Trump & “vazali”: kako srušiti (i) Venecuelu?

Goran Sarić
Autor 5.2.2019. u 14:34

Izdvajamo

  • Šta ćemo, recimo, sa bijednim ostacima od strane zapadnih vlada vješto dirigovanog “arapskog proljeća”? Ili, dok grmimo o Putinu, s pitanjem: dokle se, od pada Zida, “razbaškario” NATO-savez, unatoč “čvrstom obećanju” da svoje granice neće proširiti ni pedlja od ujedinjene Njemačke? Šta je, nakon američkog raskida nuklearnog deala s Iranom, sa sankcijama velikom savezniku, Saudijskoj Arabiji nakon šokantnog ubistva novinara Kašogija? Gdje su tu famozna “ljudska prava”? Šta, sa demokratijom u zemljama koje su Ameri & Co. “oslobodili slobode”, i to bombama: Irak, Libija, Avganistan…? Jesmo li zaboravili Guantanamo Bay?

Povezani članci

Trump & “vazali”: kako srušiti (i) Venecuelu?

A zašto je narod gladan? Zato što su Sjedinjene Američke Države već davno “crvenoj” Venecueli nametnule stroge, gotovo neprobojne sankcije, zbog koji je ovoj zemlji gotovo nemoguća trgovinska razmjena sa svijetom

Što duže živim na Zapadu, to više mi se gadi njegova tamna, (slabo) prikrivena strana medalje. Ona vam se ukazuje samo ako duže živite ovdje i pažljivo pratite stvari oko sebe.

A kad sam ovdje došao, sredinom devedesetih, kao da stigoh u neku vrstu izgubljenog raja. Moja se zemlja, u svađi i mržnji, krvavo raspala, a Holandija u to vrijeme bješe otvorena, izbjeglicama izrazito naklonjena zemlja. Pa nam dali stalni boravak, pravo na rad, krov nad glavom i mogućnost školovanja – i to sve bez pare i dinara! Nisu nas čak pitali ni “prevažno” pitanje: kojem to balkanskom plemenu, zapravo, pripadamo!

Ko ne bi zavolio takvu zemlju, u kojoj je, kad je grmilo, pronašao luku spasa?!

I kasnije, kad se razboljeh, bio sam sretan što sam ovdje. Dugi boravak u bolnici, pregledi i ispitivanja, lijekovi i teška operacija – sve na veoma zavidnom nivou. A sve, kao u bivšoj Jugi, potpuno besplatno! Kad tome još dodam da je moj poslodavac imao puno razumjevanje za moju situaciju, ni dana me ne “pritiskavši” da se što prije vratim sa (razumije se: plaćenog) bolovanja – šta više da traži čovjek od zemlje u kojoj živi?!

Ali uvijek se može, pa možda i mora, tražiti više, zar ne? I od sebe, ali i od drugih. Upravo tu dolazimo do te tajnovite, gore pomenute, mračne strane, koja me, što dulje ovdje boravim, sve više tišti i muči.

O čemu se radi?

Da počnem izokola. Nedavno sam, naime, prekinuo pretplatu na jedan, po mnogo čemu, veoma dobar dnevni list. Te novine su u Holandiji, pa i šire, poznate po ozbiljnosti, analitičnosti, sistematskom pristupu mnogim temama.

Gotovo svim, zapravo. Osim spoljne politike. Tu se – i tu je “kvaka” okončanja pretplate, ali i nastanka ovog teksta – njegovi novinari, i cijela redakcija, “kao pijan plota” drže proameričkog kursa.

Kad ovo načinjem, sjetih se onoga što mi je prije petnaestak godina, u intervjuu za Feral tribune, rekao bivši lider holandskih socijalista, sada već legendarni Jan Marijnissen: koja je god holandska partija nakon Drugog svjetskog rata došla na vlast: liberali, demohrišćani, socijaldemokrati, “zeleni”, jedna stvar im je bila zajednička: slijepo koračanje na Ujka Semovom putu! I Kenedi, i Nikson, i Džonson, i Buš, i Klinton… – svi su bili “naši”, i sve smo ih, kao mala djeca, morali slušati.

To je, mislim se, možda i bilo logično u svijetu podijeljenom na blokove, kada je na cijelom Zapadu vladao panični strah od “Ruskog Medvjeda”. Ali sad, kad je blokova nestalo a Amerika već odavno više nije ni ekonomski, a još manje moralni lider “demokratskog svijeta”… To je, po meni, čisti anahronizam.

Pa ipak, ni (neo)liberalna vlada premijera Marca Ruttea, ni vodeći mediji ni danas ne skreću sa (davno) “zadanog kursa”.

Zato sam i prekinuo pretplatu na onaj dnevni list. Neću više da se nerviram, niti da me truju poluistinama i glupostima o Rusiji, Kini, Iraku, Siriji, Iranu… Svima koji su protiv nas. To jest, koje (još) ne možemo kontrolisati.

Doduše, na Zapadu se to ne radi grubo i očigledno kao u bivšem SSSR-u, ili, danas, Zapadnoj Koreji. Sve je ovdje lijepo i vješto upakovano, uvijenu u “oblandu” objektivnosti, ali, kad zagrizete –  bride zubi! U kući mi ne smeta opšti haos, a kod komšije i trun u oku!

Šta ćemo, recimo, sa bijednim ostacima od strane zapadnih vlada vješto dirigovanog “arapskog proljeća”? Ili, dok grmimo o Putinu, s pitanjem: dokle se, od pada Zida, “razbaškario” NATO-savez, unatoč “čvrstom obećanju” da svoje granice neće proširiti ni pedlja od ujedinjene Njemačke? Šta je, nakon američkog raskida nuklearnog deala s Iranom, sa sankcijama velikom savezniku, Saudijskoj Arabiji nakon šokantnog ubistva novinara Kašogija? Gdje su tu famozna “ljudska prava”? Šta, sa demokratijom u zemljama koje su Ameri & Co. “oslobodili slobode”, i to bombama: Irak, Libija, Avganistan…? Jesmo li zaboravili Guantanamo Bay?

O svemu tome, vjerovali ili ne, ovdašnji glavni mediji – usta punih “recepata” kad je ostatak svijeta u pitanju – ili smjerno šute, ili, u najboljem slučaju, gunđaju sebi u bradu. Ispravnost “jedinog puta” i “naše moralne superiornosti” nikada se ne dovodi u pitanje.

Premoć zaista postoji. Ali – u oružju. Kad tako pogledate, stvari postaju, ako ne prihvatljive, onda barem shvatljive. Proizvodnja neprijatelja – čitaj: oružja – je oduvijek bila najveći biznis. Zato dobro naćulite uši kad u Briselu, to jest Vašingtonu, počne nova kampanja na neku zemlju u vezi sa “kršenjem ljudskih prava”.

Zato se ovih dana ježim na zapadnjačke ultimatume Venecuelanskom predsjedniku Maduru. Zemlja u kojoj živim je, opet na “pravom putu” poslušnog đačeta, skupa s još nekoliko “vazala” Velikog Saveznika, izglasala ultimatum Maduru da vlast prepusti do juče potpuno nepoznatom “lideru opozicije” Juanu Guaidu. Koji, kako ovih dana ispravno primjećuje ekspert za međunarodne odnose sa univerziteta u Oxfordu John Laughland, čak nikad nije ni bio predsjednički kandidat! Ali, narod je gladan. Narod traži promjene!

(A zašto je narod gladan? Zato što su Sjedinjene Američke Države već davno “crvenoj” Venecueli nametnule stroge, gotovo neprobojne sankcije, zbog koji je ovoj zemlji gotovo nemoguća trgovinska razmjena sa svijetom.)

Citiram:

Opet je došlo dotle. Opet imamo jedan regime change izrežiran od strane SAD! Razumije se da smo putem mainstream medija čuli kakav je prestrašan vođa venecelanski predsjednik Maduro, stoga što je svoj narod bacio u potpuno siromaštvo. Ono što nam nisu kazali je to da cijela ta priča spada u istu staru ‘regime change’ igricu od strane SAD: staviti neku zemlju u potpunu izolaciju i finansijski je uništiti sankcijama. Potom putem socijalnih medija potpališ opoziciju i učiniš da situacija eskalira u masovne proteste. U međuvremenu, kao kec u rukavu, već imaš spremnog vođu opozicije, koji može preuzeti radnju. Pokušaj državnog udara se savršeno uklapa u taj koncept, pa kad već imaš narod na svojoj strani ( jer je gladan i želi promjene), na poslijetku pridobijaš i vojsku, jer i vojnici imaju gladnu familiju. To je kratki sažetak onoga što se dešava u Venecueli.

Gdje sam ovo pročitao? Naravno ne u novinama kojima sam otkazao pretplatu. Tekst sam “skinuo” sa sajta nezavisnog intelektualca Martina Vrijlanda, koji je trn u oku i Vladi i vodećim  medijima. Istim onim koji vam, ako ste vješti u čitanju, nude samo onaj komad istine koji neće naštetiti njihovim skrivenim gazdama, i njihovim globalnim interesima.

 

 

Goran Sarić
Autor 5.2.2019. u 14:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija