Sjećanje koje zamire

Haris Jašarević
Autor 17.5.2019. u 21:05

Sjećanje koje zamire

Sjećati se znači biti živ. Sjećanje je tuga i radost i želja i bol i sram. Sjećanje je neispisana poezija zbog koje čovjek ustaje ujutro iz kreveta. Sjećanje je život.

Piše: Haris Jašarević

Jeste li nekada razmišljali kako bi izgledalo čovječanstvo da ne postoji sjećanje. Da ne postoji, vjerovatno bi i sljedeća rečenica zvučala besmisleno jer bi sve bilo van konteksta, ubačeno u besmisao i konfuziju. Mogućnost da razmišljamo o proteklom vremenu pojavljivala bi u sci-fi romanima i filmovima o distopijskom periodu u budućnosti. Kako bi samo strašno bilo živjeti takvim životom.

Zamislite: sedam milijardi ljudi bez sjećanja.

Čovjek vođen samo svojim nagonima, tumara Zemljom, zadovoljavajući svoje potrebe a pritom ne znajući zašto ih zadovoljava, gdje je pošao, kako se zove, koga voli, koga mrzi, za koji fudbalski tim navija, koju hranu voli. Ratova vjerovatno ne bi bilo; jer kako se svađati sa čovjekom kojega se ne sjećaš. Kako mrziti kada se mržnje ne sjećaš. Konflikt je mrtav, zapravo nikada nije ni postojao. Ako nema mržnje, onda nema ni ljubavi; jer kako ljubiti ako se ne sjećaš kako izgleda uvojak kose, žene koju bi trebao voliti, dok joj pada na čelo. Ljubav je mrtva, zapravo nikada nije ni postojala.

Na svu sreću (ili nesreću), Bog nam je u Svojoj milosti u tijela usadio i sposobnost pamćenja. (ili je to uradila priroda pukom slučajnošću, sve zavisno od toga kakva su vaša uvjerenja)

Kada je sredinom devedesetih završio krvavi rat na području bivše Jugoslavije malo je ko tada vjerovao da ćemo se te sposobnosti (da se sjećamo) tako lahko odreći.

Da su ljudi koji su odbranili BiH u proteklom ratu znali kako će ih njihovi politički predstavnici ostaviti na rubu siromaštva bez ikakvih prava vjerovatno bi se uhvatili za glavu sa obje ruke i iskolačeno gledali u blatnjavi rov i pušku u njemu. Da su znali kako će djeca njihove djece na period od prije dvadesetak godina kada je izvršena agresija na BiH gledati kao neku mitologiju, vjerovatno bi uzeli tu pušku i umjesto u četnike ili ustaše, par metaka isprašili u sebe, što od muke što od sramote.

Sjećati se znači biti živ. Sjećanje je tuga i radost i želja i bol i sram. Sjećanje je neispisana poezija zbog koje čovjek ustaje ujutro iz kreveta. Sjećanje je život.

Već dosta vremena u bosanskohercegovačkoj političkoj i društvenoj stvarnosti, stvara se narativ u kojem se žrtva i dželat nastoje izjednačiti. Stvaraju se materijalni i duhovni uslovi u kojima se sve manje govori o pojmu agresija a sve više o pojmu građanski rat. Stvaraju se generacije mladih ljudi koji na period prošlosti (agresije na BiH) gledaju kao nepotrebni uteg na njihovoj nozi, koji ih sprječava da postanu lijepi, sretni i bogati.

Kako smo samo daleko od te sreće.

Kako ćemo dalje dragi moji konstitutivni kada se ne možemo dogovoriti oko ključnih pitanja proisteklih iz krvavog rata. Kako ćemo dalje ako je na jednom dijelu države Slobodan Praljak apsolutni heroj a na drugom apsolutni zločinac. Kako ćemo dalje ako na jednom dijelu države otvaramo studentski dom nazvan po ratnom zločincu koji je direktno kriv za najveću životnu patnju ljudi koji žive na drugom dijelu te iste države. Kako dalje kada su nam ovakve stvari nebitne, kada kao nezrela djeca guramo probleme pod tepih misleći kako će ih neko drugi riješiti umjesto nas, misleći da nas, eto iza ugla čekaju jaka privreda i pomirenje samo zato jer smo zažmirili pred neriješenim problemima iz prošlosti.

Edward Sebastian Vulliamy britanski je pisac i novinar koji je ponajviše poznat po ratnim reportažama 90-ih godina iz ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine. On je 2012 objavio knjigu “Rat je mrtav, živio rat; Bosna: svođenje računa” u kojoj se ponajprije bavi  žrtvama rata koje su preživjele mučenja i silovanja. Azra Blažević je u Trnopolju, u takozvanom “medicinskom centru” pokušavala liječiti žrtve premlaćivanja logorskih čuvara. Na pitanje Eda Vulliamya o pomirenju u BiH odgovara slijedeće: “Naravno da je bilo luđaka i na bosanskoj strani ali ovo izjednačavanje svih triju strana kao jednakih u ratu i tvrdnje da su radili jednako loše stvari- to nije bilo tako. To je lažna ravnoteža- mi nismo organizirali genocid. Ali tako će ono što se desilo nama vremenom biti sahranjeno.”

Može li se boljim riječima moji dragi konstitutivni objasniti bosanskohercegovačko društvo od lažno uravnoteženog društva gdje se generacijama koje dolaze (mahom djeca rođena kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća) servira ta lažna ravnoteža i pogled u budućnost bez osvrtanja u prošlost.

Zar ne vidite da odgajanjem djece na takav način, samo stvarate uslove za buduće konflikte na ovim prostorima i od bosanskohercegovačkog društva udaljavate silno željenu katarzu koja je nužan preduslov za obnavljanje pomirenje i povjerenja među svim građanima BiH.

Ed Vulliamy govoreći o katarzi i pojmu reckoning kaže slijedeće:

“Reckoning se definira kao nabrajanje, svođenje računa. On također ima apokaliptičnu definiciju: sudnji dan…vrijeme kada će nam za naša djela biti oprošteno ili ćemo biti kažnjeni. U Bosni, reckoning podrazumijeva spoj svih ovih definicija. To podrazumijeva suočavanje s onim što se desilo, pred kraj puno nespretnosti i nemira: bolni susret sa istinom. To znači i mirenje sa onim što se desilo, poziv na svođenje računa. Za počinioca zločina reckoning podrazumijeva proces upornog gledanja u ogledalo, priznavanja i samootkrivanja. To je sredstvo samooslobođenja skidanjem maske koja je pravdala ono šta je činjeno i mirenje sa tim. Ono zahtijeva rigoroznu istinu i izvinjenje. Reckoning, prema tome, oslobađa preživjele unutar historije, otvarajući put za potencijalno- iako nipošto neizbježno- pomirenje i razrješenje. Jedna stvar je, međutim, izvjesna: bez reckoninga ne može biti pomirenja ni razrješenja, niti bilo čega što bi se moglo nazvati mirom”

Mirko Kovač jugoslovenski je književnik koji svoj romaneskni memoar “Vrijeme koje se udaljava” započinje sa riječima: “Vrijeme koje se udaljava, jest ono što dolazi; to je rečenica kojom označavam početak i kraj rukopisa.”

Kada bi sličnu formu rečenice upotrijebili na primjeru Bosne i Hercegovine pokušavajući objasniti društvene i političke prilike koje vladaju onda bi to izgledalo ovako:

Sjećanje koje zamire, jest ono što dolazi sa svim svojim strahotama; to je rečenica kojom završavam ovaj tekst.

Haris Jašarević
Autor 17.5.2019. u 21:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija