JEDNA DUGA HISTORIJA ZLOČINA

Izdvajamo

• U takvoj kulturi koja zasniva na dva pola prešućivanja – prešućivanje o kolonizatorskoj prošlosti “bijele Australije” i prešućivanje o zločinima počinjenim drugdje i drugima, rasista B. Terrant je našao svoj put inspiracije da sa svojim monstruznim djelom kukavičkog pokolja velikog broja ljudi pronađe kopču sa sličnom vrstom terora i eliminacije onih “Drugih” i “Drugačijih”, a sve u ime očuvanja “čiste nacije” i “čiste rase” i “čistog tla”

Povezani članci

• BH memorandum – kao odgovor na memorandume susjeda
• Zašto nacionalisti mrze Frljića i istinu?
• HAJDUK DINAMO – SAVKA TRIPALO
• Budimo realni, ne tražimo ništa
• Sloboda bez demokratije nije moguća
• U sjećanje žrtvama višegradskog genocida: Neka istina dovede do pravde

Možda mi je sada mnogo jasnije kako se to upravo u Australiji mogao javiti jedan rasista tipa Brenton Tarrant. Kako se na njenim obalama mogao formirati čovjek monstrum i ludak sa besprijekorno promišljenim planom eliminisanja velikog broja ljudi, djece i starijih osoba, u momentu molitve petkom kada se tamo okuplja najveći broj ljudi. I sada sam posve uvjeren da to nije više anomalija, nije incident desničarskog nasilja. Taj čin je zapravo, završna epizoda koja se spušta kao antipod do samog srce historije Australije i Novog Zelanda, tih vjernih čuvara i baštinika “bijele rase” i “čiste britanske krvi” u ogromnim prostranstvima Azijsko – Pacifičkog regiona.

Piše: Fuad Đidić

Nekada trebaju decenije da neke stvari dođu na svoje mjesto. I kao što to uvijek biva, neke davno zaboravljene riječi, detalji u našim životima iznenada u uskrsnu raznim povodima. Strašne vijesti iz dalekog Christchurcha bile su povodom da u meni ožive neke riječi, ljudi, ili, događaji kojima sam nekada davno bio svjedok.

Bila je to nekako moja prva, ili, druga godine diplomatske službe u dalekoj Australiji. Teške i presudne godine za moju zemlju 1994. i 1995. godina.

Znam da se još tada nisam mogao osloboditi divljenja sjaju i ljepoti zemlje u koju sam stigao i da nisam mogao biti sretniji, poslije opkoljenog Sarajeva, vidjeti toliko mnogo upaljenih sijalica, toliko izobilje vode, toliko izobilja probrane hrane…

Živio sam sa prikrivenim osjećajem krivice. Kako sada oni moji tamo, kako sam baš ja taj da budem ovdje. A ima toliko boljih i zaslužnijih od mene. Nastojao sam ovaj osjećaj nelagode zaliječiti tako što sam neumorno radio, nastojao razumjeti zemlju u koju sam stigao, ljude u njoj, ko su zapravo, Australci, tko su Aboridžani, čija je ovo zemlja, gdje su i šta danas rade originalni njeni stanovnici, njeni stvarni vlasnici!?

Pričao sam i sa našom najstarijom dijasporom, došao sam do nekoliko naših koji su još zbog nekih davnih zasluga uživali, titulu Kraljice Elizabete “Sir”.Vidio sam, i, slikao se sa urednicima raznih etničkih novina, davao intervjue za razne radio stanice. Bilježio što su mi pričali naši ljudi koji su se hvalili da zaslužuju priznanja jer su 1992. god. protestovali pred Parlamentom Australije kako bi Vlada priznala BiH kao državu.

I tako, doista naslušao sam se puno toga.

Vjerujem da svaka ova riječ danas ima dragocjeno značenje i da se u svakoj krije neka skrivena šifra, tajna, istina.

Kako se mogla desiti ovako strašna stvar; čin bezprizornog ubojstva 49 ljudi, djece i starih osoba sa leđa, i, to u vrijeme molitve, na mjestima bogosluženja koje nije ni na koji način bilo zaštićeno. I sve to u zemlji koju smo doživljavali kao “raj na kraju svijeta”, sigurnom utočištu i mjestu smiraja za milione prognanih, terorisanih; zemlji “meda i mlijeka”, “dragulju” multikulture, i, zemlji  koja je, zajedno sa Australijom, sjajna zvijezda demokratije i slobode koju je Zapad donio u ovaj dio svijeta kojeg uglavnom, naseljavaju stotine miliona muslimana, budista i naroda drugih azijskih vjera i religija.

U prvim godinama službe dok sam boravio u Australiji nisam skrivao divljenje za Novi Zealand. Jednostavno nisam mogao odoljeti tim ostacima pravog britanskog duha, govora i šarma. Teško sam odolijevao tom njihovom temperamentu da se kao mala zemlja na kraju svijeta drznu da budu bolji u svemu od svog prvog susjeda Australije, da postanu relevantni, autentični, važni i, po nečemu bitni u globanom svijetu. Oni su se odvažili da sa tog kraja svijeta opreme dva bataljona svojih vojnika “Kiwija” i da stignu u BiH kao čuvari mira, da se nastane u vojnim garnizonima u Vitezu, odmah uz Britanski kontigent vojnih snaga, da se njihova ondašnja vlada Premijera J. Borgera tako zdušno založi za rad Haškog tribunala, da na kraju krajeva Centralna Banka BiH dugo godina po njenom osnivanju vodi meni dragi direktor Peter Nicholls.

Strašne slike i vijesti iz Christchurcha međutim, danas u meni ruše brojne mitove i ideale sa kojima sam živio i nosio se toliko dugo.

Elem, toliko mnogo puta tih velikih i teških godina od mnogih sugovornika u Australiji čuo sam puno dobrih savjeta, razmišljanja, komentara. I evo, upravo sada, dok pišem ovaj tekst, razmišljam kako je vrijedno da sada pozovem sva svoja sjećanja i uspomene zaturene bogzna gdje u glavi, na jedno mjesto, i, da ponovo vidim, da ponovo promislim, da prokontam iz ove pameti, šta se to u njima stvarno sadrži, šta su mi ovi ljudi doista, željeli tada reći, što su doista željeli otkriti, što ja tada nisam ni mogao sanjati da živi šifrovano i skriveno u tim porukama.

Ovo je zemlja napravljena na krvi desetina, stotina, možda miliona istrijebljenih Aboridžana, kao što je i Novi Zealand napravljen na kostima nebrojno puta istrijebljenog naroda Maori, i zato ne trebaš imati puno nade da će Australci, ili, Novozelanđani puno željeti da se bave tvojom pričom, pričom vas “Alijinih iz Bosne”, kako je cijelo Podrinje, kako je Srebrenica etnički očišćena, kako je negdje planirano da u podjeli Bosne između Srbije i Hrvatske vama Tuđman ostavio samo Neretvu kako bi njenim tokom otplovila vaša tijela, kako ste vi Bosanci zapravo Evropljani isti kao svi ostali, a  vjera vam je – muslimanska. Ne imajte iluzije ambasadore “ovdje se iza fasade tako ljubomorno čuva čista britanska krv…”

Učitelj i učenici – Karadzic – Breivik – Tarrant ; Ilustracija: Šukrija Meholjić

Velim sebi onda, pa ovi ljudi što mi pričaju ovakve stvari, to su ludaci ili podmetnuti provokatori, oni žele samo da me zbune, odgovore od toga da budem odlučan, energičan, umalo borben, i, da  zatražim neku širu i značajniju podršku pogotovo, od Australije u pravdenoj borbi moje zemlje za nezavisnost, suverenitet, oporavak … pogotovo što je sada njen Ministar G. Evans, čovjek sa međunarodnim ambicijama i reputacijom, dokazani prijatelj BiH, i, što su skoro svi Laburisti pokazali makar, dok sam ih slušao, raznim prigodama, podršku BiH i njenoj suverenosti, oporavku i napretku.

Možda mi je sada mnogo jasnije kako se to upravo u Australiji mogao javiti jedan rasista tipa 28-godišnjeg B. Tarranta. Kako se na njenim obalama mogao formirati čovjek monstrum i ludak sa besprijekorno promišljenim planom eliminisanja velikog broja ljudi u momentu molitve petkom kada se tamo okuplja najveći broj uglavnom, starijih osoba i djece. I sada sam posve uvjeren da to nije više anomalija, nije incident desničarskog nasilja. Taj čin je zapravo, završna epizoda koja se spušta kao antipod do samog srca historije Australije i Novog Zelanda, tih vjernih čuvara i baštinika “bijele rase” u  ogromnom azijsko pacifičkom regionu.

Zločinac Brenton Tarrant rođen je u zemlji gdje su tokom 19-og vijeka kolonizatori nemilosrdno trijebili domorodce, one koji nisu kao “mi”, iskorijenjivali one koji su – “Drugi”, “Drugačiji”, sve on koji kvare mit o našoj “rasnoj čistoti” i “superiornosti”.

On dolazi iz naroda u čijoj krvi i danas kola doza zabrinutosti za opstanak “bijele rase” i živi prikriveni, strah od  degenaracije “bijelih” pred talasom imigranata koji svakodnevno stižu na obale ove zemlje, što je jučer i ponovio F.  Anning australski senator, govoreći orvelijanskim rječnikom, kako su za maskar zapravo, “krive žrtve zbog svoje brojnosti”.

Dok ovo pišem jedan drugi davni događaj iskočio je iz mog sjećanja. To je događaj iz aprila 1996. godine kada je jedan mladi Australac, Martin Brynt, tada istih godina kao monstrum B. Tarant, u središtu ostrva Tasmanija, gradu Port Arthur koji je važio za grad besprijekornog mira i tišine, tamo gdje malobrojno stanovništvo jedva i zna šta je pucanj iz automatskog oružja, pucao nasumice po civilima i ubio 35 ljudi. To je bio najveći pokolj nevinih ljudi u novijoj historiji Australije, ali i prekretnica u njenoj politici slobodnog posjedovanja oružja.

Ovaj događaj pamtim kao veliki i strašan udarac za cijelu zemlju, udarac za zemlju i njenu službenu ideologiju po kojoj se zločini monstruoznih razmjera dešavaju uvijek negdje drugo, tamo, možda, samo kod “krvožednih Balkanaca gdje pjevate i ubijate jedni druge”.

Posve je sigurno kako postoji veza između ova dva monstruma.

Međutim, ja se stalno pitam zašto je rasista B. Tarrant izabrao baš, Novi Zeland.

Zašto baš Chirstchurch, zašto ne u Australiji? Zašto ne, zemlju koja ima mnogo razvijeniji, organizovaniji, i bogatiji multikulturni život, zemlju koja je velika, ekonomski jaka, i nosi ulogu političkog lidera regije.

Dok sam više puta dolazio u Christchurch u posjeti jednom bih fenomenu – porodici Ahmeda i Fatime Kafedžić, tada sam naučio kako je Christchurch grad koji je izgrađen po strogim britanskim standardima, ponikao kao znak podrške i divljenja princu Čarlsu, i kao grad sa najudaljenije tačke Južne Hemisfere sa nepisanim zadatkom da čuva “čistu i nepatvorenu britansku krv”.

To je grad koji nikada nije imao problem da dokaže i, svoju nadmoć i, “bijelu superiornost” i upravo, ovdje je došao Brenton Tarrant da ispali pucnje u ljude i djecu sa leđa, isto onako kao što su to nekada davno činili bijeli kolonizatori, i da pošalje upozorenje iz “glavnog grada čiste bijele rase” kako se mora zaustaviti  dalja “propast bijelih” i, da se konačno mora zaustaviti, dolazak najranjivijih, najočajnijih, i najprogonjenijih kategorija imigranata.

Kao što izbor Christchurcha kao “sjedišta čiste bijele rase” nije bila puka slučajnost, tako i izbor pjesama srpskih četnika čini mi se, također, nije bila puka slučajnost.

Vjerujem da je takav izbor velikim dijelom, samo posljedica dugogodišnjeg sakrivanja “glave u pijesk” vladajuće australske politike koja se u godinama četničkog klanja u Bosni svjesno oglušivala uglavnom, zbog unutrašnjeg odnosa snaga među etničkim zajednicama, da se ikada oglasi oštrim stavom, oštrim razračunom u korist onih koji su stradali.

Još su u meni i dalje živa sjećanja i natpisi iz štampe posebno, one objavljene u etničkim novinama, na brojne piknike koje su tih ratnih ili, prvih poratnih godina priređivale razne četničke udruge razasute širom zemlje, i sjećanja na neke australske političke glavešine koje su tamo dolazile na dobru jagnjetinu i dobru lozu, da uz ovakve pjesme i muzički kič, čini mi se još i danas, potpuno nesvjesni cijele manipulacije, pokupe zapravo, što je moguće više glasova za sebe ili svoju stranku na narednim izborima.

U takvoj kulturi koja zasniva na dva pola prešućivanja – prešućivanje o kolonizatorskoj prošlosti “bijele Australije” i prešućivanje o zločinima počinjenim drugdje i drugima, rasista B. Terrant je našao svoj put inspiracije da sa svojim monstruznim djelom kukavičkog pokolja velikog broja ljudi pronađe kopču sa sličnom vrstom terora i eliminacije onih “Drugih” i “Drugačijih”, a sve u ime očuvanja “čiste nacije” i “čiste rase” i “čistog tla”.

Vjerujem da je ovim izborom borbeni muzički kič srpskih četnika došao u simbiozu sa monstruoznim djelom B. Tarranta i da je tako postao nerazdvojni dio globalne ikonografije i globalnog diskursa o bijeloj superironosti da će u daljoj povijesti nasilja pokliči četničkih pjevača uvijek biti sigurna najava i pokazatelj masovnih egzekucija, masovnog ubijanja nezaštičenih civila bilo gdje da se dese u svijetu.

Poslije ovog terorističkog napada koji do srži potresa dvije enklave zapadne demokratije u srcu Azijsko Pacifičkog okruženja, vjerovatno svi oni koji budu skupljali glasove za izbore i kada ubuduće na nekom četničkom pikniku u Australiji opet čuju ove kičerske četničke pjesme znati će sada posve sigurno, o čemu  se radi.

Sada je riječ o njima, a ne više o nama.

Kako će oni odgovoriti ovisi o tome da li će historija “bijele superiornosti” u ove dvije prelijepe zemlje biti dovedena do kraja.

A mi već odavna dobro znamo kako svaki rasizam ili nacionalizam neizbježno završava masovnim ubojstvima i genocidom.