ENG
Boba Đuderija: “Gdje god da krenem, veselim se ljudima!”
Autor/ica 👤Goran Sarić
Povezani članci
U sklopu devetog Kulturnog ljeta u Herzegovina lodges nedavno je na Boračkom jezeru gostovala poznata splitska spisateljica, blogerica i kolumnistica Slobodanka Boba Đuderija, u svijetu fanova veoma popularna Marčelina. Đuderija je autorica tri knjige proze i jedne poezije, urednica portala E-ćakule, a pisala je i za niz drugih portala. U posljednje vrijeme povremeno objavljuje na portalu Lupiga.
Nakon (dijelom: zbog nevremena) neodržane književne večeri i, nakon nje, “najboljeg čitanja u životu”, s prijateljima kraj Jezera u kafani kod Muje, s popularnom Bobom ćakulamo o školstvu, braku, pisanju, inostranstvu, nostalgiji i tome ima li seruma krotiv Keruma (i kerumâ!)…
Razgovarao: Goran Sarić
Da odmah udarimo u sridu. Poznata si po nekonvencionalnim stavovima, poput, recimo, ovog:.”Mrzila sam školu… ovakvo školstvo ubija svaku kreativnost u ljudima te nimalo ne poštuje individualnost učenika. Škole radije odgajaju male vojnike koji će jednog dana nosom leći u prašinu kad to od njih netko zatraži.” Šta ti je škola skrivila?
Pa eto, u pitanju je i odgovor. Naš školski sustav je zastario, natjecateljski je i predstavlja neopisivi izvor frustracija za mlade, otvorene i znatiželjne mozgove. Ne znaš kome je teže, učiteljima i profesorima koji se utrkuju s vremenom i zadanim programom ali i s isto tako frustriranim roditeljima, ili djeci koja već u prvim razredima osnovne moraju “bubati” i biti pod ogromnim pritiskom jer “Kako ćeš upisati fakultet s takvim ocjenama?!”. Ne razvija se kreativnost ni znatiželja, dapače, nju se guši. Uostalom, nedavno je baš izašao članak o djeci iz osnovne škole koja piju tablete za smirenje, pate od tjeskobe i glavobolja zbog prevelikog tereta i nemogućnosti da odgovore na sva očekivanja roditelja i društva općenito. Društvo, tj. sustav pritišće roditelje (i učitelje), oni onda pritišću djecu, djeca pucaju po šavovima i tako u krug.
S obzirom na ovakve stavove, ali i karakter aktuelne vlasti u Hrvatskoj, čudi me da se tvoje ime već odavno ne nalazi na – manje-više javnom – popisu nepoćudnih hrvatskih pisaca, poput Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Zorana Ferića.. Kako to tumačiš?
O, hvala što si me stavio u istu rečenicu s ovako velikim piscima. Mislim da mene nitko ne shvaća ozbiljno, Marčelina je k’o neka dvorska luda, a dvorskim ludama se ne odsijecaju glave. Zasad.
Još jedna “blasfemija” je činjenica da, sudeći po nekim izjavama, nisi ljubitelj braka kao institucije. Da li je, po tebi, čovjek, taj nestašni dvonožac, sklepan kao monogamno biće?
Mislim da monogamnost nije u ljudskoj prirodi, da. Inače, nemam ja ništa protiv braka, ima primjera gdje je ta institucija kvalitetno trajala i opstala, poznajem takve ljude, zamisli. Nije problem u braku, nego u tome kako ga mi doživljavamo i razumijevamo. Kultura u kojoj odrastamo nekako učini da mi to sve krivo shvatimo. Brak se u početku idealizira, pa kad se jednog jutra probudimo i shvatimo da ljubav (i strast) neće potrajati “Dok nas smrt ne rastavi”, eto ti tragedije. Osim toga, dva najvažnija pitanja u životu prisiljeni smo rješavati u mladim godinama, a to su profesija i bračni partner. U dvadesetima ne znamo još ni “tko nam glavu nosi” a biramo fakultete, struku, buduće zanimanje i osobu s kojom bismo trebali provesti cijeli život. Mislim da je to jako pogrešno i da bi se recimo fakultet trebalo upisivati tek oko tridesete, a u brak ulaziti oko četrdesete, znači onda kad ipak donekle znaš tko si i što točno želiš. A opet, tad se možda nitko ne bi ni odlučivao na brak. Okej, zapetljala sam se, pitaj me nešto lakše.
Kad smo dogovarali tvoj dolazak na Boračko jezero u Herzegovina lodges, bila si na privremenom radu u Francuskoj. Tvoj dolazak je zavisio od produžetka ugovora sa tamošnjim poslodavcem. Kako sada stoje stvari sa poslom kao stalnim izvorom prihoda? Ima li šanse da ga napokon nađeš doma, u Splitu i Hrvatskoj?
Pa gledaj, u godinama sam kad bi bilo logičnije i prirodnije da mozgam o penziji nego o tome kako ću složiti CV. Osim toga imam nekakvo šizofreno stanje u glavi u vezi odlazaka na rad vani i ostajanja doma. S jedne strane u pečalbi me uhvati nekakva tugica i poželim imati neki mirni, dosadni a sigurni posao u Splitu, a onda pomislim “Šta ću i tamo…”, s obzirom na situaciju u zemlji i šire. Ponekad upadnem u nekakva samosažaljenja u stilu “Ajme meni, jadna ja šta ‘vako stara moran radit po inozemstvima…” ali onda se sjetim da sam takav način života, više manje, sama izabrala. Oduvijek sam bila nemiran duh i mislim da bi svisla da svako malo ne mijenjam i posao i adresu.
A pisanje? Negdje sam pročitao da ne tražiš ti, kao većina naših kolega, izdavače, nego oni tebe. Može li se tu zaraditi koja kinta?
Sad ispada da sam ja nekakva velika faca, jer kao izdavači traže mene, a ne ja njih. Ne radi se o tome, jednostavno sam bila, što bi moja stara rekla “Sritnija neg’ pametnija”. Bila sam jako aktivna na blogu, na društvenim mrežama pa su me sticajem okolnosti zapazile uredničke oči nekih izdavačkih kuća, i to je to. A ono “Ne tražim ja izdavače” ne znači da sam brate Dostojevski kojem je ispod časti tražit izdavača, nego znači da nikada nisam imala namjeru niti sam ikada planirala baviti se pisanjem.
Nedavno sam uzbunio neke drage ljude kad sam te, u pozitivnom smislu dakako, svrstao u isti kontekst sa čuvenim ViVa LuDežom. Jer, za mene si ti, skupa s Feralovcima, izdanak dalmatinskosplitske loze koja “crpi vodu” iz istog bunara iz koga su zahvatali i veliki Smoje, pa pokojni Predrag Lucić i Čićo Senjanović, te je do dana današnjeg ‘ite Viktor Ivančić i Boris Dežulović… Stoga naprosto ne mogu da izbjegnem ovo pitanje: kako se osjećaš u Splitu kojim danas, barem u formalnom smislu, vladaju totalno antiintelektualni, isključivi tipovi kao što je, “na primjer primjera”, Željko Kerum? Ima li seruma protiv kerumâ?
Ne osjećam se, eto kako se osjećam. Na momente se pitam koji je ovo grad i kako sam se ja tu uopće zatekla. To je ono kad mi je racio uključen, a što je vrlo rijetko. Kad je racio isključen, ja sam i dalje, uporno, zaljubljena u Split sa svime što on jest i nije. To ti je ljubav a ljubav se ne da objasniti, to nije uspjelo ni pametnijima od mene. A Kerum, on nije uzrok nego posljedica, Hrvatska je danas puna keruma, ne treba ti ići u Split za sresti ih. Što se tiče Predraga Lucića, Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića i Ćiće Senjanovića, mislim da sam privilegirana što sam imala prilike upoznati ih i od njih nešto i naučiti. Ćićo i Predrag su nam oduzeti, ukradeni i to nije obično nedostajanje, to je tuga koja traje i ostaje ne dopuštajući mi da se s činjenicom njihovog odlaska ikako pomirim.
Vrlo si aktivna na socijalnim mrežama. Spisateljsku karijeru si, uostalom, i počela kao blogerica. Šta su nam donijeli, a šta oduzeli, fejs, twitter, instagram…?
Donijeli su mogućnost da mnogi ljudi postanu vidljivi. Meni je to, recimo, drago. Ima toliko ljudi koji su talentirani i da nije društvenih mreža ja ne bi nikada za njih ni čula. Facebook, ujutro uz prvu kavu, predstavlja zgodan izvor najfriškijih informacija ali i smijeha. Ima toliko puno duhovitih ljudi na toj mreži, a ja se volim smijati, ne znam uopće ima li išta što toliko volim, kao što volim smijeh. Što su nam odnijele društvene mreže? Možda sposobnost bivanja u tišini i samoći, baš je u e-novinama prije nekoliko godina bio objavljen jedan tekst pod naslovom “Kraj samoće”. Mislim da je tekst bio preuzet s portala Halter. Autor je William Deresiewicz, a u tekstu je rekao otprilike kako su ljudi danas usamljeni, a nikada nisu sami. Radi se o paradoksu koji čovjeka natjera na razmišljanje i sjećam se kako je taj tekst ostavio jak dojam na mene, pa ga iskreno preporučam svima koji si postavljaju pitanja o samoći, društvenim mrežama i njihovoj ulozi u našim životima.
Meni se, recimo, čini, da su oni, favorizirajući sažetu informaciju i “brzu” fotku, “unaprijedili” površnost, a nauštrb dubine, pisane riječi, pravog eglena? Je li se, recimo, uz pomoć društvenih mreža, povećao interes ljudi za knjigu i, uopšte, umjetnost?
E da, površnost je poprilično česta pojava na mreži svih mreža. To me ponekad baš zna iznervirati. Ljudi bi trebali pokušati malo stati, razmisliti prije, na primjer, pisanja nekog komentara. Sad ja ovdje pametujem, a i sama sam bila upala u zamku brzine i želje da ispadnem duhovita. Sjećam se kako sam jednom napisala “duhoviti” komentar ispod statusa jedne žene koja je pisala nešto o svojoj vjeri. Uvrijedila sam je. Nisam razmišljala, nisam s razumijevanjem pročitala njen upis, samo sam izbacila tu nekakvu glupu foru. Ona mi je onda poslala privatnu poruku, bila je puno pristojnija i obazrivija od mene, naime, mogla me je i javno, pred svima “oprati” jer sam bogme to bila i zaslužila. Da skratim, nikad me u životu nije bilo tako sram. Ispričavala sam joj se pola godine. Ipak, dobro je što mi se ta blamaža dogodila, jer me to natjeralo da se preispitam i otada se trudim dobro i pažljivo pročitati nešto prije nego što reagiram.
Ima i smiješnih situacija, neki pjesnik recimo objavi pjesmu sjetnog sadržaja, a u komentarima krene “Gore glavu, bit će sve u redu” ili “Samo pozitivno!” i slično jer neki ljudi pomisle da treba čovjeka utješiti tako sjetnoga, jadnička.
Inače, da, mislim da su te mreže olakšale, malo raskrčile put umjetnosti prema ljudima koji danas, većina, nemaju baš puno vremena za bavljenje ičim osim preživljavanjem. Mnogi danas više ne kupuju i ne čitaju novine, a na mreži možeš vidjeti najave kulturnih događanja, možeš čuti tko je osvojio neku nagradu, pobijedio na natječaju, tko i kada i gdje ima promociju svoje najnovije knjige…
Tvoje čitaoce će sigurno zanimati spremaš li neku novu knjigu?
Svaki pisac koji imalo drži do sebe na ovo pitanje odgovara sa “Da, spremam nešto…” Dakle, da, spremam nešto, hihi. Samo je problem što neće samo da se napiše.
Pri kraju, jedno pitanje vezano za prostor bivše države. Koliko putujete, čitate i održavate intelektualne i druge veze sa ljudima unutar bivše države. Ko su Vam, recimo, najbolji prijatelji izvan Hrvatske?
Ne bi ja sad poimence, samo ću reći da je to sve moja zemlja i moji ljudi. Zahvaljujući pisanju, putujem puno a u svemu tome najviše me veseli upravo mogućnost sastajanja s ljudima na svim stranama bivše Juge i gdje god da krenem, bila to moja Rijeka, Bakar, Pula, ili Zagreb, Beograd, Skoplje, Budva, Ljubljana, Sarajevo, Konjic, Tuzla, meni srce preskače od sreće jer se veselim ljudima, uvijek, uvijek se najviše veselim ljudima. A ima ih toliko puno koji su dobri, veliki, jednostavni, divni. Ništa mi u životu nemamo, ako nemamo ljude.
Na samom kraju: kako ti je (bilo) u Herzegovina lodges? Šta si znala o Boračkom jezeru prije dolaska, i kakva iskustva i utiske nosiš “u borši” na odlasku, i putu doma, za jug?i
Pa eto, taman kad pričamo o ljudima, tj. Ljudima, u Herzegovina lodges sam nahranila dušu i da nikog ne vidim sljedećih 6 mjeseci, mirna sam. Nisam o tom mjestu znala gotovo ništa prije dolaska. Dobro, ta fascinantna priroda, mir i tišina, Boračko jezero, ljepota Konjica, ali opet, ponavljam se, ljudi… Goga i Elmir čine tu čaroliju, njihova neposrednost, toplina i spremnost da ugode čovjeku, to je ono što učini da poželiš tamo i ostati. Pokušala sam im se useliti ali su me ipak izbacili nakon par dana pod prozirnim opravdanjem da oni tu ljude samo ugošćuju ali ne udomljavaju. Šalu na stranu, jako je teško uopće opisati sve tamo doživljeno, pa ću citirati sama sebe ( a da koga ću, jesam li faca ili nisam) tj. prenosim moj Facebook status koji možda to najbolje objašnjava:
“U Konjicu, na Boračkom jezeru i oko njega imala sam privilegiju upoznati ljude koji pamte 2.svj. rat a koji su za vrijeme zadnjeg rata bili spremni poginuti braneći susjeda “pogrešne” vjere i/ili nacionalnosti. Sav ekstrakt ljudske hrabrosti i dobrote stisnuo se na ovom prostoru u par kućica koje su vidjele i bolje, puno bolje dane. Pa Bobo sjedi, Bobo dobro nam došla, evo sad će kafa, jesil’ jela? Bobo, de da te zagrlim. A nit znaju tko sam, nit što sam, ni zašto sam. Ne znam ja to prepričati. Znam samo da zatekne, stisne se grlo. I kad zagrli, sve loše izliječi, sve slomljeno namjesti i sve u što smo skoro prestali vjerovati, vrati.”
Autor/ica 👤Goran Sarić
