24 tisuće dana poslije

Nenad Bunjac
Autor 26.4.2021. u 10:08

24 tisuće dana poslije

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Sve dok „čuvene hrvatske pobjede“ budu dugoročno služile za glorifikaciju Hrvatske i ponižavanje manjina, svjedočiti ćemo politički programatskim kolonama, uskoro već povodom obilježavanja akcije Bljesak. Hrvatski ratni mitovi će bujati, srpska vojska biti po stoti put pobijeđena, a svi ostali mogu samo s gorčinom iščekivati u kojoj će se koloni zateći. Što se Hrvatske tiče, već su poraženi.

Povodom opetovanja sramotne komemoracije žrtava u Jasenovcu, iza kojih stoji na desetke tisuća žrtava u demografskom, egzistencijalnom i psihološkom smislu, ispričati ću vam priču kakva počiva u gotovo svakoj povijesti balkanskih obitelji. Djed Vojmir, unuk kapetana iz Vojne Krajine kojeg je kraljica Marija Terezija nagradila za ratnu službu godišnjim rentom i plodnim komadom zemlje uz Unu, bio je u tri režima sudac, policajac i dželat. Tri u jednom – Austrougari nisu poznavali pojam uhljeba – mi bi barem desetoro ljudi zaposlili na ime kraljevske riznice da obavlja posao jednog.

Djed, prirodom svog posla, a i naopakim karakterom nije bio omiljen čovjek na Baniji. Kad bi popio, a to bi bilo često, korbačem bi galopom tjerao konja u ćezi (dvokolica) i šibao usputne prolaznike uz bogohulne pogrde. Služio je tako K&K, Kraljevinu Jugoslaviju, pa i NDH, njegove isljedničke kvalifikacije uvijek su bile tražene.

I tako je jednom došao u ured (zatvor) i u ćelijama susreo pajdaše s bele. Riječ po riječ, ispostavilo se da je njih sedmoricu uhitilo kao jatake partizana – tad je postojao samo u tragovima Prvi partizanski odred s Jankom Bobetkom na čelu – i da ih herr sturmhauptfuhrer skupa s ustaškim bojnikom ima ispitati to maglovito jutro o njihovim subverzivnim radnjama. Djeda je to nagnalo na smijeh „ne’š ti jataka“ i otpravio ih kućama zabrinutim ženama. No, ne lezi vraže – kako su svjedoci govorili u knjizi „Prve žrtve Banije“ – doista dođoše njemački poručnik i ustaški bojnik ispitati nesretne seljane, a kad je čuo da ih je moj djed oslobodio, nastade gadan prijepor. Njemački poručnik se mašio za pištolj da ubije djeda i presudi mu „po kratkom postupku“, ali je djed u tom revolveraškom obračunu potegao prvi, ubio njemačkog i ranio ustaškog časnika.

Kako vele svjedoci, umorstvo njemačkog časnika, bez obzira na samo obrambeni karakter, bio je neoprostiv čin i nakon što je dva sina (15 i 13 godina) usmjerio u pravcu razbijenih jedinica partizana, sakrio se u šumu povrh imanja. Na jednu nedjelju, kad bi se redovito došao kući oprati i pokupiti namirnice, dočekao ga je ustaški zdrug. Zapalili su kuću, ostatak obitelji izveli pred nju i morali su gledati kako im oca sijeku na razine kašete. Baku su odveli u zbirni logor, poginula je od mitraljeskog rafala u očajničkom proboju 1945. godine iz Jasenovca. Djeca su preživjela po sivim domovima, u strogoj vojsci i partijskim obrazovnim tečajevima, iako nikad nisu upoznali životnu radost.

Djeda je ustašama izdao jedan od uhićenika kojeg je pustio poradi besmislene optužbe „jatakovanja“.

Djed je bio po nacionalnosti Hrvat.

KAKO JE NASTAO NACIONALISTIČKI MIT O JASENOVCU?

Netom nakon sloma Sila Osovina, suđenja nacističkim glavešinama u Nunbergu i provedbe Marsallovog plana za oporavak Njemačke, sklopljen je sporazum o ratnoj reparaciji koju su sve države uspješno naplatile osim brižne Grčke. Jedan od niza kriterija bio je broj ratnih i civilnih žrtava u II svjetskom ratu sila pobjednica i saveznica, a Jugoslaviji je, kako je naglasio Josip Broz Tito u Škofjoj Loki, priznat broj od 1,7 milijuna poginulih. Zadužen za procjenu gubitaka je bio veliki znanstveni autoritet u domeni demografije Vladimir Žerjavić, koji je 2001. umro u Zagrebu i vjerojatno se čudom čudio načinu na koji su interpretirane brojke. Glavni partijski ideolog Edvard Kardelj, kako bi ostvarili što višu njemačku reparaciju, cjelokupni broj demografskih žrtava podveo je pod stavku poginulih, a ubrzo su preživjeli srpski nacionalisti gotovo sve demografske žrtve u Hrvatskoj pripisali koncentracionom logoru Jasenovac i došli do famozne cifre o „700 tisuća ubijenih Srba.“. Činjenica da je žrtava bilo sveukupno 85 tisuća, od toga 50% nesrba, grozan je podatak, ali znanstveno utemeljen.

I tako Hrvati, a nisu neko umilno cvijeće povijesti, postaše genocidan narod sa samo jednom fiksnom zamisli proizvedenoj u bolesnom umu ministra NDH za rasna pitanja Mile Budaka; „trećinu Srba prekrstiti, trećinu poklati, trećinu objesiti.“ Hrvati su po partijskoj liniji pokorno šutjeli, povremeno mahnuli nekom povijesnom činjenicom poput dopisa Nedićeve vlade Fuhreru iz 1942. godine „da židovsko pitanje u Srbiji više ne postoji“, ali potisnuta frustracija Jasenovca i NDH dolazi do izražaja tek s dolaskom na vlast prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i HDZ-a na vlast i još danas nezaustavljivo traje.

Srbi su donijeli pečenje i narodno veselje, uključivši i umobolni vrtuljak, moglo je započeti.

POSTMORTALNA POMIRBA S PREDUMIŠLJAJEM

Neće biti u ovom slučaju riječ o prigodničarskom tekstu povodom komemoracija žrtava u Jasenovcu iz bolne perspektive kolektivno nesvjesnog, nego uvid u višedesetljetnu nacionalnu, vjersku i ideološku mržnju u modernoj demokraciji. Naravno, sve je počelo s obostranim nacionalističkim primitivizmom „šiljatim srpskim glavama“ i „krvoločnim ubicama srpske nejači“, ali ubrzo je poprimilo okvire državne politike službenom inicijativom dr. Franje Tuđmana o izgradnji Memorijalnog centra tzv. „Doline palih“ u Jasenovcu na mjesto omrznutog kipa u očima hrvatskih nacionalista Dušana Džamonje, a sve po idejnom uzoru španjolskog fašističkog diktatora Francesca Franca. Jasno, inicijativu je, kao i sve ostale Tuđmanove gluposti, pratila snažna nacionalistička propaganda, Vrhovni sud je odobrio „djelomičnu“ (?!) uporabu ustaškog pozdrava za Dom spremni, a notorna ikonografska replika ustaša, HOS, dekretom tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, dodijelila sve ratne insignije Hrvatske vojske. U glibu nazi propagande, poput filma Jakova Serdara „Četvored“ koji tematizira Bleiburg, pojavila se i krivotvorina sa velikim odjekom u hrvatskoj javnosti kako su plutajući leševi Savom – zadnji ustaški pokolj u Zagrebu političkih neistomišljenika 1945. godine – doplutali iz Beograda?! Valjda uzvodno.

Za srpske propagandne gluposti nemam vremena, volje, niti prostora.

No, light motiv teksta koji je zahtijevao poduži uvod kako bi se shvatio kontekst postmortalne pomirbe u hrvatskoj režiji jest redovito formiranje kolona za nacionalne tragedije i svetkovine od Jasenovca, Oluje i srodnih mu ratnih akcija do Vukovara.

Scenario je predvidljiv i redovito se obnavlja svake godine, kao i prikladna argumentacija, ovisi tko zastupa stavove. Jasenovac je srpski mit ili dokaz genocidne naravi Hrvata, Vukovar je „namjerno predan“ poradi bržeg priznavanja suverenosti Hrvatske ili Vukovar je bio sastavni dio SFRJ i uvod u progon Srba, Oluja je legitimna vojno-redarstvena akcija s ciljem oslobađanja silom zauzetih teritorija ili Oluja je zadnji čin progona većinskog dijela Srba u Hrvatskoj.

Svatko pila svoje ravno 66 godina ili 24 tisuća dana.

Redovito u predkomemorativno doba vadi se teško propagandno naoružanje i formiraju političke kolone s ciljem ostvarenja statusa službenog zaštitnika i glasnogovornika manjina, prvenstveno Srba, a sudjelovanje predsjednika SNS Milorada Pupovca je politički jackpot. Uz hrvatsku Vladu skupi se tu ratnih zapovjednika, političkih partnera pomno provjerene desnocentrističke orijentacije, vjerskih glavešina svih konfesija, akademika i javnih ličnosti koji će u ovom slučaju zborno milozvučiti premijeru Andreju Plenkoviću koji je licemjerno poručio da se Hrvatska odnosi „s pijetetom prema žrtvama“. Drugu kolonu čini predsjednik Zoran Milanović koji je sa zdvojnim vojnim vrhom poručio: „da su Hrvati bili ustaše pa je Jasenovac bio ustaški logor“. Treću kolonu čine oporbenjaci svih vrsta koji su se javno distancirali od ponovljenog komemorativnog cirkusa.

Gluposti nije manjkalo pa je tako predsjednik hrvatskog sabora Gordan Jandroković u počasno slovo uspio ugurati „zločine partizana u Jasenovcu (?!)“ i „HOS koji treba razlikovati od ustaša“, a kuloari su vrvili od pseudopovijesnih procjena i nategnutih političkih mitova. Uvijek isto.

KAKO KONAČNO S POŠTOVANJEM POKOPATI MRTVE?

Jedina svijetla točka uvijek postane pojedinac kojeg mediji ignoriraju, a ovim prilikom to bio predsjednik Židovske zajednice Zagreb Ognjen Kraus, a kojeg je predsjednik Milanović točno okarakterizirao „kao jedinog koji nije nosio kartonsku cijenu oko uha“. Prvo je pravodobno inicirao amandman, odnosno Zakon o zabrani nacističkih obilježja u hrvatskom Saboru, a po završetku komemoracije decidirano je prozvao premijera Plenkovića kao isključivo odgovornog za banalizaciju svečanosti. Premijer Plenković odšutio je kritiku, prije svega zbog poltronskog odnosa prema Izraelu sa kojima gajimo napadno dobre političke, vojne i trgovačke veze, a ta snishodljivost sezala je do emitiranja kontroverznog dokumentarnog filma Mossad na Hrvatskoj dalekovidnici.

Sve ostale manjine tretirane su kao niže vrijedne.

Neću ništa novog ustvrditi u zaključku da temu Jasenovca i analizu burne političke prošlosti sa Srbima prepustimo povijesnoj struci i znanstvenoj ekspertizi koje bi tom krvavom, mučnom i suludom razdoblju pronašlo mjerodavan status u povijesnoj literaturi. Sve dok „čuvene hrvatske pobjede“ budu dugoročno služile za glorifikaciju Hrvatske i ponižavanje manjina, svjedočiti ćemo politički programatskim kolonama, uskoro već povodom obilježavanja akcije Bljesak.

Hrvatski ratni mitovi će bujati, srpska vojska biti po stoti put pobijeđena, a svi ostali mogu samo s gorčinom iščekivati u kojoj će se koloni zateći.

Što se Hrvatske tiče, već su poraženi.

Nenad Bunjac
Autor 26.4.2021. u 10:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija