Hana Ćurak: Pošto ne mogu da glasam

Hana Ćurak
Autor 27.5.2019. u 16:53

Izdvajamo

  • Poslije posjete bilo kojem mjestu sjećanja boli te čitavo tijelo i sramiš se svega što jesi i nisi
  • sramiš se i pisati o tome. U istraživanju Univerziteta Bielefeld iz 2018., navedeno je da mladi Nijemci o Holokaustu najviše uče u školama, te da na njih najveći emocionalni utjecaj imaju upravo posjete mjesta stradanjima. Osobno se, većinski, za Holokaust ne osjećaju odgovornima, ali smatraju da je njihova odgovornost znati.

Povezani članci

Hana Ćurak: Pošto ne mogu da glasam

Suočavanje sa prošlošću, suočavanje sa budućnošću, za ovu je generaciju postalo osobno i utemeljeno isključivo na malim djelima. Brine nas samo što to radimo pod parolom sutra ćemo znati je li nas više.

“Moje se mišljenje, u odnosu na prije, nažalost pomijenilo” -izjavio je ove sedmice Felix Klein, advokat i državni Poglavar za jevrejski život u Evropi te borbu protiv anti-semitizma – “ne mogu preporučiti Jevrejima da nose svoja obilježja gdje god se uputili u Njemačkoj”. Njegova je funkcija u Bundestagu stvorena početkom prošle godine. Tri saradnika u kancelariji – izglasano je u Parlamentu. Jedanaest! – izlobirala je opozicija.

U predstavi Herberta Fritscha, “Nula”, koju je postavio na scenu berlinskog Schaubühne teatra rano prošlo proljeće, ne dešava se ništa. Lišena svakog značaja osim sopstvenog, publika više od dva sata provodi gledajući u savršen besmisao. U par navrata besmislu plješćemo, a ponekad mu se i smijemo. Čini mi se da je njemačka teatarska kritika pozitivno reagovala na ovaj komad: hladna preciznost ne odaje trunku odbojnosti ka reditelju za kojeg više nije cool reći da te oduševio. Zaista gledamo u obećavajuće Nespektakularno: nad glumce, koji po praznoj sportskoj sali išaranoj koordinatama ništavila dogovaraju pravila i neuspjelo pokušavaju da ih prate (ali to mora biti tako! – vrišti najneuspješnija od njih) nonšalantno se spušta velika, skupa, mehanička ruka. Sport, brojevi i disciplina u centru su Nule, a sve oko nje je proračunati, ali nekoordirani haos. Kada viljuškar iznese savršeno izvajanog, nepomičnog plavušana na scenu, haos ne prestaje: glumci se u isto vrijeme uzbude, zbune, začude, ne prilaze mu blizu, bulje u njega. Malo se pobuni neka mlada feministkinja, ali bude previše usamljena da ustraje. Velika mehanička ruka i viljuškar ostaju do samog kraja, čak izvedu i dirljiv, ali jeziv ples.

Viljuškari su parkirani i na kraju grada Erfurta, gdje se nekada nalazila tvornica Topf und Sohne. Danas je više nema; ostala je samo upravna zgrada, devedesetih skvot, danas mjesto sjećanja. Kako se mladi Nijemci nose sa prošlošću? – dobijam ekskluzivan uvid u to, uvid za strance, pohvalno ništa drugačiji od onog za domaće školske grupe. Topf und Sohne su dvadeset i neke na tenderu dobili zadatak da proizvode skladišta za hranu za vojsku; za par godina stigla im je narudžba za peći za spaljivanje otpada, a nakon toga je, korak po korak, Topf und Sohne proizvodio te precizno i često unaprijeđivao peći i ventilacijske sisteme za Auschwitz i još najmanje 10 koncentracionih logora. Povišica ili odlazim! – pisao je jedan od dva glavna inžinjera peći – nakon rata dobrovoljno svjedok i potom osuđenik. Satima gledamo u prepiske i dokaze da su svi zaposleni u kompaniji tačno znali funkciju krematorijuma. Satima gledamo u tehničke detalje i nacrte peći za spaljivanje ljudi, saznajem sve o porodičnim intrigama Topfovih sinova i razvoju trosobnih, petosobnih, dvadesetpetosobnih, sedamdesetdvosobnih peći te ventilacijskih sistema za gasne komore. Nisam malo iznenađena kada umorne ali entuzijastične posjetioce na kraju zanimaju još neke administrativne i inžinjerske tehnikalije ove fabrike. Ako je prosvijećeni cilj ove ture bio da nas izmrcvari, onda je, čini mi se, jedino na meni uspio. Neko se, ipak, odmaknuo od šokantne vrste znatiželje te upitao da li je bilo ikakvog otpora unutar firme. Pa nije, ljudi su čuvali poslove. Jedino je jedna sekretarica odbila da učestvuje, ali o njoj nemamo konkretnih dokumenata – objašnjava kustosica. Na izlasku iz Topf und Sohne ne znam mrzim li više papirologiju ili voajerizam, ali znam da sam se upravo susrela sa inspirirajućom odgovornošću države Njemačke koja zaista nije zaboravljiva. Poslije posjete bilo kojem mjestu sjećanja boli te čitavo tijelo i sramiš se svega što jesi i nisi; sramiš se i pisati o tome. U istraživanju Univerziteta Bielefeld iz 2018., navedeno je da mladi Nijemci o Holokaustu najviše uče u školama, te da na njih najveći emocionalni utjecaj imaju upravo posjete mjesta stradanjima. Osobno se, većinski, za Holokaust ne osjećaju odgovornima, ali smatraju da je njihova odgovornost znati.

Ljudi, jesu vaši starci išli na rejv? – pita nas poznanica na engleskom dok gledamo Youtube snimak berlinskog Love Parade-a iz 1994. Američka mi lakoća uvijek razgali dušu, hoću da joj kažem. I don’t think so, it’s a wonder I like to! – lažem trostruko. Između ovog pitanja i odgovora nalaze se naši životi, sve naše razlike, naš potencijal za prijateljstvo ako joj ispričam sebe, svoju zemlju, sve. Ne danas, jer valja nam plesati protiv nacista. The weather is amazing today – nastavljam. Idemo na protu-proteste AfDu srodnom okupljanju. 25.000 ljudi izašlo je tu nedjelju da plešu i pušu balone od sapunice u oči 5.000 neo-desničara. Okupili su nas berlinski klubovi, iznijeli čamce, kamione i zvučnike. Cjelodnevnom zabavom Nacisti i sinovi su preglasani. Besmisao u svom političnom izdanju pod ovim se nebom čini humanom, efektnom, jakom. Bez upisivanja dodatnog značenja u zabavu, taj dan je berlinska mlađarija iznijela borbu koju je riječima sve teže voditi. Kratkoročno su i balončići opasni!

The weather is amazing today, nastavljam, tačno godinu dana kasnije. I jeste, lijep dan za izaći na izbore. Suočavanje sa prošlošću, suočavanje sa budućnošću, za ovu je generaciju postalo osobno i utemeljeno isključivo na malim djelima. Brine nas samo što to radimo pod parolom sutra ćemo znati je li nas više.

Hana Ćurak
Autor 27.5.2019. u 16:53

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija