2. DIO / Dobro jutro moja Bosno i Hercegovino – mi smo konačno postali najkulturniji narod na svijetu!

tačno.net
Autor 20.9.2014. u 09:41

2. DIO / Dobro jutro moja Bosno i Hercegovino – mi smo konačno postali najkulturniji narod na svijetu!

Ako se (možda) nas nekolicina (manjina), ponekad i odluči da protestvuje i javno traži poštivanje naših ZAJEDNIČKIH interesa i prava, mi ćemo te naše proteste obavezno nazvati:
“MIRNI protesti”.

Da slučajno ne bude neke zabune, da nas slučajno neko ne dovede u vezu sa našim “nekulturnim” precima napr.: hercegovačkim vezirom Ali – pašom – Rizvanbegovićem, Husein-kapetanom Gradaščevićem, uskočkim harambašom Stojanom Jankovićem, mostarskim prvakom

Ali – agom Dadićemi/ili ostalima…


Sa njima mi više ništa zajedničko nemamo – mi smo konačno postali najkulturniji narod na svijetu!


P.S.
Mehmed-paša je primio od sultana pismo, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu:
Bosna mora biti ponovo osvojena“!
U ovu sultanovu zapovjest se i danas izgleda kunu mnogi Bosanskohercegovački i međunarodni moćnici, te i dalje marljivo rade na tome, da što prije izvrše ovu ”sultanovu” naredbu.

Piše: Sergio Šotrić

Očekujem ovih dana, da sve svjetske TV stanice prekinu svoj redovni program i emituju vanrednu vijest od visoke važnosti za čovječanstvo. Očekujem da Savez Bezbjednosti UN, na svom vanrednom zasjedanju, apeluje na Bosance i Hercegovce, da hitno spase ovaj naš zemaljski svijet od katastrofe apokaliptičkih razmjera!

Očekujem da, i Amerikanac i Rus i Kinez i svi ostali, jednoglasno donesu istorijsku odluku u Ujedinjenim Nacijama, da čitavom svijetu javno – u eter – saopšte istorijske riječi, napr.: „dame i gospodo, jedino nas još narodi Bosne i Hercegovine mogu spasiti od 3. Svjetskog rata!

Jedino građani Bosne i Hercegovine mogu smiriti situaciju u napr.: Ukrajini, Iraku, Siriji, Iranu, Libiji itd. itd. itd.
Jedino Bosanci i Hercegovci mogu provesti i nadgledati očuvanje mira širom planete! Jer mi svi dobro znamo, dame i gospodo, da su stanovnici Bosne i Hercegovine već oficijelno proglašeni najkulturnijim narodom na svijetu, najkulturnijim građanima na cijeloj planeti. I već u glavi vidim sliku, kako nakon ovih riječi putem direktnog TV- prenosa , ljudi na: “Times Square-u”-u uNew York-u, “Crvenom Trgu” u Moskvi, “Trgu nebeskog Mira” u Pekingu, ispred “Brandenburške Kapije” u Berlinu i na ulicama, trgovima, po sumama i gorama širom naše plave planete, frenetično počinju aplaudirati nama – Bosancima i Hercegovcima, ne skrivajući pritom suze radosnice.

Već u glavi vidim sliku, kako milijarde ljudi širom svijeta, dugim emocionalnim aplauzom, odaju počast nama – Bošnjacima, Srbima, Hrvatima, Sejdiću, Finciju i ostalima.

Već u glavi vidim i čujem taj istorijski aplauz nama – NAJKULTURNIJIM LJUDIMA NA SVIJETU!

A počeli smo, nekada davno, vrlo „nekulturno“ na ovoj planeti…
Uhhh…kad se samo sjetim naše „nekulturne“ prošlosti…

BOSNA I HERCEGOVINA ZA VRIJEME „NEKULTURNOG“ OSMANSKOG CARSTVA

Pune 624 godine (1299-1923) je postojalo Osmansko (Osmanlijsko) Carstvo. Nakon njega je osnovana moderna evropska država – današnja Turska. Na vrhuncu teritorijalnog osvajanja, Osmansko  carstvo je imalo 29 provincije i 4 vazalne države (Dubrovnik, Vlašku, Moldaviju, Krim i Transilvaniju).

Turska nomadska plemena dolaze u XI. vijeku u Malu Aziju i pripajaju se Seldžučkom carstvu. Mongoli napadaju ovo carstvo sredinom XIII. vijeka i razbijaju ga – razdjeljuju ga u mnoštvo turskih emirata (kneževina) – koji dolaze pod kontrolu mongolskog kan-a.

Teritorija jednog od tih emirata se koncem XIII. vijeka znatno teritorijalno proširuje, a Osman ili Othman (1299-1326) uzima titulu sultana i postavlja se na čelo plemena, koja se zovu Osmanlije ili Otomani.

Nezavisnost današnje – moderne države – Turske priznata je 24. jula 1923. godine. Nakon 1. Svjetskog rata, ova država postaje nasljednicom Osmanskog Carstva. Prvi predsjednik Republike Turske bio je istovremeno i njen osnivač – Mustafa Kemal Ataturk. Provedene su reforme: latinica je zamijenila arapsko pismo, reformisan je kalendar, odvojena vjera od države, zabranjeno nošenje zara, feredže, fesa, a 1934. i žene dobijaju izborno pravo itd. Turska trenutno ima 76 miliona i 667.864 stanovnika. Van njenih državnih granica i danas živi znatan broj njenih državljana napr.: u Bugarskoj 815.000, u Iraku 250.000, u Grčkoj 130.000, u Siriji 100.000, u Rumuniji 150.000, na Kipru 135.000, u Makedoniji 81.000, mali broj u u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori…

Više od 3 miliona Turaka danas živi u Zapadnoj Evropi, od čega danas najveći broj Turaka – 1 milion i 200.000 – živi u Saveznoj Republici Njemačkoj (mojoj današnjoj domovini).

Današnja Turska je svjetovna parlamentarna republika, zasnovana na načelu diobe vlasti na: zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu. Ustav je vrhovni zakon države. Predsjednik (šef države) se bira dvotrećinskom većinom Skupštine (Velika Turska Narodna Skupština).

A tog proljeća, davne 1463. godine, niko nažalost ne dolazi u pomoć drzavi Bosni…

Sultan Mehmed II je odlučan u namjeri da proširi svoje „nekulturno“ Osmansko carstvo, a bosansko kraljevstvo mu je sljedeći cilj na listi novih balkanskih teritorija.

Ni Papa, ni Venecija, ni Ugarska – niko se ne odaziva pozivima  zadnjeg bosanskog kralja – Stjepana Tomaševića – da mu priteknu u pomoć u odbrani Bosanskohercegovačke zemlje od Turaka.

Bosanci i Hercegovci su od “kulturnog” svijeta ostavljeni na milost i nemilost (ni prvi, ni posljednji put) – oni sami brane svoju zemlju od višestruko nadmoćnijeg neprijatelja.

20. maja 1463. pada prva bosanska utvrda – stara kraljevska kula Bobovac. Nakon toga bosanski kralj, gubi bitku kod Jajca. Turci nagovaraju bosaskog kralja na predaju, obećavajući mu sigurnost života i slobodu. Zadnji bosanski kralj – Stjepan Tomašević – se predaje, biva međutim od Turaka „kulturno“ prevaren i pogubljen (odrubljivanjem glave). Tako je propalao bosansko kraljevstvo.

Hercegovina se od Turaka uspješno brani još skoro dva desetljeća. Sinovi hercega Stjepana Vukčića Kosače – Vladislav i Vlatko – pokušavaju čak ponovo osloboditi i dio bosasnkog kraljevstva.

Međutim, sve je bilo uzalud…Osmanlijska sila je bila nezaustavljiva…
Zadnji hercegovački grad “Novi” pada početkom 1482. godine.
Time i čitava Hercegovina dolazi u turske ruke.

Najmlađi sin herceg Stjepana Vukčića Kosače – Stefan – prima islam, a kasnije, pod imenom Ahmed Hercegović, postaje značajan čovjek u Turskoj, zeni se Mehmedovom kćerkom i dobiva zvanje velikog vezira.

Nakon više od 280 godina propada bosanska država, a poćinje 415 godina neprikosnovene vladavine ”nekulturnih” Osmanlija na podrućju današnje Bosne i Hercegovine.

Čovjek, pod čijom komandom je okupirana kraljevina Bosna – sultan (sedmi po redu) Mehmed II – bio je jedan od najuspješnijih vojskovođa Osmanskog carstva u čitavoj njegovoj istoriji. On je taj, koji napr. 1453. godine osvaja Konstantinopol (Carigrad), on je taj, koji stavlja pod kontrolu cijelu Anatoliju, te sebi daje titulu “Fatih” (osvajač). On je taj, koji potpuno uništava mletačku armiju uGrčkoj, te osvajaMoldavijuiMađarsku itd.

Pripremajući veliku invaziju naItaliju, sultan Mehmed II – ”Osvajač” – umire1481. godine.

OsmanlijskorazdobljeBosne i Hercegovinetraje od1463. godine, uspostavljanjem Bosanskog sandžaka, pa sve do do1878. godine i početka ”kulturne” austro-ugarske okupacije.

Dolazak Osmanlija ima ogromne vjerske, jezičke, kulturne, političke, i vojne posljedice za Bosnu i Hercegovinu. Za vrijeme osmanlijske vladavinepo prvi put se u Bosni i Hercegovini značajno pojavljuju islam i judaizam,dok se pravoslavlje širi na čitav prostor današnje Bosne i Hercegovine. Tadašnji političari i mislioci bosanskog porijekla (po prvi put) stiču uticaj na tok istorije daleko van granica njihove domovine.

Utemeljeni su gradovi poputSarajeva i Mostara, a u njima izgrađeni i impresivni arhitektski objekti poputStarog Mosta, Ferhadije džamije itd., koji i danas važe za važne spomenike svjetske kulturne baštine, koji i danas predstavljaju prepoznatljivo – autentićne turističke simbole države Bosne i Hercegovine u cijelom svijetu.

Savremene granice današnje države Bosne i Hercegovine također potiču iz ovog doba.

Bogumili u Bosni i Hercegovini Osmanlije dočekuju sa radošću i velikim očekivanjima. Oni se nadaju da su konačno sigurni od progona katoličke i pravoslavne (ortodoxne) crkve. Bogumili masovno konvertiraju na islam. Prelaskom na islam oni automatski stiču i pravo da zadrže svoje posjede, što nije bio slučaj sa hrišćanima/krišćanima, koji zadržavaju svoju vjeru.

Naročito bosansko plemstvo – feudalni posjednici – prelaze u velikom broju na Islam. Islamizacija zahvata široke slojeve stanovništva. Odlučujući razlozi / motivi za prelazak na Islam  u ovo vrijeme, nisu uvijek bili (samo) vjerske prirode. Bosanskohercegovačkim Muslimanima su napr. dodjeljivane razne privilegije. Samo njima je bio omogućen dolazak do visokih političkih funkcija, samo njima je bilo omogućeno napredovanje u vojnoj hijerarhiji itd..

Osmanlije su vladale zemljom, ali oni vrlo mudro i vješto izbjegavaju da se na lokalnom nivou miješaju u upravne poslove i probleme lokalnog stanovništva. Lokalna politika, kao i lokakna privreda su bile pod upravom domaćih (Slavena) – Bošnjaka – muslimana.

Vladajuća klasa (bosansko plemstvo) se za samo nekoliko godina potpuno integrlirala u osmanlijski sistem. Vremenom će pojedinci sa ovih područja imati i vrlo visoke položaje u Osmanskom carstvu, biti diplomate, visoki vojni strućnjaci, veliki veziri itd.

Turskom okupacijom, mnogobrojni hrišćani bježe iz zemlje i traže spas na teritoriji današnje Hrvatske, u Mađarskoj ili napr. u Rimu. Hrišćni/krišćani, koji ostaju na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine trpe represije i bivaju ugnjetavani. Njima biva zatvoren put napredovanja u društvu, put do viših i visokih pozicija (u upravi, vlasti, politici, vojsci itd.), oni bivaju prisiljeni, da se uglavnom kao kmetovi (zemlja im je uglavnom bila oduzimana) bave zemljoradnjom na posjedima u vlasništvu muslimanskih feudalaca.
Ako se ne uzme u obzir Albanija, na teritoriji Bosne i Hercegovine je islamizacija domaćeg stanovništva bila najmasovnija. Ipak, i pored toga, bosanskohercegovački – Bošnjaci – muslimani, u trenutku predaje zemlje ”kulturnoj” Austro-Ugarskoj (1878. godine) ne čine većinu stanovništva. Otpr. polovinu stanovništva od kraja 17. vijeka čine pravoslavni – bosanskohercegovački Srbi. Uz njih je i (radi pritisaka i ugnjetavanja od strane Turaka) konstantno opadajuća populacija katolika – bosanskohercegovačkih Hrvata.

Nakon njihovog progonstva u Španiji – u 16. vijeku – na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine se nastanjuju i Jevreji. Osmanlije Jevreje u Bosni i Hercegovini nisu proganjale.

Austro-Ugarske vlasti 1879. godine popisuju stanovništvo i dolaze do ovih rezultata:
496.761 pravoslavni
448.613 muslimani
209.391 katolici
3.439 Jevreji
249 ostali

Osmansko carstvo je, u svojoj suštini, bila vojna organizacija, koju su najviše interesovala nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio ustrojen za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novaca za njeno plaćanje.

Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu vidjeti dvije stvari: proces prelaženja stanovništva naislam (jer su ovi porezni registri razvrstavali stanovnike po vjeroispovjesti), a također se iz njih može vidjeti i to, da u Bosni i Hercegovini nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja (Osmanlija ili bilo koga drugog), koje bi značajno promjenilo konfesionalnu i etničku sliku stanovništva. Prvi porezni registar Osmanskog carstva se na teritoriji Bosne i Hercegovine uspostavlja već1468. godine. Iz njega se napr. može vidjeti da u prvih pet godina ne baš veliki broj stanovnika prelazi na Islam, da bi već, po poreznom registru iz1520. godine broj muslimana prešao 45% ukupnog broja stanovnika, a po poreznom registru iz1624. godine broj muslimana prelazi 50% ukupnog broja stanovnika. Dakle, glavni proces prelaženja na islam je trajao oko 100 godina i nije se dogodio preko noći.

Bosna je za cijelo vrijeme postojanja Osmanskog carstva imala povlašteni status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njegov sastav. Bošnjačka feudalna gospoda je ne samo zadržavala svoje posjede nego ima pravo i na nasljeđivanja istih unutar svojih familija, Bošnjaci – muslimani u Bosni i Hercegovini, tokom vremena, potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama, koje su se nalazile u sastavu Osmanskog carstva.

Iz, već pomenutih, poreznih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja u Bosni i Hercegovini. Tokom srednjovjekovne bosanske države, pravoslavlje je napr. šireno među bosanskohercegovačkim bogumilima sa gotovo nikakvim rezultatom, izuzev u Hercegovini, gdje je dio stanovništva prihvatilo pravoslavlje mirnim putem, dok je prihvatanje pravoslavlja u području rijeke Drine šireno nasilno. Međutim, po ulaženju Bosne i Hercegovine u sastav Osmanskog carstva, na ovo područje se doseljavaju Vlasi (pravoslavni stočari). Preko njih tada i jedan dio Bošnjaka – muslimana prihvata pravoslavlje, a isto tako i jedan manji dio Vlaha postaje bošnjački-muslimanski.

Pravoslavni Srbi su tada na području Bosne i Hercegovine imali nešto bolji položaj od katolika – Hrvata. Sa obećanjem, da će nad svojim područjima dobiti lokalnu samoupravu, Osmanlije su primamnjivale naseljavanje pravoslavnih Srba. Osmanlije su Srbima napr. davali zemlju na granici sa carstvom Habzburške monarhije. Tu su imali zadatak da, kao granicčari, brane granice Osmanskog carstva.

U zemljama pod vlašću Osmanskog carstva bilo je više vrsta civilnih zakona, a uprava na lokalnom nivou generalno je vođena od strane kadije. Kadija je bio najvažniji administrator na lokalnom nivou, a oblast nad kojom je on administrirao se zvalakadiluk. Određeni broj kadiluka je činio sandžak, nad kojim je administrativnu vlast imala vojska. Više Sandžaka su činili ejalet, odnosno pašaluk.

Do 1580. godine, teritorija Bosne i Hercegovine je imala status sandžaka. Godine1580. seuspostavlja Bosanski (ejalet) pašaluk. Unutar Osmanskog carstva, ejalet (pašaluk) je bio najveća društveno – politička jedinica. Bosanski (ejalet) pašaluk je bio pod upravom paše ili beglerbega, a uključivao je u sebi cijelu teritoriju današnje Bosne i Hercegovine, plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije.

Vrlo je važno uočiti ovu tadašnju CJELOVITOST teritorija Bosne i Hercegovine i poseban status, koji ona uživa do samog kraja okupacije od strane Osmanlija.
Dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više (ejaleta) pašaluka, teritorija današnje Bosne i Hercegovine ostaje JEDINSTVENA zemlja i ZADRŽAVA svoj teritorijalni integritet, kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije.

Prvo sjedište Bosanskog (ejaleta) pašaluka je bilo uBanja Luci, ono se  1639. godine seli u Sarajevo, zatim 1697. uTravnik, a 1850. godine opet uSarajevo.
Državna politika se čitavo vrijeme sastojala uglavnom u tome, da se zemlja drži pod kontrolom i da se Osmanskom carstvu redovno isplaćuje porez. Bosanski (ejalet) pašaluk je bila jedna od najvažnijih provincija Osmanlijskog carstva, čuvao je carske granice prema „kulturnoj“ Evropi.

Već u prvim decenijama njihove vladavine, Osmanlije u Bosni i Hercegovini razvijaju orijentalnu gradsku kulturu. U svim važnijim mjestima nastaju gradska kupatila, džamije, medresen, bazari itd.

Turski graditelj Hajrudin počinje 1557. godine graditi Stari Most u Mostaru. Ovaj most grade uglavnom domaći majstori. Bijeli kameni luk, jedinstven po ljepoti i graditeljskoj smjelosti, pravo je čudo svjetske arhitekture tog doba.
Stari Most u Mostaru Hajrudinovi graditelji završavaju 1566. godine.

U istom vremenskom periodu u dijelu ostatka „kulturnog“ svijeta:

Engleski kralj (1509 -1547 ) Heinrich VIII se sukobljava sa Papom (uglavnom zbog svojih afera sa mnogobrojnim ljubavnicama, napr. sa Anne Boleyn, te zbog namjera da se razvede od svoje prve supruge). Ovaj Engleski (a od 1541. godine i Irski) kralj će ostati poznat po njegovih ukupno 6 brakova, od kojih su dva završila sa razvodom, a dva završavaju time, da kralj daje “kulturno” pogubiti svoje supruge (Anne Boleyn i Catherine Howard), kako bi nakon toga na miru “kulturno” mogao uživati u novim ljubavnicama.

Poslije razvoda braka sa svojom prvom suprugom, Heinrich VIII kruniše svoju ljubavnicu Anne Boleyn (koja je tad već bila u dubokoj trudnoći), prkoseći time Papi i Rimokatoličkoj crkvi.
7. Septembra 1533. Anne Boleyn rađa Heinrichu VIII zdravu djevojčicu, koja po Heinrichovoj majci dobiva ime Elisabeth. Reakcija kralja na rođenje njegove kćerke je bila, otvoreno pokazivanje “kulturnog” razočarenja, jer mu se nije rodio muški potomak, te je iz tog razloga i otkazao turnir, koji je bio planiran povodom krštenja novorođenog djeteta.

Kralj Heinrich VIII ubrzo osuđuje i daje pogubiti svoju bivšu ljubavnicu, a sada suprugu – Anne Boleyn (u međuvremenu ima drugi ljubavnicu, a nakon toga i treću i četvrtu i petu itd.).

Takozv. “Suprematskim aktima” ovaj engleski kralj, 1534. godine, definitivno zapečaćuje nezavisnost engleske crkve od Pape i Rima, a engleski kralj time postaje vrhovni poglavar engleske crkve.

Ovim je rođena nezavisna Anglikanska Crkva.
Godinu dana nakon početka gradnje Starog Mosta u Mostaru, nakon smrti kralja Heinricha VIII – na engleski prestol (1558. godine) dolazi Heinrichova neželjena kćerka – tada 25. godišnja djevojka  – protestantska kraljica Ellisabeth I. Kasnije će ova kćerka „kulturnog“ ljubavnika Heinricha VIII i majke Anne Boleyn (kojoj je njen otac i  „kulturno“ dao odrubiti glavu) – postati jedna od najuspješnijih engleskih vladara i jedna od najznačajnijih ličnosti u svjetskoj istoriji. Kraljica Engleske i Irske – Elisabeth I – će neprikosnoveno vladati od 1558. pa sve do njene smrti 1603. godine. Period njene vladavine Englezi i danas nazivaju „Ellisabetsko zlatno doba“, a u njeno vrijeme nastaju napr. i djela William-a Shakespear-a.

Tek 34 godine nakon izgradnje Starog Mosta u Mostaru – nakon pojačanog razvijanja trgovine sa Indijancima – 1600. godine u Kanadi nastaju prve stalne trgovačke postaje sa malobrojnim stalnim čuvarima. 20tak godina nakon izgradnje Starog Mosta u Mostaru – 1585. i 1587. – propadaju prvi pokušaji Engleza da na sjeverno-američkoj obali (današnja North Carolina) osnuju i trajno etabliraju prvo naselje kolonijalista. Iseljenici, koji su tamo bili iskrcani, bivaju ubijeni od Indijanaca ili umiru od gladi i/ili od bolesti. Tek 1607. godine – čak 41. godine nakon izgradnje Starog Mosta u Mostaru – Englezima uspjeva, da osnivanjem mjesta „Jamestown“ trajno ostanu na teritoriju sjeverne Amerike. Ovaj uspjeh Englezi međutim skupo plaćaju: od 105 doseljenika, prvih 7 mjeseci, preživilo je samo njih 33.

Jedna druga engleska Kolonija u sjevernoj Americi – „Sagadahoc“ (u današnjoj saveznoj državi Sjedinjenih Američkih Država „Maine“), je nakon samo godinu dana propala i već 1608. godine morala biti napuštena.

U Bosni i Hercegovini se u isto vrijeme razvija autohtona  forma orijentalne kulture. Bošnjaci – muslimani zadržavaju svoj slavenski jezik, razvijaju svoju autohtonu literaturu i specificčnu orijentalnu muziku. U jeziku se pojavljuje i veći broj riječi turskog porijekla, kao i pismo Bosančica (jedna vrsta ćiriličnog pisma).

1578. je bila napr. značajna i za istoriju susjedne Hrvatske, jer ta godina markira 300-godišnji dugi period u toku kojeg većim dijelom hrvatske teritorije neće vladati hrvatski ban i hrvatski sabor, nego će se tim teritorijama upravljati direktno iz ”kulturne” Austrije (Grac-a i Beč-a). Samo jedan mali dio Krajine, područje između Karlovca i Ivanića, južno od rijeke Kupe, zadržani su pod banovom jurisdikcijom – to područje nazvano je Banova Krajina. Bilo je to jedino područje gdje su Hrvati ispunjavali sve vojne funkcije. Tako su napr. 30. aprila 1671. godine u Beču pogubljeni hrvatski ban Petar Zrinjski i knez Fran Krsto Frankopan. Pogubio ih je Leopold, zato što su se bunili protiv najezde stranih austrijskih trupa (djelimično i turskih), na hrvatskim prostorima. Ban Zrinjski i knez Frankopan su se pokušali dogovoriti sa sultanom, a onda ih je Leopold, koji im je u stvari ove pregovore i sam sugerisao, ”kulturno” prevario. Leopold I ih je ”kulturno” na prevaru namamio u Beč. U Beču ih je ”kulturno” zatvorio i ”kulturno” pogubio.  Austrijska vojska opet je haračila po Hrvatskoj.
Zemlja je izgledala kao stratište i kako će tada zapisati jedan savremenik: ”seljaci su visjeli na granama. Svuda bijes i krv, svuda pakleni metež sa crnim garištima, na sve strane rasklopila se nezasitna i zlotvorna  zvjerska žvala.”

Otprilike u to vrijeme Sultan Mehmed III ( 1595-1603) osigurava svoju poziciju u Osmanskom carstvu ”kulturnom” likvidacijom devetnaestoro rođene braće i isto tako brojnih sestara.

Turske trupe su sa teritorije današnje Bosne i Hercegovine poduzimale povremene napade (pljačke) i regularne osvajačke pohode na hrvatsko-austrijsko područje. Situacija se stabilizovala iza “dugog rata” (1593-1603), od kada su Turci koncentrisali svoje pohode na sjeverne dijelove Balkana sa ciljem osvajanja Beča.

U to vrijeme Sultan Ahmed I (1603-1617) konačno prekida “kulturnu” tradiciju likvidacije najbližih srodnika, a za vrijeme njegove vladavine dolazi i do mira sa Austrijom.

16. i 17. vijek su za stanovnike na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine bili koliko – toliko mirni. Time se ispunjavaju i uslovi za forsiranje neophodne modernizacije zemlje. Nastaju i razvijaju se prve socijalne ustanove, u korist (još uvijek većinskim dijelom) siromašnog stanovništva.
Po prvi put na našim prostorima nastaju napr. javne kuhinje.
Zemlja grca u velikom siromaštvu, kojim je najviše pogođeno katoličko i pravoslavno seljačko stanovništvo.

U toku 17. vijeka ponovo se izvršava pokušaj katoliciziranja Balkana: Srbije, Makedonije, sjeverne Bugarske…
Katolička crkva osniva 1622. godine (za vrijeme 30-godišnjeg rata – koji je bio i religiozni rat -, za vrijeme protivreformacije), institucije za katoličku propagandu: “Congregatio de propaganda fide”, čiji je zadatak bio da katolizaciju izvrši putem misionara. Ta djelatnost je obuhvatala i pravoslavna područja u istočnoj Evropi i na Balkanu, a nastojanja da se stvori unijatska crkva imala su siguran napredak u Bjelorusiji, Ukrajini, kao i u Hrvatskoj (Krajini) i Bosni. U Makedoniji to napr. nije uspjelo. Iako su osnovane biskupija u Ohridu i Skoplju – interesovanje stanovnika je bilo neznatno.

Svaka vojna ofanziva raznih ”kulturnih” evropskih država, protiv Turaka na Balkanu, huškala je i podsticala lokalno stanovništvo na ustanke protiv Osmanlija, sa napr. obećanjima o pojačanju. Kada bi pobune lokalnog stanovnistva protiv Osmanlija počele, data obećanja bi ”kulturni” Evropljani po pravilu povlačili ili (jednostavno) zaboravljali. To povlačenje obećanja odnosi se prije svega na Veneciju, Austro-Ugarsku i Rusiju. To se događalo svim balkanskim narodima: Grcima, Albancima, Srbima, Hrvatima, Bugarima…
”Kulturna” Evropa je već tada dobro naučila lekciju, kako se uspješno daju prazna obećanja, i kako se, data obećanja, još uspješnije ”kulturno” zaboravljaju.

Ovo je i vrijeme uskoka i harambaša. U podnožju mostarskog brda Hum i danas napr. stoji kula, koju je porušio uskočki Harambaša Stojan Janković, pa se po tome i zove ”Kula Jankovića Stojana”.

Moj rodni grad Mostar je još tridesetih godina sedamnaestog vijeka imao svoj vodovod, svoje javne česme i svoja javna kupatila – ”hamame”.
Grad na Neretvi, pored čudesno-lijepog mosta, ima i gradske bedeme sa visokim kulama i kapijama, mahale, medrese, 36 džamija, šedrvane, musafir – hane, hanove i vitku Sahat – kulu.
Sahat – kulu je gradu Mostaru poklonila, kao svoju zadužbinu, bogata i ugledna Mostarka-Bošnjakinja-muslimanka, koja je Mostarkama i Mostarcima poznata kao Šarića kaduna.
Ona je kasnije našla svoje mjesto u i narodnoj pjesmi:
”Zaklela se Kaduna Fatima
da će gradit sahat u Mostaru”

Proizvodi mostarskih zanatlija podmirivali su potrebe grada i okoline, ali su se izvozili i preko granica bosanskog pašaluka. Zanati su bili povezani-uvedeni u „esnafe“. U jednom zapisu iz 1762. godine spominje se čak 11 mostarskih esnafa.
Navodim samo neke od mnogobrojnih-starih mostarskih zanata tog vremena: čizmedžije, kujundžije, sarači, kovači, ćebadžije, terzije, bojadžije, dunđeri, kasapi, berberi, halači i halvedžije, kafedžije, duhandžije, samardžije…

U slobodno vrijeme se tada po mostarskim baštama, punih mirisnih ruža i behara:
teferičilo i sijelilo, eglenisalo i begenisalo, uzdisalo i sevdisalo, duhanilo i kahvenisalo, mezilo, pijuckalo, pjevalo i sviralo, ašikovalo i džumbusalo…

U istom vremenskom periodu u dijelu ostatka „kulturnog“ svijeta:


Na teritoriji današnje Velike Britanije 1642. izbija „kulturni“ građanski rat između vojske kralja Karla I i snaga parlamenta. 1645. kraljevska vojska biva poražena kod mjesta Naseby, a kralj biva zarobljen od strane vojske parlamenta. Kralj Karl I biva 30. januara 1649. osuđen i „kulturno“ pogubljen.

Na teritoriji danšnje Njemačke traje 30godišnji religiozno-vjerski rat (1618 – 1648) između katolika i protestanata. U ovom periodu od međusobnog ratnog kasapljenja i međusobnog uništavanja, gine ili umire od zaraznih bolesti čak 50% stanovništva.

1626. godine – na teritoriji današnjih Sjedinjenih Američkih Država, holandski iseljenici kupuju (za vrlo povoljnu cijenu) od Indijanaca, koji su tada naseljavali obale rijeke Hudson River, ostrvo ”Manahatta” (danas ”Manhattan”) i na njemu osnivaju grad pod imenom ”Novi Amsterdam”.
Ovu holandsku koloniju 1664. godine „kultrurno“ anektiraju Englezi, te joj daju ime ”New York”.

U današnjoj Kanadi, u takozv. „Ratu za krzno dabrova“, ratuju Indijanci – Irokezi – sa Francuzima.

U Australiji se 1606. godine konačno iskrcavaju prvi Holanđani, te istražuju kontinent u nekoliko expedicija. Holandjani ipak dolaze do zaključka, da nemaju interesa da „kulturno“ koloniziraju Australiju, te ponovo napuštaju ovaj kontinent. Tek 1770. godine do Australije dolazi kapetan James Cook i formalno “kulturno”uzima zemlju (ne pitajući domoroce, kojima ova zemlja pripada) u posjed britanske krune. Australija postaje kolonija za osuđenike. Prvi brodovi sa zatvorenicima dolaze u novo naselje „Sydney“, nazvano u čast tadašnjeg britanskog ministra unutrašnjih poslova Lorda Sydney-a.

Hajmo curice – hajmo dječaci – hajmo dragi Bošnjaci

U ovom periodu Bošnjaci u Bosni I Hercegovini, na vojnom planu bivaju regrutirani, i služe, okupatorima-Osmanlijama, uglavnom kao “topovsko meso”. Oni učestvuju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmansko carstvo; od rata protiv Austrije (1593. – 1603.), rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima 1640. – 1669.), te ponovo (uvijek Jovo nanovo) protiv Austrije1663. godine, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do1683. godine, kada se rat nastavlja…
I tako sve “kulturno” u krug…
Hajmo curice – hajmo dječaci – hajmo dragi Bošnjaci…

Prekretnicu geopolitičke situacije predstavlja veliki poraz Osmanlija od alijanse hrišćanske vojske, predvođene Poljskom, pred kapijama Beča 1683. godine.
Ne samo da je ovim definitivno zaustavljen prodor Osmanlija, nego ovaj događaj predstavlja i početak postepenog propadanja Osmanskog carstva.

U periodu od1684. do1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bošnjaka iz Mađarske u Bosnu i Hercegovinu. Venecija takođe izvršava, 1685. godine, veliki napad na Bosnu i Hercegovinu, koji biva uspješno odbijen.

U borbama između teritorija dalmatinskog zaleđa i teritorija Hercegovine, Dubrovnik je odigrao interesantnu ulogu. Od dolaska Turaka na Balkan, Dubrovnik je u svim borbama protiv Turaka bio neutralan, priznavao je osmanlijsku vrhovnu vlast i imao trgovačke privilegije na svim turskim područjima. Venecija je smatrala Dubrovnik opasnim trgovačkim konkurentom, te je imala cilj da ga potčini. Venecijanska vojna strategija sastojala se u osvajanju turskih područja u Hercegovini, koja su graničila sa Dubrovnikom, kako bi ih ekonomski oslabila. To se dogodilo napr. 1694. godine. Venecijanci su zauzeli Gabelu, Imotski i stigli do Mostara, a kratko vrijeme nakon toga zauzimaju i Popovo polje sa Trebinjem. Rezultat je međutim bio privremen; pet godina kasnije ove teritorije se ”Karlovačkim mirom”, ponovo vraćaju Osmanlijama (uvijek Jovo nanovo).

1697. godine se događa jedna od najtežih invazija na Bosnu i Hercegovinu od strane Austrijske vojske, pod komandom princaEugena Savojskog.
Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6.000 austrijskih vojnika dopire čak do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te23. oktobra1697. godine gotovo potpuno ”kulturno” spaljuju Sarajevo, koje je tada bilo sjedište Bosanskog (ejaleta) pašaluka i poprilično veliki grad sa preko 120 džamija.
Austrijska vojska se nakon toga povlači, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja “Karlovačkog mira” u Sremskim Karlovcima1699. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanskog carstva, jer Mađarska iTransilvanijabivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije, kao i Grčke, prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je ozbiljan udarac za Osmansko carstvo, koje je “jedva dočekalo” prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom (uvijek Jovo nanovo), što se i događa1714. godine, poslije kršenja određenih odredaba “Karlovačkog mira” od strane Venecije. Austrijaponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kodNovog Sada(Petrovaradin)1716. godine, dok su, na drugoj strani, svi njihovi napadi na Bosnu i Hercegovinu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu1718. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne i Hercegovine.
Time se tada uspostavlja i današnja jugozapadna granica Bosne i Hercegovine.

Mir u Požarevcu 1718. predstavljao je poraz Venecijanske Republike, ona definitivno gubi utjecaj u međunarodnoj politici, a rat 1714-1718. je bio i posljednji rat, koji je Venecija vodila protiv Turske. Austrija sklapa trgovački ugovor sa Osmanskim Carstvom o slobodnom uvozu i izvozu roba.

I tako sve “kulturno” u krug…
Hajmo curice – hajmo dječaci – hajmo dragi Bošnjaci…

Sultan je napisao samo jednu rečenicu:”Bosna mora biti ponovo osvojena”!

Svi ovi ratovi su imali za rezultat, da Osmanlijska imperija povisuje poreze prema stanovnicima Bosne i Hercegovine, što je bio uzrok velikim pobunama stanovništava protiv Osmanskog carstva:1727.,1728.,1729. i1732. godine. Osmanlije ove pobune guše ”kulturno” i u krvi…

Sljedeća veoma bitna godina je1736., kada Austrija krši primirje i napada Bosanski pašaluk, ali njena vojska biva totalno poražena u bitci kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja1739. godine.
Time se tada uspostavlja i današnja sjeverna granica Bosne i Hercegovine.

Zatim, ponovno dolazi do velikih pobuna Bošnjaka – muslimana protiv Osmanskog carstva, koje se događaju1745. i1747. godine, a poslije velike pobune Bošnjaka – muslimana,
u Mostaru1748. godine, sultan šalje pismo “upravitelju” Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu:
Bosna mora biti ponovo osvojena“!

Mehmed-paša se, nakon prijema ove sultanove naredbe, brutalno suprotstavlja pobunjenicima, i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara i kasnije nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Osmanskom carstvu, tako da Mehmed-paša i 1768. godine opet biva prisiljen slati veliku carsku vojsku naMostar i suzbijati i ovu novu pobunu mostarskih Bošnjaka – muslimana.

Ruska carica – Katarina Velika – i austrijski car – Josip II. – 1788. godine razvijaju plan o osvajanju Balkana, te ubrzo i vrše veliki napad na Bosnu i Hercegovinu. Na početku rata oni obećavaju Bošnjacima – Muslimanima, da će poštivati njihovu slobodu vjeroispovijesti, ukoliko polože oružje i predaju se, a sa druge strane se nadaju velikoj potpori bosanskohercegovačkih Hrvata – katolika i Srba – pravoslavaca.
Kada, 1788. godine Austrijanci ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bošnjaka, zaista, i pristupa austrijskoj vojsci, ali velika većina Bosanaca i Hercegovaca – svih vjera – pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne i Hercegovine, ne dopuštajući njihov daljni prodor. Bosanskohercegovačkim braniteljima je išla na ruku činjenica, da su zbog ove agresije i Rusija i Austrija bile izložene velikom diplomatskom pritisku, te, konačno, 1791. godine, odustaju od ove agresije. Za uzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanični status “zaštitnika kršćana”, koji žive unutar Osmanskog carstva.

Na samome početku ovog perioda događaju se vrlo značajne promjene granica zemalja u susjedstvu Bosne i Hercegovine. Rusija i Austrija ulaze u rat s Napoleonom, koji, poslije niza pobjeda nad Austrijom, uzima Veneciju, Istru i Dalmaciju, uključujući i Dubrovačku Republiku 1805. godine. Napoleon postaje saveznik sultanu i pomaže mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije, a Francuzi su također prisutni i na teritoriji Bosne i Hercegovine, u nekim manjim sukobima, kao npr., pomažući suzbijanje jedne manje pobune stanovnika u jugoistočnoj Bosni, kada pomažu Hadži-begu Rizvanbegoviću, koji je bio pod opsadom u tvrđavi u Hutovu, blizu Neuma.
Sve ove pobune lokalnog stanovništva, dovele su do značajnih društvenih i političkih promjena unutar Bosne i Hercegovine. Najvažnija promjena je, prije svega, bilo uspostavakapetanija.

Broj kapetanija je, sa 12, porastao na 40. Osmansko Carstvo se sprema na odbranu…
Kapetanije su bile tvrđave plasirane na granicama prema sjeveru i zapadu. Ljudstvo se sastojalo od profesionalno plaćenih vojnika, čija se služba pretvarala u naslijeđe, s oca na sina. Veći broj ovih vojnika, osim što su čuvali granicu, bili su povučeni i u ratove koje je sultan vodio na drugim područjima, izvan Bosnskog pasaluka.

I tako sve “kulturno” u krug…
Hajmo curice – hajmo dječaci – hajmo dragi Bošnjaci…

U turskoj vojsci su Osmanlije, prema tradicij, bili: spahije i janičari.
Janičari su bili stacionirani oko gradova ili u samim gradovima, dok je njihovo glavno sjedište bilo u Sarajevu gdje su imali glavnu riječ, posebno nakon 1703, kad je bosanski vezir premjestio političku administraciju u Travnik. U dva najvažnija grada, Sarajevu i Mostaru, razvila se u toku 18. vijeka jedna vrsta samouprave, zahvaljujući janičarima, koji su kao članovi i rukovodioci gradskog, zanatskog i trgovačkog esnafa, obrazovali otpor protiv vezirovih interesa i često izborili posebne privilegije, kao napr. oslobođenje od nekih tipova poreza.

Odnosi između Turske i Rusije su 1786. godine bili vrlo zategnuti iz razloga nekih ”epizoda” na Kavkazu (opet Kavkaz), a kada su se Katarina II i Josif II, 1787. godine, ponovo sreli, na Krimu (opet Krim), Turci su to shvatili kao provokaciju i zahtijevali da Rusi napuste i Kavkaz i Krim (opet zahtjevi, da Rusi napuste Krim). Kad je Rusija to odbila, Turska joj 1787. godine objavljuje rat. Do austrijskog učestvovanja u ovom ratu došlo je, nekoliko mjeseci kasnije, u februaru 1788. godine. Rusko-turski vojni sukobi odigrali su se izvan Balkana. Ruske trupe, pod komandom Suvorova, bile su konstantno u ofanzivi. U periodu 1788-89. osvojili su: Kinburn, Očakov, Bender i Akerman, a godinu kasnije i Ismail; tako su Rusi ponovo stigli na Dunav. U međuvremenu su pobijedili tursku flotu kod Očakova. Vojni sukobi između austrijske i turske vojske na sjeverozapnom dijelu Balkana nisu donijeli pobjede Austriji. I ovaj Rat je vođen naravno uz učešće lokalnog stanovništva.

I tako sve “kulturno” u krug…
Hajmo curice – hajmo dječaci – hajmo dragi Bošnjaci…

Bečki kongres

Nakon Napoleonove predaje, nastavljeni su mirovni pregovori u Beču. U carskom gradu su, tome u čast, priređivani koncerti, konjske trke i klađenje, lov, plesovi i vatrometi…
Ludwig van Beethoven diriguje, pred masom od 5000 ljudi, svoju (jedinu) operu “Fidelio”.

Prvi ljudi “kulturne” Evrope su te 1814/1815 prisutni na Bečkom kongresu:
Metternich (Austrija), Hardenberg (Pruska), Castelreagh (Engleska), Neselrode (Rusija) i Talleyrand (Francuska)…
Oni stvaraju novi poredak u Evropi, prekrajaju granice i definišu nove države…
Na mjesto Njemačkog carstva stupa Njemački savez pod vodstvom Austrije. U ovom savezu dominiraju Pruska i Austrija. Habzburška monarhija nakon 1815. obuhvata sadašnje dijelove Austrije, kao i: Möhren (Slovačku), Bohemiju (Češku), Ugarsku, Hrvatsku, dijelove sadašnje Poljske i Ukrajine i područja oko Venecije i Milana u Italiji. Njemački Savez sa glavnim gradom Frankfurtom na Majni sastojao se od: 39 zemalja, 35 kneževina i 4 grada (Hamburg, Bremen, Lübek i Frankfurt am Main). Njemačke zemlje su slale predstavnike u Frankfurt. Pruska se, nakon Napoleonovih ratova, teritorijalno proširiva. Dobiva provincije: Westfalen i Rhinlandet (danasnji „Rheinland“, gdje napr. ja danas živim i radim u gradu Köln-u).

Početkom 19. vijeka Osmanlijski moćnici pokušavaju obazrivo početi sa provođenjem (već odavno neophodnih) reformi, sa ciljem da zaustave propast Osmanskog carstva, ali time postižu upravo suprotan efekat. Nezadovoljstvo naroda u Bosni i Hercegovini je raslo iz dana u dan.
Bošnjaci – muslimani se nastavljaju sve više distancirati od Osmanlija. Ovo je jedinstvena pojava, pogotovo kada se uzme u obzir, da su oni u Bosni i Hercegovini čitavo vrijeme bili privilegovani od Osmanlija. Situacija postaje još explozivnija, kada Osmanlije odlučuju Bošnjacima – muslimanima oduzeti samoupravu u Bosni i Hercegovini.
Uslovi života pravoslavnog i katoličkog stanovništva su i dalje katastrofalni, a Bosna i Hercegovina je najsiromašnija zemlja na Balkanu (kako tada, tako evo i danas).

Početkom 19. vijeka ponovo izbija buna Bošnjaka-Muslimana u Mostaru. Pristalice uglednog mostarskog prvaka Ali – age Dadića, vode krvave bitke sa Sultanovom carskom vojskom.
Na strani Ali – age – Dadića, osim Bošnjaka – muslimana, bori se i veliki broj mostarskih hrišćana/kršćana. Kada je, poslije borbi prsa u prsa, carska vojska savladala Dadićeve pristalice, među prognanima i osuđenima na smrt bilo je dosta i mostarskih Srba – pravoslavaca i mostarskih Hrvata – katolika.
Nakon propasti Dadićeve bune i ulaska Carske vojske u Mostar, u gradu opet vlada strogost i strah.

Mostar – vezirski grad

Tridesetih godina 19. vijeka, Mostar postaje vezirski grad. Na vezirsku stolicu se penje Ali – paša – Rizvanbegović, potomak jedne od najstarijih i najuglednijih begovskih porodica u Hercegovini. Za zausluge, koje je učinio sultanu Mehmedu II, ovaj hercegovački plemić dobiva vezirsku titulu i neograničenu vlast u čitavoj Hercegovini. Dolazeći sa Bosfora u Mostar, okružen sjajnom pratnjom, novi gospodar Hercegovine se obraća svojim zemljacima riječima:
„Svakome čovjeku, bio Musliman ili raja, svejedno je, uvijek je mjesto do mene“.
Fra Grga Martić mu se napr. divi i naziva ga velikim rodoljubom. On u Ali-paši vidi čovjeka milostivog srca, uvijek spremnog da pomogne svakom, pa i najsiromašnijem seljaku.
Hercegovački vezir kasnije tvrdoglavo odbija da provede sultanove reforme, što je imalo za posljedicu da, (po sultanovoj naredbi), Omer – paša Latas protiv hercegovačkog vezira – na Mostar i Hercegovinu – pokreće veliku, dobro opremljenu, vojnu silu, pod zapovjedništvom Skender-bega (poturčenog Poljaka plave krvi).
To je bio kraj vezirstva u Hercegovini…
Vezir Ali – paša Rizvanbegovic, pod stražom i vezanih ruka, posljednji put prelazi preko Starog Mosta, bez pompe i sjaja. Ponizen i osramoćen, okrenut naopako, jahao je u progonstvo na kljusetu, koje je vodio njegov bosonogi sin.
Novi gospodar Omer – paša Latas nije samo volio da se sveti, nego je još više volio i da „kulturno“ ponižava svoje protivnike…
Ali – pašino putovanje u prognanstvo nije dugo trajalo. Nakon par dana, u Mostar stiže glas, kako je jedan vojnik (kao) “slučajno” opalio iz puške i da je (kao) taj “slučajni” metak „slučajno“ ubio posljednjeg hercegovackog vezira u blizini Banje Luke.
Ostala je priča i pjesma o mostarskom veziru i o mnogim dobrim i korisnim stvarima, koje je činio za svoju Hercegovinu.
Poslije pogibije Ali-paše Rizvanbegovića, u Mostaru nastaju drugačija vremena. Osmanlije su bile izgubile svako povjerenje u domaće prvake, Bošnjake – muslimane, te na sve važnije položaje dolaze Osmanlije – odani i poslušni carski činovnici.

Veliki ustanak i borba za autonomiju

1831. godinese diže veliki ustanak Bošnjaka – muslimana za autonomiju Bosne i Hercegovine, na čelu saHuseinom-kapetanom Gradaščevićem. Te iste godine, vojska Huseina-kapetana Gradaščevića osvaja Travnik. Ovdje zarobljava vezira, javno ga ponižava, tjerajući ga da skine novu “reformsku” odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Vojska Huseina-kapetana Gradaščevića, sa preko 25.000 vojnika, zatim nanosi značajan poraz Velikom veziru na Kosovu.
12. septembra1831. godine, Bošnjaci – muslimani, u Sarajevu, zvanično proglašava autonomiju Bosne i Hercegovine. To je praktično značilo punu nezavisnost Bosne i Hercegovine,
Sultanu je ipak diplomatski poručeno da će on i dalje biti smatran vrhovnim vladarom.
Sultan potom uspijeva unijeti neslogu među Bošnjake – muslimane, među kojima nalazi izdajnike u liku Ali-age Rizvanbegovića i Smail-age Čengića.
Sultan šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika naSarajevo, a bosanskohercegovačka vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju. Međutim, pokret za autonomiju – odnosno punu nezavisnost Bosne i Hercegovine – biva ugušen tek 18 godina kasnije – 1850. godine.
1836. godine, nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže ustanak, koji biva krvavo ugušen od strane vojnih trupa iz Anatolije.
Sljedeći ustanak se dešava 1840. godine, kada Vezir ponovo biva istjeran izTravnika, ali je i taj ustanak ubrzo ugašen od strane regularnih osmanlijskih – okupatorskih trupa.
1850. godine sultan u Bosnu i Hercegovinu salje Omer-pašu Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom. On ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti koji zemlju dijeli na 9 oblasti. Svaka oblast je bila pod vlašću kajmakama.

Škole, crkve, štamparije

Odobrenjem velikog vezira Kara Mahmud – paše, mostarski Srbi – pravoslavci podižu 1833. godine prvu hrišćansku crkvu u Mostaru. Crkva je jednim dijelom građena ispod zemlje, kako bi iz grada bila što manje vidljiva.
33 godine kasnije i mostarskim Hrvatima – katolicima biva takođe dozvoljena gradnja crkve, koju oni podizu u Mostaru 1866. godine sa vidljivim natpisom:
„Car stambolski mlogo dobrovoljni
Dade misto ugodno za gradnju
Zu grošah pedesejet kesah…

Zahtjevu mostarskih Srba – pravoslavaca, za podizanje veće i prostranije crkve, udovoljava sultan Abdul Aziz. Sultan uz ovo odobrenje, poklanja mostarskim Srbima-pravoslavcima i mjesto za gradnju crkve, kao i 100.000 groša.
Tako, na najistaknutijem mjestu u Mostaru, 1873. godine biva izgrađena najveća i najljepša pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini.

Uz staru Biskupiju, don Frano Milićević, 1872. godine, osniva prvu mostarsku štampariju.
Ovdje je napr. u to vrijeme odštampan i roman „Robinzon Kruso“ (Robinson Crusoe) engleskog pisca Daniel-a Defoe-a, u prevodu Jove Ljepave (učitelja osnovne skole).

Osmanlijska uprava osniva 1876. godine u Mostaru štampariju hercegovačkog vilajeta. Ovdje počinje izlaziti list “Neretva”. List je izlazio uporedo na dva jezika: arabicom na turskom i ćirilicom na srpskom jeziku.

Srpska škola je u Mostaru otvorena još krajem 18. vijeka. Jedan trgovac (mostarski Srbin – pravoslavac) iz stare mostarske čaršije, ovako je 50 godina kasnije – 1840. godine opisao školovanje u svom rodnom gradu.: „Plaćala se školarina groš na mjesec; sirotu djecu, vrijednu pažnje, uzimala je crkvena opština na svoj trošak. U školi se učila bukvica i časlovac. Sa pravoslavnom zajedno su učila i katolička djeca“.
Kasnije se, u uspomenama Martina Đurđevića, spominje i jedna katolička škola u kojoj se, pored vjeronauke, učio i turski jezik i pismo.
Početkom 19. vijeka Mostar postaje i književni centar u kome su uspješno djelovali Mostarci svih konfesija / vjeroispovjesti

Reforme

Godine 1860. nastavljene su reforme u Bosni i Hercegovini; na čelu sa jednim od najpoznatijih guvernera u modernoj bosanskohercegovačkoj istoriji – Topal Osman-pašom. On je bio vrlo učen čovjek, poznavao je tursku, arapsku i perzijsku književnost. Pisao je stihove na turskom, a govorio tečno francuski i grčki jezik. Da bi reducirao analfabetizam otvorio je nove muslimanske škole u Sarajevu, koji je tada postao glavni grad, i dozvolio hrisćanima da otvaraju svoje škole. Otvorio je biblioteke sa arapskim, perzijskim i turskim djelima, a osnovao i štampariju koja je štampala školske knjige i jedan nedjeljni list koji je izlazio na srpskom i turskom jeziku. Izgradio je prugu od Banja Luke do hrvatske granice. Otvorio je i prvu bolnicu u Sarajevu sa 40 kreveta za pacijente svih vjeroispovjesti. Reformisao je zakone i sudove i uveo jedan sistem gdje su male grupe (sastavljene od tri Bošnjaka -muslimana, dva hrišćanina i jednog Jevreja) dolazili njemu na savjetovanje u oblastima: zemljoradnje, poreza, izgradnje puteva i sl.
Jedan švedski ljekar, Josef Koetscher, koji je bio nastanjen u Sarajevu 1861. opisaju tadašnju sliku grada Sarajeva riječima:
“Muslimani, kršćani i Jevreji drže se miroljubivo, svaki na svojoj strani i raduju se tom mirnom, blagoslovljenom vremenu, a nije bilo nijednog znaka mržnje između njih.”

U istom vremenskom periodu u dijelu ostatka „kulturnog“ svijeta:
U Americi traje američki građanski rat ( 1861-1865) između separatista – južnih američkih država, koje se odcjepljuju od Sjedinjenih Američkih Država (snage konfederacije), i sjevernih američkih država, koje su preostale u uniji (snage unionista). U ovom masakru, u kojem se Amerikanci međusobno uništavaju, gine ukupno 620.000 ljudi.

I Irskoj – dijelu Ujedinjenog Kraljevstva – u vremenskom periodu 1846 – 1851 dolazi do velike katastrofe- gladi.
Više od million ljudi umire od gladi, a dva miliona ljudi se iseljava sa Britanskog ostrva.

U Parizu 1871. godine dolazi do narodnog ustanka u kojem nastaje takozv. “Pariška komuna”. Narodni poslanici Pariske Komune zahtjevaju stvaranje Federativne Republike Francuske. Konzervativni poslanici Nacionalne skupštine odgovaraju na ovaj zahtjev slanjem, do zuba naoružanih, vojnih trupa na narod. Nakon dvomjesečnog obruča, između 21. i 28. Maja 1871, dolazi do krvavih borbi na barikadama u glavnom gradu Francuske.
Četvrtina rado sposobnog stanovništva Pariza gubi život u ovom masakru ili u masovnim egzekucijama nakon ove oružane borbe.

Kmetstvo je u Bosni i Hercegovini bilo zvanično ukinuto 1859. godine, no seljaci su morali davati svake godine trećinu od prihoda sa zemlje. Mnogi od njih bježe napr. 1870. u brda istočno od Mostara odbijajući da plate troškove državi. Bosanski guverner u Sarajevu, sabira vojsku i pokušava da uhvati pobunjenike…
Ova situacija na Balkanu postala je internacionalna tema 1875. kad je izbio veliki seljački ustanak u Hercegovini, koji ima zapažene rezultate. Nemiri se proširuju na ostale provincije. U toku 1876. godine, stotine sela je bilo spaljeno, a najmanje pet hiljada seljaka pobijeno. Seoski ustanak se proširiva i u Bugarsku, a nečuvena zvjerstva nad stanovništvom, koja se štampaju u novinama u cijeloj Evropi, izazvaju političke proteste.

Među seljacima – hrišćanskima raste nezadovoljstvo. Istovremeno se sve više učvršćuje vjerovanje/spoznaja, da okupacija Bosne i Hercegovine od strane Osmanlija ne mora vječno trajati. U Srbiji se narod već uspješno ustao protiv Turaka, nekoliko godina kasnije dižu se i Grci.
Austro-Ugarska sve to posmatra sa strane i vreba strpljivo pogodan trenutak za vojnu intervenciju. Ojačana Srbija šalje svoje izaslanike u Bosnu i Hercegovinu i počinje među bosanskohercegovačkim Srbima – pravoslavcima propagirati prednosti ujedinjenja sa Srbijom. Hrvati iz Hrvatske postupaju na isti način, a oni istomišljenike i pomoć nalaze kod utjecajnih bosanskohercegovačkih franjevaca.

Ova srpska i hrvatska PROPAGANDA biva uspješna (kako tada, tako i danas), te dolazi do sve veće podjele medju bosanskohercegovačkim stanovništvom.
Konfesionalna pripadnost se sve više istura u prvi plan, i sve češće forsira u političke svrhe.

Nadolazeće pobune, Osmanlije guše brutalnim nasiljem.
Bosnjačko-muslimanski feudalci, na svojim posjedima, drže još uvijek svoje radnike – hrišćane – kao lične kmetove. Važeći zakon obećava stanovnicima potpunu ravnopravnost, ali ovaj zakon uglavnom ostaje samo mrtvo slovo na papiru. Realnost izgleda sasvim drugačije…

Srbija i Crna Gora objavljuju rat Turcima. Istina je da oni žele doći u pomoć pravoslavnom stanovništvu u Bosni i Hercegovini, koje se nalazi u vrlo teškom polozaju, ali je isto tako istina i to, da Srbija i Crna Gora, nakon vojne pobjede, žele polagati pravo na dijelove Bosne i Hercegovine.
Uskoro na ustanak ustaje i Bugarska. Za utjecaj na Balkanu bore se tada evropske vele-sile Austo-Ugarska i Rusija.

Dvije godine nakon Srbije i Crne Gore, u rat sa Osmanskim carstvom ulazi i Rusija. Prije objave rata Turcima, Rusija se mudro dogovara sa Austro-Ugarskom o austrougarskoj neutralnosti. Cijena i protivusluga ove neutralnosti je bilo obećanje Austro-Ugarskoj od strane Rusa, da Habzburgovci, nakon pobjede Rusa nad Turcima, mogu polagati pravo na Bosnu i Hercegovinu.

Rat je počeo ruskim porazom, a završio se grandioznom ruskom pobjedom nad Osmanlijama. Ruska vojska dolazi skoro do kapija Kostantinopola (Carigrada).
Osmansko carstvo je time bilo slomljeno…

Nakon ”San Stefanskog” dogovora o primirju, Turci pristaju da se povuku sa Balkana. Time je izgledalo, da će Rusija odlučivati sudbinu Balkana. Međutim, ovaj uspjeh Rusa izaziva nepovjerenje i otpor Austro-Ugarske. Zajedno sa Francuskom i Velikom Britanijom, Habzburgovci se počinju protiviti planovima Rusije, odbijajući da akceptiraju San Stefanski dogovor o primirju.
U zraku se osjeća prijetnja novog rata – ovaj put izmedju Rusije (na jednoj strani) i Austro-Ugarske, Velike Britanije i Francuske (na drugoj strani).
Kako bi se spriječio rat, sve velike evropske sile (Austro-Ugarska, Francuska, Velika Britanija, Rusija, Italija i Njemački Reich) se sastaju na Berlinskom kongresu. Državnici evropskih sila pregovaraju u ljeto 1878. godine u Berlinu (u početku potpuno bezuspješno), ali uz pomoc (samozvanog) posrednika Otto-a von Bismarck-a, na kraju ipak nalaze kompromis.
Lijepi maniri ”kulturne” Evrope su zabilježeni i u činjenici, da predstavnici balkanskih zemalja (koje su bile predmet razgovora) uopšte nisu bili pozvani da prisustvuju Berlinskom kongresu.

Iako su Rusi zadržali dio osvojenog teritorija iz rata sa Turcima, mirovni ugovor iz San-Stefana stavljen je van snage, a niz ugovorenih važnih odluka je revidiran. Bio je to diplomatski poraz Rusije koji je stvarao veliko nezadovoljstvo u ruskoj javnosti, posebno protiv Austro-Ugarske, Velike Britanije i Turske.
Srbija je priznata kao nezavisna zemlja, a teritorijalno je i proširena na jug (Niš-Vranje-Pirot).
Crna Gora i Rumunija postaju takodje samostalne, ali ne i Bugarska.
Austro-Ugarska dobiva pravo na administrativnu upravu Bosnom i Hercegovinom (okupaciju). Oficijelno je u Berlinu dogovoreno, da Bosna i Hercegovina ipak i dalje ostaje dio Osmanskog carstva. Ali posto su ”kulturni” evropljani izrazili nepovjerenje u tadašnje trenutne sposobnosti Turaka, da upravljaju sa Bosnom i Hercegovinom, te da zemlju povede na put privrednog razvoja, Austro-Ugarska dobiva ”specijalni” zadatak, da Bosnu i Hercegovinu privremeno uzme pod svoje, te da u zemlji provede administrativnu, privrednu i kulturnu reformu, kako bi se Bosna i Hercegovina što uspješnije počela integrisati u ”kulturnu” Evropu (kako tada – tako i danas).
Pod izgovorom, da Turska nije u mogućnosti, to isto i sama uraditi, iz raloga što je (kao) država oslabila, te zbog toga Osmanlije (kao) trenutno nisu u stanju držati kontrolu nad teritorijom Bosne i Hercegovine, taj posao će (kao) za njih ”kulturno” – dobrovoljno obavljati Austro-Ugarska, a Turska će (kao) ponovo preuzeti kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom, kada odnosi u njenoj državi budu (kao) postali bolji!!!???!!!
Obećanje – ludom radovanje, rekao bi bosanskohercegovački narod – kako tada tako i danas.

Ovaj plan u Srbiji ne nailazi na izlive ljubavi i odobravanja prema Austro-Ugarskoj.
Srbija se osjeća prevarenom, jer (ovaj put) ostaje bez bosanskohercegovačkog ”miraza”.

Austro – Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu…

MI SMO KONAČNO POSTALI NAJKULTURNIJI NAROD NA SVIJETU!

Na 415 godina vladavine Osmanlija, treitorijom današnje Bosne i Hercegovine, danas se skoro niko ne poziva. „Nekulturu“ Osmanlija mi želimo što prije zaboraviti, kao i „nekulturu“ Bošnjaka, Srba i Hrvata, koji su se redovno dizali na bune i ustanke portiv osmanlijske okupacije, uprave i samovolje.
To da su Bosanci i Hercegovci „nekulturno“ nastojali gledali isključivo svoj interes i da su svakome, ko bi se tada odrznuo da njihove interese ugrožava – pa bio taj neko i sam sultan, „nekulturno“ davali do znanja da oni sami žele biti gospodari u svojoj zemlji, mi smo odavno „kulturno“ prevazišli.

Kome još danas napr. „nekulturni“ hercegovački vezir Ali – paša – Rizvanbegović može da bude uzor?
Čovjek, koji iskreno želi da pomogne svome narodu, čovjek, koji želi da poboljša uslove i kvalitet života stanovnika njegove Hercegovine.
Čovjek, koga poštuje i sirotinja i gospoda svih nacionalnosti / vjeroispovjesti.

Kome još danas napr. „nekulturni“ mostarski prvak, Bošnjak – musliman Ali – aga Dadić može da bude uzor?
Čovjek koji podiže Mostarce na ustanak i sa kojim se, rame uz rame, bore i ginu i mostarski Srbi – pravoslavci i mostarski Hrvati – katolici.

Kome još danas napr. „nekulturni“  Husein-kapetan Gradaščević može da bude uzor?
Čovjek, koji rizikuje život za samostalnost Bosne i Hercegovine.

Kome još danas napr. „nekulturni“  uskočki harambaša Stojan Janković  može da bude uzor?
Čovjek, koji ruši okupatorsku kulu, kojoj Mostarci kasnije daju njegovo ime.

Kome još danas napr. svi ti “nekulturni” Bosanci i Hercegovci (svih vjeroispovjesti), koji se vijekovima dižu na mnogobrojne ustanke i bune, koji se bore pod cijenu vlastitih života, protiv ugnjetavanja i izrabljivanja – kome još danas svi oni mogu da budu uzor?
Ljudi, koji ginu u borbi za slobodu, za ravnopravnost, za bolji život…
Kome još danas oni mogu da budu uzor?

Ko je još danas zainteresovan, da današnja država Bosna i Hercegovina bude toliko „nekulturna“ i toliko stabilna, da pruža utočište prognanicima, kao što su u njoj utočiše nekada nalazili napr.  Jevreji, koje su u 16. vijeku „kulturni“ Španci protjerali iz Španije?
Ko je još danas zainteresovan, za samostalnosti današnjih bosanskohercegovačkih vjerskih institucija od napr.: Vatikana, Beograda, Riada, Moskve, Zagreba, Istambula itd.?
Ko je još danas zainteresovan, da se pravoslavni bosanskohercegovački Srbi, da se katolički bosanskohercegovački Hrvati, da se muslimanski bosanskohercegovački Bošnjaci, prije svega sami vide, kao stubovi odbrane vlastitog ZAJEDNIČKOG interesa u državi Bosni i Hercegovini?
Ko je još danas zainteresovan, da ljudi Bosne i Hercegovine, u ovom velikom „kulturnom“ internacionalnom „teniskom“ meču interesa stranih država, ne igraju samo ulogu teniske loptice, koju svako može da udari i izbaci u out, kakao god hoće i kada god hoće?

Ko je još danas zainteresovan da svim sredstvima „nekulturno“ brani interese državljana Bosne i Hercegovine?
NE – DANAS NIKO OD NAS VIŠE NIJE ZAINTERESOVAN ZA TAKO  „NEKULTURNO“ PONAŠANJE!
Mi smo prije 20tak godina odlučili, da konačno postanemo najkulturniji narod na svijetu!

I ništa nas sa ovog „kulturnog“ puta više ne može skrenuti!
Nikakve provokacije, nikakva iskušenja!
„Gospodine – svjetski GAZDA, mi ti se kunemo – da sa tvoga puta ne skrenemo“!

I mogu nam strane države dijeliti državu na dva (a sutra možda i na tri i više dijelova) – mi ostajemo mirni i kulturni! Mi se ne damo isprovocirati!
I mogu nam strane obavještajne službe, na ključne državne položaje, postavljati svoje plaćenike – mi ostajemo mirni i kulturni! Mi se ne damo isprovocirati!
I mogu nas domaći političari-kriminalci, zajedno sa stranim korumpiranim diplomatama, krasti do prosjačkog štapa – mi ostajemo mirni i kulturni! Mi se ne damo isprovocirati!
I mogu od nas profitirati isključivo samo strane banke i međunarodni finansijski fondovi – mi ostajemo mirni i kulturni! Mi se ne damo isprovocirati!
I mogu nas poplaviti i rijeke, a nakon toga nam može ko god to hoće krasti humanitarnu pomoć – mi ostajemo mirni i kulturni! Mi se ne damo isprovocirati!
I mogu nas godinama držati bez posla i bez ikakve perspektive, mogu nam djecu slati u dvije škole pod jednim krovom, mogu nam uništiti cijelu domaću privredu, mogu nam djecu i unuke  zadužiti u inostranstvu za narednih million godina… Mogu…
Mogu – pa šta!

Mogu svi oni i dalje sa nama raditi šta god hoće i koliko god hoće…
MI OSTAJEMO MIRNI I KULTURNI!
Mi se ne damo isprovocirati!

U znak protesta, protiv nekulturne domaće i “kulturne” svjetske bagre, nas nekolicina će (možda) ponekad i protestvovati.
ALI SAMO MIRNO i KULTURNO!

Mi nikada više ne želimo protestvovat ujedinjeno, masovno i “nemirno”!
NE, to bi bilo vrlo “nekulturno”!
To bi bilo očigledno “nekulturno” zastupanje naših vlastitih ZAJEDNIČKIH interesa – to bi bilo kao napr. u vrijeme “nekulturnih” Osmanlija, to bi bilo kao napr. za vrijeme bosanskog pašaluka…
BOŽE NAS SAČUVAJ TE “NEKULTURE”!
Mi nikada više ne želimo “nekulturno” prepadati naše najveće neprijatelje – mi nikada više ne želimo “nekulturno” zastrašivati neprijatelje naših vlastitih ZAJEDNIČKIH interesa!

I zato, ako se (možda) nas nekolicina (manjina), ponekad i odluči da protestvuje i javno traži poštivanje naših ZAJEDNIČKIH interesa i prava, mi ćemo te naše proteste obavezno nazvati:
“MIRNI protesti”.
Da slučajno ne bude neke zabune, da nas slučajno neko ne dovede u vezu sa našim “nekulturnim” precima: hercegovačkim vezirom Ali – pašom – Rizvanbegovićem, Husein-kapetanom Gradaščevićem, uskočkim harambašom Stojanom Jankovićem, mostarskim prvakom Ali – agom Dadićem i/ili ostalima…

Sa njima mi više ništa zajedničko nemamo – mi smo konačno postali najkulturniji narod na svijetu!

P.S.
Mehmed-paša je primio od sultana pismo, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu:
Bosna mora biti ponovo osvojena“!
U ovu sultanovu zapovjest se i danas izgleda kunu mnogi Bosanskohercegovački i međunarodnimoćnici, te i dalje marljivo rade na tome, da što prije izvrše ovu ”sultanovu” naredbu.

NASTAVLJA SE…

tačno.net
Autor 20.9.2014. u 09:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija