SRBENKA

Povezani članci

• Izetbegoviću, NE u moje ime!
• Ljudi ne umiru dok im je trag živ
• Velika pobjeda Denisa Latina
• Anders Breivik – Oslo: Lažna zastava terorizma
• Kozara grli Srebrenicu
• Ko je Bosni i Hercegovini poklonio Neum?

Kako je to kada si dijete i kada odrastaš u sredini koja te ne gleda jednostavno kao dijete, kao na jedno od djece s kojom odrastaš u istoj ulici, već na tebe gledaju kao na Srbina, kao na neprijatelja, kao na četnika?

Današnja hegemonija, današnja politika Hrvatske, njeguje „kulturu nepismenosti“. Današnja garnitura na vlasti, ali i svi mi koji smo ih doveli na vlast, snosimo ogromnu odgovornost za nezabilježenu lakoću kojom se pomoću laži, izmišljotina, besramne revizije povijesti, te umjetno stvorene amnezije, manipulira sadržajem svijesti javnosti. Živimo u modernom društvu koje je usmrtilo pismenost, a neznanje propagira kao temeljne građanske vrijednosti. Da je tome tako svjedoči nam banalan primjer jednog „klika“ sa kanala HRT 1, na kanal History Chanell ili National Geographic. Svijet u kojem živimo digitalan je i dostupan svima, pa možemo zaključiti kako je informacija ili lekcija iz povijesti stvar izbora, stvar potpuno dostupna, no u Hrvatskom slučaju stvar od dijametralno suprotnog svjedočanstva, od onog na lokalnoj televiziji, do onog na svjetskoj. Istina, ta riječ koja je ubijena u Hrvatskoj, dostupna je jednim „klikom“ na kanal koji možete memoritrati i uz ovaj lokalni. Smrt pismenosti dovodi do „lažnog samopoudanja“ koje potiču političari, lažni moćnici koji nam serviraju stvarnost u kojoj vjerujemo kako ćemo zauvijek živjeti u sadašnjosti u kojoj se jedina refleksija o stvarnoj prošlosti odvija u ilegali. Stvarna prošlost je pohranjena u svijest manjine koja se ne miri sa novim ustrojem povijesti, a sama povijesna naracija odvija se u sprezi politike i medija koji zaborav nude umjesto pamćenja.

Nagrađivani redatelj Nebojša Slijepčević odlučio je, kao pripadnik manjine koja se sjeća, napraviti snažan dokumentarni film o uzrocima i posljedicama te besramne revizije povijesti koja se reflektira na stvarne ljude i na njihove sudbine. U kulturi koja na svim razinama obezvređuje trajnost, a promiče fleksibilnost prema ključnim događajima u društvu, događaju se procesi samoidentifikacije. Mlada populacija itekako se identificira sa aktualnom politikom koja njeguje revizionizam i propagira otvoreno nacionalističke, pa čak i profašističke stavove. Kada se tvrdi i izjedenačava antifašizam sa totalitarizmom, tada društvo ulazi u „sivu zonu“ u kojoj je sve moguće. Vjetrokazi takve politike, njeni produkti, nažalost su djeca. Djeca su ta koja odrstaju u duboko ksenofobnom i kultno – religijskom društvu, i djeca su ta koja upijaju mržnju kao trend, pomoditet, koji se javlja u svakom javnom nastupu koji prati nacionalističku histeriju. Pojam identiteta, pripadnosti, najčešće se i najviše njeguje u mladoj populaciji koja po svom pubertetskom habitusu traži identifikaciju kao potvrdu svog statusa u društvu.

Ta veza je poprilično ambivalentna i suvremeni način života iznimno je uznemirujuć upravo za tu populaciju koja svoje „idole“ traži kroz društveni i medijski rakurs, dakle autoritete koji im se nameću kao uzori. Tendencija političke elite u Hrvatskoj upravo je ta, da mlade naraštaje uče „domoljublju“, da ih se odgaja po ključu podrijetla, dok se u isto vrijeme odvija praksa koja se odriče manjina, predstavlja ih kao nepoželjne i neprijateljski nastrojene prema kultu domovine. Radikalno drugačija povijesno –politička vremenska zona koja se uspostavlja rehabilitacijom ustaštva pogoduje upravo tom obliku društvene stvarnosti koji poništava selektivno pamćenje, propagandno ispire mozak kolektivnim traumama koje upravo obrasce identiteta postavljaju u kategoriju odanosti. Manjine, oni koji se ne osijećaju ugodno u atmosferi Njemačke tridesetih godina prošlog stoljeća, nalaze se na „nevidljivoj bojišnici“ svakodnevnog upiranja da se dokaže lojalnost, odanost, koju okolina ( naročito izraženo kod djece), od njih traži. Gorko i oporo je dakle gledati Sljepčevićev dokumentarni film potpuno svjestan da je svu njegovu sumornost generirala jedna posve suluda i promašena politika koju je na vlast doveo samodestruktivan narod koji i dalje njeguje mržnju kao svoju glavnu investiciju za budućnost.

Djeca, ta jedina investicija za budućnost svakog naroda, u slučaju Nine, djevojčice koja u svojoj najranijoj dobi shvaća da je „manjinska“ Srpkinja, produkt su te i takve „kulture nepismenosti“, kulture koja neumitno može prijeći jedino u kulturu smrti. I u tom kontekstu „Srbenka“ je neizmjerno važan dokumentarni film. Važan u tolikoj mjeri da bi ga javnost upravo u Hrvatskoj trebala shvatiti krucijanim u odgoju novih generacija koje bi se trebale poistovjetiti s malenom Ninom, djevojčicom koja u svom odrastanju nailazi na sredinu koja u njoj ne vidi ravnopravno dijete, već Srbenku, Srpkinju koja je samo zbog svoje nacionalnosti ili krvnih zrnaca – drugačija. Kompletna građanska javnost, ako  je još dakako ima, trebala bi tom primjeru segregacije dati iznimnu pažnju upravo zbog poruke koju nam nosi malena Nina, jer se njen slučaj ne odvija u četrdesetim godinama prošlog stoljeća, već se odvija danas, u školi u koju pohađaju i vaša djeca.

Niti jedno dijete, bilo ono odgojeno u katoličkom, pravoslavnom ili romski nomadnom duhu, nema pravo da u današnjoj Hrvatskoj osjeća, doživi, ili proživi bilo kakav oblik segregacije, ksenofobije, fašizma, bilo kakvog oblika verbalne ili fizičke traume samo zbog činjenice što je rođeno takvo. Taj mehanizam ljudske osjetljivosti na bilo čije djetinjstvo mora biti jači od bilo kakvog pregnuća koje politika nastoji ostvariti. Politika koja generira mržnju umjesto snošljivost. Politika koja propagira traumu umjesto suživot. Politika koja propagira mržnju, umjesto ljubav. Nema veće opasnosti za jedno društvo od opasnosti nasilja kojem su izložena djeca. Ako vršnjaci Nine, Srbenke, to ne znaju, nisu to donijeli od kuće, nama svima kao društvu nema pomoći, kao što pomoći i budućnosti nema ovoj i ovakvoj zemlji.

Iz ovakve zemlje koja je duboko u svojoj povijesno – političkoj zoni koja nema veze sa stvarnošću i sa svijetom, ti isti mladi ljudi odlaze jer ne žele živjeti u društvu koje njeguje nasilje nad manjinama i opravdava ga „povijesnim traumama“.

Ako svaki čovjek granice svog vidnog polja drži granicama svijeta,kako je to kazao Arthur Schopenhauer, u Hrvatskoj ih mora definitivno pomaknuti. Hrvati kao narod moraju se trgnuti iz apatije i posvemašnje ravnodušnosti. I to je poruka Srbenke. To je poruka ovog dirljivog dokumentarnog filma koji nas jasno upozorava kako je od prosinca 1991, kada su pripadnici HV-a usmrtili Srbenku, Aleksandru Zec, prošlo samo dvadeset i sedam godina.

Dvadeset i sedam godina u kojima na žrtvi male Aleksandre nismo ništa naučili.

Osim svoju djecu u međuvremenu da i ona mrze. Da žive u traumama svojih očeva, umjesto u slobodi. Jer što predstavlja istinsku  slobodu u kulturi nepismenosti?

Samo život koji se vodi razumom i srcem, a ne strahom. Samo budnost u odgoju, u ovim sramotnim vremenima za sve nas ljude.

Ako nas ljudi još uopće ima.