Protusrpsko ratno s(r)tanje

Marijan Vogrinec
Autor 4.8.2019. u 09:42

Izdvajamo

  • Treba obilježavati obljetnice, govoriti i učiti o tomu, ali ne svaki dan to turati pod nos, u dnevnopolitičke svrhe. Trebamo živjeti i raditi, osigurati budućnost našoj djeci da ne bježe iz Hrvatske. Ne moramo se svi slagati oko svega. Crveni, crni, zeleni, žuti... Koliko ima boja u Hrvatskoj!? Ajmo se više okrenuti nečemu drugom i ljepšem“. Nema šanse. Dok sve ne ode kvragu - jer je na dobrom putu nadolje - ili dok domoljubi uistinu ne uzmu „domoljubima“ i političku i svaku drugu mjeru. Što zaslužuju.

Povezani članci

Protusrpsko ratno s(r)tanje

Odbor Hrvatskog sabora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina će već u rujnu raspraviti prijedlog izmjena i dopuna Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina – upućen Saboru još 2015. godine – kojim se predviđaju sankcije za neprovođenje paragrafa o manjinskim pravima. Uključivo i raspuštanje gradskih vijeća. Odbor, na čiju sjednicu nisu došli HDZ-ovi članovi, jednoglasno je pozvao vladu da „postavi zakonite natpisne ploče na srpskom jeziku i ćirilici na institucije u jedinicama lokalne samouprave u kojima za to postoji zakonska obveza“ te zadužio Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture da „izradi akcijski plan postavljanja dvojezičnih natpisa“. Odbor će osnovati izaslanstvo, koje će „posjetiti Vukovar i još neke jedinice lokalne samouprave kako bi s predstavnicima lokalnih vlasti, institucija, političkog života, većinskog naroda i manjinskih zajednica“ utvrdilo stvarno stanje i gdje su  problemi. Kad je posrijedi srpska manjina, Zakon se ne primjenjuje u svojoj punini u Končanici, Plaškom, Krnjaku, Vojniću, Vrhovinama, Udbini, Kneževim Vinogradima, Vukovaru, Negoslavcima, Gračacu… Iznimke su samo Donji Lapac i Grožnjan

Piše: Marijan Vogrinec

„Ako želite narod staviti izvan zakona, krenut ćete na njegov jezik i pismo“, kazao je nedavno ugledni hrvatski odvjetnik Anto Nobilo televiziji N1 Hrvatska u povodu politikantskog ekscesa, što ga je, kao, izazvala jedna sasvim uredna – iako tri godine zakašnjela – odluka Ustavnog suda RH. Sudište je, naime, naložio HDZ-ovoj vlasti u Vukovaru da u listopadu Gradsko vijeće raspravi stanje hrvatsko-srpskih odnosa, stupanj suživota i međuetničke snošljivosti, izvijesti o tomu i primijeni statutarne odredenjube o obvezi punog ostvarenja ustavnog prava srpske manjine na svoj jezik i ćirilično pismo u javnoj uporabi. To podrazumijeva ne samo ploče na latinici i ćirilici na javnim ustanovama, istovjetan gradski pečat, izdavanje osobnih dokumenata na oba pisma i tiskanje materijala za sjednice gradskih tijela i na ćirilici, na usmeni zahtjev vijećnika. To se, istina, činilo i dosad, ali na pisani zahtjev srpskih vijećnika, što je Grad  godišnje stajalo oko 100.000 kuna, ili 300.000 kuna u prošle tri godine.

E sad, to minimalno „proširenje prava“ (pisani-usmeni zahtjev) u suštini nije nikakvo proširenje prava ili, štoviše, nasilno soljenje ćirilicom „još otvorenih ratnih rana vukovarskih stradalnika“, nego ustavno pravo narodne manjine na punu uporabu svog jezika i pisma u javnom prostoru. Na to se Hrvatska 1992. godine obvezala međunarodnoj zajednici – osobito u odnosu na srpsku manjinu, povijesno najstariju i najbrojniju u zemlji – i zato dobila državno priznanje u svijetu, a pod nadzorom Vijeća sigurnosti UN-a i Prijelazne uprave dopuštena je (15. siječnja 1996. – 15. siječnja 1998.) tzv. mirna reintegracija okupirane istočne Slavonije, Barnje i zapadnog Srijema u ustavno-pravni poredak RH. Kasnije će manjinska prava na svoj jezik i pismo biti precizirana: od 15. svibnja 2000. Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u RH te dvije godine kasnije još snažnijim – Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.

I tu, naravno, nema spora, jer u sredinama, gdje obitava najmanje 33,33 posto žitelja stanovite etničke skupine, ti građani imaju ustavno pravo na javnu uporabu svog jezika i pisma. I to se mora ispoštivati, nema nikakva  izgovora. Nijedna narodna manjina – osim srpske, i samo u Vukovaru – nema problema s upražnjavanjem tih manjinskih prava, pa će putnik namjernik, je li, u Istri i kojegdje još (npr. Ploštinama ili Lipiku u zapadnoj Slavoniji) vidjeti i talijanski jezik, uz hrvatski, na javnim ustanovama ili nazivima mjesta na prometnim tablama, češki u/oko Daruvara, mađarski po Podunavlju i Međimurju, etc. Čak u sredinama, gdje ne obitava 33,33 posto pripadnika neke etničke manjine, što je lijepo/civilizirano vidjeti, jer nijedna etnička manjina u RH niti želi niti može ugroziti hrvatsku većinu i bilo koje njezino pravo. Ni ćirilica i srpski jezik u Vukovaru nikog ne mogu ugroziti niti izazvati dodatno krvarenje ratnih rana, kao što nisu iritantno djelovali „davno“ prije, za HDZ-ove vlasti u Gradu heroju i Ive Sanadera te Jadranke Kosor u državi. „Pogodovanje Srbima“ u gradskom Statutu, kasnije nije smetalo ni SDP-ovoj vlasti u Vukovaru Željka Sabe, ali jest poslije stožeraškoj skupini što je jedva-jedvice i tzv. autobusnim izbornim inženjeringom izgurala Ivana Penavu u fotelj gradonačelnika.

Jest, logika za vola ubit’

Na krijesti tog izrazito protusrpskog raspoloženja stožeraško-čekićarske i neodgovorno osvetničke mantre o nezaliječenim ratnim ranama žitelja, neotkrivenoj sudbini nestalih, neplaćenim ratnim štetama, nekažnjenim ratnim zločinima, silovateljima „što hodaju ulicama i smiju se žrtvama u lice“, etc., Ivanu su Penavi „opravdan razlog“ za tvrdnju kako „manjina mora stati u red i čekati sa svojim pravima dok većina dobije satisfakciju za sve zlo učinjeno joj u Domovinskom ratu“. Jest, logika za vola ubit’, no  sva će se aktualna frka, kad je riječ o vladajućem mainstreamu – ruku u vatru – svesti na onu o buri u čaši vode. Tko će se usuditi zapjenjenom Penavi i onima iza njega lupiti šakom o stol i pozvati se na pravnu državu i institucije koje moraju raditi svoj posao kad i sâm predsjednik Ustavnog suda RH, bivši HDZ-ov ministar pravosuđa Miroslav Šeparović kaže da „nećemo zvati policiju u Vukovar“ ogluše li se gradonačelnik i Gradsko vijeće o ustavnu odluku. Vlada je pak dužna osigurati provedbu odluke Ustavnog suda – za što pak nisu predviđene sankcije – a predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović koordinirati djelovanje državnih institucija.

A tu je ovih dana došlo do neugodne škripe, pa je najizvjesnija baš bura u čaši vode, pat pozicija ili status quo, je li, glede i u svezi učinkovitog postupanja državne i stranačke (HDZ) vlasti prema Penavi i Gradskom vijeću Vukovara zbog najvjerojatnijeg nepoštivanja odluke Ustavnog suda RH. Problem jest velik, ali se već godinama ne rješava, nego se neodgovorno/licemjerno gura pod tepih, gdje mic po mic izrasta prema ozbiljnom međunarodnom problemu bude li srpska manjinska zajednica internacionalizirala nepoštivanje svojih ustavnih prava. I svih preuzetih međunarodnih obveza RH u tom smislu, koje su presudan dio ne samo međunrodnog priznanja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene već i njezine cjelovitosti. Da je srbijanski vožd i poslovođa pobune dijela Srba u Hrvatskoj (ahitekt balvan-revolucije bio je SANU) Slobodan Milošević drukčije rezonirao ratne 1994. godine o trećini tzv. SAO Krajinom vojno zauzetog teritorija i pristao – kao što Franjo Tuđman nevoljko jest – na Plan Z-4 međunarodne Kontaktne skupine (SAD, Ruska Federacija, UN i tada Europska zajednica), ne bi bilo mirne reintegracije istočne Slavonije i RH bi danas bio federacija ili konfederacija u kojoj bi Srbi ostvarivali sva svoja prava u autonomnoj teritorijalnoj jedinici na koju bi Zagreb imao tek fikusni utjecaj. Planom Z-4 (Nacrt sporazma o Krajini, Slavoniji, južnoj Baranji i zapadnom Srijemu), djelom veleposlanika zemalja i institucija iz sastava Kontaktne skupine, koji su se od 22. ožujka 1994. sastajali u ruskom veleposlanstvu u Zagrebu i predstavili dokument koncem siječnja 1995., predviđeno je da srpska autonomija u RH pod nazivom Srpska Krajina (kao u BiH Republika Srpska) bude svojevrsna država u državi, samo bez međunarodnog subjektiviteta. On bi ostao u Zagrebu.

Srpska Krajina bi imala svoje posebno zakonodavno, predsjednika, vladu, ustavni sud i pravosuđe, policiju – ne i vlastitu vojsku – te bi autonomno odlučivala o svom gospodarstvu, energetici, turizmu, zaštiti okoliša, socijalnoj politici, obrazovanju, znanosti, kulturi, oporezivanju, imala bi svoju novčanu jedinicu koja bi vrijedila u cijeloj Hrvatskoj, žitelji bi imali pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i tada SRJ – Savezne Republike Jugoslavije), mogla bi održavati međunarodne veze i sklapati međunarodne ugovore (osobito u obrazovanju, kulturi i turizmu sa SRJ i Republikom Srpskom u BiH). Žitelji autonomne srpske jedinice, nudio je plan Z-4, sudjelovali bi u izborima za predsjednika RH i Hrvatski sabor, u kojem bi imali svoje zastupnike i imali pravo obnašati dužnosti ministara, sudaca i inih državnih dužnosnika. RH bi pak zadržao vanjske poslove, obranu, državljanstvo, financije, međunarodnu trgovinu, itsl. Time bi bila stavljena točka na Domovinski rat, srpski bi pobunjenici odustali od vojne okupacije trećine hrvatskog teritorija i međunarodnoj bi zajednici bilo srce na mjestu glede i u svezi jamstava o ostvarivanju srpskih prava u RH.

Povjesničarima ostaje razbijati glave o tomu zašto je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman – pod pritiskom američkog veleposlanika u RH Petera Galbraitha? – pristao na protuhrvatski plan Z-4. Jest, nevoljko i mimo negativne odluke (6. ožujka 1995.) saborskog Odbora za mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih područja, ali je pristao na federalizaciju ili konfederalizaciju RH, što je izričito zabranjeno i tzv. Božićnim ustavom (22. prosinca 1990.), a za svoj pristanak nije dobio odobrenje građana. I, sva je sreća u nesreći da je srbijanski vožd Slobodan Milošević – u strahu od analognog procesa „federalizacije/konfederalizacije“ Srbije odlaskom Kosova (što se kasnije dogodilo u krvavim sukobima), Vojvodine i možda Sandžaka te vlastite detronizacije – glatko odbio Plan Z-4 i na to obvezao kninsko pobunjeničko vodstvo Mile Martića i družbe. Milošević nije želio čak ni primiti četvoricu veleposlanika iz Kontaktne skupine koji bi mu bili pojasnili zamisli ključnih aktera međunarodne zajednice o velikoj srpskoj autonomiji u RH, a pobunjenici u Kninu također nisu željeli ni pipnuti 53 stranice Plana Z-4 s par aneksa. Dalje je povijest. Jamstva svih ljudskih i manjinskih prava hrvatskim Srbima, rekosmo, RH je dao i međunarodnoj zajednici i svojoj najvećoj manjinskoj skupini temeljnim državnim aktima i od toga ne smije odstupiti bez ozbiljnih unutarnjih i vanjskih posljedica. Ili držati figu u džepu, jer „papir svašta trpi“, a važno je samo to da je „naša zemlja postala priznata članica međunarosne zajednice“. Neće ići.

Elementarna je državna obveza RH priznati – i u Vukovaru, zašto ne, ne smije biti iznimke – temeljno ustavno i ljudsko pravo hrvatskim Srbima na javnu uporabu svog jezika i ćiriličnog pisma. „Ako želite narod staviti izvan zakona, krenut ćete na njegov jezik i pismo“, kaže odvjetnik Nobilo, a Penavino i njegovih protivljenje odluci Ustavnog suda RH znači upravo to: nezakonit i neljudski pokušaj stavljanja izvan zakona cijele populacije hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Dopusti li to HDZ-ova vlada radi skupljanja predizbornih bodova, promiskuitetno se ulizujući protusrpskoj i političkoj desnici nadahnutoj ustaštvom i endehazijskim sentimentom te  proustaškim fanovima u dijelu braniteljskih udruga, militantnom kleru u Katoličkoj crkvi i medijskim perjanicama tog svjetonazorskog/mrzilačkog kruga, reda, mira i sigurnosti u Bijednoj Našoj neće biti. A budućnost se jedne zemlje ne može graditi na progonu vlastitih susjeda druge etničke pripadnosti, vjere, jezika i pisma. Kao što se ratni zločini i zvjerstva svake vrsti ne mogu kolektivizirati. Osim po neljudskoj kršćanskoj dogmi o tzv. istočnom grijehu prvih ljudi od božjeg blata, Eve i Adama, zbog čijeg se „rajskog lopovluka“, je li, smrtno griješan rađa svaki čovječji stvor.

Na krijesti desničarskog vala

Pa su tako i „Srbi svi i svuda“ (Vuk S. Karadžić) krivi za sva zločinstva u jugosrpskoj agresiji na Hrvatsku, i nikad se neće moći iskupiti? Slijedom Penavinog protuustavnog, Božje i ljudski nakardnog pametovanja o toj hrvatskoj žrtvi i srpskoj kolektivnoj krivnji, svaki vukovarski Srbin morat će stati u red za dočekati da mu taj rustikalan gradonačelnik i vukovarski stožeraši-čekićari iz 2013./14./15. godine možda tu i tamo kapnu koje od ustavno zajamčenih i međunarodnoj zajednici zaprisegnutih prava na svoj jezik i pismo. Da nije blesavo, bilo bi tragično. Međutim, može biti itekako tragično za buduće hrvatsko-srpske odnose u Bijednoj Našoj, za dobrosusjedske odnose RH i Srbije, pa i za mir, stabilnost i sigurnost na europskom Jugoistoku, osobito na zapadnom Balkanu, ako vladajući sad Zagreb kukavički podvije rep, bagateliziranjem odluke Ustavnog suda RH derogira autoritet pravne države i ustukne pred agresijom HDZ-ove upravljačke filijale u Vukovaru. A svi su izgledi da će biti tako, jer Penava ovih dana daje buntovne intervjue i očito prosvjedno hodočasti u Banske dvore i na Pantovčak, susreće se s novim ministrom uprave Ivanom Malenicom, etc. ne bi li svojem nepriznavanju odluke Ustavnog suda RH dao nekakvo značenje. I izboksao status quo glede i u svezi srpskog jezika i ćiriličnog pisma u javnoj uporabi u Vukovaru. Odnosno, ostanak tamošnjih hratskih građana srpske nacionalnosti da čekaju Godota, je li, svojih  temeljnih ljudskih prava. A jezik i pismo jesu takva prava.

Nedavno je Penava – na krijesti vala desničarskog detroniziranja Andreja Plenkovića u stranci i vladi – organizirao protuvladina „događanja naroda i hrvatskih branitelja“ u Gradu heroju s prijetećim porukama premijeru i velikom medijskom bukom, etc. , demonstrirajući moć kakvu objektivno nema ni u stranci, ni u državi, a bogme ni u samom Vukovaru. Budući da je stvar propala, a gradonačelnik iz ZNA SE opcije nije fasovao nikakve ni stranačke niti sankcije u gradskoj vlasti, jamačno misli da su mu izrasla dovoljno snažna krila da može nekažnjeno ucjenjivati i državu time da pogazi vlastiti ustav, zakone i međunarodne obveze. Navodno ga je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović uzela u svoj javno još neobznanjen stožer, koji će joj voditi predizbornu kampanju za drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje, što je koincidiralo s njezinim blagim diskursom o tomu kako se „mora uvažavati vukovarska žrtva i osjetljivo stanje“ u tom gradu. Kao, „treba razgovarati i naći obostrano prihvatljivo rješenje, i za Hrvate i za Srbe“. A to je – Srbi na čekanju, ćirilica se ne vraća kući? Kada će, nebitno, „treba razgovarati, rješenje je u dijalogu“.

Kako sada stvari stoje, Grabar-Kitarović će objaviti kandidaturu za drugi predsjednički mandat nakon 5. kolovoza, jer „na proslavi VRA Oluje u Kninu i Dana hrvatskih branitelja želim nazočiti kao predsjednica RH, ne kao predsjednička kandidatkinja“. Budući da joj je oštra konkurencija na političkoj desnici, osobito onoj (naj)tvrđoj kojoj se već zamjerila svojim prevrtljivostima, upravo estradni pjevač Miroslav Škoro baš s hrvatskog Istoka, računa na Ivana Penavu, koji da će dobar dio tog biračkog tijela odvući od Škore na njezinu stranu. Malo morgen, u prvom krugu neće, a ispadne li Škoro već u prvoj utrci, njegovi će birači u drugom krugu biti uz aktualnu predsjednicu. Prema tome, Penava i njegovi stožeraši-čekićari su joj neusporedivo važniji i od vukovarskih Srba i od imagea RH u međunarodnoj javnosti, koja monitorira ostvarivanje manjinskih prava.

„Što se tiče odluke Ustavnog suda RH“, priopćilo je Ministarstvo uprave nakon Penavinog razgovora s ministrom Ivanom Malenicom, koji je neki dan izjavio da se „odluka Ustavnog suda mora poštovati i da se nada da neće biti potrebe za raspuštanjem Gradskog vijeća“, „napomenuto je kako sva otvorena pitanja treba rješavati dijalogom i međusobnim uvažavanjem, ali da kvaliteta života građana Vukovara mora biti prioritet. Ministar Malenica je istaknuo kako je na Gradskom vijeću Grada Vukovara da održi raspravu o stanju dijaloga, razumijevanja, snošljivosti i odnosa u Gradu Vukovaru te sukladno tome donese zaključak. U tom smislu svakako treba uzeti u obzir i osjetljivost situacije u Vukovaru te da su počinjeni zločini velikih razmjera, čije posljedice Vukovarčani i danas osjete.“ Jesu li zločini od prije tri desetljeća – koje su dužne tretirati za to plaćene državne institucije, a ne zlorabiti politikanti u nečasne svrhe, za širenja mržnje i razdore u društvu – validan razlog za osvetničku šikanu prema cijelom srpskom kolektivitetu? Nisu i ne smiju biti.

„Veći je problem“, tvrdi odvjetnik Anto Nobilo, „što imamo dvije odluke Ustavnog suda koje su potvrdile statutarne odluke i promjene u Statutu Vukovara, a Statut je deložirao Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i Zakon o pravima na jezik i pismo nacionalnih manjina, a time i Ustav RH. U jednoj uređenoj pravnoj državi imate hijerarhiju pravnih propisa – ustav, ustavni zakon, zakon, podzakonski akti i onda na kraju dolazi statut grada. Ne može statut grada zamrznuti prava nacionalnih manjina na svom teritoriju. To je iznuđeno političkom odlukom i pokazuje da RH nije pravna država. Imamo situaciju da gradonačelnik Ivan Penava, uz podršku predsjednice, daje objašnjenje koje ide otprilike ovako: budući da nisu svi ratni zločini procesuirani, mi Srbima nećemo kolektivno dati njihova prava. Dakle, Srbi bi trebali odgovarati zato što država nije efikasna u procesuiranju ratnih zločina ili kolektivno odgovarati zato što su neki pojedinci prije 24 i više godina počinili zločine. Nedopustivo je da se zbog grijeha pojedinaca cijeloj nacionalnoj manjini oduzimaju prava. To je fašistoidna ideja, grubo zvuči, ali tako je.

Jezik i pismo su konstitutivni i bitan dio nacije. To je znao i Ante Pavelić – NDH je proglašen 10. travnja 1941., a već 25. travnja donio je zakon o zabrani ćirilice. Ono što se dogodilo Vukovaru nikad se nije smjelo dogoditi. Treba privesti ratne zločince, oni imaju ime i prezime, u tome treba biti brz i efikasan, surađivati sa svima, ali ne može se jednom narodu uskratiti ustavna prava kao način odmazde dok mi ne riješimo ratne zločince. Meni je ova kozmetička odluka Ustavnog suda nebitna, bitna je serija događanja – imamo dvije ranije odluke Ustavnog suda, imamo Status Vukovara, statutarnu odluku – koja su sva protuustavno suspendirala odluke zakona koji bi trebao vrijediti u Hrvatskoj.“

Furio Radin, predstavnik talijanske manjine u Hrvatskom saboru i član Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koji se sastao neki dan zbog „ćirilične drame“ u Vukovaru, ne vidi „kako dvojezičnost, koja vodi suživotu, moće štetiti većinskom narodu“. Ne vidi ni itko drugi pri zdravoj pameti, ali… „Smatram da su zakoni napisani da bi bili striktno poštovani“, kaže. „Ja sam iz Istre i imam dovoljno godina da se sjećam 1950-ih godina, koje su bile analogne ovima. Izašlo se iz rata, egzodusa Talijana i Hrvata i tada se moglo postaviti pitanje bi li uvođenje dvjezičnosti u gradu tek oslobođenom od fašizma moglo značiti da je to uvreda onima koji su izgubili nekoga u ratu. Naravno da se nije tako tumačilo, dvojezičnost je odmah uspostavljena jer se razumjelo kako dvojezičnost vodi suživotu. Dvojezičnost ne može nikom štetiti, ona vodi suživotu, a sve drugo je politika. Želio bih da se napravi vjerodostojno istraživanje o tomu što misle ljudi u Vukovaru, jer se sada čuje samo što misle političari i njihovi prijatelji. Zakon, a time i dvojezične ploče s ćirilicom morao bi se primijeniti, ali po danu, ne po noći.“

„Đe s’ bijo 1991.?“

Radin problematizira i svojedobno čekićanje dvojezičnih ploča s ćirilicom na javnim ustanovama: „Volio bih vidjeti je li to bio izraz politike ili osjećaja stanovništva; uvjeren sam da bi u Vukovaru bilo više suživota da je manje politike. Bio je rat i neki iz raznih razloga ne želre da taj rat potpuno završi. Pogledajte tko zarađuje na biračkim glasovima, pa ćete vidjeti komu odgovara da rat ne završi“. Zapravo, u tom grmu leži zec: bez stalnog podjarivanja protusrpskog ratnog s(r)tanja, krčmljenja velikih količina „domoljublja“, lažne vjere, beskonačnog pozivanja na žrtve rata i nesankcionirane krivce, na hrvatstvo bez pokrića, etc. svi ti samozvani čuvari „nacionalne osviještenosti“ ne samo ne bi imali smisla nego ni sape za braniti nevjerojatne državne apanaže za problematične zasluge, pozicije utjecaja i moći, besprimjerno prekonoćno bogatstvo, etc. Netko bi ih pitao tko su, što su, otkud dolaze i čemu služe, tko ih je imenovao „odvjetnicima hrvatskog naroda“, pa – da im se ne sukne u bebu kako je car gol, a rat odavno završio kako je završio – prisiljeni su permanentno bdjeti nad nezasluženim, plašeći lnormalan svijet tupavim pitanjem „đe s’ bijo 1991.?“ Kao da je primitivan lik što je „krvave gaće nos’o po Veleb’tu“ i sad nosa boli glava saborsku apanažu za manjak elementarnog kućnog odgoja i kočijaški bezobrazluk neusporedivo zaslužniji od, je li, samog Nikole (IV.) Šubića Zrinskog, odnosno Zrínyi Miklósa (da se bivši hrvatski gazde Ugri ne naljute zbog, eto, svojatanja „njihova“ povijesna velikana).

foto A.K.- Na zgradama sudova u Vukovaru prekrivene dvojezične ploče

Odbor Hrvatskog sabora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koji vodi zastupnik HDZ-ovog koalicijskog partnera SDSS-a Milorad Pupovac, zaključeno je neki dan da će već u rujnu na prvom okupljanju raspraviti prijedlog izmjena i dopuna Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina – upućen Saboru još 2015. godine – kojim se predviđaju sankcije za neprovođenje manjinskih prava. Uključivo i raspuštanje gradskih vijeća. Odbor, na čiju sjednicu nisu došli HDZ-ovi članovi, jednoglasno je pozvao vladu da „postavi zakonite natpisne ploče na srpskom jeziku i ćirilici na institucije u jedinicama lokalne samouprave u kojima za to postoji zakonska obveza“ te, također jednoglasno, zadužio Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture da „izradi akcijski plan postavljanja dvojezičnih natpisa u jedinicama lokalne samouprave“. Isto tako, Odbor će osnovati izaslanstvo koje će „posjetiti Vukovar i još neke jedinice lokalne samouprave kako bi s predstavnicima lokalnih vlasti, institucija, političkog života i predstavnicima većinskog naroda i manjinskih zajednica spoznali kakvo je stvarno stanje i gdje su stvarni problemi“. Po Pupovčevim riječima i kad je o srpskoj manjini riječ, Zakon se ne primjenjuje u svojoj punini u Končanici, Plaškom, Krnjaku, Vojniću, Vrhovinama, Udbini, Kneževim Vinogradima, Vukovaru, Negoslavcima, Gračacu…, pa su iznimke samo Donji Lapac i Grožnjan.

SDSS-ova saborska zastupnica Dragana Jeckov iz Vukovara tvrdi da set manjinskih zakona „ne može biti predmet kupnje u samoposluzi, jer nam je rečeno da stanemo u red kad je u pitanju manjinska problematika. Teško je djeci rođenoj 1998. godine objasniti zašto su Srbi u Vukovaru krivi za sve, pa i za globalno zatopljenje. Vukovarski Srbi nisu krivi samo za rat nego i za neprovođenje zakona; oni su određeni kao najveći problem, odnosno one koji izazivaju probleme“. RH je zemlja paradoksa istaknuo je saborski zastupnik stranke Glasa Goran Beus Richemberg, jer oni „koji stavljaju desnicu na Ustav RH i prisežu na predsjedničku dužnost odmah govore da neće poštovati Ustav“. Pitanja dvojezičnosti u Vukovaru, svi su izgledi, pokvareno će se iskoristiti već u predsjedničkim kampanjama, ali i u pripetavanjima dogodine u parlamentarnoj utrci. Lošim i pokvarenim ljudima/politikantima ništa nije sveto, osim vlastitih probitaka i uzvišenih mjesta za osobne guzice.

„Pogrešno je razmišljati da su dvojezičnost i ćirilica samo stvar Ivana Penave i Vukovara“, upozorava Pupovac, „to je stvar cijele Republike Hrvatske. Vukovaru u tom smislu treba pomoći, kao što je bilo i 1996. s mirnom reintegracijom. Morat ćemo se svi više angažirati u toge, a ne prepuštati sve ljudima u Vukovaru. Očekujemo da se premijer više angažira, da se predsjednica više angažira… Nama nije do proizvodnje krize, nama je do toga da riješimo krize. Imamo mnogo posla u sređivanju odnosa u Vukovaru.“ I ne samo u Vukovaru, u cijeloj zemlji i u regiji, gdje su ostali duboki tragovi rata među svim zaraćenim stranama. Svaka ima ratne zločince, koje krije i štiti; svaka traži svoje  ubijene i nestale; svaka strana zahtijeva procesuiranje ratnih zločina počinjenih nad „našim žrtvama“ i taj gordijski čvor nikad i nitko neće biti kadar presjeći do kraja. Tako je nakon svih ratova u povijesti, pa Penavina i stožeraško-čekićarska uvjetovanja manjinskih prava Srbima i ultimatumi uglavnom apstraktnoj „hrvatskoj vlasti“ zbog neprocesuiranja „njihovih“ ratnih zločina/ca ne djeluju zrelo/ozbiljno. Problem je globalan i nikad se neće zadovoljavajuće riješiti za sve, jer je to jednostavno nemoguće.

„Pronalazak i identifikacija posmrtnih ostataka nestalih u ratu na području bivše Jugoslavije prvenstveno je humanitarno pitanje i ne smije biti predmet političkih prijepora među državama regije“, kazao je neki dan u Sarajevu predstavnik RH, pomoćnik braniteljskog ministra Stjepan Sučić kolegama iz Srbije i BiH, gdje su potpisali dokumente radi učinkovitije i brže provedbe već usuglašenog međudržavnog Protokola o suradnji u traženju nestalih u sukobu triju zaraćenih strana. RH još traga za 1892 nestalih u Domovinskom ratu, a „cijeli niz dosad potpisanih sporazuma nije dao rezultata“, tvrdi Sučić, „a kada dođe vrijeme postupanja, pojave se prijepori.“ Hoće li ubuduće biti bolje? Teško. Na području bivše Juge još se traga za oko 12.000 nestalih svih triju strana, a u mrtvačnicama u regiji pohranjeni su posmrtni ostatci oko 4000 žrtava još neutvrđenog identiteta. Samo u BiH traga se za više od 7200 nestalih.

Kad bi bivše zaraćene strana uvjetovala jedna drugoj normalizaciju odnosa i suživot manjina unutar svojih država s većinskim narodom pronalaskom i „zadnjeg nestalog“ – kako ekstremna desnica u RH želi kinjiti srpske manjince i Srbiji nebuloznim zahtjevima i podmetati nogu Srbiji na putu u EU – rat, mržnja, osveta, uvrede, netolerancija, etc. ne bi na zapadnom Balkanu nikad prestali. Na balkanskom pak kifliću također. Komu još treba protusrpsko ratno s(ra)tanje tri desetljeća nakon rata, osim onima koji bogovski žive od protusrpstva i prodaje „domoljublja“. Već se rađaju djeca, kojoj Domovinski rat nije niti treba biti ikakva trauma u životu, a (i) hrvatsko pismo ćirilica kojim piše 300 milijuna ljudi razlog da mrze svog susjeda. Ta djeca nisu i nedajbože da ikad iskuse dramu uzbuna, trčanja u skloništa, život od prosječne plaće/mirovine 100 DEM, izbjeglica i prognanika, mrtve i ranjene tu oko nas, grmljavinu s bojišta i sutrašnjicu kao čistu lutriju. Toj djeci ne treba psihoza protusrpskih ratnih s(r)tanja u koja neodgovorni ljudi nahvao (dum Marin) uvlače cijele etničke kolektivitete. Nečasno se odnose baš prema – žrtvi Vukovara. I, još tragičnije, nedostojno prema budućnosti vlastite i ine hrvatske djece.

Nakon oslobađajuće odluke Žalbenog vijeća Haaškog suda i povratka iz scheveningenskih uza hrvatskih generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, Gotovina je znakovito poručio (ne samo) okupljenoj masi, koja ga je dočekala na zagrebačkom središnjem trgu: „Rat je gotov i sada se moramo okrenuti budućnosti“. Indikativno mu se iza leđa i s figom u džepu kreveljio na tu razumnu poruku umirovljeni general Željko Sačić, oslobođen na domaćem sudu zapovjedne odgovornosti za pokolj srpske starčadi koji su počinili vojni specijalci Mladena Markača kolovoza 1995. u selu Gruborima nredaleko od Knina. U Markačevoj odsutnosti, Sačić je bio zapovjednik, koji je pokušao lažno izvijestiti o zločinu nad civilima. Danas je Sačić angažiran na ekstremnoj političkoj desnici, među tzv. suverenistima Ruže Tomašić, prosvjeduje sa Željkom Markić, etc i hodajući je primjer „domoljuba“ kojemu je rat bio – brat. Takvima je raison d’être permanentno držati protusrpsko ratno s(r)tanje na vatri.

Junaci s kninske tvrđave

Za razliku, je li, od Gotovine – poznata je njegova žestoka lekcija u tek oslobođenom Kninu zapovjednicima HV-a u tzv. Sektoru jug zbog vojne nediscipline i „kokošarenja“ po imovini odbjeglih Srba – koji je skinuo vojnu odoru, ostavio se politike u kojoj su ga mnogi željeli obeščastiti te se prihvatio ribarskog (uzgoj tuna za izvoz u Japan) i inog businessa. Ide mu i odlično živi od vlastite pameti i ruku. Ne parazitira na državnoj sisi. Domoljub je na djelu kao što pristoji svakom tko drži do svog dostojanstva. Kao trojica njegovih vojnika iz Sedme gardijske brigade „Pume“ (zapovjednik general bojnik Ivan Korade) – Jasmin Hadžić (39), Mario Bilać (40) i Edvard Baltić (50) – koje se 17 godina krilo da su bili ti junaci, što su u 9,30 sati oslobodilačkog jutra 5. kolovoza 1995. skinuli s kninske tvrđave srpsku i izvjesili hrvatsku zastavu. Nova TV je u povodu Dana VRA Oluje i Dana hrvatskih branitelja pronašla ratne junake na njihovim radnim mjestima, imaju obitelji, djecu i također žive od vlastite pameti i vrijednih ruku. Nemaju ratne mirovine/invalidnine niti im pada na um čekićati ćirilicu, podizati buntovničke šatre, larmati ulicama ni čestitati Božić „prijateljima srbićima“ fotkom nekog mutavog ustaše s odrubljenom četničkom glavom u rukama.

Hadžić je s nepunih 19 godina ratovao za svoju domovinu i s dvojicom suboraca isticao 25-metarsku hrvatsku zastavu na Zvonimirovoj tvrđavi ponad Kraljevskoga grada, a 22-godišnji čestitar – ktomu vlasnik (!?) hotela u Pitomači,  sin dozlaboga kontroverznog šefa Hvidre i HDZ-ovog „vječnog“ saborskog zastupnika – tjera „domoljublje“ krvožednom mržnjom prema dijelu hrvatskih građana. Sic transit. Bijedna je Naša od tih kolovoških dana ponosa i slave spala na niske grane; „junaci“ su nadtrčali junake. „Nisam mislio da će ovako ispasti“, kazao je Bilać Sonji Dasović-Miočev s Nove TV. „Netko je ratovao za domovinu, a netko za mirovinu.“ Hadžić drži da „svi imaju maćehinski odnos prema državi, čak i branitelji. Ako se nema, nema se. Ima puno ljudi koji se predstavljaju za nešto, a nisu ništa. Političku situaciju uopće ne bih komentirao, jer nije vrijedna spomena. Ljudima je dosta rata, dosta priča… Treba obilježavati obljetnice, govoriti i učiti o tomu, ali ne svaki dan to turati pod nos, u dnevnopolitičke svrhe. Trebamo živjeti i raditi, osigurati budućnost našoj djeci da ne bježe iz Hrvatske. Ne moramo se svi slagati oko svega. Crveni, crni, zeleni, žuti… Koliko ima boja u Hrvatskoj!? Ajmo se više okrenuti nečemu drugom i ljepšem“.

Nema šanse. Dok sve ne ode kvragu – jer je na dobrom putu nadolje – ili dok domoljubi uistinu ne uzmu „domoljubima“ i političku i svaku drugu mjeru. Što zaslužuju.

Marijan Vogrinec
Autor 4.8.2019. u 09:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija