Bezuvjetno potpisujem invalidni govor srbijanskog ministra Aleksandra Vulina nad još otvorenom hrvatskom moralnom katastrofom Jadovna

tačno.net
Autor 27.6.2015. u 11:46

Bezuvjetno potpisujem invalidni govor srbijanskog ministra Aleksandra Vulina nad još otvorenom hrvatskom moralnom katastrofom Jadovna

Baš kao što smo do pred par dana na ovom portalu (su)potpisivali tekst zbog kojega je Borisu Dežuloviću otkazana suradnja u Slobodnoj Dalmaciji, dolazi mi da, rezimirajući nagomilane reakcije, pokrenem akciju potpisivanja govora srbijanskog ministra Aleksandra Vulina na nekidašnjoj  komemoraciji bezbožne ustaške likvidacije nekoliko desetaka tisuća (mahom) Srba u par (pro)ljetnih mjeseci 1941-ve u kompleksu logora Jadovno.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

No, za razliku od Dežulovića, koji je nadrastao naše novinarske limite (srpski: naš, a svetski!), baš zbog toga što na sebi svojstven način nemilice šiba poglavito po svojima odnosno našima; Vulin je u svom nadahnutom, možda za neke  prepatetičnom, skoro desetminutnom spontanom, nečitanom govoru propustio stotinu  prilika  da iskoči iz svoje (veliko)srpske kože odnosno istovrsne (političke) misije. Pa čak i pri kraju govora, kad je, sva je prilika, uvlačeći se u g….u svome šefu, veličao spremnost „predsednika srpske vlade“ da se pokloni svakoj žrtvi, što da su geste svojstvene velikim (svjetskim) državnicima, opetovano poručujući  da kamo sreće da „svi pognemo glavu pred žrtvama onog drugog naroda“, da primjerice navodeći  Jadovno,  Jasenovac, pa i Prebilovce, nije u taj popis ubacio i npr.Vukovar, ili npr.Srebrenicu ili npr.Prijedor… A stvarno graniči s (velikosrpskim) idiotizmom njegova naknadna pojašnjavajuća izjava, da je on svojim govorom zapravo  nastojao pomoći  svojim hrvatskim kolegama u borbi protiv zajedničkog im šovinističkog odnosno neofašističkog neprijatelja, odnosno u nastojanju da se napokon na ovim prostorima dogodi suočenje s najtamnijim poglavljima vlastite prošlosti. Kakvu je to pomoć na tom obostrano najtežem zadatku pružio svojim kolegama, hrvatskim političarima, kad se iz njegova govora ne može iscijediti nijedan protuargument orkestriranoj paljbi  hrvatske desnice, od sudionika neoustaškog kontraskupa na licu mjesta, preko lokalnih i centralnih HDZ-ova, do Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu, pa i hrvatskoga političkog centra, pa čak i ljevice, da je on i ovom  prilikom, kao i „bezbroj“ puta dosad, nastupao isključivo s pozicija velikosrpstva, odnosno srpskog revanšizma. Da se tu radi o još jednoj u nizu, ovaj put  još i na „svetom hrvatskom tlu“, drskih provokacija najvećih hrvatskih vrednota od strane dokazanog velikosrbina odnosno hrvatomrsca iz vrha aktualne srbijanske vlasti…

Da, da je ministar Vulin u svom desetminutnom govoru nad bezdanom Šaranove jame u Jadovnom, gdje su pripadnici njegova naroda 1941.katastrofalno stradali, makar i samo ovlaš naznačio da i u njegovu narodu ima  izroda koji su na tlu zemlje mu domaćina (i susjedne zemlje) činili slične zločine, te da i njegovu narodu, kao i srpskoj politici, kao i hrvatskom narodu i hrvatskoj politici, tek predstoji suočiti se svaki sa svojim povijesnim i aktualnim šovinističkim zlom…., mogao je to biti uistinu veliki, „povijesni“, prekretnički, državnički govor. Jer obje ključne teze koje je hrabro i uvjerljivo elaborirao su mu uistinu, valjda ne samo po mom sudu, izvrsno odabrane:  i ona o „vikaru ustaške vojske“, vojske koja je počinila predmetna i mnogobrojna druga zvjerstva, a čiji je vrhovni dušobrižnik „preporučen za sveca“  Katoličke crkve,  čime ta crkva, za Vulina, a i za moju malenkost, eksplicite  preuzima (moralnu) odgovornost  za te zločine; kao i ona o nemogućnosti odnosno uzaludnosti  odnosno štetnosti mirenja mrtvih, jer da „mir treba živima“, pa da „ne može isti vijenac u Jasenovac i na Bleiburg“.

