Psihologija ličnosti i teorije zavjere

Indira Nović i  Asim Haračić
Autor 22.5.2020. u 15:35

Psihologija ličnosti i teorije zavjere

Interesantne su te teorije zavjere. Uzbudljive su, svašta čovjek čuje, ponekad i nešto novo nauči iz njih, a ako i ne nauči (ima i glupih teorija), ono se bar nasmije. A ako se ne nasmije nego uplaši, to je zato što dobre teorije zavjere uzbude osjećanja, naročito ona neprijatna kao što je strah.

Pišu: Indira Nović, klinički psiholog i Asim Haračić, psihijatar

Šta je potrebno da bi se konstruisala dobra teorija zavjere? Prije svega lukavstvo. Ove teorije se baziraju na obrascu razmišljanja koji treba da pokrene emocije. Emocije su važan faktor, bez njih teorija zavjere ne vrijedi ni pišljiva boba! One su gorivo zahvaljujući kojem se priča iz teorije prenosi od usta do usta, i ako brzo splasnu, ljudi izgube interes da o njoj pričaju i tako je prenose. Da uzbuđenje ne bi prebrzo splasnulo, informacije su iznesene na takav način da ih se ne može brzo i lako negirati. Treba uraditi dodatno istraživanje kako bi se dobra teorija zavjere osporila, a dok se to dodatno istraživanje uradi prođe vrijeme…

Nema sumnje, teorije zavjere su zanimljive, pokreću čovjeka na razmišljanje. Zanimljivo je i studirati motivaciju ljudi – i onih koji ih lansiraju i onih koji ih prenose.

Specijalisti za teorije zavjere kažu da razlozi za konstrukciju ove vrste teorija nisu uvijek isti kao i razlozi zbog kojih im posvećujemo pažnju i dalje ih širimo. Na primjer, teorija zavjere može biti namjerno kreirana, onda lansirana u javnosti i pojačavana kako bi se ostvario neki ekonomski, vojni, strateški ili politički cilj. Recimo, grupa ljudi pusti priču kako vlada falsifikuje podatke o nezaposlenosti i iznesu ‘dokaze’ za tu tvrdnju – dokaze koje nije lako provjeriti. Zašto to rade? Da bi izazvali nepovjerenje u narodu prema vladinim servisima i institucijama, a to nepovjerenje ljudi ide u prilog grupi koja je priču lansirala. Ili, na primjer, jedna od najpopularnijih teorija oko koronavirusa – ona koja ima Bill Gatesa kao glavni lik u priči. Ne samo antivakseri koji vode rat protiv vakcinisanja, nego je navodno i Roger Stone, savjetnik američkog predsjednika Trumpa, izjavio da bi iza epidemije koronavirusa mogao stajati Bill Gates jer hoće da iskoristi vakcinu kao izgovor kako bi se ljudima ugradio mikročip. Da li ovaj Trumpov saveznik stvarno vjeruju u tako nešto, ili je to rekao kako bi diskreditovao Gatesa koji nije blizak Trumpu?

Ili, evo, naš slučaj: Kad god se približavaju izbori, nacionalne stranke vrijedno rade na aktiviranju straha kod ljudi ‘njihove nacije/vjere’. I najmanji incident će se iskoristiti (ili namjerno izazvati) kako bi se mogla lansirati zastrašujuća priča u stilu ”Vidi šta nam rade!” i ”Ako mi ne glasamo za naše… a oni će sigurno glasati za njihove…. mi smo u opasnosti od njih!” Igranje na kartu straha ili brige za ‘svoj narod i svoju vjeru’ i izazivanje revolta prema ‘onima koji hoće da nam ospore pravo na…’ – je stari i dobro poznati trik uz pomoć kojeg se manipulišu narodne mase već hiljadama godina.

Dobro, to je motivacija onih koji kreiraju i lansiraju teorije zavjere kako bi izazvali reakcije ljudi koji će, tako izazvani, uraditi ono što kreatorima teorije ide u prilog. A šta je s drugim teorijama zavjere koje nemaju veze s politikom? I zašto ‘obični smrtnici’ u njih povjeruju i kao viruse ih šire dalje?

Ima raznih razloga za to, a ti razlozi bi se mogli grupisati u nekoliko kategorija: strah; ljutnja, mržnja, frustracija i rezignacija; potreba za osvetom; potreba za uzbuđenjem i dramom; glad za pažnjom…

  1. Strah

Poznata je činjenica da se teorije zavjere najbrže šire u vremenima kad se ljudi osjećaju ranjivi, kad ne znaju šta ih čeka, kad vreba neka opasnost a oni nemaju kontrolu nad situacijom, ne znaju kako da se zaštite ili spriječe nadolazeću nevolju… jednom riječju, kad osjećaju onu neprijatnu anksioznost, neizvjesnost i nedefinisani strah od nečeg o čemu malo znaju … Taj osjećaj je vrlo neprijatan i čovjek želi da ga se što prije oslobodi. Postoji nekoliko metoda koje ljudi koriste kako bi se anestezirali od straha, a jedna od njih se zove ‘vrući krompir’.

Vrući krompir

Mogu li emocije putovati s jedne osobe na drugu? U mnogim kulturama postoji vjerovanje da se ne samo virusi i infektivne bolesti nego i psihička stanja kao što su napadi panike, depresija, suicidalne ideje, itd,  mogu prenositi s osobe na osobu. Neki čak tvde da ljudi mogu biti izliječeni kad ‘prebace’ neprijatne emocije nekom drugom – kao vrući krompir koji ti gori ruke pa jedva čekaš da ga ispustiš iz ruku.

Emocije su fluidni nosači informacija o unutrašnjim psihičkim stanjima, i osjetljivi ljudi zaista mogu nesvjesno ‘preuzeti’ osjećanja (čak i psihopatološka stanja) drugih i proživljavati ih kao da su u pitanju njihova vlastita. Transakciona analitičarka Fanita English (Transakciona analiza – teorija ličnosti i psihoterapijski pravac) ovu transmisiju nepoželjnih emocionalnih stanja s jedne osobe na drugu naziva ‘vrući krompir’ i opisuje fenomen kao psihološku zarazu. Evo nekoliko primjera kako se ta psihološka zaraza širi: Uplašena žena otrči kod komšinice i saopšti joj vijest koju je upravo čula – lopovi su opljačkali već nekoliko kuća u njihovom naselju! Ako ta vijest uplaši njenu komšinicu, ona će se osjećati manje uplašeno. Drugi primjer: muž se osjeća uvrijeđen i ponižen jer su ga na poslu kritikovali i obezvrijedili projekat na kojem radi. Dođe kući s posla i kaže ženi da joj je ručak bljutav. Sad se njegova žena osjeća uvrijeđena jer je njen ručak obezvrijeđen, a to na čudnovat način pomaže njenom mužu da se osjeća bolje. Uspio je da svoje neprijatno osjećanje prebaci njoj!

Proces prebacivanja ‘vrućeg krompira’ (nepoželjnog emocionalnih stanja) je najčešće nesvjestan. Smatra se primitivnim mehanizmom odbrane jer se pojavljuje u najranijim fazama psihološkog razvoja, i sadrži elemente magije. Kad osoba ne želi osjećati neprijatno osjećanje, ona – kao čarobnim štapićem – izazove to osjećanje kod nekog drugog i tako se na magičan način oslobodi svog nepoželjnom emocionalnog stanja. Za ovaj mehanizam odbrane (sličan mehanizmu koji se zove projektivna identifikacija) potrebno je dvoje – donator i primalac. Donator projektuje strah, krivicu, ljutnju, ljubomoru, zavist, osjećaj inferiornosti, stid ili bilo koju drugu neprijatnu emociju tako što je svojim ponašanjem ili riječima izazove kod drugog. Ako ta druga osoba postane primalac – nesvjesno ‘preuzme’ i doživi donatorovo neprijatno emocionalno stanje kao svoje – donator će se osjećati bolje. Može osjetiti porast energije i prijatno ushićenje jer se oslobodio nelagode, a u nekim slučajevima čak i euforiju. Neki nađu pravo zadovoljstvo u toj ‘igri’, pa žele da je ponovo igraju. (Ova ‘igra’ se zove emocionalno zlostavljanje, i najčešće se igra u porodici).

Na sličan način se mogu prenositi i teorije zavjere koje aktiviraju neprijatna osjećanja kao što je strah. Jedna strahom ‘zaražena’ osoba otrči kod druge i uzvikne ”Tačno je da su napravili koronavirus da nas pobiju! Jesi li čula ono u Italiji… mrtve na kamionima iznose!” Kad se druga osoba osjeti nelagodno zbog zastrašujuće vijesti, ona prva se osjeća bolje. Sad ona druga otrči kod treće… i tako dalje…

Nekad ljudi prenose teorije zavjere zato što te teorije nude ‘objašnjenje’ zašto se dešava to što se dešava. Mi ne volimo neizvjesnost jer kad ne znamo šta se dešava ne znamo kako da se odbranimo i zaštitimo, i u tim situacijama čak i lažna informacija je bolja nego nikakva. Tako pravljenje i širenje teorija zavjere može poslužiti kao mehanizam odbrane od neprijatnih osjećanja.

Imunizacija. Kako ojačati psihološki imunitet u vrijeme širenja teorija zavjere koje prenose ‘virus’ anksioznosti, nelagode i straha? Imunitet se stiče kroz jačanje osjećaja lične moći. Tačna informacija o opasnosti, i metodama zaštite od te opasnosti, glavni su sastojak vakcine protiv ove vrste psihološke zaraze.

  1. Ljutnja i mržnja, frustracija i rezignacija

Teorije zavjere u kojima se neko okrivljuje – državne institucije i vlade ‘koje rade u svoju ličnu korist a na štetu naroda’ ili ‘u korist njihove nacije/religije/grupe a na štetu naše‘; vodeća svjetska elita ‘koja bi da manipuliše i kontroliše svijet’; oni ‘koji prave viruse u laboratorijama da bi ih onda širili po svijetu i ubijali nas… ili imali opravdanje za pravljenje vakcina u koje će ugraditi mikročip da nas kontrolišu’; farmaceutska industrija ‘koja nas beskrupulozno truje i prodaje svoje smeće kako bi se oni bogatili’…  – također imaju svoju funkciju. Služe da se izazove nepovjerenje u zvanične organizacije ili da se ljudima pojača osjećaj frustracije i rezignacije (”Sad vidiš da su oni svi ista govna!” ili ”Zašto da izlazim na glasanje kad moj glas ništa neće promijeniti”) Služe i da se izrazi negodovanje i ispolji revolt prema vlastodršcima i rigidnim ili nepravednim autoritetima… često sličnim autoritetima naših agresivnih majki ili očeva tirana… Ova grupa teorija pomaže i da se iskali mržnja prema onima koji se doživljavaju kao ugnjetači, eksploatatori, pljačkaši i nasilnici… i prema onima koji bi da nas drže u podređenom položaju da bi sebe digli… koji bi da nas prave budalama i slijepcima kako bi nas mogli manipulisati…

Problem s ovim teorijama zavjere je što se u njima nađe bar jedno zrno istine, i to zrno nas pogodi u neko ranjivo mjesto. Najbrže se inficiraju ljudi koji imaju neizliječenu ranu, stečenu u bitkama sa roditeljima ili autoritetima doživljenim kao nepravedni ili zlonamjerni, i oni koji su doživjeli bolna i traumatska iskustva u kojima su bili zlostavljani, ekspoatisani, manipulisani… jednom riječju – žrtve. Jeste, osjećaju se kao žrtve (ili potencijalne žrtve), ali dosta im je ugnjetavanja i odlučni su da poskidaju glave tim tipovima koji bi da ih kontrolišu, degradiraju, zlostavljaju ili pljačkaju! Ljudi koji se ovako osjećaju spremni su na rat, i zato se ova grupa teorija zavjere – u kojima se optužuju oni drugi koji ugrožavaju nas – uvijek raspiruje prije ratova i revolucija. (Sjetimo se 1991/1992). Cilj je izazvati nemire u društvu, nemiri će onda svrstati ljude u dvije grupe – jedni su benigni (mi) a drugi su maligni (oni)  – i onda će te dvije grupe ući u sukob. Pričanjem i prepričavanjem ovakvih teorija podstiče se ne samo strah u narodu i prirodna potreba ljudi da se brane nego revolt i mržnju, a s revoltom i mržnjom jača potreba za osvetom.

Potreba za osvetom

U tekstu  Fašizam – zlo u 10 tačaka, objavljenom na portalu Tačno.net, Umberto Eco piše da u korijenima fašističke psihologije leži opsesija zavjerom.1   Zašto opsesija zavjerom? Sljedbenici fašističke ideologije treba da se osjećaju ugroženi kako bi imali povod da ratuju protiv ‘neprijatelja’, to jest onih koji ih ugrožavaju. Ali strah od neprijatelja nije dovoljan, valja izazvati revolt i mržnju jer mržnja navodi na potrebu za osvetom, potreba za osvetom vodi u rat, rat onda uništi neprijatelja… i mi pobijedimo! Jevreji su fašistima bili važna meta, pa su u Njemačkoj prije Drugog svjetskog rata kružile mnogobrojne teorije zavjere u stilu ”Vidi šta nam prokleti Židovi rade!” Jevreji su bogati, pomažu jedni drugima putem tajnih mreža uzajamne podrške… a pljačkaju nas! Ovakva linija razmišljanja – pokrenuta teorijama zavjere koje optužuju Jevreje za svako zlo i nesreću koja je zadesila svijet – aktivira potrebu za osvetom. Kakva je to potreba?

Kao što mehanizam odbrane ‘vrući krompir’ sadrži elemente magije (ako se želiš osloboditi neprijatnog osjećanja prebaci ga nekom drugom pa nek’ on osjeća ono što ti ne želiš da osjećaš!), i osveta ima magično, a uz to i ljekovito dejstvo – služi kao lijek koji ublažava povredu. Na primjer, neko te je uvrijedio, oduzeo ti nešto, ponizio te… bez obzira da li je taj ‘neko’ to učinio namjerno ili tek samim svojim postojanjem (on je bogatiji od tebe, ona je ljepša od tebe…). Drugi ti je izazvao neprijatno osjećanje bola, poniženja, zavisti, inferiornosti… Tih neprijatnih osjećanja – aktiviranih lansiranim teorijama zavjere – možeš se osloboditi ako se osvetiš za povredu koja ti je nanesena, to jest ti naneseš povredu i onda to imenuješ kao ‘opravdana kazna’ ili ‘odmazda za zlo koje je neprijatelj počinio’. Kako se osvetiš? Recimo, spališ ih u gasnoj komori, poubijaš ih u Jasenovcu, u Srebrenici… Ili im naneseš materijalnu štetu, poniziš ih, učiniš ih inferiornim kako bi sebe učinio superiornim.

Imunizacija. Kad izliječiš rane koje su ti nanijeli (bilo u stvarnosti ili u mašti) i prestaneš se osjećati žrtvom – žrtvom koja vjeruje da će se prestati osjećati žrtvom ako se osveti – postaneš imun za ovu grupu teorija. Ali veliki broj ljudi je već zaražen!

Nažalost, u većini slučajeva zaraženosti teorijama zavjere koje pozivaju na rat protiv nekog ili nečeg liječenje i sticanje imuniteta nije ni brz ni lak proces. Raspirivači priča u kojima smo mi ugroženi pozivaju ljude da se priključe određenom pokretu, i obećavaju (direktno ili indirektno) da će se članovima pokreta, organizacije, partije ili nekog udruženja… život popraviti, a osjećaj nezadovoljstva izbrisati ako se aktivno (često i oružano) bore protiv njih. Ovakvi pozivi probude nadu u bolju budućnost, vrlo su zavodljivi i teško im je odoljeti. Dodatni problem je što se aktivira ne samo strah – na primjer, strah da bi im dijete moglo oboljeti od autizma ako se vakciniše, nego i revolt (”Neću ga vakcinisati! Bolje da mi dijete oboli od neke infektivne bolesti, nego od autizma!”). A iz revolta se lako prelazi u borbu protiv ‘pokvarene farmaceutske industrije i njihovih potkupljenih saveznika’ (vladinih organizacija koje nameću vakcinaciju kao obaveznu).

Pristalice ove grupe teorija vide sebe kao žrtve (u teorijama zavjere riječ je uvijek o nečijim zlim namjerama), ali i kao ljute borce koji će raskrinkati zavjeru, objelodaniti istinu i poraziti protivnika! Jednom kad se osjetiš žrtvom i uđeš u borbu protiv nekog ili nečeg, teško je nazad. Želiš da poraziš opasnog neprijatelja (možda i da mu se osvetiš za nevolje koje trpiš), i izađeš iz bitke kao pobjednik, odnosno heroj. Tako pristalice ovih teorija vide sebe kao žrtve ali i hrabre borce. Stalo im je do pobjede, pa preispitivanje podataka u koje se kunu ne dolazi u obzir! Zato odbijaju svaku informaciju koja im ne ide u prilog tvrdnjom kako je tu ‘laž’ lansirala protivnička strana da bi ih oslabila! Kao radikalizirani koji tvrde da je njihova vjera jedina prava vjera, sva ostala religijska učenja su pogrešna, tako i inficirani teorijama zavjere ne smiju sumnjati u ispravnost onog u što vjeruju.

Mnogi odbijaju da preispituju teoriju zavjere u koju su povjerovali jednostavno zato što bi se osjećali loše kad bi vidjeli da je u pitanju dezinformacija ili manipulacija.  Ovo je ujedno i jedan od glavnih razloga zašto je teško deradikalizirati radikalizirane i dezinficirati inficirane teorijama zavjere. U nekim slučajevima je odbrana teorije, ili odbrana usvojene radikalne ideologije, bitka na život i smrt jer ljudi budu preplavljeni suicidalnim idejama kad shvate da su bili ‘izmanipulisane budale’. Ima li im spasa?

Oni koji su se uspješno deradikalizirali tvrde da je proces počeo onda kad su počeli sumnjati u moralna načela lidera i mentora, u istinitost doktrine koju su sve donedavno branili, i u ispravnost tog što rade. Ali, kažu, nije im bilo lako odustati od uvjerenja. Deradikalizirani često govore o osjećaju stida i ljutnje na sebe što nisu na vrijeme vidjeli kakav mamac ih je privukao u organizaciju kojoj je cilj širenje terora i prolijevanje krvi. Da bi izbjegli to vrlo neprijatno osjećanje, mnogi radikalizirani žele da ostanu radikalizirani. I umjesto da slušaju o tome šta islam kaže o džihadu, više vole da šire propagandu i teorije zavjere u stilu ‘Vidi šta nam Zapad radi’, i uvjeravaju druge u ispravnost svojih vjerovanja. Isto je i sa pristalicama teorija zavjere. Ne spominji im ‘nauku’ i ‘zvanične podatke’!!

Širenje fašističke, nacionalstičke ili terorističke propagande – i širenje teorija zavjere na kojima se ovakve ideologije baziraju – služi ne samo da se regrutuju novi članovi nego i da se utišaju vlastite sumnje. Fanatik koji se predao misiji regrutovanja jača vlastitu vjeru u doktrinu koju propovijeda time što preobraća druge. Strast s kojom neki pozivaju na radikalizaciju, i odlučnost misionara da šire vjersku dogmu po svijetu i tvrde da ‘ili će se ljudi vratiti na pravi put ili će svijet propasti’, proizlazi i iz mutnog ali dubokog osjećaja sumnje u ono što govore. Ali, ako bi svijet vjerovao u to što oni tvrde, to bi bio dokaz da stvarno govore istinu. Slično je i sa onima koji uvjeravaju ljude u ispravnost njihove teorije zavjere. Pišu, recimo, kako ne treba djecu vakcinisati, ali između redova teksta im provejava sumnja u ispravnost vlastitih riječi i uvjerenja. Može li im se pomoći?

Slične metode koje pomažu u deradikalizaciji radikaliziranih mogu pomoći u dezinfekciji inficiranih teorijama zavjere:

   1/ Kao što radikalizirani više vjeruju onima koji su i sami nekad bili radikalizirani ali sad više nisu, a narkomani imaju više povjerenja u dobre terapeute koji imaju lična iskustva s drogom, tako i sljedbenici teorija zavjere više vjeruju podacima i korektivnim informacijama kad ih iznose oni koji su i sami nekad zagovarali tu istu teoriju.

   2/ Pokazivanje empatije i razumijevanja za uvjerenja inficiranih su vrlo važni u ‘tretmanu’ ovog problema. Cilj je učiniti ih otvorenim i za drugačiju liniju razmišljanja, a oni koji rade s njima treba da služe kao primjer i sami pokažu tolerantnost za ‘alternativu’ ili sagledavanje teme iz drugog ugla.

   3/ Naglašavanje važnosti kritičkog mišljenja je veoma bitno u diskusijama sa pristalicama teorija zavjere. Oni sebe smatraju misliocima koji ‘vide šta se dešava i ispod površine’ i ‘ne gutaju ono što im zvanične institucije i mediji serviraju’. Ovakav njihov pristup treba uvažiti i pohvaliti, ali ih onda pozvati da se isto tako kritički osvrnu na teoriju koju zastupaju. Na primjer, da pročitaju izvještaje o vezi između autizma i vakcina nevladinih (ne samo vladinih) organizacija i neutralnih istraživačkih timova koji ne rade za velike farmaceutske firme.

   4/ Tvrditi da su priče o satanistima, o opasnosti od vještačke inteligencije, lancima pedofila ili o opasnostima od pljačkaške farmaceutske industrije čista glupost, također se može proglasiti čistom glupošću. (U teorijama zavjere se nađe i zrno istine). Ne pomaže ni zabrinutost za budućnost čovječanstva, ni tvrdnja da će nas ljudi kao što je Erna iz Zenice u provaliju odvesti jer je broj njenih fanova zastrašujući! Sagovornik koji ismijava, rola oči nagore… hoće da pobijedi u diskusiji ili pokušava agresivnim putem ubijediti pristalicu teorije zavjere da nije u pravu, biće odmah otpisan i proglašen neznalicom, naivnom budalom ili ‘protivnikom s kojim se ne može razgovarati’.

Ali ismijavanje u medijima (recimo pravljenje viceva i karikatura) nekih teorija zavjere – naročito onih koje indirektno pozivaju na rat između nacija i religija… – može biti vrlo koristan metod u sprječavanju širenja epidemije ove opasne psihološke zaraze koja truje svijest ljudi.

  1. Potreba za uzbuđenjem i dramom

Svakodnevna rutina, depresija, niko te ne zove, niko ne pita kako si… dosada u braku, zatvorenost u stanu zbog koronavirusa, nema izlazaka, druženja i derneka… dosada, dosada… Ali teorije zavjere ublažavaju dosadu, vraćaju u život osjećaj prijatnog uzbuđenja (”Hej, slušaj ovo!”)… i što je najvažnije, nude temu o kojoj možemo pričati i pričom privući pažnju drugih. I tako dolazimo do jednog od važnih razloga (ako ne i najvažnijeg) zbog kojeg se teorije zavjere šire brže od koronavirusa – glad za pažnjom.

  1. Ego i glad za pažnjom

Osjećamo zadovoljstvo kad nešto lijepo pojedemo, nešto vrijedno postignemo ali i kad dominiramo u nekoj socijalnoj situaciji – recimo, osjećamo se superiorni jer smo pročitali skoro sve knjige David Ickea, znamo stvari o kojima obični smrtnici pojma nemaju… mi smo intelektualna elita… (”Ja znam pravu istinu; drugi su neznalice!”)

Zadovoljstvo osjećamo i kad pričamo o sebi. Neurološka istraživanja su pokazala da je centar u mozgu povezan sa zadovoljstvom i nagrađivanjem mnogo aktivniji kad govorimo o sebi ili iznosimo svoje mišljenje i poglede na stanje stvari, nego kad slušamo druge. Zašto? Kad pričamo drugi slušaju nas – njihova pažnja ide nama, a ne naša njima. A pažnja je važna! Ljudi nas doslovno hrane pohvalama, komplimentima, priznanjima, divljenjem… Fizička ljepota skreće pažnju drugih, i zato je važno kako izgledamo. Postignuća izazivaju divljenje, i zato su postignuća i uspjesi važni. Teško je bez te hrane. Nekad je i negativna pažnja – kritika, ukor, kazna… – bolja nego nikakva.

Patološki narcizam i ovisnost o pažnji

Svi mi volimo da pričamo o sebi, svima nam treba priznanje, pohvala, ljubav i poštovanje drugih, i prema tome, svi smo mi narcisi. Ali ne bolujemo svi od patološkog narcizma i narcističkog poremećaja ličnosti – ekstremne forme patološkog narcizma. Gdje je granica?

Razlika između patoloških narcisa i normalnih ljudi je slična razlici između alkoholičara i ljudi koji vole čašu dobrog vina ali nisu alkoholičari. I dok normalna osoba uživa u umjerenoj pažnji, divljenju i poštovanju, a izbjegava ponašanje koje bi izazvalo opravdanu kritiku ili kaznu, patološki narcis ne preza ni od čega da dođe do onog o čemu je ovisan.

Mogu li i ljudi koji nisu patološki narcisi postati ovisni o pažnji drugih? Izgleda da mogu.

Mobitel, internet, Facebook i druge društvene mreže stvorile su novu kulturu u kojoj je biti online postalo stil življenja. Gdje god se okrenemo, vidimo ljude koji gledaju u ekran telefona. Provjeravaju da li im je stigla poruka, tekstiraju, čitaju ili gledaju nešto na internetu… Istraživači ovog novog fenomena kažu da najčešći razlog zbog kojeg odlazimo na internet nije da nađemo informaciju ili nešto naučimo, nego želja za komunikacijom – želimo slušati ili čitati o drugima i želimo da se o nama čuje. Kolika je popularnost Facebooka, govori i zadivljujući podatak da danas ima skoro dvije  milijarde aktivnih korisnika širom svijeta, a svake sekunde kreira se čak pet novih Facebook profila. O čemu su ti Facebook profili? Uglavnom priče o sebi.

Statistike dokazuju da 80% online komunikacije odlazi na pričanje o sebi, za razliku od komunikacije ‘lice u lice’ u kojoj je taj postotak 30-40%. Zaključak: volimo društvene mreže jer imamo publiku – naše Facebook prijatelje, vjerne pratioce na Twiteru, sljedbenike na Instagramu, itd. Zašto je pažnja drugih toliko važna?

Prijatna emocionalna stanja su direktno povezana sa neurotransmiterima i hormonima kao što su dopamin, serotonin, endorfini i oksitocin. Lučenje dopamina, na primjer, stvara osjećaj satisfakcije kad ostvariš nešto do čega ti je stalo, kad uspješno uradiš posao, kad dobiješ priznanje od drugih ili skreneš pažnju na sebe. Ali dopamin ima i važnu ulogu u nastanku ovisnosti – bilo ovisnosti o supstanci kao što je droga, ili nekom obliku ponašanja kao što je kockanje, gledanje pornografije itd. Drugi važan neurotransmiter je serotonin. Istraživanja pokazuju da se serotonin luči i u situacijama kad se osjećamo superiorni ili kad dominiramo u društvu. I serotonin se dovodi u vezu sa problemima ovisnosti. Osjećaj ”Ja sam glavni u raji” i ”Vidi mene, ja sam pametniji, uspješniji, bolje izgledam od tebe…” može biti vrlo prijatan. Prijatna iskustva želimo ponoviti, pa skretanje pažnje kako bi se zadovoljstvo ponovilo može preći u naviku. Neki postanu ovisni. Kad ne dobijaju pažnju, upadaju u turobna emocionalna stanja, nekad i u depresiju.

Pohvale, divljenje, komplimenti i izrazi poštovanja koji stižu do nas putem društvenih mreža također mogu izazvati lučenje dopamina i serotonina. Aktiviraju se isti oni centri u mozgu kao kad doživiš orgazam, pa želiš još tih mini-ekstaza. Nije onda ni čudo što volimo društvene mreže – kad dobijemo lajkove, uzbudljiv e-mail ili pozitivne komentare na nekom od društvenih mreža postajemo sretniji.

Nažalost, dopamin nije odgovoran samo za dobro raspoloženje, nego i za problem ovisnosti o društvenim mrežama. Kako se postaje ovisan? U trenutku kada dobijemo prijatnu obavijest (čak i dok očekujemo pozitivnu poruku) luče se famozni ‘hormoni sreće’ i aktiviraju isti centri u mozgu kao i u drugim oblicima ovisničkog ponašanja. Ovi hormoni i neurotransmiteri – dopamin, serotonin, oksitocin i endorfini – nas ‘nagrade’ time što učine da se osjećamo dobro kad nešto radimo, i tako nas motivišu da tu aktivnost ponavljamo.

Kad postanu ovisni, ljudi osjećaju žudnju koju opisuju kao preplavljujuću želju ili neodoljiv poriv da idu na internet, ne mogu kontrolisati koliko vremena provode online, i osjećaju neprijatne simptome krize (apstinencijalni sindrom) kad su spriječeni da provjeravaju poruke ili broj lajkova. Kad dobiju e-mail (”Neko misli na mene!”), pozitivan komentar na Instagramu (”Nekom se sviđa moj selfi’!’), ili Facebooku (”Nekom se sviđa moj post”) osjete zadovoljstvo. Kao i u ovisnosti o kokainu ili kockanju, granica tolerancije raste, pa ovisnici provode sve više i više vremena na društvenim mrežama provjeravajući poruke, broj prijatelja i pratilaca… ili pišu i postavljaju ono što će skrenuti pažnju drugih na njih… i u tom grmu leži zec.

Sve se svodi na to kako preko društvene mreže skrenuti pažnju na sebe i privući što više publike. Ali nije ni malo lako natjerati druge da slušaju tebe ili obraćaju pažnju na ono što ti radiš. Drugi su također gladni i gledaju kako će skrenuti tvoju pažnju na sebe. Ali ako postaviš na Facebook nešto što drugi mogu preuzeti kao mamac i poslati dalje kako bi skrenuli na sebe pažnju trećih…

Odličan primjer za to daje Ozren Kebo u članku Manipulativna moć društvenih mreža, na portalu Analiziraj.ba: ”Toni Cetinski, muzičar iz Hrvatske, hvali se ovih dana da je donedavno imao 3.000 prijatelja na Facebooku, ali čim je rekao odlučno NE vakcinaciji, sad ih je 14.000!”2

Sad će tih 14.000 poslati svojim ‘prijateljima’ poruku ”Vidi šta piše Toni Cetinski!”, i tako privući pažnju drugih. U tome je manipulativna moć društvenih mreža, piše Ozren Kebo. Ali i manipulativna moć teorija zavjere. One su odličan mamac za skretanje pažnje na sebe.

 

  1. https://www.tacno.net/naslovnica/umberto-eco-fasizam-zlo-u-10-tacaka/
  2. https://analiziraj.ba/2020/05/14/manipulativna-moc-drustvenih-mreza-bila-geca-smo-razotkrili-neka-se-pripremi-elon-musk/
Indira Nović i  Asim Haračić
Autor 22.5.2020. u 15:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija