DJETINJSTVO I ŠKOLOVANJE IVANA ĐIKIĆA

Ivo Anić
Autor/ica 14.2.2017. u 09:35

Izdvajamo

  • Tko će nas spasiti od nas samih, govorio je još jedan hrvatski velikan, ali to je već priča za one koji u Antikrista ne vjeruju, kao i one koji drže da im nebo neće pasti na glavu. Pogađate, one koji su poput Ivice Kičmanovića zauvijek otišli iz ove vukojebine.

Povezani članci

DJETINJSTVO I ŠKOLOVANJE IVANA ĐIKIĆA

foto: cropix

Ispratili smo u svijet tolike Ivice Kičmanoviće mašući im na autobusnim kolodvorima diljem zemlje, ispratili smo tolike mlade i buduće književnike, liječnike, znanstvenike koji će proslaviti svoje nove zemlje, dok će kao fusnota, bilješka o piscu, na dnu njihovih knjiga, znanstvenih radova, stajati da su podrijetlom iz tamo nekakve, male i zatucane Hrvatske. Tamo neke homofobne, zatvorene sredine koja se boji antikrista i da će joj nebo pasti na glavu, vukojebine kojom još vladaju fiškali, registri i vukodlaci, pripizdine koja u kleru i biskupima vidi jedinu inteligenciju, a u Illustrisimusima spasenje za svoju djecu, da ih uhljebe, da budu sluge i konjušari gospodi.

Gospodin Registar prekorava i ušutkava omladinu, koja nema pravo biti toliko drska jer ne pripada ni filozofu ni hrvatskom literatu. Gospodin Registar ušutkava starce, on je osoba koja spašava od referenta, miševa i nepristojnih, odvratnih ljudi.

Tim riječima Ante Kovačić opisao je svoju Hrvatsku, zemlju priprosta svijeta koji se oduvijek klanjao gospodi „fiškalima“, a na stup srama stavljao ljude koji su, poput Ivice Kičmanovića, bili čudno i neprirodno inteligentni za takvu sredinu. Susjed Kanonik često je govorio kako je na svijet došao Antikrist i kako je njegov naum da djeca uče čitati i pisati. I Ivičin otac, Zgubidan, smatrao je da je školovanje glupo. Uzmu ti djecu koja se trebaju diviti tebi, zatim ih, nakon nekoliko potraćenih godina, pošalju u vojsku, a nakon toga se oni sami propiju i ne znaju ni osnovni poljoprivredni zanat.

Kanonik, je pak s druge strane smatrao da je školovanje glupo jer nije želio da mu se djeca pogospode. Na svijetu, držao je, polako nestaje mjesta za sve ljude. Na zadnji dan škole, Ivica Kičmanović pročitao je svoj govor nad grobom Perice Kanonika koji je rasplakao sve prisutne, na što ga je župnik odveo u grad kod illustrissimusa da se obrazuje za plebanuša, fiškala ili suca. Zadnje što je zapamtio Ivica Kičmanović iz svoje rodne grude bio je smijeh susjeda Kanonika, koji je na komentar učitelja kako sve što valja odlazi iz ove vukojebine, mahao Ivici želeći mu od srca da se nikada ne vrati.

Roman Ante Kovačića „U registraturi“ postao je jednim od najznačajnijih romana hrvatske književnosti, da ni sami, mi Hrvati nismo znali točno odrediti zašto je to tako, do danas.
Danas je naš Ivica Kičmanović, zgrožen stanjem u njegovoj Hrvatskoj, odlučio zauvijek otići i zaboraviti mudrovanje susjeda Kanonika, ogorčen što su mu na njegovom rastanku mahali susjedi posprdno ga nazivajući zgubidanom i neradnikom, onim koji je oličenje Antikrista koji je došao na svijet, onim koji je ne zna ni osnovni poljoprivredni zanat. Svi Kanonici Hrvatske danas su mahali Ivici Kičmanoviću lupajući se rukama po trbusima od smijeha, svi samozadovoljni Kanonici kojima je ovakva Hrvatska dobra mati, a Ivici Kičmanoviću je maćeha, neizdrživa, primitivna, zatucana selendra u kojoj zakone kroje mjesni župnik i debeli, zadrigli, primitivni susjed Kanonik koji ga je mrzio zbog samo jedne jedine osobine, a ta je da je Ivica bio inteligentniji i sposobniji od njegove djece.

Ništa bolje Hrvatsku nije opisalo, njen mentalitet koji se nikada promijeniti neće od te slike, slike Ivice Kičmanovića kojem mašu njegovi Hrvati, Hrvati koji se smiju, izrugivaju mu se po društvenim mrežama i poručuju mu da se nikada više ne vrati kući. I nikada na ovim prostorima nisu bili problem ljudi poput Ivice Kičmanovića, ljudi koji odlaze zauvijek iz nje, od vajkada na ovim prostorima bili su problem oni koji – ostaju.

Ispratili smo u svijet tolike Ivice Kičmanoviće mašući im na autobusnim kolodvorima diljem zemlje, ispratili smo tolike mlade i buduće književnike, liječnike, znanstvenike koji će proslaviti svoje nove zemlje, dok će kao fusnota, bilješka o piscu, na dnu njihovih knjiga, znanstvenih radova, stajati da su podrijetlom iz tamo nekakve, male i zatucane Hrvatske. Tamo neke homofobne, zatvorene sredine koja se boji antikrista i da će joj nebo pasti na glavu, vukojebine kojom još vladaju fiškali, registri i vukodlaci, pripizdine koja u kleru i biskupima vidi jedinu inteligenciju, a u Illustrisimusima spasenje za svoju djecu, da ih uhljebe, da budu sluge i konjušari gospodi.

Nikada na ovim prostorima nisu problem bili toliki Kičmanovići koji odlaze, na ovim prostorima problem su bili samo oni koji ostaju. Oni koji su podijelili svoje mejaše i gumna, oni koji su sišli sa svojih sela u gradove da od njih naprave svoja sela, sa svojim zakonima, rodijačkim običajima i krvnim vezama kojima se jedinima vjeruje. Nikada Ivice Kičmanovići nisu bili podobni među takve Hrvate, njihov intelekt nije bio Hrvatima ponos i čast, već im je bio strah i trebalo ga se bojati, trebalo ga je izgnati, mahati mu na odlasku i vratiti se u svoju sretnu žabokrečinu, onu koju nitko ne talasa.

Iza trećeg brda od Kanonikova prnjavora, uzdizala se najljepša kuća njihova sela. Pripadala je Nikoli Medoniću, poznatom po posuđivanju novaca bez kamate, pod uvjetom da mu zadužena osoba mora dati deset posto prihoda što ih je tu godinu uzgojila. Medonić je uzeo Kanonikova Mihu, koji se oženio kćeri mu Justom i susjedi su kazivali kako Miha ima škrinju sa svakojakim blagom.

Time je postao netko.

Danas kada nam je otišao naš Ivica Kičmanović našega doba, ostali smo taman po mjeri Ante Kovačića i u njegovoj registraturi. Ostali smo sa susjedom Kanonikom, Mihom koji nas kamatari, debelim župnikom i Zgubidanom koji ionako o svom pametnom sinu nema posebno dobro mišljenje. Jedina koja se nije smijala i koja se nije radovala njegovu odlasku bila je njegova majka. Bila je njegova zemlja.

Ista ona koju će ta ljudska glupost obrađivati, prodavati i na koncu opustošiti kada dođe Antikrist.

Onaj Antikrist koji nam je svima zapisan u genima i u sudbinama. Antikrist hrvatskog jala, ljubomore i zavisti na one koji su bolji, pametniji i sposobniji od naše djece i od nas samih. Tko će nas spasiti od nas samih, govorio je još jedan hrvatski velikan, ali to je već priča za one koji u Antikrista ne vjeruju, kao i one koji drže da im nebo neće pasti na glavu.

Pogađate, one koji su poput Ivice Kičmanovića zauvijek otišli iz ove vukojebine.

Tagovi:
Ivo Anić
Autor/ica 14.2.2017. u 09:35