Zaista je hrvatskim (vladajućim) političarima mogla biti dragocjena  pomoć  gospodina Aleksandra Vulina, ministra za rad, zapošljavanje i boračka i socijalna pitanja u Vladi Republike Srbije izražena u njegovom hrabrom i jasnom stavu iskazanom na pravom mjestu, u pravo vrijeme i s pravom mjerom: da povijesni odnosno moralni  račun za to što su ustaše učinile, između ostalih, na tom mjestu, treba ispostaviti u prvom redu moralno najodgovornijem za ta zvjerstva – prvom dušobrižniku, odnosno „vikaru ustaške vojske“ . I da takva osoba samo zbog toga, sve da je u svemu ostalome i bila svetački neporočna, ne bi mogla ni smjela biti posvećena. Jer tako nešto o Stepincu ne usuđuje se ni promisliti, a kamoli javno izreći ni jedan aktualni hrvatski pozicijski, a o opoziciji da i ne govorimo, političar. Kao ni, na primjer, nijedan preostali člankopisac u još (tako)zvanoj „Slobodnoj“ Dalmaciji, gdje je stvar izgleda definitivno riješio nedavno (baš za ovakve prigode?) reinstalirani vrhovni kolumnistički guru  Tihomir Dujmović  diskvalifikacijom „Vulinovih ocjena koje su stare partijske ocjene o Alojziju Stepincu“, odnosno poništavanjem njihove dokazne snage odnosno vjerodostojnosti, jer „Pogledajte srpsku drskost: rehabilitirati Dražu Mihailovića koji je ubio na tisuće Hrvata i u isto vrijeme doći u Hrvatsku i nama pljuvati u lice da je Stepinac bio ustaški vojni vikar!“. Dakle, po Dujmoviću, ali i po Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu, i po Darku Milinoviću i ostalim ličkim hadezenjarama, i po Željku Reineru i ostatku vrhuške HDZ-a, ali izgleda i po milanovićima, i po josipovićima i po pusićkama: tvrdnja odnosno „ocjena“  Srbina odnosno srpskog političara Vulina da je Stepinac bio „ustaški (vojni) vikar“ je povijesno i činjenično irelevantna, iz razloga poput onih koje je za ovu prigodu Dujmović isisao iz maloga prsta svoje domoljubne državotvorne  desnice:  generalno srbo-diskvalificirajuće teze da se njegovi stavovi poklapaju  sa apsolutno i apriorno protuhrvatokatoličkim jugokomunističkim  „starim partijskim ocjenama“; te recentnog srpskog političkog autogola s rehabilitacijom četništva i Draže Mihailovića. Indirektan dokaz da je gospodin Vulin izrekao na pravom mjestu u pravo vrijeme i u pravom kontekstu nepodnošljivu istinu za sve gore spomenute i nespomenute hrvatske crkvene, političke i medijske čimbenike, je taj da nitko od njih nema petlje (pučki: muda) niti korektno citirati njegove riječi. A on je, provjerio sam, sva  četiri (sic!) puta izrekao navlaš istu sintagmu: „vikar ustaške vojske“. O tome da Alojzije Stepinac uistinu jest bio vikar svekolike ondašnje hrvatske, dakle i ustaške, vojske, te suštinskoj razlici između Vulinovog  preciznog termina „vikar ustaške vojske“ i hrvatske državotvorne (auto)cenzorske transkripcije istoga u  „ustaški (vojni) vikar“, vidi u iscrpno dokumentiranom članku uvaženog kolumnista ovog portala g.Ladislava Babića „U-tuk na Vulinov tuk“.

A drugi dokaz da je g.Vulin s ovom, „službenim“ Hrvatima očigledno nepodnošljivom, istinom pogodio ravno u srce hrvatske šovinističke aždaje, je činjenica da nitko više niti ne spominje onu drugu njegovu ključnu poruku. Ako ste zaboravili, to je ona da ne može ista ruka nositi vijenac u Jasenovac i na Bleiburg. Premda je svima (u Hrvatskoj) znano da se tu radi o Predsjedničinoj ruci, dakle ruci koja po ustavu predstavlja (cijelu) Hrvatsku, to je zanemareno,  i sve političke, crkvene i medijske snage pregrupirane su na obranu od velikosrpske „ugroze“, nadam se da pretjerujem, najveće hrvatokatoličke vrednote uopće: časti i ugleda blaženoga kardinala A.Stepinca. Sa najsvetijom nacionalnom zadaćom, braniti ga pod svaku cijenu sve dok se od Vatikana ne iskamči njegovo posvećenje, a onda … jao si ga nama! Nakon što „vikar ustaške vojske“ bude i službeno kanoniziran od vrha Katoličke crkve , tko će i kako više moći spriječiti definitivno potonuće Hrvatske u (neo)ustašluk, a univerzalne  rimske Katoličke crkve  u (jedno)nacionalističku Crkvu u Hrvata?

Zašto gospodine, a jedva se susprežem da Vas ne nazovem idiotom, jer prilika od političara čini i državnika i/ili  idiota, Aleksandre Vuline u svom potencijalno povijesnom govoru nad Šaranovom jamom u kompleksu ustaške tvornice smrti Jadovno, u koji kompleks je spadala, na primjer, i gospićka Ovčara, niste makar samo i jedan jedincati put spomenuli, na primjer, i vukovarsku Ovčaru?

Ovako ću ja, kao Hrvat  koji se beskrajno i bezuvjetno srami onoga  što su ustaški divljaci zloupotrebljavajući ime moga naroda uz (prešutni) blagoslov svoga vikara iščinili pred sedamdeset (i četiri) godine po Lici, e da je samo po Lici!, bezuvjetno i bez ijednoga „ali“ (su)potpisati cjelokupni Vaš, s Vašeg, srpskog, aspekta invalidni,  govor kojega ste 21.06.2015.izgovorili nad Šaranovom jamom u Jadovnom. Problem je  što zbog spomenutoga Vašeg propusta, to neće s istim učinkom moći učiniti i pripadnici Vašeg naroda.

Pozdravljam (Vas) s mojom verzijom znanog  pozdrava: Mrš kleroustašama, sloboda hrvatskoj i susjednim  nacijama!

tačno.net
Autor 27.6.2015. u 11:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija