ARMIJA BIH U HAAGU (2): Rasim Delić “je samo slegao ramenima”

tačno.net
Autor 6.6.2020. u 09:32

ARMIJA BIH U HAAGU (2): Rasim Delić “je samo slegao ramenima”

“Allahu ekber!”, viknuo je netko izvan kuće u kojoj su zatočili ratne zarobljenike. Mudžahedin koji ih je čuvao istrčao je iz prostorije, ali se brzo i vratio. U ruci je nosio odsječenu mušku glavu iz koje je liptala krv na pod i noge zarobljenih.

Mudžahedin je pitao poznaju li žrtvu. Jedan od zarobljenih, vojnik Vojske Republike Srpske (VRS) Velibor Trivičević, prepoznao je glavu Momira Mitrovića, ali je, prestravljen, rekao da čovjeka ne poznaje. Mudžahedin je glavu stavio u kartonsku kutiju i iznio je iz prostorije.

Koju minutu kasnije, donio je drugu. Pakleni se ritual ponovio. Trivičević i drugi zatočeni, Branko Šikanić, nisu poznavali žrtvu. Mudžahedin je glavu stavio u kartonsku kutiju i iznio je iz prostorije. Kasnije, nakon što je oslobođen, Trivičević je na fotografiji koju su mu pokazali prepoznao Predraga Kneževića, vojnika brigade VRS-a iz Prnjavora.

Dogodilo se to 21. srpnja 1995. u selu Livade u srednjoj Bosni, u sklopu akcije “Proljeće II” Armije BiH, koja je napala takozvani Vozućki džep, malo područje oko sela Vozuća nedaleko Zavidovića. Glavna vojna snaga te akcije bio je odred El Mudžahid, legalna, ali poluodmetnuta jedinica Armije BiH, koju su osnovali i vodili fundamentalistički borci iz zemalja arapskog svijeta.

Opisana dekapitacija dvojice ratnih zarobljenika, koju su počinili do danas neidentificirani mudžahedini, svakako je jedan od najjezivijih zločina počinjenih u cijelome ratu u Bosni i Hercegovini. Tragičan je paradoks da je za njega pred Haškim sudom odgovarao jedan od najmanje kompromitiranih vojnih zapovjednika koji su zbog ratnih zločina svojih podređenih stali pred suce u Haagu.

Zapovjednik Glavnog štaba ABiH, Rasim Delić postao je oficir JNA 1971., nakon četverogodišnje Vojne akademije. Postupno se uspinjao u vojnoj hijerarhiji da rat u BiH dočeka kao viši oficir u komandi 4. korpusa JNA u Sarajevu. Sedam dana nakon početka opsade, 13. travnja 1992., zatražio je otpust iz JNA, i pridružio se Teritorijalnoj obrani BiH (TO).

Član Glavnog štaba TO za organizaciju i zapovijedanje na području srednje Bosne postao je 12. svibnja. Osam dana kasnije, 20. maja, Teritorijalna obrana prerasla je u Armiju BiH. Godinu poslije toga, 8. lipnja 1993., Predsjedništvo BiH uvelo je dužnost komandanta Glavnog štaba ABiH i na taj položaj imenovalo Rasima Delića. Ironija slučaja učinit će da istoga dana bude počinjen zločin zbog kojega će Delić, 12 godina kasnije, u veljači 2005., završiti u pritvoru Haškog suda.

Usprkos tumačenjima uobičajenima u javnosti bivše Jugoslavije, prema kojima su VRS, HVO i ABiH tri nacionalističke vojske s gotovo podjednakom odgovornošću za građanski rat u BiH, presude Haškoga suda jasno dokumentiraju različitu ulogu koju je ABiH, u odnosu na ostale dvije, imala u tom ratu, kao i dramatičan nesrazmjer u opremljenosti i uvježbanosti te tri armije.

VRS, bez dileme, izrasla je izravno iz JNA i služila kao sredstvo nasilne podjele BiH te pripojenja njezina okupiranog dijela Srbiji. Pritom su i JNA i VRS bile vrhunski opremljene: na suđenju za zločine u logoru Čelebići, vještak obrane i bivši oficir JNA i ABiH, Muhamed Vejzagić svjedočio je kako je početkom 1992. u BiH bilo stacionirano “sedam kompletnih korpusa JNA”. Uoči izbijanja rata, prema Vejzagiću, JNA je u BiH imala “100.000 vojnika, 800 tenkova, 1.000 oklopnih transportera, 4.000 artiljerijskih oruđa, 100 aviona i 50 helikoptera”, a dijelila je i oružje građanima srpske nacionalnosti.

HVO je bio mnogo slabije opremljen od JNA, ali je Hrvatska učinila mnogo da i tu vojsku što bolje opremi, šaljući izravno novac, ali i izravnu logističku, organizacijsku i zapovjednu pomoć, a često i izravnu kontrolu HV-a nad HVO-om. Pritom, u ključnome trenutku rata, potkraj 1992., HVO je od saveznika u obrani postao druga sila koja je, zajedno s VRS, pokušala podijeliti BiH i dijelove te zemlje pripojiti Hrvatskoj.

Prvenstveni cilj ABiH, nasuprot tome, “bila je odbrana suvereniteta i teritorijalnog integriteta RBiH”, ocijenit će suci na suđenju Rasimu Deliću. “Međutim, ABiH je bila nepripremljena za sukob koji je izbio jer nije raspolagala profesionalnim kadrom, naoružanjem i vojnom opremom”.

Njenim jedinicama nedostajalo je najosnovnije: uniforme, oprema – uključujući naoružanje i sredstva veze – kao i stručni oficiri”, stoji u presudi. Procijenjeno je, naprimjer, “da je manje od deset posto oficira 3. korpusa ABiH, uključujući i one u organima bezbjednosti ili obavještajnim organima, prošlo obuku neophodnu za obavljanje njihovih funkcija”. “Nije to bila armija spremljena, opremljena da ima svak’ svoje zaduženje. To je bilo više, ja kažem, više je ličilo na one seljačke bune”, opisao je jedan svjedok stanje u ABiH na početku rata.

Pa ipak, uspoređuje li se s VRS i HVO-om, ABiH počinila je najmanje ratnih zločina. Djelomice je to bila posljedica činjenice da ABiH nije napadala, nego branila vlastitu zemlju, a djelomice i svijesti njezinih političkih i vojnih tvoraca da ABiH može sačuvati vjerodostojnost samo ako odoli iskušenju da postane ista kao i oni protiv kojih se bori.

Jedan od takvih zapovjednika bio je Rasim Delić. Premda u dijelu obrambenih snaga nije dočekan s naklonošću jer je JNA napustio tek u travnju 1992., kao vojni profesionalac “odobrio je nekoliko operacija kako bi se uklonile prepreke za funkcionisanje sistema rukovođenja i komandovanja u ABiH”, za što je “odobrio i upotrebu oružja”.

Delić je, na primjer, sudjelovao u donošenju odluke da ABiH, krajem listopada 1993., izvede “oštru akciju” prema dvije jedinice u okruženom Sarajevu koje su odbijale posluh i sijale teror, a vodili su ih “poznati kriminalci” Ramiz Delalić Ćelo i Mušan Topalović Caco. U toj akciji “bilo je žrtava na obje strane” pa je nazvana “prvim i najdrastičnijim korakom u uspostavljanju reda i profesionalizaciji ABiH.” Ali sve to, naravno, ne može opravdati počinjene ratne zločine. Prethodne napomene iznijeli smo da opišemo kontekst, a ne da umanjimo počinjena zlodjela.

Rasima Delića haško je tužiteljstvo optužilo u veljači 2005. godine. Nekoliko dana kasnije, sam se predao sudu. Optužen je za tri ratna zločina: ubojstvo “najmanje 24 osobe” u selu Bikoši 8. lipnja 1993., dekapitacije i mučenja u Livadama i logoru Kamenica u srpnju 1995., te likvidacije 52 ratna zarobljenika od rujna do prosinca 1995. u logoru Kamenica. Sva ta zvjerstva počinili su mudžahedini. Rasim Delić optužen je jer nije istražio i kaznio te zločine.

Prvi mudžahedini stigli su u BiH u svibnju 1992. u sela Mehuriće kod Travnika, da se koji mjesec kasnije presele u obližnje Poljanice. Organizirali su vojnu i vjersku obuku pa su im počeli pristupati bosanski mladići. Vrlo brzo nastupili su problemi. U presudi Haškog suda Rasimu Deliću spominje se izvještaj komandanta 3. korpusa ABiH Glavnom štabu ABiH u Sarajevu, u kojem stoji: “U širem rejonu opštine Zenica još od početka rata borave dobrovoljci pripadnici drugih zemalja […] koji nisu ušli u sastav Armije RBiH […]. U dosadašnjim borbama iskakali su iz uobičajenog konteksta i zakonskih okvira načinom vođenja borbe koji direktno štete državi BiH, a posebno ABiH”.

Nastala je dilema: poslati ih odakle su došli ili ih uklopiti u ABiH. U lipnju 1993., deset dana nakon što je zločin u Bikošima već počinjen, Rasim Delić složio se s onima koji su mislili da mudžahedine treba uključiti u ABiH pa je 13. kolovoza 1993. potpisao zapovijed o osnivanju odreda “El Mudžahidin”. Od male grupe 1992., odred je do kraja rata porastao na približno tisuću boraca.

“El Mudžahid” je zauvijek ostala poluodmetnuta jedinica. Zapovjednika nije imenovala ABiH, nego ga je vodio “emir”, koji je odgovarao “šuri”, vrhovnome vijeću. Prvi je emir bio iz Libije, drugi iz Alžira. Vojnici nisu nosili oznake, niti su imali vojne iskaznice. Zastava odreda bila je crna s arapskim natpisom, ali je na pečatu odreda bio grb BiH.

“Među dokazima postoje mnogi primjeri da su pripadnici odreda ometali pripadnike drugih jedinica ABiH, posebno one koji su bili hrvatske ili srpske nacionalnosti. U julu 1995., pripadnici odreda su na liniji fronta objavili da će ‘zaklati’ sve ‘Hrvate i četnike’ koji su bili pripadnici 1. bataljona 328. brdske brigade ABiH, koji se takođe nalazio na liniji fronta. Zbog straha za bezbjednost boraca nemuslimana, komanda bataljona je prestala da ih šalje na liniju fronta.”

Odred ‘El Mudžahid’ rasformiran je 1. siječnja 1996., kada je u Domu armije u Zenici održana oproštajna svečanost. ”Jedan bivši pripadnik odreda sjeća se kako se Rasim Delić obratio prisutnima i prenio pozdrave predsjednika Izetbegovića, pohvalio ‘El Mudžahid’ i zahvalio ‘Arapima’ na pomoći koju su pružili bošnjačkom narodu.”

Ali, ono što se 8. lipnja dogodilo u Bikošima, u dolini Bile u općini Travnik, bilo je sve drugo negoli “pomoć bošnjačkom narodu”. U sklopu borbi koje su tih dana vodile ABiH i HVO, ABiH je osvojila obližnje selo Maline i zarobila “približno 350 osoba”, vojnike HVO-a i hrvatske civile. Dok se kolona zarobljenika kretala prema Mehurićima, skupina mudžahedina, koji su u Mehurićima i obližnjim Poljanicama imali baze, “pod prijetnjom oružjem oteli su petnaestak vojno sposobnih muškaraca iz kolone”. Uskoro je naišla i druga kolona zarobljenika, iz koje su mudžahedini oteli “sedam do 12 vojnosposobnih muškaraca, bosanskih Hrvata”, a potom još jedna, s “oko sedam ranjenih i četiri do šest zarobljena vojnika bosanska Hrvata”. Ukupno su mudžahedini oteli “približno trideset osoba”.

“Kada je grupa stigla u Bikoše, jedan od zarobljenika je usmrćen vatrenim oružjem kad je pokušao pobjeći. Mudžahedini su poredali zarobljenike ispred jedne kuće. Bosanski mudžahedini su skinuli maske i jedan svjedok je prepoznao neke od njih kao Muslimane s područja Mehurića. Nedugo nakon što su poredani, jedan od zarobljenih je iznenada počeo vrištati jer je dobio napad epilepsije. Mudžahedini su reagovali otvaranjem vatre na cijelu grupu. Više muškaraca je usmrćeno vatrenim oružjem, dok su drugi popadali teško ranjeni. Kada su svi popadali na tlo, mudžahedini su pucali u one koji su im izgledali živi.” Ubijene su najmanje 24 osobe.

ABiH je pokrenula istragu, ali nitko nije kažnjen. U presudi Haškog suda navodi se izjava jednog svjedoka: “Rasim Delić je bio ‘zauzet sa drugim stvarima […] on je samo slegao ramenima. I činilo mi se kao da ga niko neće da čuje i da ga sluša da bi se nešta preduzelo”.

U srpnju 1995. u logoru Kamenica nedaleko Zavidovića, koji su organizirali mudžahedini, zbili su se neki od najjezivijih ratnih zločina u ratu u BiH, od kojih smo neke opisali na početku ovog teksta.

“Premda su mudžahedini upozorili zatočene da ne psuju u njihovom prisustvu, Gojko Vujičić je počeo psovati. Jedan mudžahedin je izašao iz šatora za molitvu, uzeo automatsku pušku i, dok je išao prema zatočenicima, ubacio je metak u cijev. Stao je pored Vujičićeve glave i hladnokrvno ispalio metak u Vujičićevu desnu sljepoočnicu. Taj isti vojnik mudžahedin se vratio u šator iz kojeg je uzeo mač i opet došao do Vujičića, a onda mu odsjekao glavu udarivši mačem nekoliko puta.”

Zatočenike su preselili u drugu prostoriju, u koju je malo kasnije ušao jedan mudžahedin “noseći glavu Gojka Vujičića obješenu o mesarskoj kuki u obliku slova ‘S’.” “Iz glave je curila krv. Taj mudžahedin je bacio Vujičićevu glavu Krstanu Marinkoviću u krilo, a potom je nosio od jednog do drugog zatočenika tjerajući ih da ‘ljube brata’. Taj mudžahedin je Vujičićevu glavu potom objesio o kuku u sobi, gdje je ona ostala nekoliko sati.”

Srpske vojnike zatočene u logoru Kamenica tih su dana posjetila “dva pomoćnika komandanta 35. divizije ABiH” želeći razgovarati s trojicom zatočenika, koji će godinama kasnije biti svjedoci na Haškom sudu. Kada je jedan od njih počeo razgovarati s “očigledno veoma uplašenim” zatočenicima, “pojavio se naoružani mudžahedin i počeo vikati na stranom jeziku. Dva oficira ABiH su se udaljila bojeći se za vlastitu bezbjednost”, stoji u presudi.

U istom tom logoru, tokom nekoliko sljedećih mjeseci, mudžahedini su nastavili mučiti i ubijati ljude. “Pretresno vijeće se uvjerilo da je tužilaštvo van razumne sumnje dokazalo da su pripadnici odreda El Mudžahid u periodu od 11. septembra 1995. do 14. decembra 1995. u logoru Kamenica hotimično lišili života 52 muškarca srpske nacionalnosti”, zaključili su suci nakon temeljite rekonstrukcije tih događaja.

Nakon što je sudsko vijeće Haškog suda temeljito raspravilo okolnosti odgovornosti Rasima Delića za te zločine i izostanak sankcije za njih, optuženi je oslobođen odgovornosti za zločin u Bikošima i ubijanje ratnih zarobljenika u rujnu 1995. i kasnije u logoru Kamenica. Proglašen je krivim jer nije kaznio zvjerstva počinjena na tom mjestu u srpnju 1995.

Iz presude je jasno da suci nisu imali lak zadatak. Rasim Delić, posve je očito, bio nesklon zločinima i ekstremizmu. “Nekoliko svjedoka, među kojima su bili i svjedoci srpske i hrvatske nacionalnosti, opisalo je Rasima Delića kao ‘uljudnog i pristojnog čovjeka, koji nije bio nimalo fanatizovan’, kao ‘radinog, obrazovanog čovjeka koji nema poroka’, ‘dobrog, poštenog čovjeka koji dosta zna’, ‘čovjeka od riječi’ i ‘čovjeka s autoritetom’, koji je nastojao da izbjegne oružani sukob kad god je to bilo moguće”. A opet, osobno je osnovao odred El Mudžahid, i znao je za njihove zločine.

Povijesna i ljudska odgovornost Rasima Delića još će se dugo procjenjivati. 15. rujna 2008., Haški sud nepravomoćno ga je osudio na tri godine zatvora jer “nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi ili kazni zločine koje su počinili njegovi potčinjeni u Livadama i logoru Kamenica u blizini Zavidovića, u julu i augustu 1995.” Žalio se, ali žalbenu presudu nije dočekao, umro je 16. travnja 2010. u Sarajevu. 29. lipnja iste godine žalbeni je postupak obustavljen, a prvostupanjska presuda proglašena pravomoćnom.

Feljton

tačno.net
Autor 6.6.2020. u 09:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija