerom dokazati, dok vas mrvcvarim, cijedim i iskorištavam kroz ostatak vašeg života!

Ladislav Babić
Autor 27.4.2014. u 08:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija