Ivana Kekin: Traženje oprosta ne donosi mir samo onome od kojega se oprost traži nego i onome koji je oprost zatražio

Povezani članci

• Sjaj i bijeda ustaškog Splita
• Čulić: Popišana država
• Pravna gora: tužni kraj legende o Kapetanu Draganu
• ŠVEDSKA NETOLERANCIJA
• Slavo Kukić: Pljačkaši Hrvata s obje strane Dinare
• Marinko Čulić: Premošćivanje histerije

Preplavljeni iracionalnim strahovima često utočište traže i pronađu upravo u beskrajno štetnom i opasnom nacionalizmu. I tu se zatvara začarani krug traumatiziranih, preplašenih i posljedično bijesnih građana koji se koriste serviranom im platformom vanjskog neprijatelja kako bi izventilirali svoju nemoć

Piše: Ivana Kekin

Danas je na HBOu izašla serija pod imenom Patria, snimljena prema istoimenom romanu Fernanda Aramburua. Roman koji je izašao još 2016. godine, a meni je u ruke došao tek prošle, kao centralnu temu postavlja dinamiku odnosa dviju obitelji razorenih jednim političkim ubojstvom. O Baskiji i ETA-i, baskijskoj separatističkoj organizaciji koja je u razdoblju od 1959. do 2011. godine nastojala osigurati nezavisnost Baskije pri čemu je u nizu terorističkih akcija stradalo preko 800 ljudi do čitanja romana nisam mnogo znala. A onda me Aramburu odveo na put dugačak 650 stranica i više desetljeća. Njegova priča kaže kako su u malom baskijskom mjestu živjele dvije obitelji. Obitelji su bile povezane mnogostrukim prijateljstvima, najbolji su prijatelji bili Txato i Joaxin- muževi i očevi, najbolje prijateljice Bitorri i Miren, žene i majke, a družila su se, a ponešto i ljubovala njihova djeca. U jednome trenutku, Txato, uspješni vlasnik prijevozničke firme, postaje metom iznude ETA-e. Kada na reket ne pristane biva u baskijskom selu prokazan kao izdajica baskijske separatističke ideje te samim time izoliran i diskriminiran od svih, pa i od dojučerašnjih prijatelja. Dio ga sugrađana odbaci zbog nacionalističkih uvjerenja, dio zbog straha od ETA-ine odmazde, dio zbog prostog komformizma. Na koncu Txato biva ubijen pred vlastitom kućom. Ključ problema je u tome što se u međuvremenu Joxe Mari, sin Joaxina i Mirren, radikalizirao te od simpatizera postao aktivni član ETA-inih postrojbi i potencijalni ubojica Txata. Obje su obitelji nepovratno obilježene krvavim činom, no ono najvažnije što nam priča kaže jest da je trauma živa i bolna iz razloga što nitko ne preuzima odgovornost, ne priznaje krivnju i ne moli oprost. To prepoznaje Bittori, Txatina udovica, koja pokušava postići mir šaljući poruke Joxe Mariju u kojima ga traži da joj otkrije je li upravo on ubio Txata. On joj s vremenom odgovori i moli ju za oprost. Već sam puno previše otkrila o romanu, no molim buduće čitatelje da mi vjeruju na riječ i svejedno mu se prepuste. Više neću „spojlati“.

No već i ovo zvuči tako poznato. I sasvim je dovoljno kako bismo u dalekoj Baskiji, u dalekoj Španjolskoj prepoznali nas i naše prostore.

Naši su prostori natopljeni traumama. Traume koje smo pretrpjeli individualne su i jedinstvene, a opet vječno ponavljane i kolektivne. I što je najgore i najštetnije kao u Patriji, naše su traume žive. Za naše traume malo tko je voljan preuzeti odgovornost, a još manje tražiti oprost od žrtava. Dapače političkim je elitama ovih prostora „najzajedničkija“ od mnogih zajedničkih odrednica upravo ta da od trauma profitiraju. U nestašici ozbiljnijih političkih programa i u konstantnoj potražnji za sadržajem koji će adekvatno skrenuti pažnju, naše se političke elite učestalo okreću manipuliranju traumama. Dovoljno je pogledati program državne televizije i uočiti koliki dio otpada na recikliranje slavne i traumatske prošlosti. Značajno veći od onog posvećenog budućnosti. Održavanje rana svježima postiže se konstantnim podsjećanjem žrtava da su žrtve s jedne strane terena i aktivnim negiranjem istoga s druge strane terena. S namjerom da se probudi i aktivira strah od onog drugog- njihovog, koji nam je do prekjučer, kao u Aramburuovom romanu, bio prvi- naš.

Preplavljeni iracionalnim strahovima često utočište traže i pronađu upravo u beskrajno štetnom i opasnom nacionalizmu. I tu se zatvara začarani krug traumatiziranih, preplašenih i posljedično bijesnih građana koji se koriste serviranom im platformom vanjskog neprijatelja kako bi izventilirali svoju nemoć. Jer takvi su emocionalno preplavljeni građani najbolji i najposlušniji glasači. Koji neće ni primijetiti dok im se pred nosom izmjenjuju proračunski milijuni u opskurnim klubovima. Nasilje koje rađa nasilje, razdvojene obitelji, rastavljeni prijatelji, podijeljeni gradovi- samo su neizbježne nuspojave mainstream politika na našim prostorima.

Aramburu u romanu dovodi u pitanje i takozvanu neutralnu poziciju, onih među nama koji bi voljeli biti i ostati nezainteresirani promatrači. Koji se ne vole petljati, ne bi se htjeli miješati i još manje izjašnjavati. Ipak iz priče, a i iz života jasno je kako je takva pozicija u najboljem slučaju samozavaravajuća- jer svaki komfor ima svoju cijenu, i ako ga ne plaćamo mi, sasvim ga sigurno plaća netko drugi. Pred čijom smo nepravdom u ime ugode zatvorili oči.

Važan je i veleban roman Patria. Kao stvoren za rane večeri koje nam jesen pred nama nosi. Kao i svi veliki romani, pričajući priču o njima ispričati će priču o nama. Ponuditi će nam više perspektiva i pozvati nas na introspekciju, na propitkivanje vlastite motivacije i odgodu vlastitih impulsa. Tražiti će od nas da posložimo prioritete i usporedimo važnost odnosa i važnost ideologija. Otvoriti će mogućnost testiranja dogme u koju vjerujemo, sagledavanja benefita koje nam ista donosi, ali i zbrajanja gubitaka koje smo si u ime ideologije priuštili.

I na kraju, poslati će najvažniju poruku. Kroz pismo koje Joxe Mari iz zatvora šalje Bitorri učimo da traženje oprosta ne donosi mir samo onome od kojega se oprost traži nego i onome koji je oprost zatražio.

U tome leži lijek za traume i traumatizirane na našim prostorima. Kao i Aramburuova Patria, nadohvat nam je ruke.